- 1 -              Poslovni broj: Usž-1915/23-2

Poslovni broj: Usž-1915/23-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Lidije Rostaš, članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja C. d.o.o., N. M., kojeg zastupa opunomoćenica D. G., odvjetnica Zajedničkog odvjetničkog ureda D. G. i J. P., V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 18 UsI-1413/22-10 od 16. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2023.

p r e s u d i o    j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 18 UsI-1413/22-10 od 16. ožujka 2023.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/92, urbroj: 513-04-22-2 od 6. travnja 2022. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke).

2.              Osporenim rješenjem tuženika od 6. travnja 2022. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda V., klasa: UP/I-471-02/18-01/96, urbroj: 513-07-05/22-24 od 17. siječnja 2022. kojim se tužitelju nalaže uplatiti dužne iznose s naslova porezne obveze zajedno s obračunatim kamatama koje su utvrđene u postupku kontrole i to poreza na dobit za razdoblje i u iznosu te na način pobliže određenim u tom rješenju, te mu se nalaže provesti odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

3.              Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi u bitnom kako prvostupanjski sud smatra kako je porezni nadzor proveden iznimno detaljno, te da je porezno tijelo postupilo u skladu sa zauzetim stavom iznesenim u presudi Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-2228/20-9 od 12. srpnja 2021. kojom su prve odluke javnopravnih tijela stavljene izvan snage i predmet vraćen na ponovni postupak. Ističe kako se ne slaže s takvim stavom prvostupanjskog suda, jer činjenica da je porezni nadzor proveden iznimno detaljno, ne ukazuje da isti mora završiti utvrđenjem propusta i da su inspektori točno utvrdili činjenično stanje, posebice da su pravilno primijenili materijalno pravo, a što je upravo u ovom slučaju sporno. Navodi kako prvostupanjski sud ističe da je sporno da li je tužitelj uz prijavu poreza na dobit za 2015. godinu dostavio vjerodostojnu dokumentaciju o izvršenim investicijama u dugotrajnoj imovini i zaključuje kako tužitelj nije zadovoljio glavni uvjet, a to je da nije dostavio dokumentaciju iz koje bi slijedilo da je izvršeno investicijsko ulaganje do dana podnošenja prijave poreza na dobit. Tužitelju nije jasno radi čega bi to bio glavni uvjet, gdje to u zakonu piše, te radi čega mu se ne priznaju ulaganja koja su bila u tijeku, a za koja su mu ispostavljeni računi nakon podnošenja godišnje prijave poreza na dobit. Smatra kako rok nije do dana podnošenja godišnje prijave poreza na dobit, već šest mjeseci od isteka roka podnošenja prijave poreza na dobit, a kako se prijava poreza na dobit podnosi do kraja travnja tekuće godine za proteklu godinu, rok je tek 31. listopada 2016., a ne 30. travnja 2016. kako bi to ispalo po odluci prvostupanjskog suda. Navodi kako je sud u svojoj uputi iz presude od 12. srpnja 2021. zatražio da porezno tijelo obrazloži koje uvjete iz članka 12.a Pravilnika o porezu na dobit porezni obveznik ne ispunjava, naloživši pri tom poreznom tijelu da uzme u obzir da je porezni obveznik dužan dostaviti svu dokumentaciju sukladno ovom članku koji istu stipulira i određuje da se mora dostaviti najkasnije u roku od šest mjeseci od proteka roka za podnošenje prijave poreza na dobit. Navodi kako sud u svojoj prvoj presudi naglašava da je poreznim nadzorom utvrđeno da je porezni obveznik sukladno članku 12.a stavku 2. Pravilnika o porezu na dobit u nadležnu ispostavu Porezne uprave dostavio propisane dokaze, pa tako i dokaz o povećanju temeljnog kapitala, te je zauzeo stav da porezno tijelo u ponovnom postupku treba obrazložiti koje odredbe propisanog članka propisuju kao uvjet za ostvarivanje prava na umanjenje porezne osnovice za investiranu dobit npr. intenzitet ili obujam investiranja u dugotrajnu imovinu zbog toga što je investicija poreznog obveznika u tijeku, ali porezno tijelo to nije učinilo. Smatra kako se prvostupanjsko javnopravno tijelo nije po uputi suda pozvalo na odrede članka koje bi propisivale uvjet za ostvarivanje prava umanjenja porezne osnovice za investiranu dobit, što znači da javnopravne odluke ne sadrže zakonsku odredbu temeljem koje bi imale pravo pobijati predmetno investiranje, što je suprotno načelu zakonitosti. Isto tako, navodi kako u uputi presude prvostupanjskog suda od 12. srpnja 2021. se nalaže da je potrebno obrazloženje zašto se utvrđena ulaganja u nekretninu odnose na planirane buduće aktivnosti, što inspektori zaobilaze, netočno izvodeći zaključak da se ne radi o ulaganjima u nekretninu, već o redovitom održavanju, pozivajući se na pogrešne odredbe Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja, sve samo kako bi opravdali novoutvrđenu poreznu obvezu. Ističe kako je nesporno da je primopredaja nekretnine izvršena tek 16. studenoga 2015. što je razvidno iz aneksa ugovora o kupoprodaji od 23. prosinca 2015. koji se nalazi u spisu predmeta, te je logično da je sedam mjeseci razuman rok da se veliko, zapušteno skladište preuredi u prodajne prostore, uvede grijanje, pregradi u prodajne prostore te očisti i uredi okoliš. Navodi kako je u nekretninu porezni obveznik izvršio investiranje temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. veljače 2015. te aneksa od 14. travnja 2015. i 23. prosinca 2015. te da porezni inspektori neosnovano ističu da se isplata kupoprodajne cijene ne priznaje, a da nisu naveli po kojem to članku kojeg zakona isplata kupoprodajne cijene ne predstavlja ulaganje u nekretninu. Navodi kako uz evidentirano ulaganje isplatom kupoprodajne cijene, sva dodatna ulaganja su rađena u vlastitom aranžmanu, obzirom da su to bili radovi koji spadaju u osnovnu djelatnost poreznog obveznika, a od njih također ostvaruje prihode. Navodi kako je u sedam mjeseci uspješno renoviran kompletan prostor pa smatra kako su zaključci poreznih inspektora paušalni, neistiniti i neprovjereni, a sve navedeno u zapisniku samo preslikano u porezno rješenje. Ističe kako su prvi radovi raščišćavanja i pregrađivanja objekta obavljali se u godini kada je nekretnina kupljena, dok se materijal još dodatno nabavljao od veljače smatrajući kako porezni obveznik nije obvezan dokazivati da su svi radovi završeni do tog datuma jer je u zakonu pisalo da investicija može biti u tijeku tj. ne moraju biti svi radovi završeni do predaje PD-a i jasno je kako su radovi obavljani u razumnom roku te je i nekretnina stavljena u uporabu u razumnom roku, a i sud u uputi za ponovni postupak ukazuje da se radi o roku od šest mjeseci od dana isteka roka za podnošenje prijave poreza na dobit. Ističe kako prema HSFI 6.2.2. dugotrajna imovina početno se mjeri po trošku o nabavi koji uključuju, između ostalog, "sve troškove koji se izravno mogu pripisati dovođenju imovine na mjesto i u radno stanje za namjeravanu upotrebu". Referira se na navode iz tužbe gdje je istaknuo kako porezni inspektori osporavaju ta daljnja ulaganja smatrajući da se radi o održavanju nekretnine, a ne ulaganjima te indirektno upućuju da je za isto bilo potrebno uzeti vanjske izvoditelje, a prvostupanjski sud takav stav podržava svojim zaključkom kako je porezni nadzor iznimno detaljno proveden, a ne pozivanjem na neku zakonsku osnovu. Smatra kako je presuda kontradiktorna sama po sebi i nemoguće ju je ispitati jer se temelji na činjenicama, a ne pravnoj osnovi, koje činjenice se utvrđuju paušalno te se na isti paušalni način donose zaključci. Navodi kako se i sud i javnopravna tijela i dalje uporno oglušuju na pozivanje tužitelja na mišljenje Središnjeg ureda PU od 22. kolovoza 2016. smatrajući kako su mišljenja Porezne uprave obvezujuća, a cilj investiranja je očuvanje radnih mjesta pri čemu nije sporno da se broj radnih mjesta kod poreznog obveznika povećava, kao i njegova poslovna aktivnost. U spomenutom mišljenju se naglašava da je bitno pratiti cilj i svrhu porezne olakšice za reinvestiranu dobit i vrednujući činjenice prema njihovoj gospodarskoj biti utvrditi da je porezni obveznik započeo s investiranjem koje će uskoro dovesti do stavljanja imovine u uporabu. Smatra kako su porezni inspektori pogrešno naveli kako se radi o mišljenju koje se odnosi na ulaganje u zemljište, te isto nije primjenjivo u ovom slučaju, a stav poreznog tijela je kontradiktoran jer na isti slučaj primjenjuju mišljenje od 14. listopada 2015. koje se također odnosi na ulaganje u zemljište te iz istog "izvlače" iz konteksta zaključke koji idu u korist poreznog tijela, dok drugo mišljenje, a koje ide u korist poreznog obveznika po njihovom mišljenju "nije primjenjivo", jer se odnosi na zemljište. Stoga poziva na uvid u mišljenje Središnjeg ureda PU od 22. kolovoza 2016. te odredbe članka 6. istog Zakona kao i odredbe članka 12.a Pravilnika o porezu na dobit važećeg u vrijeme investiranja poreznog obveznika. Navodeći kako je dobit ili dio dobiti poreznog razdoblja za koje se podnosi prijava poreza na dobit upotrijebljena za povećanje temeljnog kapitala te da je tijekom tog poreznog razdoblja porezni obveznik izvršio povećanje temeljnog kapitala, to dokazuje odlukom o uporabi dobitka za 2015. godinu, odlukom o povećanju temeljnog kapitala, popisom nabavljene dugotrajne imovine temeljem koje se reinvestira dobit ostvarena u 2015. godini, pregledom kapitala i rezervi nakon upisa reinvestirane dobiti 2015. godine u temeljni kapital, a posebice rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu od 8. srpnja 2016. godine što sud potvrđuje u svojoj presudi i što sud čini nespornim. Ističe kako je kao porezni obveznik dostavio tu dokumentaciju, što je poreznom tijelu nesporno, a sud se u utvrđivanje istog nije upuštao. Smatra da je dostavio svu propisanu i traženu dokumentaciju čime je "ispunio propisane uvjete" pa porezni inspektori nisu imali više nikakvih razloga osporavati reinvestiranje poreznog obveznika, već su iskonstruirali netočno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje navodeći da porezni obveznik nije ispunio uvjet, jer nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju o izvršenim investicijama u dugotrajnu imovinu. Ističe da su odredbe Pravilnika o porezu na dobit, a koji je lex specialis u odnosu na druge zakonske odredbe, jasno propisano u kojim se slučajevima poreznom obvezniku neće priznati umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit, a porezni obveznik nije niti smanjio temeljni kapital niti smanjio broj zaposlenika niti vršio statusne promjene, već je dostavio svu traženu dokumentaciju kako je propisano Zakonom o porezu na dobit te Pravilnikom o porezu na dobit, što znači da nije ispunio uvjete da mu se ex lege ne prizna umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit, već ispunjava sve zakonom propisane uvjete za priznavanjem umanjenja porezne osnovice za reinvestiranu dobit. Smatra kako je prvostupanjski sud svojim postupanjem ušao u sferu zakonodavca i povrijedio načelo zakonitosti dajući prednost postupanju javnopravnih tijela te da sukladno svemu navedenom valja prihvatiti činjenicu da je izvršeno reinvestiranje poreza na dobit od strane poreznog obveznika u svemu bilo u skladu sa zakonom. Ističe kako je sud trebao zaključiti da je porezni obveznik u svom poslovanju i kod odbitka pretporeza postupio sukladno svim zakonskim odredbama koje propisuju priznavanje zadržane dobiti kroz dokapitalizaciju, odnosno reinvestiranje i odredbama koje porezno tijelo navodi u rješenju, da je od strane poreznog obveznika udovoljeno svim zakonskim propisima, da je porezni obveznik obrazložio svoj postupak i u cijelosti dokazao da postupanje poreznog tijela nije utemeljeno na zakonskim propisima i da je isto netočno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje i pogrešno primijenilo materijalno pravo, da tužitelj posjeduje svu vjerodostojnu dokumentaciju i da porezno tijelo ne priznaje nikakve dokaze i činjenice i temeljem nebitnih činjenica koje nemaju zakonsko uporište, donosi zaključke na štetu tužitelja i osporava mu pravo na odbitak pretporeza. Stoga predlaže da se ponište odluke javnopravnih tijela i predmet vrati na ponovni postupak odnosno da se usvoji žalba tužitelja i poništi presuda prvostupanjskog suda.

4.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje:  ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7.              Ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

8.              Ovo stoga je prema podacima spisa proizlazi da je prvostupanjski upravni sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te nakon održane rasprave i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.              Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je kod tužitelja obavljen inspekcijski nadzor te je u ponovnom postupku i u izvršenju presude prvostupanjskog suda poslovni broj: UsI-2228/20-9 od 12. srpnja 2021., sastavljen Zapisnik klasa: UP/I-471-02/18-01/96, urbroj: 513-07-05/21-22 od 29. studenog 2021., za nadzirano razdoblje poreza na dobit od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. Prema spomenutom Zapisniku proizlazi kako je u predmetnom nadzoru utvrđeno da je porezni obveznik ulaganjem u nekretninu u K. na adresi …koristio kao temelj porezne olakšice za reinvestiranje dobiti kao investicija u tijeku, ali nadzorom je utvrđeno da navedeno ulaganje ne može biti temelj za utvrđivanje porezne olakšice za reinvestiranu dobit, jer porezni obveznik nije uz prijavu poreza na dobit, kao ni tijekom provođenja nadzora predočio dokaze o izvršenim ulaganjima kojima bi se nekretnina stavila u upotrebu u što kraćem roku odnosno, nije dokazao da su ulaganja bila u obimu zbog čega navedena nekretnina nije mogla biti stavljena u uporabu do predaje prijave poreza na dobit, odnosno da se radilo o investiciji u tijeku. Kako bi se priznalo pravo na korištenje porezne olakšice za reinvestiranu dobit po osnovi investicije u tijeku bitno je utvrditi da je porezni obveznik započeo s postupkom investiranja koji će uskoro dovesti do stavljanja imovine u uporabu, tako da sama kupnja nekretnine (u veljači 2015. godine) te izdatnice iz skladišta (u prosincu 2015. godine) u iznosu od 2.727,19 kn ne smatraju se početkom ulaganja koje će uskoro dovesti do stavljanja imovine u uporabu, odnosno prava korištenja porezne olakšice za reinvestiranu dobit u 2015. Isto tako predmetnim nadzorom je utvrđeno da nekretnina u K. na adresi …nije stavljena u uporabu na zadnji dan poreznog razdoblja ili do podnošenja porezne prijave odnosno 5. veljače 2016. te je utvrđeno da se rashodi po osnovi korištenja te imovine ne utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama Zakona o porezu na dobit te je utvrđeno da se intenzitet ulaganja ne može smatrati investicijom u tijeku u smislu članka 12a stavka 7. Pravilnika o porezu na dobit, odnosno utvrđeno je da nisu ispunjeni uvjeti za korištenje porezne olakšice za reinvestiranu dobit u prijavi poreza na dobit za 2015. Stoga je osporenim rješenjima poreznih tijela utvrđeno da za priznavanje porezne olakšice za reinvestiranu dobit dugotrajna imovina mora biti stavljena u uporabu do kraja poreznog razdoblja do podnošenja porezne prijave ili iznimno kasnije, prema uvjetima iz članka 12a stavka 7. Pravilnika o porezu na dobit („Narodne novine“ 95/05., 133/07., 156/08., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 146/12., 160/13., 12/14. i 157/14. – dalje: Pravilnik), ali pod uvjetom da je investicija bila u tijeku zašto je porezni obveznik uz prijavu poreza na dobit bio dužan, između ostalog i priložiti vjerodostojnu dokumentaciju o izvršenim investicijama, a kako je propisano stavkom 2. ovog članka Pravilnika.

10.              Odredbom članka 6. stavka 5. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13., 143/14.  – dalje: Zakon) propisano je da se u smislu stavka 1. točke 6. ovog članka reinvestiranom dobiti smatra ostvarena dobit poreznog razdoblja iskorištena za povećanje temeljnog kapitala sukladno posebnim propisima, koja je jednaka iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu s ciljem očuvanja postojećih radnih mjesta i za koju se rashodi u cijelosti utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama ovoga Zakona. Stavkom 6. ovog članka Zakona propisano je da porezni obveznik koji smanjuje poreznu osnovicu sukladno stavku 1. točki 6. ovog članka mora u roku od 6 mjeseci nakon isteka roka za podnošenje prijave poreza na dobit dostaviti nadležnoj ispostavi Porezne uprave dokaz da je izvršio povećanje temeljnog kapitala i to ostvarenom dobiti poreznog razdoblja za koje je iskazao smanjenje porezne osnovice, a minimalno u iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu, tijekom poreznog razdoblja za koje se podnosi porezna prijava, prema stavku 5. ovoga članka. Odredbom stavka 7. istog članka Zakona propisano je da porezni obveznik koji je izvršio reinvestiranje dobiti prema stavku 5. ovoga članka dužan je zadržati broj radnika utvrđenih na početku poreznog razdoblja za koje se iskazuje umanjenje porezne osnovice temeljem reinvestirane dobiti i to najmanje dvije godine nakon proteka toga razdoblja. Umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit neće se priznati u slučaju smanjenja temeljenog kapitala povećanog reinvestiranom dobiti ili u slučaju smanjenja broja radnika prije proteka razdoblja iz stavka 7. ovoga članka (stavak 8.). Dugotrajna imovina iz stavka 5. ovoga članka mora biti kupljena po tržišnim uvjetima (stavak 9.).

11.              Odredbom članka 12a stavak 1. Pravilnika propisano je da pravo na umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit prema članku 6. stavku 1. točki 6. i stavku 5. Zakona mogu ostvariti porezni obveznici koji su u poreznom razdoblju ostvarili dobit prije uvećanja ili umanjenja prema članku 5. stavku 1. Zakona ukoliko je: 1. tijekom poreznog razdoblja za koje se podnosi porezna prijava, izvršeno investiranje u dugotrajnu imovinu prema članku 6. stavku 5. Zakona, 2.  tijekom poreznog razdoblja za koje se podnosi porezna prijava, te u trenutku podnošenja prijave poreza na dobit ili podnošenja druge vjerodostojne dokumentacije, zadržan broj radnika utvrđen na početku toga razdoblja, 3. dobit ili dio dobiti poreznog razdoblja za koje se podnosi prijava poreza na dobit uporabljena za povećanje temeljenog kapitala, a minimalno u iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu tijekom tog poreznog razdoblja, 4. u sudskom registru, sukladno posebnim propisima, upisano povećanje temeljenog kapitala u visini reinvestirane dobiti odnosno minimalno visini izvršenih investicija, 5. dobit ostvarena izvanbankarskog, odnosno financijskog nebankarskog sektora. Stavkom 2. istog članka Pravilnika propisano je da porezni obveznik koji iskazuje umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit dostavlja uz prijavu poreza na dobit 1. popis nabavljene dugotrajne imovine ili vjerodostojnu dokumentaciju o izvršenim investicijama u dugotrajnu imovinu, 2. dokaz da je u sudskom registru upisano povećanje temeljenog kapitala u visini reinvestirane dobiti ili najkasnije u roku od 6 mjeseci od proteka roka za podnošenje prijave poreza na dobit, 3. izjavu da temeljem istih izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu ne koristi porezne poticaje prema Zakonu o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja uz popis dugotrajne imovine uključene u projekte prema tom Zakonu. Porezni obveznik je dužan dostaviti svu dokumentaciju iz stavka 2. ovoga članka, a te investicije ne može uključiti u reinvestiranu dobit u idućem poreznom razdoblju.

12.              Imajući na umu sve naprijed navedeno, prema ocjeni ovoga Suda pravilno zaključuje prvostupanjski sud kada u obrazloženju osporene presude navodi kako tužitelj kupljenu nekretninu u K. nije stavio u upotrebu na zadnji dan poreznog razdoblja ili do podnošenja porezne prijave, odnosno do 5. veljače 2016. jer tužitelj tijekom 2015. osim kupnje nekretnine je na kontu 027102-građ. u pripremi evidentirao ukupno povećanje u iznosu od 2.727,19 kn koje se odnosi na izlaz građevinskog materijala u skladištu poreznog obveznika (vijci, čavli, štafle i sl.) te navodi da je ostale građevinske radove (sanacija krova u unutarnjem dijelu je uklonjen dio pregradnih zidova, očišćen je prostor) obavio u vlastitom aranžmanu, odnosno iste su obavili njegovi zaposlenici, što je vidljivo iz odluke o promjeni mjesta rada od 4. studenog 2015. Svi ostali radovi izvršeni su tijekom 2016. te je evidentirano prvo ulaganje dana 26. veljače 2016. Slijedom tomu tužitelju se osporava pravo na reinvestiranu dobit za 2015. jer ulaganje u navedenu nekretninu nije zadovoljilo glavni uvjet, a to je imovina stavljena u uporabu do kraja obračunske godine odnosno do dana podnošenja porezne prijave, a nije niti dostavljena dokumentacija iz koje bi slijedilo da je izvršeno investicijsko ulaganje do kraja podnošenja prijave poreza na dobit.

13.              Prihvaćajući u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog upravnog suda navedeno u pobijanoj presudi kao logično i argumentirano te utemeljeno na dokazima u spisu predmeta ovaj Sud utvrđuje da se pobijana presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti bitne povrede postupka, pa stoga ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.

14.              Slijedom navedenog ovaj Sud smatra da su prigovori tužitelja neosnovani jer nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog spora, o kojima se prvostupanjski sud iscrpno očitovao, a s kojim zaključcima je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.

15.              S obzirom da nisu osnovani razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 15. studenog 2023.

                                                                                                        Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.