Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2232/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, koji je zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-232/2021-39 od 18. travnja 2024., u sjednici održanoj 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-232/2021-39 od 18. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i IV. izreke.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom V. izreke presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-232/2021-39 od 18. travnja 2024., i sudi se:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 3.619,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 18. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba članka 6. iz ugovora o kreditu broj 146-383/2006, sklopljenog 12. prosinca 2006., i to tuženik kao kreditor i tužitelja, koji je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, pod poslovnim brojem: OU-1955/06-1, a koja glasi: “Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.” (točka I. izreke), kao i da je djelomično ništetna ugovorna odredba članka 3. tog ugovora, u dijelu koji glasi: “…Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…” (točka II. izreke), te da je djelomično ništetna ugovorna odredba članka 4. stavka 3. ugovora u dijelu koji glasi: “…Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 328,80 CHF (tristodvadesetosam švicarskih franaka i 80/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…“ (točka III. izreke), pa je naloženo tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos 22.283,34 kuna / 2.957,50 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka IV. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev za više zatraženi iznos od 772,19 eura (točka VI. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 4.049,47 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude (točka V. izreke).

1.2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se ukine i varati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

1.3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode kao neosnovane.

1.4. Žalba tuženika nije osnovana.

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

2.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

2.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 146-383/2006, sklopljenog 12. prosinca 2006. između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 2.957,50 eura koji je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

4. Nesporno je da su da su da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 12. prosinca 2006. ugovor o kreditu broj: 146-383/2006, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, pod poslovnim brojem: OU-1955/06-1, kojim je tuženik-banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 23.071,17 CHF u svrhu kupnje novog vozila marke Kia, tip Cerato i to na rok od 84 mjeseca (7 godina), s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 328,80 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Isto tako nije sporno da je člankom 3. ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,25% godišnje i da je prema članku 2. ugovora promjenjiva. Nije sporno ni da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF.

5. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF te je li tužbeno potraživanje u zastari.

6. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03).

7.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u otplati kredita između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno platio i iznosa koji bi platio da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita u odnosu na početni otplatni plan te uz primjenu u utuženom razdoblju iznosi 2.957,50 eura.

8. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

8.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

8.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

8.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14. i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

8.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tijekom postupka tuženik je iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je utvrdio sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, dok je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika, pa je neosnovano pozivanje tuženika sada u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka. Ujedno je za navesti tuženiku da se saslušanjem predloženog svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora kao javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor o kreditu, na čemu inzistira tuženik, ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).

9. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

10. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

11. Na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

11.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 28. svibnja 2021., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 28. svibnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

12. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

13. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev s izračunom vještaka podneskom od 17. svibnja 2023., pri čemu tuženik nije pristao na djelomično povlačenje, a po ocjeni ovog suda tužitelj je svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka budući da ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

14. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Prvostupanjski sud pobijanu odluku o troškovima postupka temelji na članku 154. stavak 5. u vezi članka 164. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 138/23., dalje: Tarifa) pa je naložio tuženiku da naknadi tužitelju ukupan parnični trošak u iznosu od 4.049,47 eura.

15.1. Tuženik u svojoj žalbi osporava primjenu navedene odredbe navodeći kako je tužitelj djelomično uspio u sporu. Nadalje, prigovara primjeni vrijednosti boda.

15.2. Osnovano tuženik žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava navodeći da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da tužitelju pripadaju troškovi postupka prema odredbi članka 154. stavku 5. ZPP-a jer tužitelj nije uspio s cijelim tužbenim zahtjeva.

15.3. Naime, prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan na isplatu iznosa od 2.957,50 eura zajedno sa zateznim kamatama, dok je odbijen tužbeni zahgjev tužitelja za iznos od 772,19 eura s pripadajućom kamatom, pa je po ocjeni ovog suda tužitelj uspio u parnici s 94,00 % a tuženika s 6,00 %, što, ima značaj razmjerno neznatnog neuspjeha u sporu pa je trebalo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka primijeniti članak 154. stavak 2. ZPP-a s obzirom da su stranke djelomično uspjele u parnici.

15.4. Stoga, s obzirom na djelomični uspjeh stranaka u parnici, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 154. stavka 2. ZPP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka u odgovarajućem postotku od 88 %. Imajući u vidu ukupan trošak tužitelja koji sukladno članku 155. ZPP-a i Tarifi iznosi 3.584,94 eura (odvjetnički trošak od 1.865,63 eura i trošak sudske pristojbe tužbe 84,94 eura), koji prema uspjehu tužitelja od 88 % iznosi 3.154,75 eura, kojemu je trebalo pridodati trošak vještačenja u iznosu od 464,53 eura, pa ukupni trošak tužitelja iznosi 3.619,28 eura.

15.5. Međutim, neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud suprotno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 138/23., dalje: Tarifa) primijenio vrijednost boda. To iz razloga jer prema Tbr. 52. stavku 1. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je utvrdio vrijednost boda od 2,00 eura prema odredbi članka 54. Tarife.

15.6. Sukladno tome trebalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke V. izreke presude zbog čega je odlučeno kao u točci II. izreke ove presude.

16. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu u pogledu glavne stvari pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP- a i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, a u pogledu troškova postupka djelomično uvažiti žalbu tuženika kao osnovanu i na temelju članka 380. stavka 3. ZPP-a odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

Split, 24. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević