- 1 -              III Kr 88/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 88/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. I. Š. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 106. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu os. I. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 31. prosinca 2021. broj K-477/2013-204 i presuda Županijskog suda od Bjelovaru od 22. ožujka 2023. broj Kž-128/2022-6, u sjednici održanoj 15. studenog 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev os. I. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno navedene presude os. I. Š. i os. D. S. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela trgovanja ljudima iz čl. 106. st. 1. KZ/11 te su na temelju tog propisa osuđeni na kazne zatvora i to os. I. Š. u trajanju od dvije godine, a os. D. S. u trajanju od jedne godine u koju joj je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme lišenja slobode od 14. prosinca 2021. do 31. prosinca 2021.

 

2. Protiv te presude os. I. Š. je putem branitelja D. V., odvjetnika iz B., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje: ZKP/08), teške povrede pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija) te zbog povrede prava na obranu na raspravi i povreda odredaba kaznenog postupka u drugostupanjskom postupku koje su mogle utjecati na presudu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, ukine obje citirane presude i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Postupovni prigovori osuđenika da je u drugostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08 jer da je u donošenju drugostupanjske odluke sudjelovao sudac koji se morao izuzeti (čl. 32. st. 1. ZKP/08) potpuno je neosnovan. Naime, osuđenik uopće ne obrazlaže zbog kojih bi okolnosti neka od sutkinja (M. S., A. B. i S. G.), koje su u drugostupanjskom postupku u vijeću Županijskog suda u Bjelovaru odlučivale o žalbama osuđenika i os. D. S. podnesenima protiv prvostupanjske presude, morala izuzeti u smislu odredbe čl. 32. st. 1. ZKP/08. Kako to pitanje uopće nije niti bilo problematizirano tijekom ovog kaznenog postupka niti iz spisa predmeta ne proizlazi da bi postojale okolnosti koje bi upućivale na to da bi se trebala primijeniti odredba čl. 32. st. 1. ZKP/08 zbog čega je u ovom dijelu zahtjev neosnovan.

 

7. Nadalje, daljnji prigovori osuđenika da je počinjena povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08 jer da sudovi prvog i drugog stupnja nisu obrazložili postojanje pravnog kontinuiteta kaznenog djela čl. 106. KZ/11 za koje je on proglašen krivim s obzirom na to da je KZ/11 stupio na snagu 1. siječnja 2013. i kaznenog djela iz čl. 175. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – dalje: KZ/97) koji je bio na snazi u razdoblju od lipnja 2011. do 8. kolovoza 2012. kada su počinjene inkriminirane radnje, je sadržajno postupovni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koji se ne može isticati u ovom izvanrednom pravnom lijeku.

 

7.1. U odnosu na tvrdnje osuđenika da je drugostupanjski sud na ovaj način, neobrazlaganjem postojanja pravnog kontinuiteta počinio povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, čime se implicira da je drugostupanjski sud na taj način povrijedio odredbu čl. 487. st. 1. ZKP/08, treba istaknuti da je i taj prigovor promašen jer je drugostupanjski sud na taj žalbeni razlog detaljno i jasno žaliteljima odgovorio u točkama 21.-22.

 

8. Nadalje, osuđenik u zahtjevu ističe prigovor da se pravomoćna presuda temelji na nezakonitom dokazu u smislu odredbe čl. 468. st. 2. u vezi s čl. 10. ZKP/08. Međutim, u daljnjem dijelu obrazloženja zahtjeva osuđenik ne iznosi razloge zbog čega bi se iskaz svjedoka M. H., u smislu odredbe čl. 10. st. 2. ZKP/08, imao smatrati nezakonitim dokazom. Osuđenikovo se obrazloženje svodi na tvrdnju da sud ne obrazlaže zbog čega nije izveo dokaz ispitivanjem tog svjedoka, a nakon što je ovaj nedolazak na prethodnu raspravu opravdao bolešću i za to je bio podnio odgovarajuću dokumentaciju, iako se radi o dokazu koji je sud odlučio izvesti prihvaćajući taj dokazni prijedlog obrane jer se radilo o važnom dokazu na kojem se temeljila optužnica. Dakle, u biti se ponovno radi o prigovoru iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 da sud nije iznio razloge o toj procesnoj odlučnoj činjenici, koji se ne može podnositi u ovom izvanrednom pravnom lijeku.

 

8.1. U odnosu na navode da je neiznošenjem razloga zašto nije izveden dokaz ispitivanjem svjedoka M. H. povrijeđeno osuđenikovo pravo na pravično suđenje zaštićeno Ustavom i Konvencijom, odnosno da mu je zbog odbijanja njegovih dokaznih prijedloga da se ispitaju taj svjedok kao i oštećenikovi roditelji i brat, svjedokinja „S.“ i zato što nije provedeno medicinsko odnosno psihijatrijsko vještačenje osuđenika (a taj dokazni prijedlog nije niti predlagan u tijeku postupka) povrijeđeno pravo na obranu na raspravi u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 osuđeniku se ukazuje da su se sudovi o tom pitanju u obrazloženjima svojih odluka detaljno očitovali.

 

8.2. Naime, prvostupanjski sud je, nakon što je na raspravi održanoj 30. prosinca 2021. na temelju obrazloženog raspravnog rješenja (list 723) odbio dokazne prijedloge obrane, a među ostalim i za ispitivanjem svjedoka M. H., u obrazloženju svoje odluke pod toč. 44. iznio razloge zašto je odbio taj i ostale dokazne prijedloge obrane, ocjenjujući ih nepotrebnima i odugovlačećima. Drugostupanjski sud je osuđeniku u pogledu pitanja neizvođenja dokaznih prijedloga obrane odgovorio u obrazloženju svoje presude očitujući se i na postupovne prigovore žalitelja da je time došlo do povrede prava na obranu i povrede prava na pravično suđenje (toč. 10.-11.) i u očitovanju na činjenične prigovore žalitelja o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju (toč. 19.). Svi navedeni argumenti suda drugog stupnja su pravilni i sukladni su prihvaćenoj višegodišnjoj sudskoj praksi te ih u nedostatku novih okolnosti nije potrebno posebno ponavljati.

 

8.3. Ista je i ustavnosudska praksa u pogledu povrede prava na pravično suđenje vezano za odbijanje dokaznih prijedloga obrane. U tom se smislu osuđeniku primjera radi ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je u predmetu broj: U-III-4951/2014 od 10. ožujka 2020., između ostalog, citirajući u vezi ove problematike i odgovarajuću praksu Europskog suda za ljudska prava, ukazao da „…[č]lanak 29. Ustava niti članak 6. Konvencije ne traže prihvaćanje svakog dokaznog prijedloga obrane, niti traže od redovnih sudova da daju detaljan odgovor na svaki prijedlog obrane (usporedi s Murtazaliyeva protiv Rusije [Vv], navedeno, § 165.),….da je [p]otrebno osigurati procesnu ravnopravnost stranaka, između ostalog, i na način da se dokazni prijedlozi obrane tretiraju pod istim uvjetima kao dokazni prijedlozi optužbe (usporedi s Jasper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv], br. 27052/95, § 51., presuda od 16. veljače 2000., i Abdullayev protiv Azerbejdžana, navedeno, § 59.),… da je [z]adatak redovnih sudova da ocijene relevantnost dokaznog prijedloga obrane (usporedi s Murtazaliyeva protiv Rusije [Vv], navedeno, § 163.), …. da [t]akva ocjena uključuje razmatranje okolnosti svakog pojedinog predmeta, te razlozi za odbijanje dokaznog prijedloga moraju odgovoriti na navode obrane. Stoga, što su jači i teži argumenti obrane, to detaljniji i uvjerljiviji trebaju biti razlozi za odbijanje dokaznog prijedloga (usporedi s Murtazaliyeva protiv Rusije [Vv], navedeno, §§ 164. i 166.)“.

 

9. Prema tome, kako je u pravomoćnoj presudi osuđeniku na argumentiran način odgovoreno na sve njegove bitne prigovore, ne radi se o neobrazloženim i arbitrarnim odlukama koje bi imale za posljedicu povredu prava na obranu na raspravi niti povredu na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije, tako da je i u ovom dijelu zahtjev osuđenika neosnovan.

 

10. U ostalom dijelu zahtjeva osuđenik tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu na raspravi te teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što je prvostupanjski sud zadnja ročišta rasprave proveo bez njega kao branitelja kojeg je osuđenik opunomoćio da ga brani u ovom kaznenom postupka, a u nazočnosti osuđenika i branitelja kojega je sud postavio po službenoj dužnosti, s obrazloženjem da je to učinjeno zbog zlouporabe procesnih ovlaštenja obrane. Tvrdi da je on, međutim, kao izabrani branitelj dostavljenim podneskom opravdao izostanak na zakazanu raspravu činjenicom da se zbog bolesti COVID-19 nalazio u samoizolaciji, a to je dokumentirao liječničkom potvrdom. Kako je na taj način osuđenik došao u situaciju da obranu daje bez prethodne konzultacije sa svojim izabranim braniteljem, bez mogućnosti da se s njim prethodno dogovori i da ističe dokazne prijedloge, time mu je, a i činjenicom da su posljednje rasprave zakazane u rokovima kraćim od zakonom propisanih, povrijeđeno pravo na obranu na raspravi i pravo na pravično suđenje.

 

10.1. Međutim, i u pogledu ovog prigovora Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra, jednako kao i drugostupanjski sud koji se očitovao u obrazloženju svoje odluke (toč. 12.-13.) na gotovo identičan žalbeni prigovor osuđenika vezano za povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava, odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije, da osuđenikovo pravo na obranu na raspravi nije povrijeđeno, a da gledajući u cjelini ovaj kazneni postupak prema osuđeniku nije bio nepravičan.

 

10.2. Naime, u procesnoj situaciji kada je prvostupanjski sud u ovom kaznenom postupku, koji je trajao od 2013. godine, nakon čitavog niza prethodnih odgoda rasprava zbog zlouporaba os. I. Š. i os. D. S., koji su neopravdano tražili odgode rasprava zbog navodnih bolesti, iako se vještačenjem utvrdilo da se (uglavnom) nije radilo o takvom pogoršanju njihovog zdravstvenog stanja koje bi dovelo do njihove raspravne nesposobnosti, (zbog čega je radi izbjegavanja dolaska na raspravu u odnosu na os. D. S. 14. prosinca 2021. bio određen tzv. disciplinski istražni zatvor iz čl. 123. st. 1. toč. 5. ZKP/08), odredio raspravu za 21. prosinca 2021., a branitelj os. D. S. zatražio odgodu te rasprave, opravdan je bio postupak suda prvog stupnja da se okrivljenicima na temelju čl. 66. st. 2. ZKP/08 rješenjem od 17. prosinca 2021. postave branitelji po službenoj dužnosti. I Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je takav postupak suda prvog stupnja ispravan jer toliki broj neopravdanih zahtjeva za odgodu rasprava koje je u ime os. I. Š. sudu podnosio izabrani branitelj kroz prethodno razdoblje od gotovo osam godina, predstavlja radnje osuđenika ili branitelja iz čl. 66. st. 2. ZKP/08 koje sudu omogućuju da okrivljenoj osobi postavi branitelja po službenoj dužnosti jer se evidentno radi o namjernom odugovlačenju kaznenog postupka. Drugostupanjski sud je pravilno u navedenom kontekstu naveo da djelotvorna obrana osuđenika nakon postavljanja branitelja po službenoj dužnosti nije dovedena u pitanje i stoga jer je postavljeni branitelj imao dovoljno vremena za pripremu obrane imajući u vidu vrijeme postavljenja branitelja, 17. prosinca 2021., i vrijeme održavanja rasprave, 30. prosinca 2021., a predmet optuženja je samo jedno kazneno djelo koje je počinjeno na štetu jednog oštećenika od strane dvije optužene osobe. Osim toga, u drugostupanjskoj presudi je pravilno navedeno i da je postavljeni branitelj na raspravi aktivno sudjelovao predlažući dokaze, s osuđenikom je dogovorio da se obrana ne iznosi i da osuđenik ne odgovara na pitanja, na kraju je postavljeni branitelj iznio završni govor te je i podnio žalbu protiv prvostupanjske presude (a to je učinio i izabrani branitelj). U vezi žalbene tvrdnje osuđenika da je postavljenom branitelju ostavljeno prekratko vrijeme za pripremu obrane drugostupanjski sud je ukazao na navod osuđenika koji je na raspravi priznao da s izabranim braniteljem nije kontaktirao više od dvije godine, čime je taj prigovor u određenoj mjeri donekle relativiziran. S tim u vezi treba istaknuti i da je izabrani branitelj na temelju zamjeničke punomoći od 13. ožujka 2018. (list 253) ovlastio odvjetnicu S. V. da ga kao branitelja zamijeni u ovom kaznenom predmetu, tako da je ova odvjetnica mogla po ovlasti izabranog branitelja pristupiti na raspravna ročišta kada je ovaj bio spriječen zbog samoizolacije.

 

10.3. Prema tome, imajući sve naprijed navedeno, zatim i činjenicu da na raspravi koja je održana u kontinuitetu 29. i 30. prosinca 2021. nisu izvedeni novi dokazi (osim što je na u biti nespornu okolnost oštećenikovog intelektualnog deficita ispitana psihijatrijska vještakinja M. K. S. koja je na raspravi zapravo samo usmeno obrazlagala svoj pisani nalaz i mišljenje od 3. listopada 2017.), a ostali dokazi su izvedeni čitanjem i to uz suglasnost stranaka, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osuđenikova obrana na raspravi održanoj 29. i 30. prosinca 2021. nije bila povrijeđena, niti je ovaj kazneni postupak, gledajući u cjelini, prema njemu bio nepravičan. Osuđenik je za cijelo vrijeme trajanja ovog kaznenog postupka imao sva zakonom propisana procesna prava koja je uz stručnu pomoć branitelja i koristio, isticao je dokazne prijedloge od kojih su neki i bili prihvaćeni, postavljao je pitanja svjedocima i vještacima te je isticao primjedbe na njihove iskaze tako da se u odnosu na osuđenika nikako ne može govoriti o nepravičnom postupku.

 

11. Osuđenik u zahtjevu ustrajava u prigovoru povrede kaznenog zakona ne precizirajući o kojoj se povredi iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08 radi, navodeći tek da je u pravomoćnoj presudi „došlo do pogrešne primjene kaznenog zakona“. Međutim, kada on tvrdi da predmetno kazneno djelo iz čl. 106. st. 1. KZ/11 za koje je osuđen nije postojalo kao kazneno djelo u vrijeme počinjenja 2011. i 2012., već je to djelo uvedeno u kazneno zakonodavstvo 1. siječnja 2013. (stupanjem na snagu KZ/11), proizlazi da se radi o prigovoru da je na osuđenikovu štetu primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti, u smislu odredbe čl. 469. toč. 4. ZKP/08.

 

12. Suprotno navedenim tvrdnjama, radnje koje su opisane u činjeničnom opisu sadrže sva obilježja kaznenog djela trgovanja ljudima i ropstva iz čl. 175. st. 1. KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih inkriminacija, a jednako tako, i sva bitna obilježja kaznenog djela trgovanja ljudima iz čl. 106. st. 1. KZ/11 koje je sud primijenio, utvrđujući postojanje pravnog kontinuiteta između tih kaznenih djela u smislu odredbe čl. 3. st. 3. KZ/11 i ocjenjujući da je novi kazneni zakon u smislu odredbe iz st. 2. citiranog propisa blaži zakon (što se zahtjevom ne problematizira). Prvostupanjski sud je pitanje postojanja pravnog kontinuiteta obrazložio u svojoj odluci pod toč. 50., a drugostupanjski je sud osuđeniku na taj žalbeni prigovor odgovorio pod toč. 21.-22. obrazloženja presude br. Kž-128/2022-6, te se osuđenik, koji u zahtjevu ne iznosi nove okolnosti koje bi zahtijevale dodatno obrazloženje, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na navedene valjane razloge nižih sudova.

 

13. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 15. studenog 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.