REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-736/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Tošev, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 24. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 18. prosinca 2024.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 917009 sklopljenog 16. veljače 2025. između Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora i korisnika kredita RL, MBG: [jedinstveni matični broj građana], O.I.br:13670188 [adresa], potvrđenog kod Javnog bilježnika OBRENIJA RIBARIĆ, Nikole Tesle 16, Zagreb, dana 17. veljače 2005. godine, pod posl. brojem OU- 143/2005, a u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama, kao i članci i odredbe ugovora, odnosno dio odredbi u kojem je ugovoreno da se otplata anuiteta veže uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF):

Članak 2: KAMATNA STOPA:

- dio odredbe 2.1. Redovna kamatna stopa: ”...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora”

- dio odredbe 2.4. Redovna kamata po dospijeću: „Promjenjiva, po stopi utvrđenoj

Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora”

- dio odredbe Članak 8. „...u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.”

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog promjene deviznog tečaja iznos od 617,92 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

- 1,54 EUR (slovima: jedaneuroipedesetčetricenta) od 08. studenog 2009.g.

- 3,15 EUR (slovima: trieuraipetnaestcenti) od 06. siječnja 2009.g.

- 4,13 EUR (slovima: četrieuraitrinaestcenti) od 06. veljače 2009.g.

- 4,86 EUR (slovima: četrieuraiosamdesetšestcenti) od 05. ožujka 2009.g.

- 3,56 EUR (slovima: trieuraipedesetšestcenti) od 04. travnja 2009.g.

- 3,28 EUR (slovima: trieuraidvadesetosamcenti) od 06. svibnja 2009.g.

- 1,76 EUR (slovima: jedaneuroisedamdesetšestcenti) od 05. lipnja 2009.g.

- 0,48 EUR (slovima: četrdesetosamcenti) od 02. kolovoza 2009.g.

- 1,47 EUR (slovima: jedaneuroičetrdesetsedamcenti) od 09. rujna 2009.g.

- 0,34 EUR (slovima: tridesetčetricenta) od 14. listopada 2009.g.

- 0,11 EUR (slovima: jedanaestcenti) od 06. studenog 2009.g.

- 1,87 EUR (slovima: jedaneuroiosamdesetsedamcenti) od 04. prosinca 2009.g.

- 3,44 EUR (slovima: trieuraičetrdesetčetricenta) od 06. siječnja 2010.g.

- 4,64 EUR (slovima: četrieuraišezdesetčetricenta) od 07. veljače 2010.g.

- 4,35 EUR (slovima: četrieuraitridesetpetcenti) od 05. ožujka 2010.g.

- 7,28 EUR (slovima: sedameuraidvadesetosamcenti) od 02. travnja 2010.g.

- 6,39 EUR (slovima: šesteuraitridesetdevetcenti) od 07. svibnja 2010.g.

- 7,92 EUR (slovima: sedameuraidevedesetdvacenta) od 09. lipnja 2010.g.

- 15,26 EUR (slovima: petnaesteuraidvadesetšestcenti) od 09. srpnja 2010.g.

- 13,47 EUR (slovima: trinaesteuraičetrdesetsedamcenti) od 03. kolovoza 2010.g.

- 19,73 EUR (slovima: devetnaesteuraisedamdesettricenta) od 09. rujna 2010.g.

- 16,55 EUR (slovima: šesnaesteuraipedesetpetcenta) od 06. listopada 2010.g

- 13,70 EUR (slovima: trinaesteuraisedamdesetcenti) od 01. prosinca 2010.g.

- 21,89 EUR (slovima: dvadesetjedaneuroiosamdesetdevetcenti) od 06. siječnja 2011.g.

- 26,31 EUR (slovima: dvadesetšesteuraitridesetjedancent) od 04. veljače 2011.g.

- 22,26 EUR (slovima: dvadesetdvaeuraidvadesetšestcenti) od 04. veljače 2011.g.

- 22,76 EUR (slovima: dvadesetdvaeuraisedamdesetšestcenti) od 04. ožujka 2011.g.

- 20,98 EUR (slovima: dvadeseteuraidevedesetosamcenti) od 06. travnja 2011.g.

- 23,02 EUR (slovima: dvadesettrieuraidvaceta) od 04. lipnja 2011.g.

- 29,46 EUR (slovima: dvadesetdeveteuraičetrdesetšestcenti) od 04. lipnja 2011.g.

- 31,17 EUR (slovima: tridesetjedaneuroisedamnaestcenti) od 07. srpnja 2011.g.

- 41,81 EUR (slovima: četrdesetjedaneuroiosamdesetjedancent) od 08. rujna 2011.g.

- 38,45 EUR (slovima: tridesetosameuraičetrdesetpetcenti ) od 06. listopada 2011.g.

- 31,83 EUR (slovima: tridesetjedaneuroiosamdesettricenta) od 06. listopada 2011.g.

- 31,97 EUR (slovima: tridesetjedaneuroidevedesetsedamcenti) od 04. studenog 2011.g.

- 31,40 EUR (slovima: tridesetjedaneuroičetrdesetcenti) od 03. prosinca 2011.g.

- 34,41 EUR (slovima: tridesetčetrieuraičetrdesetjedancent) od 06. siječnja 2012.g.

- 35,08 EUR (slovima: tridesetpeteuraiosamcenti) od 04. veljače 2012.g.

- 35,84 EUR (slovima: tridesetpeteuraiosamdesetčetricenta) od 09. ožujka 2012.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate obračunatoj prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog promjene kamatne stope isplatiti iznos od 67,45 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

- 1,99 EUR (slovima: jedaneuroidevedesetdevetcenti) od 14. listopada 2009.g.

- 1,98 EUR (slovima: jedaneuroidevedesetosamcenti ) od 06. studenog 2009.g.

- 2,01 EUR (slovima: dvaeuraijedancent) od 04. prosinca 2009.g.

- 2,04 EUR (slovima: dvaeuraičetricenta) od 06. siječnja 2010.g.

- 2,06 EUR (slovima: dvaeuraišestcenti) od 07. veljače 2010.g.

- 2,06 EUR (slovima: dvaeuraišestcenti) od 05. ožujka 2010.g.

- 2,11 EUR (slovima: dvaeuraijedanaestcenti ) od 02. travnja 2010.g.

- 2,10 EUR (slovima: dvaeuraidesetcenti) od 07. svibnja 2010.g.

- 2,12 EUR (slovima: dvaeuraidvanaestcenti) od 09. lipnja 2010.g.

- 2,25 EUR (slovima: dvaeuraidvadesetpetcenti) od 09. srpnja 2010.g.

- 2,22 EUR (slovima: dvaeuraidvadesetdvacenta) od 03. kolovoza 2010.g.

- 2,34 EUR (slovima: dvaeuraitridesetčetricenta) od 09. rujna 2010.g.

- 2,28 EUR (slovima: dvaeuraidvadesetosamcenti) od 06. listopada 2010.g.

- 2,23 EUR (slovima: dvaeuraidvadesttricenta) od 01.prosinca 2010.g.

- 2,37 EUR (slovima: dvaeuraitridesetsedamcenti) od 06. siječnja 2011.g.

- 2,45 EUR (slovima: dvaeuraičetrdesetpetcenti) od 04. veljače 2011.g.

- 2,38 EUR (slovima: dvaeuraitridesetosamcenti) od 04. veljače 2011.g.

- 2,39 EUR (slovima: dvaeuraitridesetdevetcenti) od 04. ožujka 2011.g.

- 2,36 EUR (slovima: dvaeuraitridesetšestcenti) od 06. travnja 2011.g.

- 2,39 EUR (slovima: dvaeuraitridesetdevetcenti) od 04. lipnja 2011.g.

- 2,51 EUR (slovima: dvaeuraipedesetjedancent) od 04. lipnja 2011.g.

- 2,54 EUR (slovima: dvaeuraipedesetčetricent) od 07. srpnja 2011.g.

- 2,73 EUR (slovima: dvaeuraisedamdesettricenta) od 08. rujna 2011.g.

- 2,67 EUR (slovima: dvaeuraišezdesetsedamcent) od 06. listopada 2011.g.

- 2,55 EUR (slovima: dvaeuraipedesetpetcenti) od 06. listopada 2011.g.

- 2,56 EUR (slovima: dvaeuraipedesetšestcenti) od 04. studenog 2011.g.

- 2,55 EUR (slovima: dvaeuraipedesetpetcenti) od 03. prosinca 2011.g.

- 2,60 EUR (slovima: dvaeuraišezdesetcenti) od 06. siječnja 2012.g.

- 2,61 EUR (slovima: dvaeuraišezdesetjedancent) od 04. veljače 2012.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate obračunatoj prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da ČUDINI TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od

1.739,05 EUR (slovima: tisućusedamstotridesetdeveteuraipetcenti), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025., pa do isplate, obračunatoj prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 176,55 EUR (slovima: stosedamdesetšesteuraipedesetpetcenti) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. travnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 16. veljače 2005. godine Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj: 917009. Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, je promjenom vlasničke strukture, promijenila u ime SBERBANK d.d., Zagreb, a potom u NOVA HRVATSKA BANKA d.d., Zagreb, OIB: 78427478595, Varšavska 9. Kreditor se obvezao isplatiti i isplatio korisniku kredita iznos od 11.304,00 CHF (CHF jedanaesttisućatristočetiri) sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate kredita, uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,99% (šestcijelihdevedesetdevetposto) godišnje. Namjena kredita bila je ugovorena je u članku 3. istog Ugovora, a svrha kredita je bila kupnja vozila. Kredit je bio odobren na rok otplate od 84 mjeseca (slovima: osamdesetčetiri mjeseca), te je tužitelj u cijelosti vratio predmetni kredit tuženiku zajedno sa svim traženim kamatama, naknadama i dr. traženjima kreditora. Naime, u predmetnom kreditu su ugovorene nepoštene i ništetne odredbe, članci i to u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s samostalnom Odlukom tuženika o kamatnim stopama, kao i članci i odredbe ugovora, odnosno dio odredbi u kojem je ugovoreno da se otplata anuiteta veže uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF). Naime, u članku 2. stavak 1. i 4. predmetnog Ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. U dijelu odredbe Članka 8. predmetnog Ugovora navedeno je kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 170,55 CHF (stosedamdeset i 55/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.” Isti ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima ne postoji mogućnost pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom korisnikom kredita, ovdje tužiteljem. Prilikom zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 93/03, dalje u tekstu: ZZP), od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama članka 322. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sklapanjem navedenog ugovora s tužiteljem povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditu, koristeći u istom, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnikom kreditnih usluga kao potrošačem-tužiteljem, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluke tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Sporne odredbe u ugovoru o kreditu koje se odnose na visinu kamatne stope, predstavljaju cijenu proizvoda, usluge koju tužitelj kupuje od tuženika. Unošenjem nepoštenih i ništetnih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope od strane tuženika, bez suglasnosti i pregovaranja s tužiteljem, ostala je nepoznata konačna cijena kredita koju tužitelj kao korisnik usluge mora platiti, ne samo prilikom sklapanja ugovora o kreditu, već i tijekom otplate istog kroz anuitete, pa do same konačne isplate kredita. Uvrštavanjem nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovor o kreditu koje se odnose na promjenjive kamatne stope, a koja promjena ovisi jedino o Odluci same banke, bez pribave suglasnosti korisnika kredita odnosno druge ugovorne strane, banka je postupila protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača na štetu korisnika kredita, te time istog dovela u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu ugovornu stranu. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donijeta u postupku po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom u dijelu koji je postao pravomoćan je utvrđeno da se je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je kao takva ništetna, a kako je to navedeno u gore istaknutoj Presudi, a koja je donesena u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač. Tužitelj isto tako ističe da se navedena presuda odnosi na sve ugovore o kreditu (CHF; EUR; HRK…) u kojima su unijete odredbe o tome da banka ima pravo svojom odlukom jednostrano mijenjati visinu kamatne stope bez ikakvih objektivnih kriterija. Pravomoćnom presudom, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14, naloženo je ovdje tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njegovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima mu se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Pravomoćno je utvrđeno kako je tuženik protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09: dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, članak 322., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Budući da se predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja i razdoblje u odnosu na koji se traži pravna zaštita ima primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije, valja napomenuti i da je identičan stav zauzet u predmetima Suda Europske unije br. C-472/10 i C-26/13. U predmetu suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, a povodom zahtjeva Nacionalnog suda upućenog tom sudu vezano za pitanje (ne)poštene ugovorne odredbe u smislu čl. 3. st. 1. i 3. Direktive 93/13 koja dopušta mogućnost jednostrane izmjene pojedinih ugovornih odredbi, neovisna odvjetnica tog suda prof. dr. T izrazila je pravno shvaćanje prema kojemu ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. Sud Europske unije u presudi posl. Br. C-26/13 od 30.04.2014. godine povodom zahtjeva mađarskog suda o tumačenju odredbe čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ zauzeo je stajalište kako treba tumačiti navedenu odredbu te između ostalog navodi da ugovorna odredba potrošača ne mora biti samo gramatički razumljiva tj. objašnjava da bi potrošaču tužitelju morali biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem, postupao suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP 03 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama članka 322. Zakona o obveznim odnosima. Odredbe ugovora ne smiju sadržavati skrivene zamke, a čestitost u poslovanju nalaže da pružatelj usluge ne smije steći korist zbog toga što je potrošač potrebit niti smije steći prednost zbog nedostataka iskustva potrošača ili zbog slabog pregovaračkog položaja. Nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka to jest od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača čitavo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kad su ugovorene pa nadalje, što sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja je posljedica toga što su nepoštene. Nedvojbeno je da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, a temeljem prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, te zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj naglašava kako je tuženik jednostrano sastavio ugovor te obrazac dao na potpis tužitelju koji nije imao mogućnosti niti prava pregovarati o pojedinim odredbama, a posebno nije imao nikakvih uvida niti utjecaja na sporne Odluke o kamatnim stopama kreditora - tuženika temeljem koje je tuženik tijekom cijelog razdoblja korištenja kredita obračunavao i podizao kamatnu stopu. Odredbe spornog ugovora kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa iako su bile uočljive u Ugovoru o kreditu, tužitelju kao potrošaču nisu bile razumljive, a nitko mu iste nije niti pokušao objasniti jer nije niti mogao obzirom da se radi o nepredvidivim i u trenutku sklapanja ugovora kao i za vrijeme trajanja tog ugovora, očito nepoznatim parametrima, koji ovise isključivo o odluci kreditora – banke. Primjenom materijalnog prava, razvidno je da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, a temeljem prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu, obvezuju kao i ove. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema članku 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Člankom 26. stavak 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. Nadalje, odredba članka 269. ZOO-a propisuje da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom članka 270. stavak 1. ZOO-a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tako predmetna odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nestati, iz kojeg razloga itd. Prema članku 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a ne bi trebalo biti sporno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika u članku 2. Ugovora nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se kamatna stopa mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da korisnik kredita mora na nju bezuvjetno pristati. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nestati, iz kojeg razloga itd. Tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati, a ne može ni znati kakvo je objektivno stanje tržišta jer prosječan čovjek ne istražuje takve podatke. Nadalje, za ukazati je, da je i u Općim uvjetima poslovanja tuženik samo uopćeno naveo da je visina kamate regulirana Odlukom o kamatnim stopama banke pri čemu se izmjene temelje na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora i ostvarenja namjera ugovornih strana, rukovodeći se pri tome zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Odredbom članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili Prema članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete i promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu – potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno članku 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredba ugovora o namjenskom kreditu ništetna. Osim u dijelu koji se odnosi na ugovorne odredbe o ugovorenoj i promjenjivoj zateznoj kamatnoj stopi, predmetni ugovor o kreditu ništetan je i u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu uz primjenu švicarskog franka iz istih razloga koji se odnose i na promjenjivost kamatne stope. Ugovorne odredbe iz sklopljenog ugovora o kreditu sa ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka nisu bile jasne i razumljive za tužitelja, a time ni poštene, sve u smislu odredbe čl. 81. -88. ZZP/03, kasnije čl. 96. -102. ZZP. U odnosu na ovdje tužitelja (klijenta) kao potrošača s kojima je sklapala ugovor o kreditu, banka je bila u superiornom položaju, zbog čega se od nje očekivalo savjesno i odgovorno ponašanje, a kojim će se pri sklapanju ugovora sa klijentom (ovdje tužiteljem) izbjeći neravnoteža uzajamnih obveza koja iz takvih ugovora proizlazi. Međutim, tuženik je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima isključivo i namjerno prikazivao tužitelju samo pozitivnu stranu predmetnog kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a bez da je ukazao ovdje tužitelju na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju. Nadalje, tužitelj ističe kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., a na koju se također poziva u ovoj tužbi Visoki trgovački sud RH potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak, a kojom odlukom je obuhvaćen i ovdje tuženik, slijedom čega u cijelosti smatramo da je pasivna legitimacije i odgovornost tuženika nesporna. U više naznačenoj presudi utvrđeno je da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, te da je logično da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi, osim o kamatama, i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo pisano upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka, uključujući i ovdje tuženika nije u odnosu na osobe i potrošače postupala savjesno, obzirno, pošteno ni moralno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati tužitelja, i to dokazno pisanim putem, kao i o mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj napominje kako je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužitelja koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe. Naime, osoba koja je ugovarala kredit ovdje tužitelj nema potrebno stručno znanje vezano uz financijske tokove što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranje predmetne odredbe, dok je tuženik financijska ustanova koja se bavi davanjem kredita, te kao profesionalac u poslu ima službu za makroekonomske analize i mogao je predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita te je raspolagao svim potrebnim stručnim znanjima, temeljem kojih je bio u obvezi upozoriti tužitelja na financijske rizike vezane za valutnu klauzulu u švicarskom franku. Konačno, tužitelj ističe kako je nesporno da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. U odnosu na pitanje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF kao i kojim je određena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke te pitanje pravnih učinaka Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je donesena u tzv. kolektivnom sporu na postupke individualne pravne zaštite, tužitelj se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Br: Rev-18/2018 od dana 26. svibnja 2020. godine u kojem je navedeno slijedeće: „Također treba uzeti u obzir da je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF, kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Sud je u obrazloženju iste odluke naveo i slijedeće: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj REV-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, također jasno izrazio pravno shvaćanje da je u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 41/14 i 110/15, dalje ZPP-a/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st. 1 ZZp-a/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Slijedom, odluka donesena u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c. ZPP-a je obvezujuća za sud i u konkretnoj pravnoj stvari. Nadalje potrebno je i naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda RH da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20.st.1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema članku 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnosti i jednakost svih pred zakonom. Imajući u vidu više navedeno tužitelj smatra nepotrebnim, nesvrsishodnim i neekonomičnim provođenje dokaza na okolnost ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF kao i kojima je određena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranom odlukom banke. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju se mijenjala na način da je ista povećavana sa početne kamatne stope koja je iznosila 6,99%. Dana 01.09.2009. povećana na 7,69% pa sve do isteka trajanja kredita. Tužitelj je pozvao tuženika da mu se dostavi povijest mijenjanja kamatne stope po njegovom kreditu, međutim tuženik isto nije dostavio rekavši da su iste Odluke interne odluke banke koje se ne dostavljaju klijentima. U slučaju potrebe financijskog vještačenja, a na traženje sudskog vještaka financijske struke predlažemo da sud naredi tuženiku da dostavi svu potrebitu dokumentaciju. Razlika više plaćene kamate zbog povećane kamatne stope, te svako povećanja kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je da je ovdje tužitelj uplaćivao više novaca banci nego što je zakonski to trebao, te je tako tuženik protupravno sebi više novaca od tužitelja uzeo i naplatio. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećane kamatne stope. Razlika više plaćene kamate zbog promjene kamatne stope, za razdoblje od 01.10.2009. god. do 08.03.2012. god. ukupno iznosi 94,49 Eur-a (711,93 kn), a koji kamatni dio je izračunat po početnoj kamatnoj stopi od 6,99%. Zbog promjene deviznog tečaja anuiteti kredita su više plaćeni za 1.173,69 Eur-a (8.795,64 kn) za razdoblje od 01.04.2005. god. do 08.03.2012. god. Navedena razlika je izračunata kao razlika iznosa kunske rate po prvotnom iznosu anuiteta i prodajnog tečaja navedenog u otplatnom planu i iznosa plaćenih anuiteta promjenjivog prodajnog tečaja na dan plaćanja anuiteta. U slučaju potrebe financijskog vještačenja, a zbog možebitne nepotpunosti podataka koja su potrebna za izradu financijskog Nalaza i mišljenja, a na poziv stalnog sudskog vještaka financijske struke, tužitelj predlaže da sud službenim putem naredi tuženiku dostavu sve potrebite dokumentacije.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare, da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ovaj ugovorni odnos, da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a, da ugovorne odredbe ovog ugovora nisu utvrđene ništenima u parnici Potrošač, da tužitelj nije dokazao da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u izvadak iz sudskog registra (list 14-24 spisa), ugovor o kreditu (list 25-31 spisa), otplatnu karticu (list 32-34 spisa), prometnu karticu (list 35-43 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 205-213 spisa), saslušao tužitelja (list 226-227 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 11.304,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 6,99% godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama tuženika, s rokom otplate od 7 godina. Sporno jesu li ništetne odredbe čl. 2.1., čl. 2.4 i čl. 8. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete te valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju , da li ugovor vremenski potpada pod razdoblja utvrđena kolektivnom zaštitom, nastupala zastara tražbine za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, može li tužitelj preinačiti tužbeni zahtjev, je li takav nastupila zastara za takav tužbeni zahtjev, ima li tužitelj status potrošača je li se o uvjetima ugovora pregovaralo i je li tuženik pošteni stjecatelj.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 18. prosinca 2024. U odnosu na preinaku tužbe podneskom od 18. prosinca 2024. valja reći da sud dopušta navedenu preinaku tužbe. Ukazuje se da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stoga je sud odlučio kao u izreci rješenja.

6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da Ugovor o kreditu broj 3203884329/04 zaključen 16. veljače 2005. stoga se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.,

8. U vezi utvrđenja da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju u ugovoru o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika valja reći da je neodlučno što konkretan ugovor vremenski ne potpada pod razdoblja utvrđena kolektivnom zaštitom u tom dijelu.

9. Ukazuje se na čl. 12. ZPP koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje ništetnosti čl. 2.1. i čl. 2.4 Ugovora o kreditu ovaj sud može raspraviti kao prethodno pitanje.

10. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/2005,– dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti čl. čl. 2.1. i čl. 2.4 Ugovora o kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO.

11. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

12. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu nije izrijekom osporio tužitelju status potrošača već je u toč. 1. odgovora na tužbu samo paušalno osporio činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

13. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

14. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 3. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja vozila.

15. Nadalje, u čl. 9.3. ugovora detaljno je opisano predmetno vozilo.

16. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 22. siječnja 2025. proizlazi da je tužitelj s prednikom tuženika i to Volksbank zaključio ugovor o kreditu i to u veljači 2005. Taj ugovor je bio radi kupovine automobila. Može reći da je u to vrijeme imao malo dijete i trebali su kupiti automobil za obiteljske potrebe i u jednoj autokući pronašao je automobil marke Mazda Demio. Nije imao gotovine za kupovinu tog automobila pa su ga iz te autokuće uputili u Volksbank. Otišao je u Volksbank i razgovarao sa službenicom i oni su mu ponudili samo kredit u CHF. Nije pregovarao o uvjetima kredita, rekli su mu da je taj kredit za njega najpovoljniji, nisu mu objašnjavali ništa o sadržaju ugovora niti su mu objasnili valutnu klauzulu niti kamatnu stopu. Nisu mu ni nudili bilo kakve druge kredite. U banci je bio dva puta, prvi puta kad je predao zahtjev za kredit, a drugi put kad je dobio ugovor o kreditu za potpis. Rekli su mu da ode kod javnog bilježnika, a mislim da su mu rekli i da im mora vratiti primjerak potpisanog ugovora. Pročitao je ugovor i razumio ga samo u dijelu što se tiče cifre koliko mora plaćati, ostalo mu nitko ništa nije rastumačio. Može reći da je automobil koji je kupljen kreditom koristio za osobne i obiteljske potrebe. Nije s njim obavljao taksi prijevoz, nije s njim obavljao prijevoz robe ili osoba, nije ga koristio za gospodarske svrhe niti on niti njegova supruga, nije ga davao niti u najam niti u zakup. Nije vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva niti je unio auto u vlasništvo obrta ili trgovačkog društva. Taj auto je koristio do prije godinu dana i onda je postao potpuno neupotrebljiv zbog proteka godina i onda ga je predao u C. I. O. S.

17. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je auto kupio za potrebe sebe i svoje obitelji, da s predmetnim automobilom nije obavljao gospodarsku djelatnost, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

18. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

19. Činjenicu da je pročitao ugovor o kreditu sud i razumio samo u dijelu koji se tiče iznosa koji mora plaćati smatra neodlučnim jer kako iz iskaza sadržajno proizlazi da u vrijeme potpisivanja ugovora ne bi mogao razumjeti što piše jer mu djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi.

20. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

21. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

22. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

23. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 17. veljače 2005. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

24. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 2.1. i čl. 2.4 i čl. 8. Ugovora o kreditu).

25. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2.1. i čl. 2.4 Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

26. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

27. Nadalje je valjalo utvrditi treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, ukazuje se da je Vrhovi sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. dao odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

28. U ovoj pravnoj stvari tuženik nije stavio materijalnopravni prigovor prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev niti je stavio prigovor radi prebijanja, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

29. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

30. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

31. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

32. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

33. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

34. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

35. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 28. studenog 2024. proizlazi da razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos odnosno ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 89,03 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 508,42 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 67,45 EUR, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos odnosno ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.655,89 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 617,92 EUR.

36. Sud je strankama dostavio nalaz i mišljenje vještaka a tužitelj se podneskom od 18. prosinca 2024. očitovao da isti prihvaća u cijelosti, dok se tuženik nije očitovao.

37. Slijedom navedenog sud zaključuje da stranke nisu imale prigovor na nalaz i mišljenje vještaka.

38. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 28. studenog 2021. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka na isti nije imala primjedbi na očitovanje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge

39. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe u svezi kamate, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 67,45 eura, a utvrđeno je i da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 617,92 eura.

40. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. II. i III. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22;156/22 i 155/23.'')

41. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva..

42. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

43. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

44. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

45. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

46. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

47. Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-

6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,

48. Kao što je naprijed navedeno Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 27. listopada 2004. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma. U odnosu na zahtjev za isplatu s osnova odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu valja reći da zastarijevanje nije započelo jer i sam tuženik ispravno ukazuje da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. ne može primijeniti na ovu pravnu stvar jer istom nije obuhvaćeno razdoblje u kojem je zaključen predmetni ugovor o kreditu.

49. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

50. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

51. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

52. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

53. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

54. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

55. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

56. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

57. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

58. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valuti postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem pošte preporučenom pošiljkom 11. lipnja 2019. (utvrđeno uvidom u presliku koverte list 13 spisa) to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

59. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

60. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev kojim je utvrđena djelomična ništetnost i naložena isplata kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. II. i III.

61. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo djelomično odbiti, a djelomično odbiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

62. Ukazuje se da je tužitelj je u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

63. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 13. ožujka 2023. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 22. svibnja 2023. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 13. veljače 2024. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 10. listopada 2024. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife trošak sastava podneska od 18. prosinca 2024. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 22. siječnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i trošak pristupa na ročište 17. ožujka 2025. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 1.050,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (262,50 EUR) iznosi 1.312,50 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eur, odnosno tužitelju je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.739,05 eur te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki IV. izreke.

64. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV. Izreke.

65. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 3. ožujka 2021. u iznosu od 150,00 EUR kojim tužitelj dostavlja dokaz o uplati predujma jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka budući da je nepotrebno dostavljati potvrdu o izvršenim uplatama s obzirom da računovodstvo suda u spis predmeta dostavlja obračunski list kao dokaz da je predujam uplaćen, dakle navedena uplata vidljiva sudu kroz obračunski list. Također, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe u iznosu od 26,55 EUR budući da je tužiteljica platila pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, koji trošak joj je priznat, dok tužiteljica nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu stoga takav trošak tužiteljici nije niti nastao pa isti ne može ići na teret tuženika

66. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 176,55 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. V. izreke presude.

U Zagrebu 24. ožujka 2025.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.