REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-261/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Lana Andreis Nikolić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnice tužiteljice Luke Švasteca, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, broj 3204295044/05 od 29. ožujka 2005. ovjeren od Javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, pod brojem: OU-310/05, sklopljenog između tužiteljice ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka Banka d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 246,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. travnja 2005. do isplate po stopi koja se određuje od 20. travnja 2005. do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 23. st. 1. t. C Ugovora o kreditu broj 3204295044/05 od 29. ožujka 2005. ovjeren od Javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, pod brojem: OU-310/05, sklopljenog između tužiteljice ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka Banka d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora.“

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 683,84 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. srpnja 2007. do isplate po stopi koja se određuje od 10. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.103,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. siječnja 2024. podnijela tužbu u kojoj navodi da su stranke sklopile 29. ožujka 2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204295044/05 kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 36.000,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Temeljem navedene odredbe tuženik je tužiteljici 19. travnja 2005. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.859,16 HRK. Odredbom čl. 23. st. 1. t. C predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je mogućnost prijevremene konačne otplate kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora. Temeljem navedene odredbe tužiteljici je 9. srpnja 2007. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 5.152,41 HRK. Tuženik da je uslijed ništetnosti odredbi o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora od tužiteljice stekao nepripadnu dobit, koju tužiteljica tužbom potražuje. Tužiteljica je navela i da iz sadržaja Ugovora o kreditu nije moguće odrediti visinu obveze tužiteljice na plaćanje naknada navedenih u toč. III. tužbe, uslijed čega je činidba neodređena, što je protivno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a posljedica čega je ništetnost navedenih ugovornih odredbi, temeljem čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženiku da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nisu nastali posebni troškovi obzirom da je sklapanje potrošačkih kredita u redovitom djelokrugu poslova bankarskih institucija. Odredbama Ugovora o kreditu tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita, odnosno naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a iz navedenih odredbi Ugovora o kreditu nije vidljivo od kojih se to troškova sastoje te zašto su određene i naplaćene baš u tim iznosima, osim da je tuženik ovlašten jednostrano, svojim aktima određivati iznose predmetnih naknada - radi se, dakle, o jednostranoj odluci Tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi, a što je posljedično prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako da tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužiteljica na bilo koji način bila upoznata s aktima banke, koja dokumentacija. Tužiteljici da nije nikada dostavljena, niti dana na uvid od strane tuženika. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da je tuženik tužiteljici kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja. Sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posljedično povlači ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Stoga tužiteljica pred laže da sud presudom utvrdi da je ništetna odredba članka 2. stavak 4. i članka 23. St. 1. Točka C. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza tužiteljice da plati troškove vezane uz zaključenje Ugovora i prijevremenu otplatu kredita po ugovoru, da sud naloži tuženiku da joj isplati s osnove plaćenih troškova iznos od 246,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 20.04.2005. do isplate i 683,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.07.2007. do isplate, kao i da joj tuženik isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ističe prigovor zastare, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje navodi da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu ništetne, već su jasne, lako uočljive i razumljive kao takve te da tužiteljica nje niti dokazala svoje tvrdnje da bi osporene odredbe Ugovora o kreditu prouzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu s prilozima (stranica 7-14 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 15 spisa), prikaz efektivne kamatne stope (stranica 16-27 spisa), dopis tuženika tužiteljici u odnosu na naplaćene naknade po ugovoru o kreditu (stranica 28 spisa), prometi po kreditu/specifikacija (stranica 29-32 spisa),uputu za odobravanje kredita građanima-osnovna uputa (stranica 57-59 i 60-70 spisa), Opće uvjete poslovanja tuženika (stranica 71-75 spisa) i saslušao je tužiteljicu (stranica 100 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništetna odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, broj 3204295044/05 od 29. ožujka 2005. kojim su ugovoreni troškovi vezani uz sklapanje Ugovora, zahtjev rad isplate na ime ništave odredbe o troškovima za obradu kreditnog zahtjeva iznosa od 246,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2005. do isplate, zahtjev radi utvrđenja da je ništetna odredba čl. 23. st. 1. t. C Ugovora o kreditu broj 3204295044/05 od 29. ožujka 2005. kojom su ugovoreni troškovi vezani za prijevremenu otplatu kredita i zahtjev rad isplate na ime ništave odredbe o troškovima za prijevremenu otplatu kredita iznosa od 683,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2007. do isplate je tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

6. Neosnovan je prigovor tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer sud smatra da je naznačena vrijednost u skladu s vrijednosti postavljenog deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva. Naime, u ovoj pravnoj stvari dokazi se izvode u pogledu osnovanosti oba zahtjeva. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju oba zahtjeva pri čemu se ističe da sama vrijednost predmeta spora nije od značaja, niti za ovlaštenje za zastupanje, niti za sastav suda, niti za vrstu postupka.

U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

7. Člankom 2. stav 4. Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena je obveza tužiteljice da plati sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

8. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

9. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o troškovima vezanim uz sklapanje Ugovora i visini tih troškova.

11. Tužiteljica je iskazala da je sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom u svrhu renoviranja kuće te prilikom sklapanja Ugovora nisu joj objašnjenje odredbe Ugovora koje se odnose na naknadu za obradu kredita niti za naknadnu o prijevremenoj otplati kredita kao i da se zbog proteka vremena ne sjeća je li tražila pojašnjenje odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu. Nitko joj iz banke nije objasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita, a na što naknada za prijevremenu otplatu. Ugovor o kreditu je pročitala i vidjelu odredbe o naknadama te je saznala da joj je naplaćena naknada za obradu kredita nakon određenog vremena te se ne sjeća je li prigovarala takvoj naknadi, možda je u razgovoru sa svojim bankarom. Nekretninu koja je adaptirana u odnosu na čiju je adaptaciju odobren kredit koristi tužiteljica i njezina obitelj te ju je davala u najam podstanarima proteklih 7-8 godina, dok na adresi te nekretnine nije bilo registrirano sjedište obrta ili trgovačkog društva te su se sredstvima kredita refinanciralo uređenje i radovi u kući. Ne sjeća se je li prije potpisivanja ugovora o kreditu tražila neku izmjenu odredbe.

12. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da nije bila informirana o visini troškova vezanih uz sklapanje Ugovora o kreditu i njegovu prijevremenu otplatu, jer takav iskaz ocjenjuje uvjerljivim te tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi eventualno bilo utvrđeno drugačije činjenično stanje. Sud smatra istinitim iskaz tužiteljice kada navodi da joj nije rečeno o kojem iznosu troškova se radi i na što se točno ti troškovi odnose.

13. Također sud prihvaća istinitim iskaz tužiteljice da joj je kredit bio potreban za adaptaciju kuće i refinanciranje i da je iznos cijelog kredita iskoristila za tu namjenu, a iz čega slijedi da je tužiteljica potrošač u smislu članka 3. točka 1. ZZP/03.

14. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje troškova za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o troškovima za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja je određena internim aktom tuženika bez da je tuženik obrazložio visinu i svrhu naknade.

16. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naknade) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Nadalje, prema članku 142. ZOO/91 opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača.

22. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi, te da o naknadi nije mogla pregovarati, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav članak 2. stavak 4. Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da plati troškove vezane uz sklapanje Ugovora u visini Odluke o Tarifi naknada za usluge koje obavlja banka.

23. Kako je odredba Ugovora o namjenskom kreditu ništava u članku 2. stavak 4. Kojim se korisnik kredita obvezuje platiti sve troškove i naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je tuženik primio po osnovi koje su utvrđene ništavima.

24. Iz dopisa tuženika upućenog tužiteljici od 30.10.2023. utvrđeno je da je tuženik 19.05.2005. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1.859,16 kuna (stranica 28 spisa). Tuženik je na pripremnom ročištu učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva (stranica 92 spisa).

25. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 246,75 eura (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2005. do isplate primjenom članka 214. ZOO/91 budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade i troškova. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO/05).

26. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništavosti članka 2. stavka 4. Ugovora o namjenskom kreditu.

27. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva donošenjem ove presude.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita

28. Člankom 23. st 1. točka C Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je: " Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora.“

29. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da joj nitko u banci nije objasnio na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu iako je u ugovoru uočila njezino postojanje.

30. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

32. Prema članku 142. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovoratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

33. Prema članku 1068. ZOO-a korisnik odustati od ugovora prije nego je počeo koristiti kredit (stavak 1.), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 3), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

34. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO-a. Prema članku 398. stavak 3. ZOO-a u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

35. Iz članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

36. Tuženik tijekom postupka, osim općenitog pozivanja na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, nije navodio, niti dokazivao, u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Također tuženik tvrdi da u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

38. Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

39. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

40. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba i to članak 23. točka C Ugovora o namjenskom kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

41. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan dio članka 23. st. 1. točka C Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

42. Kako je odredba Ugovora o namjenskom kreditu ništava u članku 23 st. 1. točka C kojim korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate dužan platiti naknadu prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je tuženik primio po osnovi koje su utvrđene ništavima.

43. Iz dopisa tuženika upućenog tužiteljici od 30.10.2023. utvrđeno je da je tuženik 19.05.2005. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 5,152,41 kuna (stranica 28 spisa). Tuženik je na pripremnom ročištu učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva (stranica 92 spisa).

44. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 683,84 eura (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2007. do isplate primjenom članka 214. ZOO/91 budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade i troškova. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO/05.

45. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništavosti članka 2. stavka 4. Ugovora o namjenskom kreditu.

46. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva donošenjem ove presude.

47. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćnici sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 28.5.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 17.06.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 11.03.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova) te je ukupno tužiteljici priznato 400 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura iznosi 800,00 eura uz porez na dodanu vrijednost od 200,00 eura odnosno ukupno 1.000,00 eura.

48. Također joj je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 34,52 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 69,01 eura čime je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.103,53 eura, dok je u ostalom dijelu zahtjev odbijen.

49. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO/05 tekuće od presuđenja do isplate.

50. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 23. travnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje o plaćanje pristojbe za presudu

2. Tuženiku po pun.