Baza je ažurirana 08.05.2025. 

zaključno sa NN 72/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

                    Posl.br. R-166/2023-3

 

 

 

                        

Republika Hrvatska          Županijski sud u Rijeci         Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

 

                    Posl.br. R-166/2023-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

i

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz S. B., OIB:….., zastupanog po punomoćnicima iz OD J.& p. j.t.d. odvjetnicima iz Z., protiv tuženika V. d.o.o., S. B., OIB:…., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući po žalbi tužitelja,  izjavljenoj protiv presude  i rješenja Općinskog suda u Slavonskom brodu, poslovni broj Pr 60/22 od 13. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja D. M., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom brodu, poslovni broj Pr 60/22 od 13. travnja 2023.

 

r i j e š i o    j e

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom brodu, poslovni broj Pr 60/22 od 13. travnja 2023.

 

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

     Obrazloženje

 

1.Rješenjem suda prvog stupnja, odbačena je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tužitelj tražio da se utvrdi nezakonitom i nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 16. prosinca 2021.

 

Presudom istog suda, točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tražio: 1) da se utvrdi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, 2) da se naloži tuženiku da vrati tužitelja na poslove iz Ugovora o radu koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i  radnim sposobnostima u roku od 15 dana, 3) da tuženik naknadi tužitelju parnični trošak.

---------------

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

 

2.Protiv citirane presude i rješenja, žalbu izjavljuju tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1.. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

 

              6.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time ni pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              7.Naime, iz stanja u spisu proizlazi pored ostalog:

 

              -da je tuženik 16. prosinca 2021. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, iz čijeg je obrazloženja razvidno da je tužitelj radio na radnom mjestu strojara vozača specijalnog vozila pri Sektoru O., O. za o. o., na neodređeno vrijeme; da je tužitelj počinio osobito tešku povrede radne obveze iz radnog odnosa na način da je 5 uzastopnih radnih dana izostao s posla i to od 9. i 10.12.2021., te 13-15.12.2021., da o tome nije obavijestio poslodavca, ni opravdao izostanak s rada; da svoj izostanak s rada nije opravdao nadležnom voditelju S. O. ili poslovođi; da je 15.12.2021. voditelj S. O. telefonom pokušao kontaktirati tužitelja, no da se ovaj nije javio na poziv; da njegova odsutnost nije evidentirana ni kao korištenje godišnjeg odmora, plaćenog ili neplaćenog dopusta. Obzirom na to  je tuženik pozivom na čl. 107.st.1. t.4.Kolektivnog ugovora, te  čl. 116. i 126. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i dr., dalje: ZR-a), tuženik je otkazao tužitelju Ugovor o radu bez otkaznog roka. Ujedno se navodi da tuženik nije pozvao radnika na očitovanje ili davanje obrane jer da iz njegovih postupaka proizlazi da nije zainteresiran za nastavak rada kod poslodavca, da je o namjeravanoj Odluci, tuženik proveo savjetovanje s Radničkim vijećem, koje je na tu namjeravanu Odluku dalo suglasnost;

-da je tuženik u tri navrata pokušao tužitelju dostavu pobijane Odluke na adresu prebivališta u S. B., N. A. H. br. 8/19. (16.12.2021., 29.12.2021., 22.02.2022.), no da se svaki pismeno vratilo s naznakom „Obaviješten, nije podigao pošiljku);

              -da je tuženik pobijanu Odluku stavio na svoju oglasnu ploču 8. ožujka 2022., te ju skinuo 15. ožujka 2022.,

              -da se tužitelj obratio tuženiku tek 15. lipnja 2022. s zahtjevom za dostavu radno-pravne dokumentacije;

              -da je po primitku te dokumentacije 12. srpnja 2022. podnio tuženiku Zahtjev za zaštitu prava, a predmetnu tužbu sudu 17. kolovoza 2022.;

              -da tužitelju 8. prosinca 2021. nije bio dozvoljen ulaz na radno mjesto i onemogućen je bio preuzeti posao;

-da je iz iskaza tužitelja u bitnome vidljivo da mu je u studenom 2021. onemogućen ulazak na radno mjesto, jer se nije htio cijepiti ni testirati na covid, te mu je voditelj S. o. rekao da ode na godišnji odmor i razmisli, da se ponovno vrati na posao u prosincu iste godine, kada ga ponovno nisu htjeli pustiti na radno mjesto; da je za otkaz Ugovora o radu saznao u ožujku 2022., odnosno 8. ožujka 2022., kad je s ocem bio na razgovoru kod tuženika, kojom prilikom su bili prisutni i Ž. F. i gospodin A., koji mu je rekao da je odbio otkaz, te da je taj dan saznao da se sporna Odluka nalazi na oglasnoj ploči, no da tada nije ništa dobio pismeno; da su svi kod tuženika (uključujući i pravnicu) znali da ne stanuje na prijavljenoj, već na drugoj adresi, tako da su kolege za prekovremeni rad dolazili po njega upravo na tu drugu adresu. Pojasnio je da je tek po proteku 3 mjeseca od otkaza Ugovora o radu od tuženika tražio potrebnu dokumentaciju, obzirom na koronu, zbog toga što se nigdje nije mogao zaposliti budući su svi tražili  cijepljenje ili testiranje;

-da je svjedok D. M. u svom iskazu pored ostalog potvrdio da je tužitelju na sastanku od 8. ožujka 2022. rečeno da je dobio otkaz, te je ustvrdio da im tog 15. ožujka 2022. nitko nije dao u ruke odluku o otkazu niti im rekao da se ista nalazi na oglasnoj ploči, da ni tužitelju nitko nije rekao za njegovo pravo da mu se odluka uruči i da ju ima pravo vidjeti. Također je potvrdio da je njegov sin prijavljen na adresi Naselje A. H., S. B., ali da na toj adresi nikada nije stanovao, te da je obavijestio poslodavca da živi na adresi O. 2, jer su na tu adresu dolazili K., M. i ostali.

-da je iz iskaza svjedoka A. Ž.-C. i I. F. razvidno u bitnome da su bile prisutne kada je B. S. 7. ožujka 2022. stavila odluku o otkazu ugovora o radu tužitelja na oglasnu ploču, iz razloga jer da Odluka tri puta vratila poslodavcu zbog neuspješne dostave, dok je svjedokinja D. G. bila prisutna kada se Odluka o otkazu tužitelju skidala sa oglasne ploče 15.ožujka 2022.,

          - da iz iskaza svjedoka Ž. F. pored ostalog proizlazi da je tužitelj u ugovoru o radu i izjavi o mjestu stanovanja koju je potpisao prilikom potpisivanja prvog ugovora o radu, kao adresu stanovanja naveo: S. B., N. A. H. br. da je prilikom potpisivanja te izjave bio upozoren, kao i ostali radnici, da ukoliko dođe do bilo kakve promjene da izvijesti poslodavca jer na tu adresu dolaze pismena. Napomenula je da ne postoji mogućnost da neko samo usmeno kaže da je promijenio adresu stanovanja, a da mu se u tom slučaju ne bi dalo da potpiše novu izjavu o mjestu stanovanja i traži se na uvid osobna iskaznica ili potvrda iz MUP-a, te da ne postoji mogućnost da radnik samo kaže da živi ipak na drugoj adresi, a ne na onoj iz osobne iskaznice jer u tom slučaju se daje da potpiše izjavu na kojoj adresi stvarno stanuje i sa koje adrese putuje na posao.

 

              8.1.Obzirom na prednje, prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju tužitelj propustio prekluzivni rok od 15 dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa za podnošenje  Zahtjeva za zaštitu prava tuženiku, slijedom čega pozivom na čl. 133. ZR-a, odbacuje dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, te odlučuje kao u izreci rješenja.

Shodno prednjem, zaključuje da procesno-pravne posljedice nepravovremenog i nedopuštenost prethodno navedenog zahtjeva imaju materijalno-pravni učinak na preostale tužbene zahtjeve tužitelja, budući da odbacivanjem zahtjeva kojim se traži nedopuštenost Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, ta Odluka i dalje egzistira, te proizvodi pravne učinke, slijedom čega je prvostupanjski sud mišljenja da su ostali zahtjevi tužitelja neosnovani, pa odlučuje kao u izreci presude.

 

              9.U odnosu na žalbene tvrdnje tužitelja, ponajprije valja napomenuti da je iz žalbe istog razvidno da pobija presudu, dok iz samog historijata žalbe proizlazi da činjenično pobija odluku sadržanu u rješenju istog suda.

             

10.1.Neovisno o prednjem, neutemeljenim smatra ovaj sud navode tužitelja u odnosu na same pretpostavke temeljem kojih je prvostupanjski sud zaključio da je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu podnesen izvan prekluzivnog roka.

Naime, tužitelj u izjavljenoj žalbi opširno analizira postupanje tuženika nakon donošenja same Odluke obzirom na 3 neuspješna pokušaja dostave sporne Odluke na prijavljenu adresu prebivališta tužitelja, umjesto na drugu „svima poznatu“ adresu, spominjući ujedno i mobitel kao mogući način obavještavanja tužitelja o donošenju sporne Odluke, kao i to da mu je na sastanku 8. ožujka 2022. usmeno saopćeno da je dobio izvanredni otkaz ugovora o radu, umjesto da mu je uručen pismeni otpravak te Odluke.

No, protivno tumačenju tužitelja, spomenute tvrdnje prema prosudbi ovog suda, ipak nisu od utjecaja na pravilnost stajališta suda prvog stupnja o isteku prekluzivnog roka za traženje zaštite prava iz radnog odnosa.

 

10.2.U svezi toga, skreće se pažnja tužitelju na čl. 133. st.1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR-a) sukladno kojem radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

Iz sadržaja ove odredbe nepobitno proizlazi da početak roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava nije isključivo vezan za uručenje pismenog otpravka odluke, za koju radnik smatra da mu je povrijeđeno neko njegovo pravo, već dakle taj rok može početi teći i od dana saznanja za povredu.

Primijenjeno na konkretan slučaj, to znači da je tužitelju prekluzivni rok iz čl. 133. st.1. ZR-a, počeo teći najkasnije 8. ožujka 2022.

Podredno svakako treba reći da je tužitelj već 8. prosinca 2021., nije bio dozvoljen ulaz na radno mjesto, odnosno bio je već tada onemogućen preuzeti posao, što drugim riječima znači da je već i tada imao saznanje o tome da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa, dakle neovisno o naknadnom donošenju sporne Odluke, problemima sa dostavom iste tužitelju.

 

10.3.Kako je iz provedenog dokaznog postupka nepobitno razvidno da se tužitelj  obratio tuženiku tek 15. lipnja 2022. i to sa zahtjevom za dostavu radno-pravne dokumentacije, a da je istome Zahtjev za zaštitu prava podnio tek 12. srpnja 2022., pravilnim i na zakonu utemeljenim drži ovaj sud zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj propustio spomenuti prekluzivni rok od 15 dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa za podnošenje  Zahtjeva za zaštitu prava tuženiku u smislu čl. 133. st.1.ZR-a.

Rukovodeći se ovim razlozima, te napose duljinom proteka vremenskog razdoblja od ožujka 2022. do 12. srpnja 2022. - kad je tužitelj konačno podnio tuženiku Zahtjev za zaštitu prava, u konačnici su pravno irelevantni ranije spomenuti navodi tužitelja kojima inzistira na načinu dostave sporne Odluke po tuženiku kojeg smatra pogrešnim.

 

10.4.U svakom slučaju, kako je posljedica propuštanja ovog prekluzivnog roka  odbacivanje zahtjeva za nedopuštenost otkaza ugovora o radu, to sud prvog stupnja u odnosu na taj tužbeni zahtjev tužitelja ni nije imao izbora donijeti bilo koju drugu odluku izuzev odluke o odbacivanju tog zahtjeva tužitelja.

 

11.Sagledavajući prednje izloženo, pravilnom drži ovaj sud prosudbu prvostupanjskog suda u neosnovanosti preostalih zahtjeva tužitelja kojima je tražio da se utvrdi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao; da se naloži tuženiku da vrati tužitelja na poslove iz Ugovora o radu koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i  radnim sposobnostima u roku od 15 dana.

Ovo iz razloga jer je osnovanost zahtjeva na nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu i po uvjerenju ovog suda, preduvjet za eventualnu osnovanost preostalih tužbenih zahtjeva. Kako je međutim u konkretnoj pravnoj situaciji, iz ranije iznesenih razloga razvidno da je odluka suda prvog stupnja sadržana u rješenju, pravilan i utemeljena na zakonu, to se i presuda istog suda kojom se kao neosnovani odbijaju ostali zahtjevi tužitelja također ukazuje pravilnom.

 

12.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tužitelj iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj odluci zasnivaju na pravilnoj primjeni  mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija  koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

 

12.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, te potvrditi presudu prvostupanjskog suda, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, te rješenje pozivom na čl. 380.t.2. ZPP-a.

 

13.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

 

 

U Rijeci, 15. studenog 2023.

 

                                                                                                   

 

       Predsjednica vijeća

                                                                                              Filka Pejković, v.r.

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu