Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-102/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika TKV d.o.o. Zadar, Gaženička cesta 24, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Petričić, odvjetnik u Zadru, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Pr-21/2018-44 od 10. veljače 2025., 24. travnja 2025. .,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Pr-21/2018-44 od 10. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka koji je pravomoćno okončan presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-21/2018 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1571/18-3 od 26. veljače 2019.

2. Protiv tog rješenja žali se tužitelj pobijajući ga zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači tako da se prihvati prijedlog za ponavljanje postupka, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovana.

4. Tužitelj je 14. veljače 2024. prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je pravomoćno okončan presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-21/2018 od 16. listopada 2018., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1571/18-3 od 26. veljače 2019., u kojem prijedlogu navodi da je podnio tužbu tom sudu radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, da radni odnos tužitelja nije prestao i vraćanja tužitelja na rad, a koji je tužbeni zahtjev odbijen citiranom presudom. Nadalje, tužitelj navodi kako je protiv označne drugostupanjske presude podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koju je reviziju taj sud odbio presudom poslovni broj Rev-2871/2019 od 8. studenoga 2022., kao što je podnio i ustavnu tužbu koja je odbačena rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske od 27. rujna 2023.

4.1. Prijedlog za ponavljanje postupka tužitelj temelji na odredbi članka 421. stavka 1. točki 10. ZPP-a, prema kojoj se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen, može na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

4.2. U prijedlogu tužitelj navodi da je nakon donošenja navedenih presuda saznao za nove činjenice i nove dokaze u kontaktu s bivšim radnicima tuženika i pregledavajući radnu i ostalu dokumentaciju tuženika, pri čemu navodi, a imajući u vidu utvrđenje sudova da tužitelj nije imao pravo na redovni godišnji odmor početkom 2018. jer nije stekao pravo na njega po internim pravilima firme, da podnosi novi dokaz s kojim dokazuje da je imao pravo na redovni godišnji odmor početkom 2018. po tuženikovom planu o korištenju godišnjih odmora, internim pravilima tuženika, i da je u 2017. godini koristio 17 dana redovnog godišnjeg odmora, a što da je sve istaknuo u prethodnom postupku. Ujedno, tužitelj prigovara zakonitosti tuženikovog plana o korištenju godišnjeg odmora i Pravilniku o radu tuženika jer da prilikom donošenja istog nije provedena konzultacija sa sindikalnim povjerenikom, a u vrijeme donošenja Pravilnika o radu tužitelj da nije bio zaposlenik tuženika. Također, tužitelj u prijedlogu navodi kako je Vrhovni sud RH u svojim ranijim odlukama Rev-2/2005-2 od 23. ožujka 2005. zauzeo stav da ako se najavi drugi dio godišnjeg odmora i poslodavac se ne protivi korištenju istog, da se ne radi o povredi radne obveze, zbog čega predlaže uvažiti iznesene argumente i ukinuti pravomoćnu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

5. Prvostupanjski sud odbio je prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka jer je smatrao da sama činjenica što u tijeku vođenja postupka nije predložio sve dokaze kojima je (prema svojoj ocjeni) mogao dokazati osnovanost tužbenih navoda (konkretno činjenicu o pravu na korištenje godišnjeg odmora za 2018. godinu već početkom 2018. godine), a koji dokazi da datiraju u vrijeme pokretanju sudskog postupka i za postojanje kojih dokaza je tužitelj nedvojbeno znao, odnosno kojima raspolagao iz razloga što svaki radnik zna da poslodavac za potrebe isplate plaće ima obvezu sastaviti obračunsku listu za isplatu i uručiti je radniku, kao i da svaki radnik zna da poslodavac vodi evidenciju rada/radnog vremena i u sklopu toga i evidenciju odsutnosti s rada.

5.1. Pri tome je prvostupanjski sud smatrao i da osoba koja pošalje SMS poruku koju u mobitelu ima preko pet godina nakon pokretanja sudskog postupka zna za postojanje te poruke i u samom trenutku pokretanja sudskog postupka koji je pravomoćno okončan, a što sve da nije osnovan razlog za dopuštenje ponavljanja postupka, a kako to ističe i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Revr 562/2006-2 od 15. studenog 2006. u kojem navodi da je institut ponavljanja pravomoćno dovršenog postupka samo iznimno dopušten iz točno određenih razloga, te da u pogledu novih činjenica i dokaza da zakon točno određuje da nove činjenice i dokazi mogu biti razlog za ponavljanje postupka samo ako je stranka za njih saznala ili stekla mogućnost njihove upotrebe nakon pravomoćnosti presude, a što ovdje prema ocjeni prvostupanjskog suda nije slučaj, jer se radi o ispravama za koje je tužitelj znao odnosno imao mogućnost upotrijebiti ih za vrijeme prvostupanjskog postupka.

5.2. U odnosu na navod tužitelj koji ističe u prijedlogu za ponavljanje da je početkom 2018. godine imao pravo na godišnji odmor i da je u 2017. godini koristio 17 dana godišnjeg odmora, prvostupanjski je sud smatrao da to nije nova činjenica u smislu odredbe članka 421. stavka 1. točke 10. ZPP-a zbog koje bi se moglo dopustiti ponavljanje postupka, pri čemu je taj sud naveo kako je tužitelj već tijekom prethodnog postupka iznio ove činjenične navode radi dokazivanja i zbog kojih je i predložio niz dokaza, i to nakon što je tuženik u svom odgovoru na tužbu jasno i nedvojbeno iznio činjenični navod da tužitelj početkom 2018. godine nije mogao koristiti godišnji odmor jer je u protekloj godini u cijelosti iskoristio svoj godišnji odmor, dok novi početkom 2018. godine još nije imao, a što je sve prvostupanjski kao i drugostupanjski sud u postupku u kojem je donesena pravomoćna presuda utvrdio i raspravio i cijenio. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da se ni to ne može smatrati novom činjenicom u smislu citirane odredbe.

5.3. Nadalje je prvostupanjski sud u odnosu na prijedlog tužitelja da sud službenim putem zatraži od tuženika izvod iz evidencije liste radnika za 2016. i 2017. godinu u svrhu dokazivanja načina korištenja godišnjeg odmora u tom razdoblju, istakao da se ponavljanje postupka temeljem odredbe članka 421. stavka 1. točke 10. ZPP-a može tražiti isključivo ako tužitelj stekne mogućnost upotrijebiti nove dokaze na temelju kojih je za njega mogla biti donesena povoljnija presuda, a ne ako tužitelj samo pretpostavlja da bi temeljem određenih dokaza, koje očito nije stekao mogućnost upotrijebiti već tek predlaže pribavljanje istih, za njega mogla biti donesena povoljnija presuda.

5.4. Također je prvostupanjski sud u odnosu na navod tužitelja da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim ranijim odlukama pa tako i odluci broj Revr-2/2005-2 od 23. ožujka 2005. zauzeo stav da se ne radi o povredi radne obveze ako se najavi drugi dio godišnjeg odmora i poslodavac se ne protivi korištenju istog smatrao da je u potpunosti irelevantan za ocjenu osnovanosti prijedloga tužitelja za ponavljanje postupka, navodeći da se ne radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj između stranaka ovoga postupka i da bi ista uopće mogla predstavljati dokaz u ovoj pravnoj stvari, jer da određena pravna shvaćanja iznesena u sudskim odlukama ne predstavljaju novu činjenicu niti novi dokaz u smislu odredbe članka 421. stavka 1. točke 10. ZPP-a zbog kojeg bi tužitelj u ovoj pravnoj stvari mogao tražiti ponavljanje postupka.

6. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, zbog čega neosnovano tužitelj pobija zakonitost predmetnog rješenja prvostupanjskog suda.

7. Naime, tuženik u prijedlogu za ponavljanje postupka nudi nove dokaze, i to fotografiju SMS poruke poslane KČ 12. siječnja 2017., obračun isplaćene plaće i naknade plaće za 08/2017, evidenciju radnih sati za lipanj 2017. godine, evidenciju radnih sati za srpanj 2015. godine, evidenciju radnih sati za listopad 2015. godine i predlaže da sud službenim putem od tuženika zatraži izvod iz evidencijske liste radnika za 2016. i 2017. godinu, sve u svrhu dokazivanja načina korištenja godišnjeg odmora u tom razdoblju,a do kojih dokaza da je došao kako tvrdi nakon pravomoćnog okončanja ranijeg postupka.

8. Nove dokaze koji tužitelj nudi u prijedlogu za ponavljanje postupka i po ocjeni ovoga suda, ne dovode u pitanje činjenična utvrđenja sudova u pravomoćno završenom postupku na kojima su utemeljene ranije odluke, a da bi ponuđeni novi dokazi mogli uvjetovati donošenje takve odluke koja bi bila povoljnija za tužitelja od one čije se ukidanje prijedlogom traži. Ovo iz razloga što iz pobijanog rješenje i stanja spisa proizlazi da je u pravomoćno završenom postupku utvrđeno da su tužbeni zahtjevi tužitelja na utvrđenje da nije dopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 1. veljače 2018., kojom je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme 30. srpnja 2004. i kojom je odbio tužiteljev zahtjev za zaštitu prava izjavljen protiv te odluke o otkazu, kao i zahtjev tužitelja za utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, neosnovani, s obzirom na to da je sud na temelju svih izvedenih dokaza u pravomoćno okončanom postupku nedvojbeno utvrdio da se tužitelj od 12. siječnja 2018., odnosno od 17. siječnja 2018. do 6. veljače 2018. nije pojavio na poslu niti je opravdao svoj izostanak, zbog čega je pravilno sud zaključio da su se ispunili uvjeti za izvanredni otkaz ugovora o radu predviđeni odredbom članka 116. stavkom 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22. – u daljnjem tekstu: ZR).

9. Žalbenim razlozima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnosti i zakonitost pobijanog rješenja jer su isti sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, a koje je u bitnom iznio i u prijedlogu. Za istaći je da ni navod tužitelja da bi se radilo o propustima punomoćnice tužitelja kada nije navedene dokaze predložila tijekom ranijeg postupka, a ne tužitelja, ne utječe na pravilnost pobijane odluke, a imajući na umu sve prethodno navedeno.

10. S obzirom na izneseno, trebalo je na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

U Splitu 24. travnja 2025.

Sutkinja:

Marija Šimičić