REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Kennedijev trg 11

P-673/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja SPV ZA SANACIJU d.o.o. u likvidaciji, OIB: 37066802433, Zagreb, Savska cesta 144A, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Matić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ODVJETNIČKO DRUŠTVO MACURA I RESTOVIĆ j.t.d., OIB: 05224078166, Šibenik, Stjepana Radića 24, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, zaključio je glavnu i javnu raspravu 24. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tončia Stošića, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tuženika Marka Ramljaka, odvjetnika u Zagrebu, dok je donio i objavio 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I . Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava po osnovi Zahtjeva za izravnu naplatu tuženika podnesenog dana 20.05.2021. godine Financijskoj agenciji temeljem pravomoćne i ovršne Presude Općinskog suda u Šibeniku od 14.06.2019. godine, posl.br. Povrv- 655/16, a koja Presuda je u odnosu na meritum spora potvrđena Presudom Županijskog suda u Rijeci od 17.02.2021. godine, posl.br. Gž- 2078/19 dok je predmetnom drugostupanjskom Presudom preinačena u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka na teret tužitelja, a u korist tuženika i to za iznos od 745.843,75 kn/98,990.48 EUR uvećano za odgovarajuće zatezne kamate i troškove.

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 109.176,65 EUR, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 21.07.2021. godine pa do isplate po stopi koja se do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.550,00 eura, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova sudskih pristojbi kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 20. svibnja 2021. tuženik kao ovrhovoditelj Financijskoj agenciji (dalje: FINA) podnio Zahtjev za izravnu naplatu temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Šibeniku od 14. lipnja 2019., posl.br. Povrv- 655/16, a koja presuda je u odnosu na meritum spora potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci od 17. veljače 2021. posl.br. Gž- 2078/19, dok je preinačena u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka na način da je tužitelju naloženo IP iz [adresa], Bana [adresa], C-1, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 745.843,75 kn uvećano za odgovarajuće zatezne kamate. Zahtjevom za izravnu naplatu tuženik je kao ovrhovoditelj predložio provedbu ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanog iznosa od 745.843,75 kn uvećano za odgovarajuće zatezne kamate na teret tužitelja kao ovršenika odnosno dužnika, a u korist sebe kao vjerovnika. Tužitelj je kao ovršenik 21. svibnja 2021. uvidom u svoje bankovne izvode utvrdio kako je protiv njega pokrenuta ovrha, zbog čega je tužitelj 24. svibnja 2021. neposredno u poslovnici FINA-e izvršio uvid u Očevidnik osnova za plaćanje te zatražio izdavanje preslike predmetnog Zahtjeva za izravnu naplatu sa prilozima prilikom čega je utvrdio da je upravo ovdje tuženik kao ovrhovoditelj zatražio predmetnu izravnu naplatu. Temeljem navedenog Zahtjeva za izravnu naplatu tužitelju su kao ovršeniku zaplijenjena novčana sredstva koja su predmet spomenutog Zahtjeva za izravnu naplatu te se ista u ovom trenutku nalaze na posebnom računu FINA-e s kojeg će po isteku 60 dana od dana podnošenja Zahtjeva za izravnu naplatu biti prenesena na bankovni račun tuženika kao ovrhovoditelja. Tužitelj je sukladno čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona (dalje: OZ) Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 28. svibnja 2021. predložio donošenje rješenja kojim će se naložiti FINA-i odgoditi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava kao i rješenje kojim će se predmetna pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Općinski građanski sud u Zagrebu je svojim rješenjem i zaključkom od 1. srpnja 2021. odbio prijedlog ovršenika, ovdje tužitelja za odgodom izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava, dok je ovršenik, ovdje tužitelj upućen da u roku od 15 dana nadležnom sudu podnese tužbu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Tužitelj postupajući u ostavljenom roku po Zaključku Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 1. srpnja 2021., posl.br. Ovr- 1748/21, ovim putem podnosi tužbu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa po osnovi Zahtjeva za izravnu naplatu. Naime, tužitelj smatra kako su, uzimajući u obzir čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. Ovršnog zakona (dalje: OZ), a u svezi sa čl. 210. st. 2. OZ-a, ispunjeni razlozi za proglašenje predmetne pljenidbe i prijenosa nedopuštenim budući da je novčana tražbina tuženika kao ovrhovoditelja prema tužitelju kao ovršeniku, a koja je predmet izravne naplate prethodno prestala jednostranim prijebojem, zbog čega je ista nepostojeća odnosno ista je prestala prije podnošenja predmetnog Zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika kao ovrhovoditelja FINA-i zbog čega tuženik kao ovrhovoditelj u trenutku podnošenja predmetnog Zahtjeva za izravnu naplatu nije imao pravo od tužitelja kao ovršenika zatražiti prisilnu naplatu iznosa od 745.843,75 kn uvećano za odgovarajuće zatezne kamate. Tuženik kao ovrhovoditelj osnovanost svog potraživanja temelji na pravomoćnoj i ovršnoj Presudi Općinskog suda u Šibeniku od 14. lipnja 2019., posl.br. Povrv- 655/16, a koja Presuda je u odnosu na meritum spora potvrđena Presudom Županijskog suda u Rijeci od 17. veljače 2021., posl.br. Gž- 2078/19 dok je predmetnom drugostupanjskom Presudom preinačena u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka na način da je tužitelju, ovdje također tužitelju naloženo IP iz Šibenika, [adresa], C-1, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 745.843,75 kn uvećano za odgovarajuće zatezne kamate. Budući da je navedena presuda postala pravomoćna, a 19. ožujka 2021. ovršna, to nije sporno da je IP iz [adresa], C-1, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao vjerovnik imao pravomoćno utvrđenu tražbinu prema ovdje tužitelju kao dužniku u navedenom iznosu, dok je navedeno potraživanje 24. veljače 2021. sukladno čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima sa prethodnog vjerovnika i ustupatelja IP iz [adresa], Bana [adresa], C-1, OIB: [osobni identifikacijski broj] u cijelosti prenesena na “novog“ vjerovnika odnosno primatelja, ovdje tuženika i to temeljem Ugovora o ustupu tražbine koji je ovjeren po javnom bilježniku Alisa Kale iz [adresa] dana 24. veljače 2021. pod posl.br. OV- 1126/21. Tužitelj ukazuje da je upravo odvjetnik JP iz Odvjetničkog društva MACURA I RESTOVIĆ j.t.d., [adresa] (tuženik) sukladno čl. 82. st. 1. ZOO-a 3. ožujka 2021. putem e-maila obavijestio (notifikacija) tužitelja o tome da je uslijed zaključenog Ugovora o ustupu tražbine od 24. veljače 2021. došlo do promjene vjerovnika ustupljene tražbine, zbog čega je tužitelj pod prijetnjom ovrhe bio pozvan predmetnu ustupljenu novčanu tražbinu ispuniti upravo tuženiku, a ne IP. Nakon što je tužitelj obaviješten izvršenom ustupu tražbine, tužitelj je tuženiku kao primatelju tražbine (u smislu čl. 82. st. 1. ZOO-a) dana 24. ožujka 2021. e-mailom dostavio Izjavu o prijeboju (Prijeboj sa ustupljenom tražbinom) od 19. ožujka 2021. Primitak Izjave o prijeboju tuženik je potvrdio u dopisu od 25. ožujka 2021., koji je tužitelju dostavljen e-mailom. Naime, tužitelj je sukladno čl. 199. st. 1. ZOO-a izvršio jednostrani prijeboj (Prijeboj sa ustupljenom tražbinom) tražbine koju ima kao vjerovnik prema IP kao dužniku (međuostalim) po osnovi (dana 01.07.2015. godine) otkazanog Ugovora o dugoročnom kreditu broj 64/12 od 05.06.2012. i pripadajućim dodacima i Sporazumu (koji je potpisan od strane ovrhovoditelja i solemniziran po javnom bilježniku) u iznosu od 8.854.109,60 kn, a o čemu je KP pisano obaviješten, a što je u konačnici i poznato tuženiku kao dugogodišnjem punomoćniku KP, sa ustupljenom tražbinom koju kao primatelj (i novi vjerovnik) ovdje tuženik (a prije KP) ima prema ovdje tužitelju kao dužniku. Uslijed jednostrano izjavljenog prijeboja, tražbina koju tuženik (kao primatelj i “novi“ vjerovnik) ima prema tužitelju je prestala prijebojem zbog čega tuženik istu više ne može naplatiti na teret tužitelja, a što isti neosnovano pokušava ovdje osporenim Zahtjevom za izravnu naplatu od 20. svibnja 2021. Na dostavljenu (i zaprimljenu) Izjavu o prijeboju se tuženik očitovao svojim dopisom od 25. ožujka 2021. na način da je isti izjavio kako predmetni prijeboj “ne prihvaća“. Na tvrdnje odvjetnika JP se tužitelj također očitovao svojim dopisom od 25. ožujka 2021. koji je poslan e-mailom, a u kojem se u bitnome navodi kako pristanak tuženika na izjavljeni jednostrani prijeboj nije potreban te su tuženiku još jednom pojašnjene osnove po kojima je prijeboj izvršen te je tužitelj ponovno upoznao “novog“ vjerovnika odnosno tuženika sa činjenicom da je prijebojem, a sukladno čl. 199. st. 1. ZOO-a njegova tražbina prestala i da ju tuženik na teret tužitelja više ne može naplatiti uz daljnju napomenu kako se prijeboj bez obzira na trenutak izjavljivanja smatra izvršenim u trenutku kada su se tražbine “susrele“ tj. dana 14. lipnja 2019. odnosno na dan donošenja Presude Općinskog suda u Šibeniku, posl.br. Povrv- 655/16. Naime, dana 5. lipnja 2012. između tadašnje Jadranske banke d.d., [adresa] kao davatelja kredita i društva Krka-Inženjering d.o.o., [adresa] kao korisnika kredita zaključen je Ugovor o dugoročnom kreditu br. 64/12 kojim je davatelj kredita korisniku kreditu stavio na raspolaganje dugoročni kredit u iznosu od 6.500.000,00 kn. Dana 19. svibnja 2014. zaključen je između istih stranaka i Dodatak br. 1. Ugovora o dugoročnom kreditu br. 64/12. Dana 12. lipnja 2012. kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita zaključen je između tadašnje Jadranske banke d.d., [adresa] kao predlagatelja osiguranja i založnog vjerovnika i društva Krka-Inženjering d.o.o., Šibenik kao korisnika kredita i založnog dužnika i IP i njegove supruge ZP kao protivnika osiguranja Sporazum koji je solemniziran od strane javnog bilježnika RP iz [adresa] dana 14. lipnja 2012. pod posl.br. OV- 3879/12. Predmetnim Sporazumom odnosno čl. 10. Sporazuma koji ima svojstvo ovršne isprave, KP je kao protivnik osiguranja izričito dozvolio da tadašnja Jadranska banka d.d., [adresa] radi naplate bilo kojeg dospjelog novčanog iznosa po osnovi spomenutog Ugovora o kreditu od 5. lipnja 2012. i njegovih dodataka može pokrenuti ovrhu protiv KP čime je isti postao svojevrsni jamac platac odnosno osobni dužnik tadašnje Jadranske banke d.d., [adresa]. Budući da je tadašnja Jadranska banak d.d., [adresa] društvu Krka-Inženjering d.o.o., [adresa] dana 1. srpnja 2015. otkazala predmetni Ugovor o kreditu, o čemu je pisanim putem obaviješten i sam KP (vidljivo iz dostavne naredbe), to je isti postao osobni dužnik tadašnje Jadranske banke d.d., [adresa] u odnosu na obvezu podmirenja duga koji je nastao otkazom Ugovora o kreditu br. 64/12 od dana 19. svibnja 2014. i njegovih dodataka. Zbog izjavljenog otkaza i time povezanim dospijećem cjelokupne obveze podmirenja dugovanog iznosa po Ugovoru o kreditu br. 64/12 od 5. lipnja 2012., solemnizirani Sporazum je 17. srpnja 2015. postao ovršan zbog čega je na isti i otisnuta klauzula ovršnosti od strane javnog bilježnika. Dana 28. kolovoza 2017. zaključen je Ugovor o ustupu potraživanja uz naknadu i prijenos instrumenata osiguranja po ustupljenim tražbinama koji je ovjeren po javnom bilježniku Nevenki Nakić iz [adresa] pod posl.br. OV- 15554/17 temeljem kojeg je Jadranska banak d.d., [adresa] svoje dospjelo novčano potraživanje po osnovi Ugovora o kreditu br. 64/12 od 5. lipnja 2012. i njegovih dodataka sa svim sredstvima osiguranja prenijelo na novog vjerovnika, ovdje tužitelja. Zbog provedenog ustupa tražbine je dakle ovdje tužitelj stekao pravo od KP potraživati naplatu dospjele i ovršne novčane tražbine koja je na dan 14. lipnja 2019. godine iznosila ukupno 8.854.109,60 kn, a sve temeljem ovršne isprave- Sporazuma koji je solemniziran od strane javnog bilježnika RP iz [adresa] dana 14. lipnja 2012. pod posl.br. OV- 3879/12, a koji Sporazum je zaključen u svrhu osiguranja naplate/povrata kredita br. 64/12 od 5. lipnja 2012. i njegovih dodataka. Budući da ovdje tužitelj kao vjerovnik može u svako doba temeljem ovršne isprave (Sporazuma od 12.06.2012. godine, OV- 3879/12) potraživati od KP naplatu dospjelog novčanog iznosa i većeg od 8.854.109,60 kn, to ne može biti sporno da tužitelj ima dospjelo novčano potraživanje prema KP koje je moglo biti i koje je bilo predmet prijeboja sukladno čl. 109. st. 1. ZOO-a. Zbog toga tužitelj smatra kako se tražbina koja je predmet pobijane izravne naplate na teret tužitelja nikako ne može naplatiti u korist tuženika budući da je ista prestala prijebojem sukladno čl. 199. st. 1. ZOO-a zbog čega je potrebno predmetnu pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim, a sve kako bi se spriječila dvostruka naplata istog novčanog potraživanja (prijeboj i ova prisilna naplata kod FINA-e). Uzimajući u obzir sve prije izneseno jasno je razvidno kako tuženik zlorabi činjenicu da drži u posjedu ovršnu ispravu (predmetnu Presudu) i protupravno nastoji prisilno naplatiti novčano potraživanje koje je prethodno prestalo jednostranim prijebojem što znači da tuženik nastoji naplatiti potraživanje koje on više nema prema tužitelju čime isti ujedno čini kazneno djelo, a čime će ujedno i nastati šteta na strani tužitelja pa se stoga predlaže da sud sukladno čl. 65. st. 1., a naročito čl. 65. st. 1. toč. 5. OZ-a u svezi sa čl. 210. st. 2. OZ-a hitno donese Rješenje o odgodi prijenosa zaplijenjenih sredstava po osnovi Zahtjeva za izravnu naplatu koji je podnesen FINA-i dana 20. svibnja 2021.

2. U podnesku od 26. srpnja 2021. tužitelj navodi da je 20. srpnja 2021. Financijska agencija postupila po Zahtjevu za izravnu naplatu te je istog dana na račun tuženika isplatila iznos od 822.591,51 kn. Kako je pljenidba i prijenos novčanih sredstava po osnovi Zahtjeva za izravnu naplatu provedena prije nego što je glavna rasprava u ovom postupku zaključena, to tužitelj temeljem odredbe čl. 56 OZ-a ovim podneskom i bez pristanka tuženika kao ovrhovoditelja, preinačuje tužbu tako što s obzirom na nedopuštenost provedene izravne naplate traži od suda da tuženiku kao ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono štio je neosnovano stekao predmetnom izravnom naplatom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove izravne naplate u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Tužitelj preinačenom tužbom ujedno potražuje od tuženika zakonsku zateznu kamatu od dana neosnovanog stjecanja predmetnih novčanih sredstava, na što ima pravo temeljem čl. 56. st. 3 OZ-a.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer je sjedište tuženika u [adresa] pa bi mjesno nadležan sud trebao biti Trgovački sud u Zadru (po mogućnosti Stalna služba u Šibeniku), odnosno stvarne nenadležnosti jer je za spor nadležan sud koji je uputio stranke u postupak. Tuženik ističe promašene pasivne legitimacije s obzirom na to da tužitelj nema nikakav prethodni odnos sa tuženikom te bi o eventualnoj postojanju predmetne i kvalificirane tražbine tužitelj trebao voditi postupak sa onim prema kome tvrdi da ima takvu tražbinu, te prigovor presuđene stvari jer je predmet ove tužbe parnični trošak proizašao iz predmeta u kojem je tužitelj svoje potraživanje temeljio na falsificiranim potpisima na mjenicama, a koje su bile sredstvo osiguranja. Ističe i prigovor zastare. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Iz historijata tužbe proizlazilo da bi tužitelj imao potraživanje prema KP, sve slijedom činjenice da je isti bio protivnik osiguranja u ugovoru nazvanom „Sporazum“ od 12. lipnja 2012., a kojeg tužitelj dostavlja u spis. Suprotno navodima tužitelja, iz predmetnog sporazuma ne proizlazi da bi KP bio tužiteljev dužnik. U samom Sporazumu su točno nabrojane nekretnine i pokretnine u vlasništvu KP i njegove supruge, a koje su služile kao osiguranje novčane tražbina koju je prednik tužitelja imao prema trgovačkom društvu KRKA INŽINJERING d.o.o. [adresa]. S obzirom da se radi o trgovačkom društvu koje je u to vrijeme imalo značajnu imovinu, za pretpostaviti je da se tužitelj (ili njegov prednik) naplatio preuzimanjem ili prodajom imovine navedene tvrtke, a eventualno i daljnjom naplatom, odnosno preuzimanjem nekretnina u vlasništvu KP i njegove supruge. Osobe koje nisu dužnici, mogu stupiti na različite načine u obvezni odnos pored dužnika, bilo jamstvom bilo pristupom dugu. U samome Sporazumu nije navedeno da bi KP bio obvezan platiti neki dug, da je pristupio platiti dugovani iznos ili da jamči za dužnika. Upravo suprotno, isti je u odnos stupio kao „založni dužnik“, dakle osoba koja nešto zalaže, a ne kao sudužnik ili jamac. Članak 104. Zakona o obveznim odnosima je jasan i da bi se zasnovalo jamstvo, izjava mora biti jasna i nedvojbena te glasiti na to da će jamac platiti dospjelu tražbinu ako to ne učini dužnik. Valja razlikovati jamstvo kojim nastaje obveza od izjave o suglasnosti zapljene, kojima se dopušta ovrha. Navedeno nije isto i ne proizvodi iste učinke, pa zato u solemniziranoj ispravi nije niti navedeno da bi KP bio jamac, jamac platac ili što drugo već da bi bio založni dužnik. Uostalom, i za nastajanje same obveze po pravilima o jamstvu nužne su predradnje koje tužitelj niti ne dokazuje. Nadalje, tužitelj je vodio postupak radi naplate svog potraživanja prema KP u iznosu od 8.604.545,20 kuna, a svoj zahtjev je temeljio na osobno izdanim mjenicama, koje su bile sredstvo osiguranja ugovora o kreditu između prednika tužitelja i trgovačkog društva KRKA INŽINJERING d.o.o. Općinski sud u Šibeniku je donio sada pravomoćnu presudu kojom je ovdje tužitelja odbio u svom zahtjevu i obvezao ga na plaćanje parničnog troška koji je predmet cesije na tuženika. Upravo taj parnični trošak je predmet ovog tužbenog zahtjeva. Iz historijata tužbe, a i iz dokaza dostavljenih uz tužbu ne proizlazi da postoji ikakva tražbina tužitelja prema gospodinu KP. S obzirom da ta činjenica predstavlja prethodno pitanje u ovom postupku, tuženik predlaže da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev odbije. Posebno što u vrijeme kada je sklopljen Sporazum nije postojala nikakva tražbina gospodina KP prema tužitelju ili njegovom predniku, već je ista nastala nekoliko godina kasnije u vidu parničnog troška u parnici u kojoj je gospodin KP bio tuženik. Zakon o obveznim odnosima propisao je da su određene osobe – trgovačka društva i njihovi zastupnici dužni postupati sa posebnom pažnjom. Prema pravilima obveznog prava, dužnik koji je bez ograde izjavio primatelju da pristaje na ustup, a to bi bio ovdje tužitelj, ne može mu više prebiti nikakve svoje tražbine prema ustupitelju. Tako je i tužitelj, koji nije odmah izjavio prijeboj, izgubio prava prebijati dugovanja. S obzirom da se radi o pravomoćno dosuđenom parničnom trošku, tuženik ukazuje na Presudu Europskog suda za ljudska prava od 2. travnja 2015. godine, a kojom se, ako je stavimo u ovaj kontekst, utvrdilo da bi u slučaju da se trošak postupka ne dodijeli tuženom, isti bio uskraćen za pravo na pošteno suđenje. Iz tog razloga, tuženik smatra da se, sve i da postoji tražbina iz neke druge osnove prema gospodinu KP, ista ne može prebijati sa tražbinom koja je proizašla iz troškova postupka jer bi se time povrijedilo pravo na pošteno suđenje. Pogotovo imajući u vidu da je ova tražbina nastala iz postupka koji je pokrenut od strane tužitelja u ovoj pravnoj stvari, te tadašnji tuženik nije nikako sudjelovao u utvrđivanju iste, već mu je ista pripala sukladno odluci suda, a temeljena na odredbama zakona. Zbog svega gore navedenog tuženi osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te predlaže da se tužba odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev, nakon provedenog postupka, odbije uz obvezu tužitelja da tuženome naknade troškove ovog parničnog postupka.

4. U podnesku od 10. veljače 2025. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu. Glede prigovora promašene pasivne legitimacije, tužitelj ističe kako je isti u cijelosti neosnovan budući da ne bi trebalo biti sporno kako je upravo tuženik protiv tužitelja pred Financijskom agencijom podnio Zahtjev za izravnu naplatu temeljem Presude Općinskog suda u Šibeniku pod posl.br. Povrv-655/2016 od dana 14.06.2019.g. (dalje u tekstu: Presuda Povrv-655/2016) djelomično potvrđene i djelomično preinačene Presudom Županijskog suda u Rijeci pod posl.br. Gž- 2078/2019 od dana 17.02.2021.g., a radi naplate potraživanja koje je već ranije prestalo. U povodu Prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim podnesenim od strane tužitelja kao ovršenika Općinski građanski sud u Zagrebu donio je Zaključak pod posl.br. Ovr-1748/2021 kojim je tužitelja uputio pokrenuti ovu parnicu protiv tuženika. Neosnovan je prigovor da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Naime, sukladno odredbi čl. 333.st.2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) pod pojmom pravomoćno presuđena stvar (res iudicata) podrazumijeva se slučaj kada je među istim strankama, o istom zahtjevu već pravomoćno odlučeno. Tuženik u Odgovoru na tužbu niti ne tvrdi da je između tužitelja i tuženika ikad postojao postupak koji je predmet ove pravne stvari (proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i zahtjev za povrat iznosa od 822.591,51 kn), kamoli da je isti okončan pravomoćnom presudom, stoga je kraj takvog stanja stvari bespredmetno raspravljati o prigovoru pravomoćno presuđene stvari. Ujedno je neosnovan prigovor zastare potraživanja (koji tuženik ničim ne obrazlaže) kraj notorne okolnosti da je predmetno potraživanje tužitelja s kojim je prebijeno potraživanje koje je ustupljeno tuženiku osigurano Sporazumom solemniziranim po javnom bilježniku. Rok zastare za potraživanja koja su utvrđena javnobilježničkim aktom (što je solemnizirani Sporazum) sukladno odredbi čl. 233.st.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) iznosi 10 godina. Predmetni Sporazum postao je ovršan na dan 17. srpnja 2015. pa uzimajući u obzir desetogodišnji rok, do dana nastanka učinaka prijeboja predmetno potraživanje, čak i da u međuvremenu nije došlo do prekida zastare, nedvojbeno nije bilo u zastari, kao što zastara nije nastupila niti do današnjeg dana. Razvidno je neosnovana tvrdnja tuženika kako tužitelj nije vjerovnik KP jer je 12. lipnja 2012. između singularnog pravnog prednika tužitelja JADRANSKE BANKE d.d. kao vjerovnika/predlagatelja osiguranja te društva KRKA INŽENJERING d.o.o., ZP i KP, kao protivnika osiguranja/ dužnika sklopljen je Sporazum solemniziran po javnom bilježniku RP iz [adresa] pod posl.br. OV-3879/2012 dana 14.06.2012.g. (dalje: Sporazum) radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o dugoročnom kreditu br. 64/12 od dana 05.06.2012.g. (dalje: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 7. Sporazuma društvo KRKA INŽENJERING d.o.o., ZP te KP dali su suglasnost JADRANSKOJ BANCI d.d. kao vjerovniku da na temelju tog Sporazuma po dospijeću potraživanja iz Ugovora o kreditu pokrene ovrhu na predmetima osiguranja, ali i na svim njihovim računima i ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini. Iz predmetne odredbe proizlazi da su ZP i KP sklapanjem predmetnog Sporazuma postalo ne samo fiducijarni dužnici, već i jamci platci obveze korisnika kredita KRKA INŽENJERING d.o.o. po predmetnom Ugovoru o kreditu, budući da su ovlastili JADRANSKU BANKU d.d. kao tadašnjeg vjerovnika da po svom izboru radi namirenja potraživanja iz predmetnog Ugovora o kreditu, po dospijeću istog, pokrene ovrhu na njihovoj cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini. Stoga, u skladu s čl. 111. st. 3. ZOO, KP kao jamac platac odgovara vjerovniku (tužitelju) kao glavni dužnik za cijelu obvezu te tužitelj može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika, tužitelj ima valjano i dospjelo potraživanje prema KP, koje proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu i Sporazuma. Iako je tuženik stekao potraživanje iz Presude ustupanjem (cesijom) od KP, isto nema utjecaja na nastanak prijeboja potraživanja tužitelja s potraživanjem tuženika, budući da je odredbom čl. 199.st.1. ZOO propisano je da: „dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju one svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju.“ U konkretnom slučaju, učinak prijeboja nastupio je danom donošenja prvostupanjske presude 14. lipnja 2019. budući da je tada dospjelo potraživanje KP (koje je kasnije ustupio tuženiku) te je iznos tužiteljevog potraživanja prema KP umanjeno za potraživanje KP (tj. tuženika) prema tužitelju. Na navedeni način potraživanje koje je predmet pljenidbe i prijenosa prestalo je namirenjem prije nego što je tuženik podnio Zahtjev za izravnu naplatu, uslijed čega pljenidba i prijenos u ovoj pravnoj stvari nije dopuštena jer se provedbom iste krši načelo zabrane dvostrukog namirenja jedne te iste tražbine.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave: Izjava o prijeboju (str. 13. – 14. spisa), Otkaz Ugovora o kreditu (str. 15. – 17. spisa), e-mailovi (str. 20. – 22. spisa), Izvadak iz poslovnih knjiga (str. 23. spisa), zaključak Općinskog građanskog suda u Zagrebu Ovr-1748/2021 (str.. 24. – 30. spisa), prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim (str. 32. – 43. spisa), dopis od 25. ožujka 2021. (str. 44. spisa), dopis od 25. ožujka 2021. (str. 45. – 46. spisa), Zahtjev za izravnu naplatu (str. 47. – 48. spisa), presuda Općinskog suda u Šibeniku, Povrv-655/2016 od 14. lipnja 2019. (str. 49. – 43. spisa), presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2078/2019 od 17. veljače 2021. (str. 54. – 58. spisa), Ugovor o ustupu tražbine (str. 59. – 66. spisa), Ugovor o ustupu potraživanja uz naknadu i prijenos instrumenata osiguranja po ustupljenim tražbinama od 28. kolovoza 2018. (st. 67. – 77. spisa), Dodatak I. ugovora od 28. studenog 2017. (str. 78. – 80. spisa), Ugovor o dugoročnom kreditu br. 64/12 od 5. lipnja 2012. (str. 81. – 85. spisa), Dodatak br. 1. Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 64/12 od 19. svibnja 2014. (str. 86. – 90. spisa), Sporazum od 12. lipnja 1021. (str. 91. – 96. spisa), Ugovor o dugoročnom kreditu od 5. lipnja 2012. (str. 97. – 120. spisa), specifikacija izvršenja osnova za plaćanje (str. 128. spisa).

6. Sud nije proveo tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem KP, javnog bilježnika RP i tuženika JP, na okolnost svojstva u kojem je KP potpisao Sporazum od 12. lipnja 2012. jer je teret dokazivanja da se radi o ugovornoj odredbi kojom se treća osoba obvezala kao jamac platac na onome koji nešto tvrdi, dakle, na tužitelju, a ne na tuženiku koji poriče postojanje takve ugovorne odredbe (čl. 219. st. 1. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., dalje u tekstu: ZPP). Pored navedenog, ugovor (pa tako i ugovor o jamstvu) je sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima (čl. 247. ZOO-a), dok tuženik (sve da i je na njemu teret dokazivanja) nije predložio saslušanje i ovlaštene osobe banke koja je u svojstvu založnog vjerovnika potpisala sporni Sporazum pa dokazivanje "Zajedničke namjere ugovaratelja" u smislu odredbe čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) nije moguće utvrditi saslušanjem samo jedne od straka ugovora – založnog dužnika. Naime, prema odredbi čl. 319. st. 1. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, dok prema st. 2. pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbi tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim zakonom. Utvrđivanje zajedničke namjere stranaka je pravni standard za utvrđivanje prave volje stranaka pri sklapanju određenog pravnog posla, odnosno pravne kvalifikacije ugovora, pa je za utvrđivanje prave volje stranaka kod nejasnih ugovornih odredbi potrebno saslušati obje stranke. Dodatno, stajalište je ovoga suda da odredbe čl. 7. i čl. 10. Sporazuma, kao pisane isprave, jesu jasne ugovorne odredbe koje se primjenjuju onako kako glase, te ne postoji potreba njihovog tumačenja jer bi time bilo povrijeđeno načelo o slobodnom uređivanju obveznih odnosa.

7. Sud nije proveo tužiteljev dokazni prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine tražbine koja je stavljena u prijeboj jer provođenje tog dokaza nije bilo potrebno u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a. Naime, sud je našao da nije osnovana osnova tražbine stavljene u prijeboj prema tuženiku pa provođenje dokaza na okolnost visine tražbine nije bilo potrebno.

8. Sud nije pribavljao po tuženikovom prijedlogu zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška], E-69, k. o. [katastarska općina], te nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška], i zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], radi utvrđivanja da Jadranska banka d.d. niti kasnije tužitelj nisu niti pokušali namirenje tražbine na nekretninama KP, jer se radi o ispravama koje je tuženik sukladno odredbi čl. 232. st. 1. ZPP-a bio dužan podnijeti sudu u trenutku predlaganja dokaza, dok tuženik nije iznio činjenične tvrdnje iz kojih bi proizlazilo da su ispunjene pretpostavke iz stavka 3. toga članka, odnosno da je tuženik prethodno zatražio, ali nije uspio postići da se isprava preda ili pokaže. Sud nije proveo niti dokazni prijedlog uvida u stečajni spis St-947/2016 Trgovačkog suda u Zadru na okolnost jesu li banka ili stečajni vjerovnici pristupili unovčenju pokretnina koje su bile predmetom osiguranja temeljem sporazuma jer se ne radi o odlučnim činjenicama. Naime, sve i da se u postupku utvrdi osnovanost tužiteljevih činjeničnih navoda da je pravni prednik tuženika (KP) jamac platac po Sporazumu, takva ugovorna odredba bi ovlastila vjerovnika sukladno odredbi čl. 111. st. 3. ZOO-a da zahtijeva ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme. Tuženik niti ne tvrdi da se banka niti pravni sljednik banke naplatio iz vrijednosti osiguranih nekretnina/pokretnina pa niti po toj osnovi nije bio potreban uvid u stečajni spis. Sud nije priklopio niti spis Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Povrv-655/2016 jer se pravomoćna sudska presuda nalazi u ovom spisu, dok tuženik nije predlagao izvođenje dokaza čitanjem isprava iz drugog parničnog postupka.

9. Nije osnovan tuženikov prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti ovog suda. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1326/2022- 3 od 2. veljače 2023. je ukinuto rješenje prvostupanjskog suda od 24. rujna 2021. (kojim se prvostupanjski sud oglasio mjesno nenadležnim i riješio da se predmet ustupa mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u Zadru) i predmet je vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Iz obrazloženja ukidnog rješenja proizlazi je za suđenje u ovom parničnom postupku u smislu odredbe čl. 63. i čl. 34.b st. 1. ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Trgovački sud u Zagrebu.

10. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmet spora je zahtjev za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po osnovi Zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog dana 20. svibnja 2021. Financijskoj agenciji, te zahtjev za isplatu iznosa od 109.176,65 EUR, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2021. do isplate.

12. Odredbom čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje: OZ) je propisano da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata na temelju isprave iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona, prema odredbi čl. 209. stavka 5. ovog zakona ili nakon što na drugi način sazna da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim (st. 1.). Na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga zakona o žalbi na rješenje o ovrsi (st. 2.). Ako prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (čl. 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete (st. 4.).

13. Iz isprava u spisu proizlazi, a između stranaka nije sporno, da je:

- presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2078/2019 od 17. veljače 2021. odbijena žalba tužitelja SPV za sanaciju d.o.o. kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Povrv-655/2016 od 14. lipnja 2019. u točki I. izreke (kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.604.545,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama) i u dijelu točke II. izreke za iznos od 745.843,75 kn;

- presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Povrv-655/2016 od 14. lipnja 2019. donesena u pravnoj stvari tužitelja SPV za sanaciju d.o.o., Zagreb, OIB: 37066802433, i tuženika KP, [adresa];

- Ugovorom o ustupu tražbine, koji je sklopljen između KP kao ustupitelja i ODVJETNIČKOG DRUŠTVA MACURA I RESTOVIĆ j.t.d., OIB: 05224078166, [adresa], kao primatelja, utvrđeno da ustupitelj ima temeljem presude Općnskog suda u Šibeniku poslovni broj Povrv-655/2016 tražbinu po osnovi troškova parničnog postupka prema dužniku SPV ZA SANACIJU d.o.o., koju neopozivo i bezuvjetno ustupa primatelju, koji prihvaća ustup da svim sporednim pravima i dospjelim i neplaćenim kamatama;

- e-mailom od 3. ožujka 2025. tuženik obavijestio tužitelja o izvršenom ustupu tražbine (e-mail na str. 21. – 22. spisa);

- e-mailom od 24. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na notifikaciju na način da je tuženiku dostavio Izjavu o prijeboju sukladno čl. 199. st. 1. ZOO-a;

- dopisom od 25. ožujka 2021. tuženik obavijestio tužitelja da ne prihvaća dostavljenu Izjavu o prijeboju;

- 20. svibnja 2021. ovdje tuženik kao primatelj tražbine podnio Financijskoj agenciji Zahtjev za izravnu naplatu temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u

[adresa] Povrv-655/2016 od 14. lipnja 2019.;

- zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1748/2021 od 1. srpnja 2021. tužitelj kao ovršenik upućen u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim iz razloga opisanog odredbom čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona, odnosno iz razloga što ovršenik tvrdi da je tražbina ovrhovoditelja prestala prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu jednostranim prijebojem.

14. Kako je tužitelj kao ovrhovoditelj zaključkom od 1. srpnja 2021. upućen pokrenuti parnicu u roku od 15 (petnaest) dana, dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. srpnja 2021., to je sud utvrdio da je tužba pravovremena u smislu odredbe čl. 55. st. 1. OZ-a jer je podnesena prije proteka roka od 15 dana. Tužitelj je upućen u parnicu iz razloga opisanog odredbom čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona, odnosno iz razloga što je tražbina prestala prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu jednostranim prijebojem pa su u smislu odredbe čl. 55. st. 3. OZ-a u ovoj parnici granice raspravljanja određene razlozima koje je tužitelj kao ovršenik istaknuo u prigovoru povodom kojeg je upućen u parnicu.

15. Između stranaka je sporno je li se KP (tuženikov pravni prednik) potpisom Sporazuma od 12. lipnja 2012. obvezao za tuđu obvezu kao jamac platac, a posljedično tome i postoji li tražbinu koju je tužitelj stavio prema tuženiku u prijeboju u smislu odrede čl. 195. ZOO-a, je li takva tražbina zastarjela i koja je visina te tražbine. Sporno je i je li tužitelj bez ograde izjavio primatelju da pristaje na ustup i je li osnovan tuženikov prigovor presuđene stvari.

16. Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istoga roda i iste kakvoće i ako su obje tražbine dospjele (čl. 195. ZOO-a). Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju, a nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to (čl. 196. ZOO-a). Dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju one svoje tražbine koje do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju, dok dužnik koji je bez ograde izjavio primatelju da pristaje na ustup ne može mu više prebiti nikakve svoje tražbine prema ustupitelju (čl. 199. st. 1. i 3. ZOO-a).

17. Nisu osnovani tuženikovi prigovori kojima ukazuje na nedopuštenost prijeboja navodima da je tužitelj bez ograde pristao na ustup. Iz e-maila od 3. ožujka 2025. proizlazi da je tuženik obavijestio tužitelja o izvršenom ustupu tražbine (str. 21. – 22. spisa), dok se e-mailom od 24. ožujka 2025. tužitelj očitovao na notifikaciju na način da je tuženiku dostavio Izjavu o prijeboju sukladno čl. 199. st. 1. ZOO-a, a iz čega proizlazi da tužitelj kao dužnik nije bez ograde pristao na ispunjenje, već je prilikom pristanka na ustup izjavio da zadržava pravo na prijeboj.

18. Ocjenom izvedenih dokaza sud je našao da ne postoji protutražbina koju je tužitelj stavio u prijeboj tuženiku Izjavom o prijeboju.

19. Iz Ugovora o dugoročnom kreditu br. 64/12 (str. 81. – 85. spisa), koji je sklopljen između JADRANSKE BANKE d.d. kao davatelja kredita i KRKA-INŽENJERING d.o.o. kao korisnika kredita, proizlazi da je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 6.500.000,00 kn, obračunat po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan sklapanja ugovora, s rokom povrata od 8 godina, uz poček od 2 godine, i kamatnu stopu od 5,6% godišnje. Dana 19. svibnja 2014. je sklopljen Dodatak br. 1. Ugovora br. 64/12.

20. Iz Sporazuma od 12. lipnja 2012. (str. 91. – 96. spisa) proizlazi da je isti sklopljen između JADRANSKE BANKE d.d. kao predlagatelja osiguranja i založnog vjerovnika, KRKA-INŽENJERING d.o.o. [adresa] kao korisnika kredita i založnog dužnika, ZP I KP kao protivnika osiguranja, i solemniziran je po javnom bilježniku RP iz [adresa] pod brojem OV-3879/12 (potvrda na str. 118. spisa). U poglavlju I. TRAŽBINA, članak 1. Sporazuma je utvrđeno da postoji tražbina založnog vjerovnika JADRANSKE BANKE d.d. prema KRKA-INŽENJERING d.o.o. temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu br. 64/12 od 5. lipnja 2012. u iznosu od 1.033.629,70 CHF. U poglavlju II. OSIGURANJE NOVČANE TRAŽBINE PRIJENOSOM VLASNIŠTVA NA NEKRETNINAMA, članak 2. je utvrđeno da radi osiguranja novčane tražbine iz čl. 1. posluži prijenos vlasništva na ime Jadranske banke d.d. ne nekretninama opisanim u tom članku, dok protivnici osiguranja su suglasni i dopuštaju da se izvrši upis zabilježbe u zemljišnim knjigama. Člankom 4. je utvrđeno da su protivnici osiguranja ovlašteni nastaviti koristiti nekretnine iz čl. 2. čije je vlasništvo preneseno. Člankom 6. je utvrđeno da su sporazumne stranke suglasne da u slučaju da KRKA-INŽENJERING d.o.o. kao korisnik kredita zakasni s ispunjenjem ovim Sporazumom osigurane tražbine, Jadranska banka d.d. kao predlagatelj je ovlaštena postupiti sukladno odredbama čl. 277. Ovršnoga zakona, odnosno može u skladu s odredbom čl. 274.f i čl. 277. OZ.a otuđiti nekretnine koje su predmet ovoga sporazuma nakon dospjelosti osigurane tražbine, odnosno postati njihovim punopravnim vlasnikom uz pretpostavke iz čl. 277. st. 1., 6. i 7. Ovršnog zakona. Člankom 7. Sporazuma je utvrđeno da KRKA-INŽENJERING d.o.o., ZP i KP izjavljuju da na temelju ovog Sporazuma Jadranska banka d.d. može nakon dospijeća osigurane tražbine iz čl. 1. neposredno provesti prisilnu ovrhu radi predaje nekretnina opisanih u čl. 2. u posjed predlagatelja osiguranja, te da može radi naplate osigurane tražbine iz ovog Sporazuma, nakon dospjelosti, provesti neposrednu i prisilnu ovrhu na svim njihovim računima kod banaka i na svoj njihovoj ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini na kojoj se ovrha može provesti.

21. Sporazum od 12. lipnja 2012. je postavo ovršan 17. srpnja 2015. (potvrda na str. 119. spisa).

22. Iz Ugovora o ustupu potraživanja uz naknadu i prijenos instrumenata osiguranja po ustupljenim tražbinama od 28. kolovoza 2017. proizlazi da je isti sklopljen između JADRANSKE BANKE d.d. kao ustupitelja i SPV ZA SANACIJU d.o.o. kao stjecatelja. Člankom 2. ugovora je utvrđeno da je na SPV ZA SANACIJU d.o.o. preneseno potraživanje prema KRKA-INŽENJERING d.o.o. u stečaju, koje na dan 31. prosinca 2016. iznosu 9.493.960,40 kn, a koje djelomično proizlazi iz Ugovora o dugoročnom kreditu br. 64/12. Člankom 3. je utvrđeno da je 12. lipnja 2012. sklopljen Sporazum, OV-3879/12, zasnivanjem fiducijarnog vlasništva i založnog prava radi osiguranja po ugovoru iz čl. 2. st. 2. t. ovog ugovora. Člankom 5. je utvrđeno da banka prenosi tražbine iz čl. 2. i sva sporedna prava, uključujući i sve instrumente osiguranja, dok je čl. 6. utvrđeno da banka u cijelosti prenosi, a SPV preuzima fiducijarno vlasništvo na nekretninama i pravo zaloga na pokretninama.

23. Iz izjave o prijeboju od 19. ožujka 2021. proizlazi da je ovdje tužitelj stavio u prijeboj tražbinu koju ima prema KP po Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 64/12 od 6. lipnja 2012. i pripadajućim dodacima u iznosu od 8.854.109,60 kn, s protutražbinom pravnog prednika tuženika (KP) po osnovi troškova parničnog postupka u iznosu od 745.843,75 kn.

24. Međutim, osnovano tuženik navodi da iz odredbe čl. 7. Sporazuma ne proizlazi da je KP postao jamac platac za obveze iz Ugovora o kreditu br. 64/12, čiji je glavni dužnik korisnik kredita KRKA-INŽENJERING d.o.o., jer nije izričito i nedvojbeno izjavio i obvezao se da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako ovaj to ne učini, odnosno nije dao izjavu o jamčenju (čl. 104. ZOO-a). Da bi došlo do sklapanja ugovora o jamstvu, kao obveznopravnog ugovora, treća osoba mora na nedvojben način, pored dužnika, stupiti u obveznopravni odnos na način da se izričito obveže ispuniti tuđu obvezu, ako to ne učini glavni dužnik, i na kraju takve izjave naznačiti da potpisuje vlastoručno kao „jamac“. Iz Sporazuma od 12. lipnja 2012. proizlazi da je POGLAVLJEM II. došlo do sklapanja ugovora fiducijarnim prijenosom prava vlasništva čiji je cilj stvaranje stvarnopravnih učinaka, dok je čl. 7. Sporazuma dana suglasnost da radi naplate osigurane tražbine iz Sporazuma, nakon dospjelosti, predlagatelj osiguranja može provesti neposrednu i prisilnu ovrhu na svim njihovim računima kod banaka i na svoj njihovoj ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini prema svom izboru, dakle, protivnik osiguranja čl. 7. Sporazuma nije jamčio za ispunjenje tuđe obveze niti je potpisao Sporazum kao jamac platac, već kao protivnik osiguranja. Odredba čl. 7. Sporazuma predstavlja suglasnost o zapljeni i to odmah po dospijeću osigurane tražbine pa već iz takve formulacije proizlazi da se ne radi o jamstvu niti da je takvom ugovornom odredbom došlo do obveznopravnog obvezivanja protivnika osiguranja u smislu odredbe čl. 104. ZOO-a niti je ugovoreno da protivnik osiguranja odgovara za dug iz Ugovora br. 64/12 kao jamac platac, odnosno jednako kao glavni dužnik (čl. 111. st. 3. ZOO-a), jer takva odgovornost mora biti izričito ugovorena. Ugovorena suglasnost o zapljeni osigurane tražbine može proizvesti pravne učinke isključivo u odnosu na onu imovinu kojom je protivnik osiguranja stvarno pravno odgovarao za tuđi dug (nekretnine i pokretnine), dok je bespredmetna u odnosu na ostalu imovinu, jer je protivno načelima obveznog prava da treća osoba koja nije preuzela i osobnu odgovornost (građanskopravnu) za tuđi dug jer nije jamčila, preuzela niti pristupila tuđem dugu, daje suglasnost o zapljeni svoje (cjelokupne) imovine. Osim toga, takvi učinci su ugovoreni i odredbom čl. 10. Sporazuma, na koju se tužitelj poziva, kojom je određeno da je predlagatelj osiguranja i založni vjerovnik ovlašten temeljem Sporazuma zatražiti od javnog bilježnika stavljanje potvrde ovršnosti na Sporazum u slučaju dospjelosti pojedinih ili svih tražbina iz čl. 1. Sporazuma ili bilo kojeg drugog prava iz Sporazuma i neposredno predložiti ovrhu i prisilnim putem izvršiti naplatu tražbine ili ostvarene prava i to na svim ili pojedinim sredstvima osiguranja navedenim u ovom sporazumu.

25. Slijedom navedenog, a kako Sporazumom od **.**.2012. KP nije postao jamac platac za obveze iz Ugovora o kreditu br. 64/12 niti je stranka tog ugovora, to tužitelj nije mogao osnovano staviti u prijeboj tražbinu iz tog ugovora tuženiku u smislu odredbe čl. 199. st. 3. ZOO-a pa je sud utvrdio da nije ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a jer tražbina iz Zahtjeva za izravnu naplatu nije prestala prijebojem prije podnošenja zahtjeva Financijskog agenciji na provedbu. Stoga je tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa, a posljedično tome i zahtjev za isplatu iznosa od 109.176,65 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2021. do isplate odbijen kao neosnovan.

26. Kako je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, to sud nije odlučivao o prigovoru radi prebijanja koji je tuženik istaknuo na pripremnom ročištu održanom 17. veljače 2025. za iznos od 109.176,65 eura. Sud je ocijenio da nije osnovan tuženikov prigovor presuđene stvari u smislu odredbe čl. 333. st. 1. ZPP-a jer ne postoji subjektivni identitet između stranaka u ovoj parnici i stranaka u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Šibeniku pod brojem Povrv-655/2016.

27. Tuženik koji je u cijelosti uspio u sporu ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, u visini propisanoj Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi u visini od 98.990,48 eura (745.843,75 kn) u odnosu na nenovčani zahtjev (proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim) te u visini od 109.176,65 eura (novčani zahtjev), što ukupno iznosi 208.167,13 eura (čl. 37. st. 1. ZPP-a). Dakle, vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr.54.Tarife), a vrijednost radnje 1.566 bodova, dok je tuženik zahtijevao naknadu za svaku pojedinu radnju u vrijednosti od 755 bodova pa je sud, ostajući u okviru postavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. u vezi s čl. 164. st. 1. ZPP-a), obračunao vrijednost pojedine radnje prema zahtijevanoj vrijednosti boda.

28. Tuženiku su opravdano nastali troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.510,00 eura (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu od 3. rujna 2024. u i od 17. veljače 2025. iznosu od po 1.510,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), te zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 24. ožujka 2025. u iznosu od 1.510,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), sve uvećano za 25% pdv-a, što ukupno iznosi 7.550,00 eura. Slijedom navedenog, sud je o troškovima odlučio kao u točki II. Izreke presude.

29. Tuženiku nije priznati trošak pristojbi jer tuženik zahtjev za naknadu troškova u tom dijelu nije odredio po osnovi i visini sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

Zagreb, 23. travnja 2025.

Sutkinja

Ines Božić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na koje je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.