Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-323/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika MI i dr., zbog kaznenih djela iz članka 228. stavka 1. i dr. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu, protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K- 1476/2020-19, od 6. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim okrivljenike MI i EI, i to okrivljenog MI zbog produljenog kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11, u vezi s člankom 52. KZ/11, a okrivljenog EI zbog produljenog kaznenog djela teške krađe, iz članka 229. stavka 1. točke 1., u vezi s člankom 228. stavkom 1. KZ/11, sve u vezi s člankom 52. KZ/11. Okrivljeni MI je za počinjeno kazneno djelo, na temelju odredbe članka 228. stavka 1., u vezi s člankom 52. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, nakon čega mu je, na temelju članka 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti, ako isti u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Okrivljeni EI je za počinjeno kazneno djelo, na temelju članka 229. stavka 1., u vezi s člankom 52. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, nakon čega je prema istom, na temelju članka 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti, ako isti u roku od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 68. stavak 1. KZ/11 2., optuženom EI izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati do proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude. Sud će po proteku prve godine od dolaska počinitelja na izvršenje mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i potom najmanje jednom godišnje, preispitati postoje li uvjeti za njezinim nastavkom i o tome donijeti rješenje. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11, sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje kazne okrivljenom koji bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom.

3. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), oštećeno TD GHETALDUS OPTIKA d.d. sa sjedištem u [adresa] te oštećeni UI iz [adresa] su sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.

4. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08, oštećenom TD „Tokić“ d.o.o. sa sjedištem u Sesvetama, Ulica 144. brigade Hrvatske vojske 1A, OIB 74867487620, dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u iznosu 456,02 eura, dok je s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu, oštećenom TD „Art-rasvjeta“ d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Ozaljska 73, OIB 71466404224, dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u iznosu 132,97 eura, oštećenom TD „Wurth-Hrvatska“ d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Franje Lučića 32, OIB 52641439848, dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u iznosu 303,74 eura, oštećenom TD „Tena-G“ d.o.o. sa sjedištem u Pregradi, Kostelgradska 11, OIB 68171222068, dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u iznosu 418,34 eura, te je naloženo okrivljenicima MI i EI solidarno platiti navedene novčane iznose oštećenicima, u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

5. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08 oštećenom TD „Muller trgovina Zagreb“ d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Oreškovićeva ulica 6H/1, OIB 84698789700, dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u iznosu 176,13 eura te je naloženo okrivljenom MI platiti navedeni novčani iznos oštećenom TD „Muller trgovina Zagreb“ d.o.o. u roku 15 dana od pravomoćnosti presude, dok je oštećenom TD „B-GABLER GRUPA“ d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Maksimirska 129/1, OIB 71677073976, dosuđen imovinsko pravni zahtjev u iznosu 245,27 eura te je naloženo okrivljenom EI platiti navedeni novčani iznos oštećenom TD „B-GABLER GRUPA“ d.o.o. u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

6. Na temelju članka 148. stavka 1., u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/08, naloženo je okrivljenicima MI i EI podmiriti trošak ovog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 eura svaki, dok je okrivljenom EI naloženo podmiriti i trošak psihijatrijskog vještačenja u iznosu 442,00 eura, sve roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

7. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu, zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se žalba uvaži i „preinači prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda“.

8. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je okrivljenik EI, po svom branitelju Josipu Čičeku, odvjetniku u Zagrebu, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

9. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, spis je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

10. Žalba Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu je neosnovana.

11. Državni odvjetnik je žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona u svojoj žalbi pravno označio kao povredu iz članka 469. točke 1. ZKP/08, s obrazloženjem kako u konkretnom slučaju ne proizlazi zaključak o tome da su okrivljenici svojim radnjama opisanim u izreci optužnice ostvarili bitna obilježja produljenih kaznenih djela, na način kako ih je prvostupanjski sud osudio, već da se radi o više kaznenih djela počinjenih u stjecaju. U tom smislu se ističe kako su okrivljenici zajedno počinili 6 odvojenih radnji krađa na širem području Zagreba tijekom srpnja, kolovoza i rujna 2017., dakle unutar tri mjeseca, na štetu različitih oštećenika, uzimajući različite predmete, a onda da su još i svaki zasebno počinili kaznena djela, i to okrivljeni MI kazneno djelo krađe u rujnu 2017., a okrivljeni EI kazneno djelo krađe 23. kolovoza 2017. te kazneno djelo teške krađe 18. srpnja 2017., što nikako da ne ukazuje na jedinstvenost namjere njihovog postupanja, a niti se može govoriti o prostornoj i vremenskoj povezanosti počinjenih radnji pa da stoga počinjena kaznena djela ne čine jedinstvenu cjelinu u smislu odredbe članka 52. stavka 1. KZ/11.

12. Međutim, svojim žalbenim navodima državni odvjetnik nije s uspjehom doveo u pitanje zaključke prvostupanjskog suda u pogledu pravne ocjene kaznenog djela za koje su okrivljenici proglašeni krivim, budući da je prvostupanjski sud o svim zaključcima u tom pravcu dao iznimno detaljne, valjane i argumentirane razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud je u točki 12. na 10. i 11. stranici te točkama 11. i 12., na 11. i 12. stranici (radi se o očiglednoj pogrešci u numeraciji, jer se trebalo raditi o točkama 13. i 14. na 11. i 12. stranici) potanko obrazložio zbog čega drži da su okrivljenici svojim postupanjem ostvarili obilježja po jednog produljenog djela krađe, odnosno teške krađe, što svojim žalbenim navodima državni odvjetnik nije s uspjehom osporio.

12.1. Pravilno kod toga prvostupanjski sud ističe kako su sva kaznena djela počinjena na području grada Zagreba, unutar jednog uskog geografskog područja, što znači da u prostornom smislu predstavljaju jedinstvenu cjelinu, potom da se radi o radnjama počinjenim unutar intervala od nešto više od dva mjeseca pa se stoga može govoriti i o postojanju vremenskog kontinuiteta i konačno da su sva kaznena djela ostvarena na bitno istovjetan način pa stoga da je očito kako postoji istovrstan modus operandi, vremenska i prostorna povezanost i jedinstveno povrijeđenog pravnog dobra, dakle sve one komponente koje u objektivnom smislu tvore koncept produljenog kaznenog djela iz članka 52. stavka 1. KZ/11. Potpuno pravilno prvostupanjski sud kod toga ističe kako različitost oštećenika nije od značaja za ovaj pravni institut, jer se kaznena djela krađe, odnosno teške krađe, po samoj logici stvari gotovo redovito čine prema različitim oštećenicima. Na koncu, pravilno se ukazuje na to kako se u konkretnom slučaju radi i o tzv. produljenom dolusu jer je kod svih ovih slučajeva postojala jedinstvena namjera svakog optuženika, koja je povezivala pojedinačne odluke i koja je obuhvaćala njihovo ukupno djelovanje i ukupnu posljedicu. Stoga, bez obzira na to što su određene radnje koje ulaze u konstrukciju produljenog kaznenog djela okrivljenici počinili samostalno, neovisno jedan o drugog, to ne isključuje samo po sebi zaključak o postojanju produljenog kaznenog djela, kako to želi sugerirati u žalbi državni odvjetnik. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud je potpuno pravilno i osnovano okrivljenika MI proglasio krivim za jedno produljeno kazneno djelo krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11, a okrivljenog EI za jedno produljeno kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11, u vezi s člankom 228. stavkom 1. KZ/11.

13. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe kako je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja kaznenopravne sankcije precijenio sve utvrđene okolnosti na strani obojice okrivljenika, posebice činjenicu da su isti priznali počinjenje kaznenih djela za koja se terete, s obzirom na dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, a koji nesporno upućuju na njih kao počinitelje. Uz to da su precijenjene i olakotne okolnosti redovnog zaposlenja kod oboje okrivljenika, kao i okolnost da se okrivljenik EI redovno skrbi o svom djetetu plaćajući uzdržavanje jer su te okolnosti očekivane kod svakog građanina koji živi u skladu s društvenim poretkom, a uzdržavanje djeteta da je dužnost svakog roditelja. Nadalje, prvostupanjski sud da je propustio uzeti u obzir visoku kriminalnu volju kod oba okrivljenika, koja se ogleda u tome da je njihovim postupanjem oštećeno više različitih oštećenika, a kod okrivljenika EI da nije dovoljno cijenjena činjenica što je on do sada višestruko osuđivana osoba zbog imovinskih kaznenih djela, što upućuje na zaključak da ga dosadašnje osude nisu spriječile da i dalje nastavi s činjenjem kaznenih djela, zbog čega drži da se samo izricanjem kazne zatvora okrivljenicima može postići generalna i specijalna svrha kažnjavanja.

14. Nije međutim u pravu državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da bi prvostupanjski sud odabrao pogrešnu kaznenopravnu sankciju okrivljenicima, budući da je on potpuno pravilno utvrdio i odgovarajuće vrednovao sve okolnosti na strani oba okrivljenika koje mogu imati utjecaja na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije, o čemu je, u točkama 16. do 21. obrazloženja, dao iscrpne, valjane i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a što svojim žalbenim navodima državni odvjetnik nije doveo u pitanje. Tako pravilno prvostupanjski sud, u odnosu na okrivljenika MI, ističe kako se svrha kažnjavanja može s uspjehom ostvariti izricanjem uvjetne osude, na način da se kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci na koju je okrivljenik osuđen, neće izvršiti, ako isti, u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo. Ispravno sud ukazuje na to da je od počinjenja kaznenog djela proteklo više od 7 godina pa se svrha osude na „bezuvjetnu“ kaznu zatvora gubi, pogotovo u situaciji kada okolnosti počinjenja kaznenog djela nisu osobito teške. I ovaj drugostupanjski sud ocijenuje da je rok provjeravanja u trajanju od 3 (tri) godine dovoljan da se njime uspješno ostvari odvraćajući učinak na okrivljenika te da će se on u buduće suzdržati od činjenja novih kaznenih djela, pogotovo s obzirom na činjenicu da je ovaj okrivljenik do sada bio neosuđivan, a ni nakon počinjenja ovog kaznenog djela nije se pojavljivao kao počinitelj drugih kaznenih djela.

15. Što se tiče okrivljenika EI, za navesti kako je točan navod iz žalbe državnog odvjetnika da je taj okrivljenik do sada višestruko bio osuđivan zbog istovrsnih, ali i drugih kaznenih djela, na uvjetne osude, ali isto tako i na kazne zatvora, međutim bez obzira na sve to, i ovaj drugostupanjski sud drži da ipak ima prostora da se okrivljeniku kroz uvjetnu osudu pruži još jedna šansa da svoj život uskladi s društveno prihvaćenim normama ponašanja, pogotovo u situaciji kada je od počinjenja ovog kaznenog djela prošlo više od 7 godina te kada je sam okrivljenik uložio znatan napor u nastojanju da promijeni stil svog života i uskladi ga sa zakonom, što se ogleda prvenstveno u tome da se okrivljenik u međuvremenu zaposlio, da ga poslodavac očito cijeni kao vrijednog radnika, što je ovo kazneno djelo počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti te što se samoinicijativno javio na liječenje, koje se provodi već više od dvije i pol godine, o čemu postoji relevantna medicinska dokumentacija. Ovo je posebno bitno u situaciji kada je očigledno da je upravo njegovo zdravstveno stanje u vrijeme počinjenja kaznenih djela u znatnoj mjeri utjecalo na činjenje tih djela, koja opasnost je, zbog provođenja kontinuiranog liječenja, sada ipak bitno smanjena. Stoga je opravdano prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne ukazuje nužnim reagirati „bezuvjetnom“ zatvorskom kaznom jer se osnovano može očekivati da će se i uvjetnom osudom, s najvišom mogućom kaznom zatvora kod uvjetne osude i najduljim mogućim rokom provjeravanja od pet godina od pravomoćnosti presude, s uspjehom ostvariti odvraćajući učinak na okrivljenika te da se on ubuduće neće pojavljivati kao počinitelj novih kaznenih djela.

16. Kod ovoga je za istaknuti, kako kaznena sankcija mora odražavati smisao i intenciju kažnjavanja, biti svrhovita za javni poredak i pojedinca te adekvatna počinjenom djelu i osobinama počinitelja, a nikako ne besmislena odmazda i nepotreban zahvat u socijalne odnose. Navedene olakotne okolnosti, a pogotovo liječenje okrivljenika EI i njegovo zapošljavanje, odnosno neosuđivanost okrivljenika MI i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda zavređuju da se i ovakvom kaznenopravnom sankcijom, odnosno uvjetnom osudom, kao određenim upozorenjem uz prijetnju kaznom, pruži prilika okrivljenicima da svoj život u potpunosti usklade s društveno prihvaćenim normama ponašanja te da nema potrebe dodatno intervenirati izoliranjem okrivljenika iz društva te im je ovakva kaznenopravna sankcija prilika i poticaj za nastavak života u skladu s opće prihvaćenim uzusima ponašanja, a na okrivljenicima je odluka hoće li ponuđenu prigodu iskoristiti. Ako bi se oni pojavili eventualno kao počinitelji novih kaznenih djela u vremenu provjeravanja, tada uvijek postoji mogućnost opoziva uvjetne osude, u skladu s odredbama članka 58. KZ/11, radi čega okrivljenici moraju biti svjesni da im je ovo posljednja šansa koja im se pruža i da se bilo kakvo novo kršenje zakona s njihove strane sigurno neće moći tolerirati. Stoga se žalba državnog odvjetnika ukazuje neosnovanom.

17. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 24. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić