REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-292/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Petru Macuri, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima Boris Porobija, Sanja Porobija i Hrvoje Ivić, iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija, iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika Petra Macure, odvjetnika i punomoćnice tuženika Pie Gai Baučić, odvjetnice, dana 24. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 23. točke D) iz Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208998019 zaključenog dana 30.04.2007. godine između tužitelja AZ, Ehrlichova 7, iz Zagreba, kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, a koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Željki Maroslavac pod posl. br. OV-20313/07 od dana 04.05.2007. godine.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 13. točke C) iz Dodatka Ugovora o kreditu zaključenog dana 26.02.2008. godine između tužitelja AZ, Ehrlichova 7, iz Zagreba, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, a koji dodatak ugovoru je ovjeren pred javnim bilježnikom Dubravkom Grladinović – Marina Dabelić pod posl. br. Ov-1854/08 od dana 27.02.2008. godine.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju NZ, iz [adresa], iznos od 368,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svako pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 149,98 EUR od 24. listopada 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 150,32 EUR od 19. lipnja 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 16,16 EUR od 14. veljače 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 32,54 EUR od 19. studenog 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 19,58 EUR od 05. lipnja 2013. godine pa do dana isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju NZ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 475,56 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 30. travnja 2007. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208998019 i da su dana 26. veljače 2008. godine tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, da je tijekom trajanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu u više navrata vršio uplate kojima je prijevremeno otplaćivao kredit, a za što je tuženik naplaćivao naknadu za prijevremeni povrat sredstava u ukupnom iznosu od 368,58 EUR/2.777,04 kn. Navodi da su ugovorne strane člankom 23. točka D Ugovora o kreditu i člankom 13. točkom C Dodatka Ugovoru o kreditu ugovorile naknadu za prijevremenu obradu kredita na temelju koje je tužitelj platio tuženiku utuženi iznos. Navodi da tuženik je pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita uredio protivno izričitim uvjetima propisanim prisilnim odredbama čl. 1024. stavak 2. - 4. Zakona o obveznim odnosima, te je sastavljanjem takvih odredbi jedina intencija tuženika bila da naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita anulira izmaklu dobit radi gubitaka kamata i na taj način nezakonito penalizira tužitelja za prijevremeno ispunjenje njegove obveze po ugovorima o kreditu. Tužitelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 112/2018 od 09. ožujka 2022. godine i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/22. Ističe kako su odredbe Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naplata naknada za prijevremenu otplatu kredita, a kako tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama odredbi koje su ništetne. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, ističe prigovor presuđene stvari jer da je tužitelj pokrenuo postupak protiv tuženika u odnosu na isti Ugovor o kreditu kojim je tražio ništetnost cijelog Ugovora o kreditu koji postupak se vodio pod poslovnim brojem P-8107/19, te je donesena pravomoćna presuda kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu. Navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita ugovorena čl. 23. stavak 1. točka D. Ugovora o kreditu temelji se na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Navodi da je odredbom članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) propisano da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade među inim naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ističe ako je zakonodavac smatrao ako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik se poziva na Direktivu 93/13, odluke Suda Europske unije, odluke Županijskih sudova, odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tuženik navodi da su sporne ugovorne odredbe tužitelju bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, te osporava da bi ugovorna odredba prouzročila bilo kakvu neravnotežu između ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika. Tuženik nadalje navodi kako je upravo odredbom čl. 23. st. 1. točka D. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, da je Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2010. u točci B3.7.5.1. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 2% od iznosa uplate i da je Odluka o Tarifi naknada za usluge u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Ističe da Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2012. je u točci B3.7.5.1. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 2% od iznosa uplate, a da Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2013.g. je u točci B3.7.5.1. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 2% od iznosa uplate. Navodi da troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje, da je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita, ističe kako je odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 30.04.2007. g. (list 6-16 spisa), Dodatak Ugovora o kreditu od 26.02.2008.g. (list 17-24 spisa), Ugovor o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima Zdravstvenog veleučilišta od 05.12.2005.g. (list 25-29 spisa), promet po kreditu tužitelja (list 30-39 spisa), Odluke Suda EU, Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 40-96 spisa), Dopis tužitelja 05.10.2023.g. i tuženika od 19.10.2023.g.(list 97-101 spisa), Tarife o naknadama (list 49-229 spisa), saslušan je tužitelj kako stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 153/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (čl. 23. stavak 1. točka D Ugovora o kreditu i čl. 13. stavak 1. točka C Dodatka Ugovora o kreditu).

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 368,58 EUR (2.777,04 kn).

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika sadržajno kao u podnesku od 22.05.2024.g. (list 232-234 spisa). Osporava istaknuti prigovor zastare. Ističe da je neosnovan prigovor presuđene stvari jer u konkretnom slučaju ne postoji subjektivni i objektivni identiteta spora budući da tužitelj u predmetnom postupku gradio je svoj tužbeni zahtjev na potpuno različitom činjeničnom kompleksu u odnosu na djelomičan dio odluke u postupku koji se vodi pod poslovnim brojem P-8107/2019 (sada poslovni broj P- 10453/2023), a na koji se tuženik neosnovano poziva. Navodi da je u postupku koji se vodi pod poslovnim brojem P-8107/2019 (sada poslovni broj P-10453/2023) tužiteljev glavni tužbeni zahtjev glasio je na utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu iz razloga što su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi (koje odredbe je ovaj sud u istoj odluci na koju se poziva tuženik utvrdio kao ništetne), bili bitni sastojci predmetnog ugovora o kreditu bez kojih takav pravni posao nije mogao pravno opstati na snazi, dok u ovoj konkretnoj pravnoj stvari tužitelj svoj tužbeni zahtjev gradi iz potpuno različitog činjeničnog kompleksa koji glasi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u vezi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Tuženik osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 25.09.2024. godine (list 235-236 spisa).

6. Na pripremnom ročištu tužitelj i tuženik ne predlažu priklop spisa poslovni broj P- 8107/2019 (sada poslovni broj P-10453/2023). Tuženik navodi kako nema dokaznih prijedloga dočim tužitelj ne predlaže priklop spisa poslovni broj P-10453/2023. Sud je ocijenio prigovor presuđene stvari kao neosnovan budući da tuženik navodi da je predmet spora utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu u postupku koji se vodi pod poslovnim brojem P-10453/2023. Sama činjenica da je tužitelj zahtijevao da je ništetan U cijelosti Ugovor o kreditu nije zapreka da ovaj sud utvrđuje djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu u odnosu na odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Kako tuženik nije dokazao da bi sud već odlučivao o djelomičnoj ništetnosti ili da je odlučivao o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita to je sud ocijenio prigovor presuđene stvari kao neosnovan.

7. Sud je saslušao tužitelja na okolnost činjeničnih navoda tužbe. Tužitelj u svom iskazu navodi da je tijekom otplate kredita odlazio u banku kako bi uplatio viši iznos od mjesečnog anuiteta sve iz razloga ranije otplate kredita, da je primijetio da nije umanjen kredit za iznos koji je uplatio u većem iznosa, pa je pitao bankaricu iz kojih razloga nije naznačen ukupan iznos koji je uplatio za prijevremenu otplatu kredita, a ona mu je odgovorila da su to pravila banke i da mora platiti naknadu. Navodi da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, da ga bankarica nije upozorila na visinu naknade ili da bi je trebao platiti, a naknadno kada je počeo prijevremeno otplaćivati kredit bankarica mu je rekla da je to naknada koju banka naplaćuje zbog privremene otplate kredita, time da mu nije rekla koja je to visina i kako je utvrđena, a nije mogao niti pregovarati da li će platiti ili neće platiti naknadu, da za njega ova odredba o prijevremenoj otplati kredita nije značila je da bi se ta naknada plaćala i ako djelomično prijevremeno otplaćuje kredit. Tužitelj iskazuje da nije mogao pregovarati o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu i Dodatka ugovoru o kreditu, da mu je prvi put kada je otplatio prijevremeno dio kredita pojašnjeno da mora plaćati naknadu i svaki puta je platio naknadu kada bi prijevremeno otplaćivao dio kredita. Navodi da je vidio da prema Ugovoru o kreditu treba platiti neku naknadu za prijevremenu otplatu kredita ali nije pisala visina, nije niti tražio pojašnjenja niti kada je 2008. godine sklapao Dodatak Ugovora o kreditu, a nije izričito tražio bilo koju izmjenu odredbe Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu. Ističe da nije pitao koja je visina naknade prema čl. 23 točka D Ugovora o kreditu jer nije znao da bi bio u mogućnosti prijevremeno otplaćivati kredit.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

8. U tijeku postupka tuženik čini nespornom visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je predmet spora te dane plaćanja naknade.

9. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužitelj s tuženikom dana 30. travnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 32089988019 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 115.000,00 CHF, i da je člankom 23. točka D) ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate,

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovora o kreditu dana 26. veljače 2008. godine i da je člankom 13. točka C) ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate,

- da u slučaju prijevremene otplate kredita banka naplaćuje naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno Tarifi o naknadama za usluga, da je Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2008. i 2009. g. u točci B3.7.5.1. propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 2% od iznosa uplate, da je Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2012. u točci B3.7.5.1. propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 2% od iznosa uplate i da Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2013. u točci B3.7.5.1. propisana je naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 2% od iznosa uplate (Odluka o Tarifi naknada za usluge, nesporno između stranaka),

- da je tužitelju predan Ugovor o kreditu i Dodatak Ugovora o kreditu, da mu djelatnik banke nije pojašnjavao ugovorne odredbe niti su ga upozorili da će platiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, da je on pročitao da treba platiti naknadu za prijevremenu naknadu ali nije znao u kojoj visini (iskaz tužitelja),

- visina naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita i dani uplate naknada nisu sporni između stranaka.

10. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, te je ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima iz akata tuženika o naknadama povrijedio zakon na štetu tužitelja, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe da ugovoreni uvjeti za prijevremenu otplatu kredita tj. odredba čl. 23. stavak 1. točka D) Ugovora o kreditu i čl. 13. točka C) Dodatka Ugovora o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljiva i sastavni je dio Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu. Navodi da su uvjeti za prijevremenu otplatu kredita jasno određeni člankom 23. točka D) Ugovora o kreditu i člankom 13. točka C) Dodatka Ugovora o kreditu te su navedene ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, pa nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a.

11. Nije sporno da Ugovorom o kreditu i Dodatkom Ugovora o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da prijevremena otplata kredita je moguća uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je on pročitao Ugovor o kreditu i Dodatak Ugovoru o kreditu prije potpisivanja, da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe, da je vidio da treba platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali nije mu bila poznata visina i da mu je rečeno kako naknadu za prijevremenu otplatu kredita mora platiti, nitko ga nije upozoravao da će trebati plaćati naknade ako prijevremeno otplaćuje kredit tj. koju visinu treba platiti, nije mu pojašnjavana odredba o prijevremenoj otplati kredita, a nije mogao niti pregovarati o ugovornim odredbama.

Imajući u vidu navode iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti o visini takve naknade te tužitelju nisu pojašnjena prava na prijevremenu otplatu kredita koja se određuje sukladno aktima tuženika kao banke niti su tužitelju pojašnjene metode izračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita i na što bi se takva naknada odnosila obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, pa je tužitelj kao potrošač mogao ponuđeni ugovor uzeti ili ne.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da je tužitelja upozorio da će plaćati naknadu prema općim uvjetima poslovanja banke važećem u trenutku prijevremene otplate.

12. Na temelju uvida u sporni Ugovor o kreditu i Dodatak Ugovora o kreditu koji prileže spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranim (tipskim) ugovorima. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO- a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, 125/2007, 89/209, 78/2012, 56/2013, dalje ZZP), kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje u slučaju prijevremene otplate kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.

Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio tipski ugovor tj. unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti je bio upoznat s naknadom za prijevremenu otplatu kredita koja visina se utvrđuje prema aktima tuženika. Iskaz tužitelja sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio takve navode tužitelja odnosno tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Valja istaknuti kako pravilno tužitelj interpretira navedeni ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne.

14. Navodi tuženika da su sporne ugovorne odredbe lako uočljive i jasne je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

15. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 23. stavak 1. točka D) Ugovora o namjenskom kreditu i članka 13. točka C) platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu i Dodatak Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe odnosno odredbe članka 23. stavak 1. točka D) Ugovora o kreditu i članka 13. točka C) utvrđene su ništetnim.

16. Nadalje i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek mora biti sročena jasno i razumljivo.

Slijedom navedenoga kako je utvrđeno tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o spornim odredbama, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 23. točka D) Ugovora o kreditu od 30.04.2007.g. i u članku 13. točka C) Dodatka Ugovora o kreditu od 26.02.2008.g. te je stoga odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

17. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te je stoga tuženik u obvezi tužitelju platiti iznos naknada koje je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to iznos od 368,58 EUR s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik čini nespornom kao što čini i nespornim dan uplate naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

18. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana isplate. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe o prijevremenoj otplati kredita zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

19. Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

20. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1. ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 15.01.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 22.05.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.10.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 11.03.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 24.04.2025. g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 450,00 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 25,56 EUR ukupno 475,56 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. travnja 2025. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužitelju po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku