Poslovni broj: P-509/2021-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623 iz Zagreba, Mihanovićeva 3, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. travnja 2025., istoga dana,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, isplatiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, iznos od 13.766,77 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.01.2021. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranica tužitelja ZR ozlijeđena u prometnoj nezgodi u Zagrebu. Nezgodu je prouzročio vozač osobnog automobila ER, a vozilo reg. oznake [registarska oznaka] u trenutku štetnog događaja je bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika. Radi zadobivenih ozljeda osiguranici tužitelja ZR priznato je rješenjem od 05.06.1999. pravo na rad s polovicom punog radnog vremena koje je od 01.01.1999. po sili Zakona o mirovinskom osiguranju ("NN" 102/98) prevedeno u invalidsku mirovinu.

2.

Odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj utvrđena je presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-5796/95 od 12.01.1996. koji postupak je pokrenula ZR protiv tuženika. Odgovornost tuženika utvrđena i pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5472/10 od 17.06.2014. u parnici koju je pokrenuo ovdje tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove za razdoblje od 30.11.1996. do 30.04.2008. Po predmetnoj presudi tuženik je izvršio uplatu dok je za nastavna razdoblja uplate izvršio u mirnom postupku. Za razdoblje isplate od 01.10.2013. do 31.10.2014. Trgovački sud u Zagrebu je donio presudu u korist HZMO pod brojem P-864/15 od 22.12.2015. koja je potvrđena presudom VTS RH broj Pž- 1833/16 od 28.02.2018. Za razdoblje isplate od 01.01.2014. do 31.10.2016. Trgovački sud u Osijeku donio je presudu u korist tužitelja pod brojem P-585/18 koja je potvrđena presudom VTS-a broj Pž-3593/19. Za razdoblje od 01.11.2016. do 30.09.2018. donesena je prvostupanjska presuda u korist tužitelja broj 176/19 koja je povodom žalbe tuženika proslijeđena na Visoki Trgovački sud RH.

3.

Daljnjom isplatom invalidske mirovine za osiguranicu ZR, a za razdoblje od 01.10.2018. do 31.08.2020. tužitelju je nastala šteta u iznosu od 103.718,17 kn. Navedeni iznos preračunat u eure prema fiksnom tečaju za preračunavanje kuna u euro sukladno Zakonu o uvođenju eura navedena svota predstavlja svotu od 13.765,77 €. Tužitelj je dana 18.09.2010. uputio tuženiku odštetni zahtjev kojim ga je pozvao da štetu za gore navedeno razdoblje podmiri u mirnom postupku. Tuženik po navedenom odštetnom zahtjevu nije postupio. Temeljem čl. 161. do 167. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne Novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22: - dalje u tekstu ZOMO), tuženik je dužan tužitelju naknaditi štetu nastalu isplatom invalidske mirovine.

4.

Stoga tužitelj potražuje od tuženika isplatu glavnice od 13.765,77 € na ime isplate invalidske mirovine svojoj osiguranici za razdoblje od 01.10.2018. do 31.08.2020. s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.01.2021. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.

5.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik priznaje činjenične navode pod toč. I. tužbe, te osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva budući je osiguranica tužitelja rođena **.**.1953., te bi po redovnom tijeku stvari sa navršenih 65 godina života po Zakonu otišla u starosnu mirovinu, čime tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Prema odredbama Zakona o osiguranju, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika.

6.

Naime, neprijeporno je da bi osiguranica tužitelja prema redovitom tijeku stvari, a da nije nastradala u prometnoj nesreći radila i ostvarivala plaću do najduže 65 godine života kada bi stekla pravo na starosnu mirovinu. Stoga tuženik smatra da tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene invalidske mirovine kako to smatra tužitelj nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu jer mu taj iznos ne predstavlja štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljevog prava.

7.

Naime, tužitelj bi svojoj osiguranici nakon što bi ona navršila 65 godina života bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine, koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu.

8.

Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne, a što je potrebno utvrditi provođenjem financijskog vještačenja.

9.

Nadalje, nesporno je i kako je osiguranik tužitelja do štetnog događaja na ime starosne mirovine uplaćivao i izvjesne doprinose tužitelju pa se i u tom smjeru regres tužitelja može smatrati stjecanjem bez osnove odnosno dvostrukim stjecanjem po istoj osnovi, barem u određenom dijelu.

10.

Tuženik stoga predlaže da se utvrdi koliki je iznos uplaćenih doprinosa temeljem ostvarenog radnog staža, a sve to financijskim vještačenjem na okolnost visine stvarne štete koju trpi tužitelj, po dostavi podataka od strane tužitelja. Tuženik naglašava da se na okolnost da li tužitelj uopće trpi štetu treba provesti predloženo financijsko vještačenje jer tek u slučaju kada bi iznos starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku, a da nije bilo štetnog događaja bio manji od iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje, tek tada bi tužitelj trpio štetu ali samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne.

11.

Tuženik nadalje ističe kako je u konkretnom slučaju sporna i primjena Zakona o mirovinskom osiguranju i pravu tužitelja da od tuženika potražuje isplatu punog iznosa mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja u razdoblju od 01.10.2018 do 31.08.2020. godine. Tuženik ističe kako se tužitelj pogrešno poziva na odredbe čl.161 ZOMO kao lex specialis, te se ističe kako su se u konkretnom slučaju tj. na obračun štete koju bi tuženik trebalo isplatiti tužitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, odnosno odredbe Zakona o osiguranju (NN 9/94) budući je štetni događaj bio 04.03.1995. U navedenom zakonu propisano je da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji.

12.

Člankom 86. Zakona o osiguranju, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju na koji se tužitelj poziva propisano je:

"Nadoknađuje se stvarna šteta u okviru odgovornosti osiguranika. Stvarnom štetom smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njene obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu."

13.

Tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon koji je na snazi u vrijeme donošenja ili koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja.

14.

Takav stav zauzima i sudska praksa, odnosno takav je stav Vrhovnog suda RH – Rev 1889/01. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi slijedeće:

„Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju objavljen je u Narodnim novinama 20/97, a stupio je na snagu 8 dana od dana objave u Narodnim novinama (objavljen je 19. veljače 1997. godine). Navedeni Zakon nije mjerodavno pravo koje bi se primijenilo u ovom prijeporu, već su to odredbe Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 9/94) budući se štetni događaj dogodio 19. kolovoza 1995. godine, tj. u vrijeme njegova važenja, pa predmet spora treba raspraviti s aspekta odredbi ovog zakona. Ovo stoga što treba primijeniti materijalno pravo koje je bilo mjerodavno u vrijeme nastanka štetnog događaja (19. Kolovoza 1995. godine). Iznijeto znači da predmet spora treba raspraviti s aspekta odredbe čl. 81.Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 9/94) kojom je propisano da kad pravna osoba koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, društvo za osiguranje dužno je u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu u visini troškova liječenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, odnosno razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje. Razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu.“

15.

Odredbe čl.161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013) primjenjuju se na odnose koji nastupe nakon 01.01.2014. godine, no tim zakonom nigdje nije određeno da bi se te odredbe primjenjivale i na ranije odnose.

16.

Slijedom navedenog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

17.

U dokaznom postupku sud je pročitao pravomoćno rješenje RF MIORH-a broj IN 919001 od 05.06.1996. kojim je ZR priznata povreda izvan rada (list 4-5 spisa), pročitana je preslika presude Pn-5796/95 (list 6-8 spisa), presude P-5472/10 od 18.06.2014. (list 9-21 spisa), pročitana je obavijest o isplati utuženih iznosa po presudi Pn-2408/04 (list 22 spisa), potom su pročitane obavijesti o isplati naknade za smanjenu radnu sposobnost (list 23-26 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-864/15 (list 27-30 spisa), presudu VTS RH broj Pž-1833/16 od 28.02.2018. (list 31-35 spisa), presuda P-585/18 od 19.03.2019. Trgovačkog suda u Osijeku (list 35-39 spisa), presuda VTS broj Pž-3593/19 od 06.07.2020. (list 40-43 spisa), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-176/19 (list 44-48 spisa), pročitana su potvrde o izvršenih isplatama s osnova mirovinskim primanja za razdoblje od 01.10.2018. do 31.08.2020. (list 49 spisa), zahtjev za naknadu štete u mirnom postupku od 22.09.2020.(list 50-51 spisa), i povratnica kojom se dokazuje upućivanje zahtjeva, pročitana je praksa sudova RH koja se odnosi na kasnija razdoblja gdje se počelo suditi drugačije u odnosu na čitav niz prethodnih godina (list 81-110 spisa).

18.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

19.

Među strankama je neprijeporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika za naknadu štete. Neprijeporno je da je razlog umirovljenja osiguranice tužitelja prometna nesreća koja se dogodila u Zagrebu, a nezgodu je prouzročio vozač osobnog automobila ER.

20.

Neprijeporno je ZR zadobila tjelesne ozljede koje su dovele do invalidske mirovine za osiguranicu tužitelja.

21.

Neprijeporno je da se tužitelj obratio tuženiku prije podnošenja tužbe s zahtjevom za naknadu štete koju je isplatio svom osiguraniku s osnova invalidske mirovine. Neprijeporno je da je tuženik tužitelju do 06.07.2020. u mirnom postupku za prijašnja razdoblja namirio štetu ili je tu štetu namirio temeljem pravomoćnih presuda kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

22.

Između stranaka je sporno:

23.

Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku mjerodavan čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate, a koja odredba podrazumijeva razmjerni iznos isplaćene mirovine, koji u svakom slučaju treba utvrditi, ili Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme isplata.

24.

Uvidom u rješenje tadašnjeg RF MIORH-a pod brojem IN-919001 od 05.06.1996. sud je utvrdio da je osiguranici ZR priznato pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, a koje rješenje je kasnije po sili Zakona prevedeno u invalidsku mirovinu. Pravo na invalidsku mirovinu priznato joj je od 01.01.1999. pa nadalje.

25.

Na temelju ovog rješenja sud je utvrdio da osnova tužbenog zahtjeva proizlazi iz navedenog pravomoćnog rješenja tužitelja kojom je osiguranici priznato pravo na invalidsku mirovinu, a tim isplatama mirovine tužitelj trpi štetu kao posljedicu štetnog događaja.

26.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja navesti da ona proizlazi iz obračuna HZMO i da je sačinjen od stručne službe tužitelja. Pri tome se pravo na mirovinu i isplata iste vrši sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne Novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22: - dalje u tekstu ZOMO), pa tako tužitelj svoje pravo na naknadu štete temelji na odredbama članka 160. do 167. ZOMO.

27.

Obzirom na spornu činjenicu treba li u konkretnom slučaju primijeniti odredbu čl. 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne Novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 - dalje u tekstu ZOOP) ili odredbe ZOMO valja navesti slijedeće:

Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

28.

U razdoblju od 1. listopada 2018. do 31. kolovoza 2020., na snazi je bio ZOOP.

29.

U razdoblju od 01.10.2018. do 31.08.2020. na snazi je ZOMO, koji u sebi sadrži odredbu čl. 161. st. 1. ZOMO, tako da ista glasi:

(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

30.

Odredbom čl. 162. st. 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZMO) propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

31.

Prema čl. 164. st. 1. ZMO, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. toga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

32.

Prema odredbi čl. 165. st. 3. ZMO, na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu. Prema st. 5., za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne su odredbe toga Zakona.

33.

Prema tome, navedeni zakoni također su na snazi u razdoblju od 01.10.2018. do 31.08.2020.

34.

Prema odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05), tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema čl. 1046. ZOO, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Odredbom čl. 953. propisano je da je osiguratelj dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivnjom ugovaratelja osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, osim ako je za određenu štetu ta njegova obveza izrijekom isključena ugovorom o osiguranju (st. 1).

35.

Točno je da je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo pravno stajalište da se na konkretno potraživanje tužitelja prema osiguratelju štetnika ima primijeniti propis koje je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u vrijeme kada je izdatak učinjen. Međutim, to u ovom slučaju i nije sporno, već je sporno po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu tj. je li tuženik u obvezi tužitelju naknaditi štetu nastalu isplatama invalidske mirovine zbog ozljeda zadobivenih u štetnom događaju:

- u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine na način kako je to propisano odredbom čl. 27. ZOOP ili

- stvarnu štetu u punom opsegu isplaćene mirovine, na temelju čl. 161. ZOMO/13, odnosno,

- stvarnu štetu u punom iznosu, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, na temelju čl. 161. ZOMO. 36.

Osim toga, pritom treba imati u vidu i odredbe čl. 56. st. 2. i čl. 87. st. 1. t. 9. ZOMO, prema kojima, u slučaju kada kod osiguranika tužitelja dođe do potpunog gubitka radne sposobnosti zbog ozljede izvan rada (100%), kao što je to ovdje slučaj, uopće ne postoje pretpostavke za primjenu čl. 27. ZOOP jer ne postoji niti može postojati razmjerni iznos mirovine propisan odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP.

37.

Ovo stoga što prema odredbi čl. 87. st. 1. t. 9. ZOMO, mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnost pa posljedično tome ne može postojati niti razlika između invalidske mirovine koja se osiguraniku isplaćuje zbog potpunog gubitka radne sposobnosti koji je nastao zbog bolesti ili ozljede izvan rada s jedne strane i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s druge strane, kako to propisuju odredbe ZOOP.

38.

To konkretno znači da je odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP faktično otklonjena odgovornost osiguratelja za štetu zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja u svim onim slučajevima kada je kod osiguranika tužitelja došlo do potpunog gubitka radne sposobnosti, neovisno o tome što je isti posljedica štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje i koju je po ugovoru o osiguranju, oštećenicima obvezan nadoknaditi osiguratelj štetnika.

39.

Pritom treba reći da je i odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP također propisana obveza društava za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

40.

S obzirom na navedeno, tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi svaku stvarnu štetu koju trpi, ako se radi o obvezi iz mirovinskog osiguranja i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), što tuženik u ovom slučaju i ne osporava. Naprotiv, šteta propisana odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP nije niti može biti stvarna šteta jer propisi tužitelja ne čine razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (zbog bolesti ili ozljede izvan rada) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s obzirom na to da mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnost.

41.

Stoga, po ocjeni ovog suda, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja jer su sporni izdaci uzročnoposljedično vezani za isplate koje tužitelj isplaćuje svom osiguraniku na temelju propisa o mirovinskom osiguranju zbog posljedica štete koju je prouzročio osiguranik tuženika te predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi tužitelju jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda i stoga ti izdaci predstavljaju stvarnu štetu koju trpi tužitelj.

42.

Nadalje nakon što je stupio na snagu ZOOP,doneseno je nekoliko izmjena i dopuna ZOMO pa je ZOMO ne samo specijalni propis već i kasniji propis od ZOOP, čime tužitelj ima pravo na utuženu naknadu štete. Pri tome ovaj sud ima na umu da je mirovinski fond, fond koji funkcionira po principu solidarnosti i svi osiguranici imaju pravo na ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja za razliku od osiguravajućih društava koja funkcioniraju na tržišnim principima radi ostvarivanja dobiti.

43.

Konačno valja navesti da je tuženik tužitelju po ovom istom štetnom događaju temeljem regresnog zahtjeva isplaćivao za iznose štete koju je pretrpio s osnova invalidske mirovine koju je isplatio svojoj osiguranici ZR i u razdoblju od 1996., pa do zaključno 2020. nije uopće bilo sporno niti dvojbeno da tužitelj ima pravo na regresne isplate od osiguravajućeg društva za štetu koju trpi zbog radnji njegovog osiguranika.

44.

Ovaj sud drži da nije i nema razloga za promjenu ikakve dugogodišnje ustaljene sudske prakse i nema nikakvih mogućnosti na drugačije utvrđivanje činjeničnog stanja. Ovo tim više što se u konkretnom predmetu prometna nezgoda dogodila dana 26.04.1995., a tu prometnu nezgodu je skrivio osiguranik tuženika ER. Ovaj sud smatra da se u donošenju svojih odluka ne može voditi pretpostavkama što bi bilo da nije bilo prometne nesreće, te bi li osiguranica tužitelja stekla pravo na starosnu mirovinu da nije bilo prometne nesreće, a ovo tim više što u trenutku kada je ZR otišla u invalidsku mirovinu, ona nije imala zakonske uvjete za starosnu mirovinu.

45.

Mirovina je sukladno čl. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju ("NN" 102/98) neotuđivo osobno pravo koje se ne može prenijeti na drugoga, niti naslijediti, te se postupak za priznanje prava pokreće podnošenjem zahtjeva nadležnoj službi od strane osiguranika, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno, pa sam tužitelj to ne može učiniti niti samoinicijativno, niti po službenoj dužnosti.

46.

Nakon što je osiguranik ostvari pravo na invalidsku mirovinu, on prema pozitivnim propisima RH više ne može ostvariti pravo na starosnu mirovinu. Stoga niti ne postoji mogućnost da se izvrši izračun hipotetske i nepostojeće starosne mirovine osiguranika tužitelja, budući se ne mogu vršiti pretpostavljeni ili potencijalni izračuni visine mirovine nego se mirovina izračunava na temelju relevantnih činjenica u svakom pojedinom predmetu uzimajući u obzir sve parametre koji bi bili od utjecaja za priznanje prava na starosnu mirovinu.

47.

Kako se činjenica da bi netko ostvario starosnu mirovinu ne može voditi pretpostavkama, tužitelj se protivio provođenju financijskog vještačenja.

48.

Tuženik Croatia osiguranje d.d. je predlagao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja razlike između invalidske mirovine i starosne mirovine odnosno mirovine za slučaj povrede na radu, ali je u tijeku postupka odustao od svog prijedloga za izvođenje financijskim vještačenjem.

49.

Isto tako tužitelj HZMO nije dostavio sudu podatke potrebne za izvođenje financijskim vještačenjem o hipotetskim iznosima mirovine, pa radi toga takav dokaz nije niti proveden, jer se po ocjeni ovog suda prvenstveno radi o pravnom pitanju.

50.

Kako je u ovoj presudi navedeno sud je utvrdio da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja.

51.

Visina stvarne štete utvrđena je na temelju obračuna isplata izvršenih na teret tužitelja (list 49 spisa) koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku u skladu s propisima mirovinskog osiguranja u spornom razdoblju, zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju.

52.

Tužitelj je u razdoblju od 01.10.2018. do 31.08.2020. isplatio osiguraniku na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 103.718,17 kn odnosno 13.765,77 €. Stoga je sud tužitelju na ime isplaćenog iznosa dosudio zatražen iznos glavnice od 13.765,77 € temeljem čl. 161. st. 1. i čl. 161. st. 2. toč. 2. Zakon o mirovinskom osiguranju, a u vezi s odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO).

53.

Na dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu tekuću od 27.01.2021.g. (dan podnošenja tužbe) kako je to tužitelj zatražio, a sukladno odredbi čl. 1086. ZOO-a.

54.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

55.

Sud nije dosudio tužitelju parnični trošak iz razloga što bi imao pravo na naknadu parničnog troška u visini troška sudske pristojbe, a kako je tužitelj ex lege oslobođen troška sudske pristojbe, to sud tužitelju nije dosuđivao parnični trošak.

56.

Radi navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, dana 24. travnja 2025. godine

Sutkinja:

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- tužitelju

- tuženiku