Poslovni broj: 20 Gž R-160/2023-2

                                                                                                          

           

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                                                                                                        Poslovni broj: 20 Gž R-160/2023-2

 

 

                                          U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R., OIB: …, iz V. G., …, zastupanog po punomoćnici M. O. B., odvjetnici iz Z., …, protiv tuženika C. d.o.o., OIB: …, Z., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici V. G. - Z., odvjetnici iz Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2711/2016-73 od 5. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 15. studenoga 2023.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika C. d.o.o. Z. i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2711/2016-73 od 5. rujna 2023.

    Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I.               Nalaže se tuženiku C. d.o.o. iz Z., …, OIB: … isplatiti tužitelju D. R. iz V. G., …, OIB: … neto iznos od 1.805,87 eura*/ 13.606,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 16. rujna 2015. do isplate, a koje kamate teku od dospijeća do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II.               Nalaže se tuženiku C. d.o.o. iz Z., …, OIB: …naknaditi tužitelju D. R. iz V. G., …, OIB: … troškove parničnog postupka u iznosu od 3.267,17 eura*/ 24.616,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 5. rujna 2023. do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

2.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što u obrazloženju nisu navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama već o tim činjenicama i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima postoji proturječnost. Prvostupanjski sud pri tome u obrazloženju prvostupanjske presude navodi zašto glede prigovora prijeboja nije saslušao svjedoke predložene po tuženiku. Bez ikakve osnove prvostupanjski sud navodi da je i svjedokinja T. T. predložena na okolnosti iz tužbe obzirom je ista vodila knjigovodstvo tuženika te su joj bile poznate činjenice vezane uz plaćanje dnevnica radnicima, iznosi koji su plaćeni, kao i da li su svi radnici primili jednake iznose što predstavlja odlučne činjenice u ovom postupku jer tuženik tvrdi da je tužitelju u cijelosti isplatio iznos s osnova dnevnice. Također, i svjedok J. Š. je u navedenom periodu radio u N. te ima saznanja o dogovaranju naknade s osnove dnevnica. Ističe da se pravo na isplatu dnevnice, kao i visina iste dogovarala u svakom slučaju i sa svakim radnikom ovisno o konkretnim okolnostima. Smatra da je ostvarena povreda načela jednakosti oružja, a time i prava na pravično suđenje jer je sud navodeći pogrešne razloge odbio dokazne prijedloge za saslušanje svjedoka T. T. i J. Š.. Nadalje, smatra da je ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku, a podredno predlaže donijeti dopunsku presudu u pogledu izjavljenog prigovora prijeboja. U obrazloženju svoje odluke sud navodi da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, tuženik u konkretnom slučaju nije imao prigovor na provođenje ovog dokaza, ali je sud svojih zadatkom prejudicirao ishod vještačenja s obzirom da je vještaku zadao visinu dnevnice koja se trebala utvrditi vještačenjem, a samim vještačenjem je provedeno vrlo jednostavno zbrajanje zadanih iznosa za što nije bilo potrebno stručno znanje. U odnosu na prigovor prijeboja prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 96. Zakona o radu, kao i na čl. 14. Zakona o porezu na dohodak koji je u spornom periodu bio na snazi te na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u odluci poslovni broj Revr-893/2007. Međutim, čl. 96. Zakona o radu propisuje zabranu prijeboja u smislu materijalno pravne izjave poslodavca o prijeboju tj. o izvan - procesnoj građanskopravnoj kompenzaciji. Tuženik u konkretnom slučaju nije istaknuo prigovor da je imao istovrsnu i dospjelu tražbinu prema tužitelju te da je utuženo potraživanje tužitelja prestalo prije pokretanja parnice zbog nastanka tuženikove tražbine prema tužitelju i njegove konstitutivne izjave o kompenzaciji. Naime, tuženik je u ovom postupku istaknuo procesno - pravni prigovor prijeboja te u tom slučaju tuženik prigovorom radi prebijanja ističe postojanje kompenzibilnog, ali još nekompenziranog potraživanja prema tužitelju. U tom slučaju dužnost je suda da svojom deklaratornom odlukom utvrdi (eventualno) postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju, a nakon toga (ako utvrdi da to potraživanje postoji) da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj do iznosa potraživanja koje prebija. Dakle, poslodavcu je zabranjeno svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ali mu nije zabranjeno pokretanje sudskog postupka radi naplate potraživanja prema radniku pa je samim time nelogično ne dozvoliti u sudskom postupku isticanje prigovora radi prebijanja. Naime, o osnovanosti tražbine poslodavca ne odlučuje poslodavac već sud, dok zakonska odredba iz čl. 96. Zakona o radu izričito i jedino poslodavcu zabranjuje prebijanje. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-243/2011-2. Stoga da, ukoliko poslodavac ima pravo postaviti tužbeni zahtjev ili protutužbeni zahtjev, tada da ima pravo staviti procesno pravni prigovor radi prijeboja. Materijalno - pravni prijeboj i procesno - pravni prigovor dva su različita pravna instituta te je čl. 96. Zakona o radu propisao zabranu poslodavcu materijalno - pravnog prijeboja, a ne zabranu procesno - pravnog prigovora radi prijeboja. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio donijeti odluku u pogledu postavljenog prigovora radi prijeboja zbog čega predlaže donošenja dopunske odluke u smislu odredbe čl. 339. u svezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19).

5. 1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da prijedlog tuženika za donošenjem dopunskog rješenja nije osnovan stoga što je sud prvog stupnja u toč. 40. obrazloženja pobijane presude izričito naveo zašto smatra da prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije pravno relevantan pa u takvoj procesnoj situaciji nije bilo osnove za vraćanje spisa predmeta prvostupanjskom sudu radi donošenja dopunske odluke.

6. Ističući u žalbi da je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanjem svjedoka I. C., J. Š., A. A. i T. T. žalitelj opisno ukazuje da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. ZPP.

6.1. Pri tome prvenstveno valja istaći da je saslušanje svjedokinje T. T. predloženo na ročištu od 4. svibnja 2018. tj. nakon što je tuženik dao odgovor na tužbu te da uopće nije navedeno na koje okolnosti se predlaže ove svjedokinje.

6.2. U odnosu na dokazni prijedlog tuženika da se sasluša svjedok J. Š. iz spisa predmeta proizlazi da je saslušanje ovog svjedoka predloženo u odgovoru na tužbu od 14. rujna 2017. (l.s. 40-44) i to na okolnost plaćanja popravka vozila tuženika, a glede kojeg iznosa je žalitelj izjavio prigovor radi prijeboja.

6.3. S obzirom na činjenicu da je, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, pravilno stajalište prvostupanjskog suda u pogledu istaknutog prigovora radi prijeboja a o čemu će biti riječi u daljnjem dijelu obrazloženja ove drugostupanjske odluke, to znači da nije bilo potrebno da se sasluša svjedok J. Š. te da je posljedično tome odbijanjem dokaznih prijedloga tuženika prvostupanjski sud samo primijenio svoje ovlaštenje iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP koja odredba propisuje da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica radi čega ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kao i da tužitelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje ni pravo na jednakost oružja.

7. Daljnji žalbeni navod tuženika ogleda se u tome što isti smatra da je prvostupanjski sud svojim rješenjem o određivanju vještačenja i nalogom prejudicirao ishod vještačenja obzirom da je vještaku zadao visinu dnevnice koja se trebala utvrditi vještačenjem pa da istim nisu utvrđene odlučne činjenice, a čime ukazuje da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 259. i čl. 260. ZPP.

8. S obzirom na činjenicu da je odredbom čl. 259. st. 1. ZPP propisano da sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet koji će se razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi, traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem to ovaj drugostupanjski sud nalazi da nalogom o vještačenju prvostupanjski sud nije prejudicirao ishod vještačenja već je postupio upravo u skladu s odredbom čl. 259. st. 1. ZPP. Ovo tim više što tuženik nije imao nikakvih prigovora na nalog vještaku sukladno raspravnom rješenju od 26. travnja 2023. (l.s. 136).

8.1. Zbog izloženog nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s odredbom čl. 260. ZPP te imajući u vidu sve okolnosti ovog konkretnog slučaja, a posebno činjenicu da u pogledu visine dnevnica nije postojao nikakav pisani trag te da su o visini dnevnica iskazivali saslušani svjedoci, kao i tužitelj i zakonski zastupnik tuženika to je neosnovan prigovor žalitelja kako je tek vještačenjem trebalo utvrditi visinu dnevnica pa je, s obzirom na okolnosti, zadatak vještaka bio da utvrdi visinu dugovanja po ovoj osnovi, a ne da utvrdi visinu dnevnice.

8.2. Prema tome, postupajući na prethodno opisani način prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 259. st. 1. i čl. 260. ZPP.

 

9. Nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

 

10. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

 

10.1. Odredbom čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP propisano je da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako je odlučeno u povodu nepravodobno podnesene tužbe, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti (čl. 282. st. 1. istog Zakona).

 

11. S obzirom da u konkretnom slučaju nije odlučeno u povodu nepravodobno podnesene tužbe pa time nije ni trebalo tužbu odbaciti to znači da nije počinjena ni ova bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

12. Nisu počinjene ni bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 354. st. 2. istog Zakona.

 

13. Radi toga žalba tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati neto iznos od 1.805,87 EUR (13.606,33 kn) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 6. rujna 2015. pa do isplate na ime neisplaćenog dijela dnevnica za rad u inozemstvu tijekom srpnja i kolovoza 2015.

 

15. Među strankama nisu prijeporne slijedeće činjenice:

 

- da su parnične strane 2. studenoga 2013. zaključile Ugovor o radu na određeno vrijeme (l.s. 5-7),

 

- da je između istih zaključen Aneks Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. prosinca 2014. (l. s. 8), te Aneks od 30. rujna 2015. (l.s. 9),

 

- da je tužitelj tijekom srpnja i kolovoza 2015. od strane tuženika bio upućen na rad u inozemstvo i

 

- da je tuženik tužitelju na ime dijela dnevnica isplatio iznos od 7.879,50 kn.

 

16. U ovoj fazi postupka, međutim, sporne su slijedeće činjenice:

             

- da li je točna tvrdnja tuženika da je tužitelju isplatio cjelokupni iznos dnevnica i

              - kolika je visina dnevnica između stranaka ugovorena.

 

17. U odnosu na tvrdnju tuženika kako je tužitelju podmirio cjelokupni iznos dnevnica ovaj drugostupanjski sud nalazi da je taj navod neosnovan te da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi utuženi iznos.

 

18. Pri tome prvenstveno valja imati u vidu sadržaj e-mail prepiske između tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika priložene na listu spisa 15-32.

 

19. Naime, iz navedenih e-mailova proizlazi da je tužitelj poslao zakonskom zastupniku tuženika tabelu u pogledu dnevnica (l.s. 17), a na koji e-mail mu je zakonski zastupnik odgovorio e-mailom od 3. kolovoza 2015.  gdje navodi, između ostalog, da što se tiče obračuna da je tužitelj sve vrlo detaljno i točno zabilježio te da će im u obračun plaće za 7. mjesec  ući dnevnica od 12. srpnja do 26. srpnja pa da će za razdoblje od 27. srpnja  do 1. kolovoza "sjesti" 3. rujna i da će u 9. mjesecu isplate ići za razdoblje od 27. srpnja pa do kraja projekta. Nadalje, iz e-maila zakonskog zastupnika tuženika od 29. prosinca 2015. (l. s. 22.) tj. nakon povratka tužitelja s rada u inozemstvu (gdje je bio u periodu od 12. srpnja 2015. do 16. kolovoza 2015.) proizlazi kako zakonski zastupnik tuženika navodi da će sva ostala potraživanja biti isplaćena kako je dogovoreno, a isto se navodi i u e-mailu na listu spisa 23.

 

20. Kada se uzme u obzir prethodno navedeno te sadržaj e-mailova koje je tužitelj konstantno upućivao zakonskom zastupniku tuženika i nakon povratka iz N. ovaj drugostupanjski sud nalazi da se nikako ne može prihvatiti kao osnovana tvrdnja tuženika kako je tužitelju isplatio cjelokupno potraživanje po osnovi dnevnice.

 

21. U odnosu na ugovorenu visinu dnevnica, a kraj činjenica da se ista dogovarala na više sastanaka, kao i da o tome nema nikakvog pisanog traga prvostupanjski sud je ugovorenu visinu dnevnica pravilno utvrdio na temelju iskaza saslušanih svjedoka te stranačkog iskaza tužitelja.

 

22. Naime, o visini ugovorenih dnevnica iskazuje svjedokinja M. M. navodeći da je dnevnica bila ugovorena u visini od 70,00 EUR, za rad subotom 140,00 EUR ako je subota bila radna te 50,00 EUR za dane putovanja, a što je čula na sastanku tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika kojem je osobno nazočila (njezinu nazočnost tom sastanku u svom iskazu potvrdio je i zakonski zastupnik tuženika), kao i da je tužitelju na ime dnevnica prije tog sastanka već bilo isplaćeno 7.900,00 kn.

 

23. O toj odlučnoj činjenici svjedok S. Đ. (koji je kod tuženika radio u periodu od 2013. do 2016.) navodi da su osim njega, u srpnju odnosno kolovozu 2015., bili upućeni u inozemstvo radnici T. K., J. Š. i tužitelj, da je za taj rad bilo ugovoreno da će im biti plaćena dnevnica od 70,00 EUR po danu, a za subotu duplo tj. 140,00 EUR i to na plaću budući da je plaća bila fiksna, ovo da su dogovorili on i J. Š. s gospodinom P. nakon čega je bio još jedan sastanak na kojem su, osim njega, bili nazočni tužitelj i T. K. te je tada na tom sastanku svima rečeno da je dogovorena dnevnica od 70,00 EUR po danu za rad u inozemstvu, a što se tiče rada subotama to da je bilo dogovoreno kasnije kad su oni već bili u inozemstvu i to na način da će ta dnevnica iznositi 140,00 EUR, sve ovo da se odnosilo na sve radnike pa tako i na tužitelja. Taj svjedok ističe da je čuo da nešto nije bilo plaćeno tužitelju i T. K., da je evidenciju rada vodio tužitelj, a njemu (svjedoku) da je isplata izvršena u dvije rate.

 

24. Imajući u vidu sve prethodno navedeno ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno utvrđeno kako je dnevnica iznosila 70,00 EUR po danu, a za radne subote 140,00 EUR, kao i da je evidenciju rada vodio tužitelj te je stoga prvostupanjski sud osnovano naložio vještaku da na temelju navedenih podataka izračuna visinu dnevnica koje je tužitelj ostvario za vrijeme rada u N. kod tuženika u periodu od 12. srpnja 2015. do 16. kolovoza 2015. uzimajući u obzir da je visina dnevnice iznosila 70,00 EUR dnevno radnim danom, 140,00 EUR dnevno subotom a 50,00 EUR za vrijeme putovanja (12. srpnja 2015. odlazak, 16. kolovoza 2015. povratak), kao i da navedeni iznos umanji za iznos koji mu je isplaćen u visini od 7.879,50 kn, a kako to proizlazi iz raspravnog rješenja o d 26. travnja 2023. (l. s. 136) nakon čega je vještak T. d.o.o. Z. prvostupanjskom sudu 11. svibnja 2023. dostavio nalaz i mišljenje (l.s. 141. do 144.) iz kojeg proizlazi da potraživanje tužitelja iznosi 1.523,79 EUR (11.481,02 kn) ako za nedjelju nije trebalo obračunati dnevnicu, odnosno, 1.805,87 EUR (13.606,33 kn) ako je za nedjelju trebalo obračunati dnevnicu kao radni dan te je tužitelj svojim podneskom od 19. svibnja 2023. (l. s. 151) uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

 

25. Pri tome valja istaći da je tuženik, a nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, naveo da nema nikakvih primjedbi i da ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, ali da osporava zadatak kakav je dan vještaku za izračun dnevnica, a posebno se protivi naknadi dnevnica za nedjelje te da ne predlaže saslušanje vještaka.

 

26. Kada se uzme u obzir sve izneseno te činjenica da tuženik nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, kao i da je nalaz i mišljenje izrađen stručno i objektivno to je prvostupanjski sud osnovano prihvatio isti u cijelosti s obrazloženjem da je izrađen u skladu s pravilima struke te temeljem spisu predmeta priložene dokumentacije.

 

27. U odnosu na tvrdnju tuženika kako se protivi dnevnicama za nedjelje prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je za nedjelju trebalo obračunavati dnevnice kao za radni dan, a što je potvrdio direktor tuženika svojim e-mailom od 3. kolovoza 2015., kojim odgovara na e-mail tužitelja od 1. kolovoza 2015. u kojemu je tužitelj dostavio obračun za dnevnice i iz kojeg je vidljivo da je 70,00 EUR obračunato za nedjelje, jer je direktor tuženika naveo da je glede obračuna sve vrlo detaljno i točno zabilježio.

 

28. Stoga su neutemeljeni žalbeni navodi tuženika kojima osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja.

 

29. Konačno, što se tiče istaknutog prigovora radi prijeboja prvostupanjski sud je isti odbio kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 96. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – dalje ZR).

30. Odredbom čl. 96. st. 1. ZR propisano je da poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezina dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.

31. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 96. ZR kada je otklonio prigovor radi prijeboja tuženika pozivajući se pri tome i na odredbu čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 125/13, 148/13 i 143/14) osnovano smatrajući da je osnovna definicija plaće primitci koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovi radnog odnosa, pa da je nedvojbeno da se radi o isplati po osnovi radnog odnosa na koji se primjenjuje zabrana prijeboja.

32. Da je tome tako proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-893/2007-2 od 21. travnja 2009., a kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, gdje je izričito navedeno da se zabrana prijeboja u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZR (Narodne novine broj 54/95, 65/95 i 17/01) odnosi kako na građansko – pravnu, tako i na procesno - pravnu kompenzaciju te da poslodavac svoje potraživanje može ostvarivati redovnim putem, ali da ne može uskratiti isplatu plaće ili naknade plaće radniku zbog postojanja nekog svog potraživanja bilo izjavom o prijeboju bilo isticanjem prigovora radi prebijanja u postupku pred sudom.

33. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik ne može isticati prigovor radi prebijanja u ovom postupku već svoje eventualno potraživanje može ostvarivati redovnim putem radi čega je neosnovan žalbeni navod tuženika kako valja imati u vidu da se ovdje radi o procesno - pravnoj kompenzaciji budući da se odredba čl. 96. st. 1. ZPP odnosi i na građansko - pravnu i na procesno - pravnu kompenzaciju.

 

34. Konačno, tuženik osporava da bi predmetno potraživanje bilo po svojoj pravnoj prirodi plaća te da je prvostupanjski sud u tom dijelu pogrešno primijenio odredbu čl. 14. Zakona o porezu na dohodak, a koji žalbeni navod ovaj drugostupanjski sud također nalazi neutemeljenim.

 

35. Ovo stoga što je primitak po osnovi dnevnica vezan uz odlučnu činjenicu postojanja radnog odnosa, a time se radi o primitku po osnovi rada, pa kako definicija plaće u čl. 14. Zakona o porezu na dohodak određuje da se plaćom smatraju primitci koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovi radnog odnosa slijedi da je pogrešno stajalište tuženika kako se ovdje ne bi radilo o plaći već o primitku po osnovi naknada, potpora, nagrada i dr. koje poslodavac isplaćuje ili daje radnicima iznad propisanih iznosa. Međutim, takvi primitci bi se, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, odnosili na primjerice božićnice, uskrsnice, regres za godišnji odmora, jubilarne nagrade i sl. ali ne i na dnevnice jer je dnevnica primitak koji poslodavac isplaćuje radniku po osnovi rada izvan ugovorenog mjesta rada tj. u konkretnom slučaju zbog toga što je tuženik uputio tužitelja na rad u inozemstvu.

 

36. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. st. 2 ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

 

Zadar, 15. studenog 2023.

 

 

                                                                                                              Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                 Sanja Dujmović, v.r.