REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-877/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Starčević kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Gracin & Vatroslav Šego iz Zagreba, Fra Andrije Kačića Miošića 12, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Mikulića, odvjetnika te punomoćnice tuženika TF, zaposlenice po generalnoj punomoći Su-198/23, dana 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ĐF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.048,49 eura bruto uvećano za zakonske kamate koje teku:

- za studeni 2018. na iznos od 105,59 eura od 11. prosinca 2018. do isplate,

- za prosinac 2018. na iznos od 112,26 eura od 11. siječnja 2019. do isplate,

- za siječanj 2019. na iznos od 125,00 eura od 11. veljače 2019. do isplate,

- za veljaču 2019. na iznos od 98,47 eura od 11. ožujka 2019. do isplate,

- za ožujak 2019. na iznos od 105,20 eura od 11. travnja 2019. do isplate,

- za travanj 2019. na iznos od 121,11 eura od 11. svibnja 2019. do isplate,

- za svibanj 2019. na iznos od 118,92 eura od 11. lipnja 2019. do isplate,

- za lipanj 2019. na iznos od 99,44 eura od 11. srpnja 2019. do isplate,

- za srpanj 2019. na iznos od 116,86 eura od 11. kolovoza 2019. do isplate,

- za kolovoz 2019. na iznos od 106,73 eura od 11. rujna 2019. do isplate,

- za rujan 2019. na iznos od 102,48 eura od 11. listopada 2019. do isplate,

- za listopad 2019. na iznos od 112,48 eura od 11. studenog 2019. do isplate,

- za studeni 2019. na iznos od 113,01 eura od 11. prosinca 2019. do isplate,

- za prosinac 2019. na iznos od 122,94 eura od 11. siječnja 2020. do isplate,

- za siječanj 2020. na iznos od 123,11 eura od 11. veljače 2020. do isplate,

- za veljaču 2020. na iznos od 111,94 eura od 11. ožujka 2020. do isplate,

- za ožujak 2020. na iznos od 108,03 eura od 11. travnja 2020. do isplate,

- za travanj 2020. na iznos od 85,78 eura od 11. svibnja 2020. do isplate,

- za svibanj 2020. na iznos od 104,19 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- za lipanj 2020. na iznos od 101,18 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- za srpanj 2020. na iznos od 124,21 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- za kolovoz 2020. na iznos od 115,63 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- za rujan 2020. na iznos od 113,79 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- za listopad 2020. na iznos od 113,85 eura od 11. studenog 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 136,74 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 152,72 eura od 11. siječnja 2021. do isplate

-za siječanj 2021. na iznos od 123,85 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 113,27 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 131,27 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- za travanj 2021. na iznos od 129,89 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- za svibanj 2021. na iznos od 125,73 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021. na iznos od 124,62 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 0,25 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 11,25 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 136,42 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 135,81 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- za studeni 2021. na iznos od 134,76 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- za prosinac 2021. na iznos od 142,24 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 120,60 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2022. na iznos od 107,32 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- za ožujak 2022. na iznos od 118,72 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- za travanj 2022. na iznos od 100,35 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- za svibanj 2022. na iznos od 117,10 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- za lipanj 2022. na iznos od 115,34 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- za srpanj 2022. na iznos od 108,04 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da tužitelju ĐF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.250,00 eura prema određenju suda, uvećano za zakonske kamate koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je od 02. studenog 2018. godine zaposlenik društva Zagrebački električni tramvaj d.o.o.

U odnosu na radno mjesto tužitelja, ističe se kako tužitelj ne raspolaže prvim ugovorom o radu kojim se zapošljava kod tuženika na radno mjesto vozača tramvaja, već je isto razvidno iz platnih lista kojima tuženik raspolaže, a iz kojih studeni 2018. proizlazi kao prvi mjesec isplate plaće tužitelju, odnosno mjesec kojim tužitelj započinje s radom. Tužitelj i tuženik sklopili su 15. listopada 2019. drugi ugovor o radu na određeno vrijeme za gore navedeno radno mjesto. Dana 11. studenoga 2019. tužitelj je sklopio novi ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, Tramvajski promet Dubrava, a 28. srpnja 2022. tužitelj sklapa ugovor na neodređeno za radno mjesto „Vozač tramvaja III“, šifra radnog mjesta ZS193, Tramvajski promet Dubrava, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužitelj od kada je zasnovao radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima .

Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o. određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž.

Kako je već istaknuto u historijatu tužbe Ad 1, tužitelj je s tuženikom zasnovao radni odnos na radnom mjestu „Vozač tramvaja“. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača tramvaja, pa do danas, tužitelj prometuje redovnim tramvajskim linijama tuženika koje su organizacijski raspoređene pod Tramvajski promet Dubrava.

Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužitelj je u periodu od 2. studenoga 2018., kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“, do 1. kolovoza 2022., kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“, diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja ugovora o radu za radno mjesto „Vozač tramvaja III“ tužitelju se plaća također obračunavala primjenom koeficijenta 2,40 iako su njegovi radni zadaci bili nepromijenjeni.

Dakle, tužitelj je temeljem svih sklopljenih ugovora o radu obavljao u naravi isti posao slijedom čega mu se temeljem ranije sklopljenih ugovora o radu plaća neosnovano obračunavala primjenom koeficijenta 2,20.

Naime, drugim tuženikovim radnicima, koji su u naravi obavljali iste poslove kao tužitelj, mjesečna plaća je već tada obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu osnovnu plaću od tužitelja.

Diskriminacijski učinak još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko bio slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti tramvaj na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača tramvaja vrše primopredaju smjena sukladno rasporedu kojega tuženik objavljuje svakoga petka na svojim internim stranicama, a jedino iz kojeg rasporeda je vidljivo koji je od vozača upravljao tramvajem, kojim tramvajem je upravljao te u kojem vremenu. S obzirom da tužitelj ne raspolaže putnim nalozima ili drugim ispravama iz kojih bi bilo vidljivo tko je predavao i preuzimao smjenu, već se navedeno može isključivo vidjeti iz gore navedenog rasporeda, predlaže se sudu naložiti tuženiku dostavu podataka o tome tko je u utuženom razdoblju vršio primopredaju smjene s tužiteljem te dostavu platnih lista utvrđenih radnika. Također, tužitelj predlaže sudu saslušati radnike AF i ĆF kao svjedoke na okolnost činjenice obavljanja istovjetnih poslova te predlaže naložiti tuženiku dostavu platnih lista imenovanih radnika, a sve radi utvrđivanja koeficijenata po kojemu se tim radnicima obračunavaju plaće, odnosno dostaviti drugi dokaz o primijenjenom koeficijentu radi usporedbe s tužiteljevim.

Ono što je, također, bitno za istaknuti, iz samih platnih lista tužitelja koju sastavlja poslodavac – tuženik, razvidno je da se za radno mjesto vozača tramvaja na koje je tužitelj bio raspoređen, ima primjenjivati koeficijent 2,40. Naime, sam tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač tramvaja AP Dubrava 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za - 0,20.

Tužitelj ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti.

Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl. 90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta.

U smislu odredbe čl. 91. ZR – a dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako:

- obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju;

- je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti.

- je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja.

Ranije predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači tramvaja tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači tramvaja, mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju.

Dakle, tužitelj ponavlja, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači tramvaja kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu samog tužitelja u vrijeme kada mu je plaća obračunavana po koeficijentu složenosti 2,20 te radu kojeg isti obavlja sada kada mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40.

Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, već tada obračunavati i isplaćivati plaću tužitelju po koeficijentu 2,40 jer je u skladu s člankom 91. stavkom 1. Zakona o radu poslodavac dužan radnicima isplaćivati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti dok je sukladno stavku 5. istoga članka svaka odredba suprotna tome ništetna.

Temeljem izračuna razlike plaće primjenom koeficijenta 2,40 u skladu s podacima sadržanima u priloženim platnim listama, proizlazi kako je tužitelj za period od kada je zasnovao radni odnos, pa do zaključno sa srpnjem 2022., uskraćen za 6.554,25 eura bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaća koje su mu morale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,20.

Plaća se, u skladu s Kolektivnim ugovorima te ugovorima o radu, isplaćuje najkasnije do desetog dana u mjesecu za rad u prethodnom obračunskom razdoblju. Tužitelj na utuženu razliku plaća u iznosu od 5.048,49 eura, koje mu je tuženik isplaćivao prema koeficijentu 2,20, potražuje zakonske kamate koje na pojedinačne mjesečne iznose teku na način opisan u Izreci, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže naslovnom sudu, nakon zaključenja raspravljanja tužbu i tužbeni zahtjev usvojiti, a tuženika obvezati na plaćanje troškova sudskog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.

Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti.

Sukladno čl. 133. Zakona o radu (NN 93/17, 127/17, 98/19, 151/22), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu.

S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže Naslovljenom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Nadalje, u slučaju da Naslovljeni sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je kod Naslovnog suda ustao tužbom radi isplate neutvrđenog iznosa, a koji iznos predstavlja razliku plaće koje su mu trebale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20.

Nastavno na navode iz tužbe očitujemo se da je nesporno da je tužitelj radnik kod tuženika, od 15.10.2019.g. kada je sklopljen prvi Ugovor o radu na određeno vrijeme.

Prije zaključenja prvog ugovora o radu tužitelj je završio program prekvalifikacije za zanimanje vozač tramvaja. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad tužitelj je s tuženikom zaključio Ugovor o radu na određeno vrijeme od 15.10.2019. na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“ s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Nakon toga, s tužiteljem je dana 11.11.2019. zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 u Tramvajskom prometu Dubrava.

Potom je tužitelj s tuženikom dana 28.07.2022.g. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“ s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40 u Tramvajskom prometu Dubrava.

U programu prekvalifikacije za vozača tramvaja tužitelj je bio obvezan pohađati nastavu, izvršavati ostale predviđene obveze utvrđene programom prekvalifikacije te položiti završni ispit. Nakon položenog završnog ispita za zanimanje vozač tramvaja tužitelj se upućuje na uvođenje u rad uz nadzor vozača –mentora u trajanju od 30 dana. Uvođenje u rad sastavni je dio prekvalifikacije. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad, tužitelj i tuženik sklapaju Ugovor o radu kojim će kandidat zasnovati radni odnos kod naručitelja za obavljanje poslova vozača tramvaja.

Tek nakon provedene prekvalifikacije za zanimanje vozač/vozačica tramvaja s tužiteljem je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s pripadajućim koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta „Vozač tramvaj I“ – 2,20, uz probni rad od dva mjeseca.

Iz navedenog se može jasno zaključiti da je temeljem prvog ugovora o radu tužitelj obavljao posao vozača tramvaja kao pripravnik odnosno isti je prvi puta obavljao posao za koji je bio osposobljen temeljem navedenog programa prekvalifikacije i iz tog razloga je potpuno netočan navod tužitelja da je obavljao isti posao kao primjerice ostali vozači tramvaja koji godinama rade kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

Dakle, iz navedenih razloga tužitelju je ponuđen ugovor s nižom plaćom, odnosno s nižim koeficijentom 2,20, a tek kasnije nakon više godina obavljanja poslova vozača tramvaja tužitelju je ponuđen ugovor o radu s koeficijentom 2,40 sukladno njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu u tome zanimanju i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika.

Upravo suprotno navodima tužitelja, vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 kao što je u određenom razdoblju primao tužitelj i vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,40 ne obavljaju jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti a posebice uzimajući u obzir kriterije kao što su vještine radnika i njihova odgovornost.

Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta:

-VOZAČ TRAMVAJA I – koeficijent složenosti poslova 2,20

-VOZAČ TRAMVAJA II – koeficijent složenosti poslova 2,30

-VOZAČ TRAMVAJA III – koeficijent složenosti poslova 2,40

Ujedno se ističe da su 22.08.2019.g. donesene izmjene i dopune Pravilnika iz 2015.g. kojima je u određenom dijelu izmijenjena organizacijska struktura te usklađeni nazivi sukladno statusnoj promjeni tuženika.

Navedeni raspon koeficijenta složenosti poslova u skladu je s čl. 71. temeljenog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11- 2,40.

Također, čl. 70. KU iz 2019.g. i KU iz 2023.g. koji je trenutno na snazi, predviđen je raspon koeficijenta za KV, VK i SSS od 2,01 – 3,00, što znači da je radnik i po novom općem aktu poslodavca unutar predviđene grupe raspona koeficijenta.

Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90 važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 07.01.2020., Gž R-1627/2017 koja navodi; „…tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Iz navedenog proizlazi da je tuženik izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traže da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.“ Da tuženik ima pravo na plaću koju je ugovorio potvrđuje dodatno i sljedeća odluka Vrhovnog suda od 25.4.2007. godine (Revr-225/2007): „Radnik u osnovi ima pravo na plaću koja je ugovorena između njega i poslodavca neovisno o ugovornom odnosu između poslodavca i drugih radnika. Pravilo sadržano u odredbi čl. 148. st. 1. ZOO/91 da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane može se, uz uvjete iz čl. 6. ZR/95, primijeniti i na ugovor o radu. Za ishod ovog spora bilo je pravno odlučno (relevantno) odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, odnosno je li tuženik postupio sukladno ugovoru o radu, pravilniku o radu i odredbama čl. 88. do 95. ZR/95 kojima se uređuje plaća, a nije od značenja za odnos između tuženika i drugih radnika.

Potpuno su netočni navodi tužitelja u kojima navodi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove složenosti koeficijenta 2,40 te da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste poslove i radne zadatke te za isti rad i posao primaju plaću koeficijenta složenosti poslova 2,40. Tužitelju, kao i ostalim novozaposlenim vozačima tramvaja kod tuženika prvim ponuđenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (koef. Složenosti 2,20) određena je plaća kojom je u potpunosti vrednovan njihov rad.

Tijekom selekcijskog postupka i prilikom potpisivanja ugovora o radu tužitelj je bio upoznat sa visinom plaće koju će primati (koeficijent složenosti poslova 2,20). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu tj. Ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ za koje je zaključio ugovor o radu.

Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostrano-obvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto odnosno 2,20.

Odredbom čl.7.st.1. važećeg Zakona o radu propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću dok je radnik obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom posla, osobno obavljati preuzeti posao.

Prema odredbi čl.15. st.1.t.8. Zakona o radu ugovor o radu mora sadržavati podatak o brutoplaći, a što u konkretnom slučaju je, dakle, poslodavac je dužan radniku dati posao i radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu tako ugovorene i određene plaće. Dakle, tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme.

Tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih dogovorena.

Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da bi upravo zatraženi iznosi koji budu utvrđeni predstavljali razliku plaće koju isti potražuje. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja radi pribave putnih naloga budući da iz istih neće biti vidljiv podatak o vrsti i sadržaju poslova koje radnici obavljaju. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja radi pribave putnih naloga, obračunskih lista, evidencije rada, platnih lista usporednih radnika i drugih evidencija budući da iz navedene dokumentacije neće biti vidljiv podatak o vrsti i sadržaju poslova koje radnici obavljaju.

Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja da sud obveže tuženika na dostavu popisa vozača koji rade u Autobusnom prometu Dubrava o tome po kojem koeficijentu im se obračunava plaća, jer prema raspoloživim podacima u svakom Autobusnom prometu je zaposleno po cca 600 vozača te se radi o opsežnim podacima, a osim toga takav podatak u ovom postupku ne može biti dokaz da tužitelj i ostali vozači koji primaju plaću na temelju koeficijenta 2,40 rade identične poslove te da je s te osnove tužitelj diskriminiran.

Tuženik se protivi saslušanju IF kao predstavnika Sindikata u svojstvu svjedoka, jer istome nisu poznati vrsta i sadržaj poslova koje obavlja tužitelj i ostali navedeni vozači.

Netočni su navodi tužitelja da predloženi svjedoci kao i svi ostali vozači tramvaja kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu složenosti 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju. Iz priloženih ugovora o radu za radno mjesto „ BF“ u članku 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da između ostalog „ BF“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20 2,30 i 2,40).

Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano potražuje isplatu razlike plaće, zbog čega se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja ukazuju u cijelosti neosnovanima, a zbog čega se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu, a saslušani su svjedok ĆF i tužitelj.

4. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je Zagrebački holding d.o.o. uputio radnicima Obavijest od 29.12.2017., kojim su radnici obaviješteni o prijenosu njihovih ugovora o radu na novog poslodavca, ovdje tuženika, te da su obaviješteni da se kolektivni ugovor koji se primjenjivao na društvo Zagrebački holding d.o.o. nastavlja primjenjivati na sve radnike novoosnovanog društva, na način i pod uvjetima određenim Zakonom o radu.

6. Nadalje, iz Pravilnika o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenoga 2016. slijedi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11-2,40. I prema KU za radnike ZET-a tužitelj je kao vozač razvrstan u V. grupu složenosti poslova. Temeljem Ugovora o radu od 15. listopada 2019. tužitelj je bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač tramvaja I “, šifra radnog mjesta ZS191, ugovor na neodređeno od 28. srpnja 2019.g. šifra radnog mjesta ZS191. Nesporno je i da u skladu s odredbom čl. 5 i 9. Ugovora o radu sklopljenih određeno je kako će se tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20.

7. Nedvojbeno su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni: Vozač tramvaja I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, Vozač tramvaja II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač tramvaja III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

8. Pritom je sam tužitelj iskazao da je zaposlen kao vozač tramvaja i obavlja iste poslove kao i ostali vozači kod tuženika, ali ima manji koeficijent od navedenih vozača. Nije postojala razlika između poslova koje su obavljali, njima je predavao i od njih preuzimao smjenu.

9. Svjedoci su potvrdili da im je za obavljanje identičnog posla kakvog obavlja i tužitelj propisan veći koeficijent, pa su njihovi iskazi u potpunom skladu s iskazom tužitelja.

10. Iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja sud je prihvatio u cijelosti, kao životne, uvjerljive i u pogledu odlučnih okolnosti međusobno suglasne, te iz istih nedvojbeno proizlazi kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača tramvaja, te cijelo vrijeme primaju plaću prema koeficijentu od 2,40 dok jedini tužitelj iskazuje da je njegov koeficijent iznosio 2,20. Iz svih iskaza, kako svjedoka tako i tužitelja, slijedi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozača tramvaja I, vozača tramvaja II i vozača tramvaja III, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača tramvaja među kojima nema nikakve razlike u pogledu poslova koji se obavljaju u okviru tih radnih mjesta. Nadalje, proizlazi i da su se vozači u svom radu (pa tako i tužitelj) često znali međusobno izmjenjivati, odnosno da su vozili istu autobusnu liniju.

11. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. ZR-a, koji u st. 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

12. Pritom se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove vozača.

13. Stoga su i sve odredbe navedenih Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa prednikom tuženika, i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91.st. 4. ZR-a. Slijedom navedenog, nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, utvrđuje radna mjesta vozača tramvaja; da li je navedeni raspon koeficijenta u skladu s čl. 71. TKU, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40).

14. U odnosu na navode da je tužitelj mogao podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom se pravo povrijedilo, odnosno od dana saznanja za povredu prava što tužitelj nije učinio, valja ukazati da je odredbom čl. 133.st.3. ZR-a propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a u ovom slučaju se upravo radi o novčanom potraživanju radnika.

15. Stoga je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, imajući u vidu da je sam tuženik sačinio izračun utuženog potraživanja prema kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev i koju visinu tuženik u konačnici nije osporavao. Prema odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) tužitelj ostvaruje pravo i na isplatu zatezne kamate po propisanoj stopi, dok iz svih citiranih Ugovora o radu proizlazi da su ugovorne strane dogovorile isplatu plaće najkasnije desetog dana u mjesecu za izvršeni rad u prethodnom mjesecu.

16. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.). Slijedom navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja ada mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT), i to: sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav dva podneska - svaki po 100 bodova (Tbr.8.1. OT), zastupanje na dva ročišta- svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.1. OT), odnosno ukupno 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.000,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

18. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog Zakona (NN 112/12).

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. travnja 2025.

Sudac:

Ivana Starčević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 5 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. tuženiku