Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5677/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Josip Janković i Mate Burazin, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Josip Janković i Mate Burazin u Karlovcu, Vranicanijeva 5/I, protiv tužene Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 129/2024-7 od 14. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-129/2024-7 od 14. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 13.746,28 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose određene kao u točki I izreke prvostupanjske presude te joj naknaditi troškove postupka u iznosu od 5.847,58 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke) te je utvrđeno da u iznosu od 182,23 eura sa zatraženim kamatama ne postoji potraživanje tužene (točka II izreke).

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22

– dalje: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

5. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da je prednik tužiteljice sada pokojni suprug tužiteljice NV kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj [broj kredita] 31. srpnja 2006. kojim je tužena odobrila predniku tužiteljice kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.600,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja na rok otplate od 288 mjeseci uz ugovornu kamatu od 4,50 % godišnje promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te uz zateznu kamatu po dospijeću (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu). Nadalje nije bilo sporno da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

6. Pošavši od utvrđenja:

- da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužena s prednikom tužiteljice nije pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak niti ga je u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, što je bila dužna jer je navedena jednostrano određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg je prednik tužiteljice imao obvezu vratiti banci i cijena,

- da s obzirom da su sredstva dobivena kreditom od strane prednika tuženika tražena i utrošena za kupnju nekretnine konkretno kuće u [adresa] na adresi [adresa], koju su prema navodima tužiteljice kupili za stanovanje, time da se stan nalazi u potkrovlju kuće koji su postupno sređivali, dok se u prizemlju kuće nalazi poslovni prostor u kojem su se bavili ugostiteljstvom u registriranom obrtu "[obrt]" u kafiću "...", koji obrt je sada ugašen i kafić ne radi, da iz rješenje Javnog bilježnika Ivanke Antić broj od 17. ožujka 2021. proizlazi da naknadno pronađenu imovinu iza smrti prednika tužiteljice predstavlja jednosobni stan u prizemlju porodične stambene zgrade u [adresa] (dvorišna) ukupne površine 35,01 m2 sa ostavom u dvorištu od 22,5 m2, tavanski prostor od od 33.50 m2 te stambeni prostor koji se nalazi u potkrovlju stambene zgrade u [adresa] (ulična) i to dijela potkrovlja orijentiranom prema dvorištu od 25,36 m2, sve sagrađeno na kčbr. [katastarska čestica] [adresa] ukupne površine 479 m2 sud prvog stupnja utvrdio je da nije osnovan prigovor tužene da prednik tužiteljice nije imao status potrošača već da je, u konkretnom slučaju, prednik tužiteljice bio potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 3. ZZP/03 posljedično čemu da isti može osnovano tražiti pravnu zaštitu osiguranu potrošačima bilo temeljem ZZP ili putem Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktive 93/13) odnosno da se može uspješno pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama i u praksi suda EU,

- da se u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 u daljnjem tekstu ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tužene protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula),

- da je navedenim pravnim shvaćanjima iz presuda donesenih u postupcima radi kolektivne zaštite potrošača prvostupanjski sud vezan na temelju odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14, 110/15, 14/19 dalje: ZZP/14),

- da je neosnovan prigovor zastare tužene jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe,

- da, iako sud prvog stupnja smatra da se radi o potrošačkom ugovoru, kad bi se i uzelo da je ugovor poslovni da je ništetnost valutne klauzule utvrđena i u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima,

- da je prednik tužiteljice sve do svoje smrti 2018. godine otplaćivao kredit, koji je nakon njegove smrti kao zakonska nasljednica i sudužnica nastavila plaćati njegova supruga ovdje tužiteljica te utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka prihvatio je tužbeni zahtjev u iznosu od 13.746,28 eura, koji iznos su prednik tužiteljice i tužiteljica preplatili uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sa pripadajućim zateznim kamatama te odbio kao neosnovan prigovor prebijanja tužene.

7. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Prije iznošenja žalbenih navoda tuženik opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu članka 71. stavka 1. ZPP-a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika se ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu članka 73. ZPP-a, s tim da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno članku 72. stavak 2. ZPP-a.

9.1. Ovaj sud drugog stupnja navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije, jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba nalaze u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime bi bila uvjetovana njihova pristranost. Obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu članka 71. stavka 7. ZPP-a i potom postupi u smislu članka 72. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće, to više što je isti podnesen uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

10. Utvrđenje suda prvog stupnja o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i obvezi tužene da tužiteljici isplati preplaćene iznose utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka prihvaća i ovaj sud drugog stupnja ali ne iz posve istih razloga.

11. Osnovano tuženik tijekom postupka, a u čemu ustraje i u svojoj žalbi, osporava da bi prednik tužiteljice imao status potrošača. Naime, sama je tužiteljica prvotno u svom stranačkom iskazu navela kako je njen sada pok. suprug predmetni kredit podignuo radi kupnje nekretnine u kojoj bi se ona mogla baviti ugostiteljstvom te da su sredstva ostvarena predmetnim kreditom doista i iskorištena za kupnju kuće u kojoj se nalazi poslovni prostor (objekt) za djelatnost kojim se tužiteljica i bavila te da iz naknadnog iskaza tužiteljice proizlazi da se u predmetnoj kući, za koju je sada iskazivala su ona i njen suprug kupili za stanovanje, u prizemlju kuće nalazi poslovni prostor u kojem su se bavili ugostiteljstvom u registriranom obrtu "[obrt]" u kafiću "..." koji obrt je sada ugašen i kafić ne radi. S obzirom da su sredstva predmetnog kredita od strane prednika tužiteljice tražena i utrošena za kupnju predmetne nekretnine u kojem se nalazi poslovni prostor – ugostiteljski lokal u kojem je ugostiteljsku djelatnost vršio obrt tužiteljice te je u njemu ista obavljala ugostiteljsku djelatnost, u konkretnom slučaju prednik tužiteljice, suprotno stavu prvostupanjskog suda, nije bio potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 u daljnjem tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora jer je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije, a da je, prema tumačenju Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij), pa s obzirom na naprijed navedena utvrđenja u konkretnom slučaju riječ je o ugovoru koji prednik tužiteljice nije sklopio isključivo u privatne svrhe već u između ostalog i u svrhu obavljanja profesionalne i to ugostiteljske djelatnosti.

12. Slijedom navedenog prednik tužiteljice a posljedično tome niti tužiteljica, kao njegova pravna slijednica, ne može osnovano tražiti pravnu zaštitu osiguranu potrošačima temeljem ZZP/03 ili Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktive 93/13) odnosno ne može se uspješno pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama jer se utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda RH o kolektivnim tužbama odnose isključivo na potrošače kao fizičke osobe koje sklapaju pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njihovom zanimanju, njihovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se na prednika tužiteljice odnosno na tužiteljicu a ne odnosi.

13. Uzimajući u obzir da prednik tužiteljice nije imao status potrošača u ovoj pravnoj stvari imaju se primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima.

14. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužena sa prednikom tužiteljice nije pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak niti ga je u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu te da je uslijed takve ugovorne odredbe došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice jer isti nije mogao predvidjeti svoje obveze.

15. S navedenim u vezi, valja reći kako je Direktiva vijeća Europske zajednice 93/13 implementirana ne samo u ZZP, već djelomično u odredbe čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO). Razlog tome je zaštita šireg kruga sudionika u obvezno pravnim odnosima (čl. 16. ZOO), u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora. Posljedice nevaljanosti ugovora sadržane su u odredbama čl. 322. do 335. ZOO.

16. Prema odredbi čl. 295. st. 1. ZOO Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

17. Prema odredbi čl. 296. st. 1. ZOO, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu su ugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st. 2.). Odredba st. 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st.3.).

18. Slijedom citiranih odredaba, a s obzirom na općenite kriterije iz odredbe čl. 296. st. 1. ZOO, u svakom konkretnom slučaju valja utvrditi je li riječ o odredbama suprotnima načelu savjesnosti i poštenja i jesu li te odredbe prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, pri čemu te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

19. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je u smislu odredbi ZOO ništetna jer ista ne predstavlja dopuštenu i odredivu odredbu, sukladnu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO, a kako je takvu nejasnu odredu sačinila tužena kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja takvu odredbu ugovora treba tumačiti u korist tužiteljice. Nadalje o navedenoj odredbi prednik tužiteljice nije pojedinačno pregovarao s tuženom niti ga je tužena u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu što je bila dužna jer su navedene jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je prilikom sklapanja ugovora iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci bio neizvjestan.

20. Slijedom navedenog, korisniku predmetnog kredita se protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu-tuženu, a što je suprotno općim načelima prava, načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

21. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedice valutne klauzule tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga nalazom i mišljenjem stručne i objektivne osobe izrađenog po pravilima struke, pravilno utvrdio visinu razlike uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetne odredbe u iznosu od 13.746,28 eura.

22. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo dosuditi tužiteljici preplaćene iznose prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

23. Nadalje tužiteljici, osim dosuđenog iznosa koji je tužena naplatila temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženoj odnosno od kada je tužena primila novac jer se u ovom slučaju smatra da je tužena nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

24. Neosnovano tužena prigovara i zastari, odnosno ističe da kolektivna tužba ne bi prekidala zastarne rokove za tražbine pojedinačnih potrošača, kao i primjeni stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva proizašlog iz nišetnog ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

25. Iako predmet spora nije ništetnost pojedinih odredaba ugovora, o istom je odlučeno kao o prethodnom pitanju u ovoj parnici u smislu čl. 12. st. 1. ZPP, pa se ne može prihvatiti istaknuti prigovor zastare, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

26. Nisu osnovni niti navodi o osnovanosti prigovora radi prebijanja odnosno da sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike u slučajevima u kojima je prednik tužiteljice platio manje od početnog otplatnog plana. Manje isplaćeni anuiteti zbog tečajnih razlika CHF isplaćeni su temeljem odredbe o valutnoj klauzuli koja nije bila jasno predočeno predniku tužiteljice pa banka ne može crpiti korist iz svog nezakonitog postupanja. Kako prednik tužiteljice nije u tom slučaju ništa primio ne postoji niti obveza vračanja nečeg što nije niti primio. Isto tako pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda sve da je takvo potraživanje i osnovano za isto je nastupila zastara.

27. Isto tako, a imajući u vidu da je u pobijanoj presudi prvostupanjski sud dao valjane razloge za svoje utvrđenje o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima to dovodi u pitanje.

28. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne određene odredbe ugovora, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba o prorogacijskoj klauzuli u navedenom ugovoru kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tužene) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje prednik tužiteljice nije mogao utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu prednika tužiteljice jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženu, s obzirom da se njezino sjedište nalazi upravo u [adresa].

29. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st.1 ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22). Kako je utvrđeno da prednik tužiteljice nije imao status potrošača neosnovani su i žalbeni navodi vezani za plaćanje sudske pristojbe na presudu.

30. Slijedom svega navedenog temeljem odredbe čl. 368. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 23. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš