Poslovni broj Gž-408/2023-3

 

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. S. iz M., OIB: ..., zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. & P. d.o.o. iz R., protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u R., Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-914/2022 od 26. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2023. 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-914/2022 od 26. siječnja 2023. potvrđuje u točki I. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 17.145,90 eur / 129.185,80 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom te kojim je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate preko kamatnih stopa izvan onoga što je dosuđeno točkom II izreke ove presude.

 

II              Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se citirana prvostupanjska presuda preinačuje u točki I. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 2,75 eur / 20,71 kn1 za razdoblje od    18. srpnja 1989. do 24. kolovoza 2011. te u točki II. izreke kojom je naloženo tužiteljici da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.260,87 eur / 9.500,00 kn1 i sudi:  

 

1.              Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužiteljici daljnju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 2,75 eura / 20,71 kn1 za razdoblje od            18. srpnja 1989. do 24. kolovoza 2011. po kamatnoj stopi koja teče:

- od 18.07.1989. do 31.07.1989. po stopi od 31,95 % mjesečno, od 01.08.1989. do 31.08.1989. po stopi od 28,95 % mjesečno, od 01.09.1989. do 30.09.1989. po stopi od 48,65 % mjesečno, od 01.10.1989. do 06.10.1989. po stopi od 46,25 % mjesečno, od 07.10.1989. do 31.10.1989. po stopi od 34,08 % mjesečno, od 01.11.1989. do 10.11.1989. po stopi od 34,08 % mjesečno, od 11.11.1989. do 30.11.1989. po stopi od 57,6 % mjesečno, od 01.12.1989. do 31.12.1989. po stopi od 53,4 % mjesečno, od 01.01.1990. do 30.06.1990. po stopi od 28,08 % godišnje, od 01.07.1990. do 12.10.1990. po stopi od 16,80 % godišnje, od 13.10.1990. do 09.11.1990. po stopi od 30 % godišnje, od 10.11.1990. do 31.03.1991. po stopi od 36 % godišnje, od 01.04.1991. do 31.12.1991. po stopi od 48 % godišnje, od 01.01.1992. do 30.04.1992. godine po stopi od 14,88 % mjesečno, od 01.05.1992. do 31.05.1992. po stopi od 18 % mjesečno, 01.06.1992. do 30.06.1992. po stopi od 25,80 % mjesečno, 01.07.1992. do 31.07.1992. po stopi od 22,20 % mjesečno, od 01.08.1992. do 31.08.1992. po stopi od 25,68 % mjesečno, od 01.09.1992. do 30.09.1992. po stopi od 24,36 % mjesečno, od 01.10.1992. do 31.10.1992. po stopi od 29,4 % mjesečno, od 01.11.1992. do 31.12.1992. po stopi od 33,96 % mjesečno, 01.01.1993. do 28.02.1993. po stopi od 26,4 % mjesečno, 01.03.1992. do 31.08.1993. po stopi od 30 % mjesečno, 01.09.1993. do 30.09.1993. po stopi od 34,2 % mjesečno, od 01.10.1993. do 07.10.1993. po stopi od 25,2 % mjesečno, od 08.10.1993. do 21.10.1993. po stopi od 3,6 % mjesečno, od 22.10.1993. do 30.11.1993. po stopi od 9 % mjesečno, od 01.12.1993. do 31.12.1993. po stopi od 8,5 % mjesečno, od 01.01.1994. do 31.01.1994. po stopi od 124,26 % godišnje, od 01.02.1994. do 03.02.1994. po stopi od 144,53 % godišnje, od 04.02.1994. do 28.02.1994. po stopi od 56,59 % godišnje, od 01.03.1994. do 10.03.1994. po stopi od 47,98% godišnje, od 11.03.1994. do 31.03.1994. po stopi od 47,18 % godišnje, od 01.04.1994. do 30.06.1994. po stopi od 30% godišnje, od 01.07.1994. do 07.05.1996. po stopi od 22 % godišnje, od 08.05.1996. do 10.09.1996. po stopi od 24 % godišnje, od 11.09.1996. do 30.06.2002. po stopi od 18% godišnje, od 01.07.2002. do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 24.08.2011. po stopi od 12 % godišnje.

 

 

2.              Odbija se zahtjev tuženice da joj tužiteljica u roku od 15 dana nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.260,87 eur / 9.500,00 kn1.

             

3.              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici novčani iznos od 2,75 eur / 20,71 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2011. do isplate po kamatnoj stopi preciziranoj u izreci presude u roku od 15 dana, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva do iznosa od 17.148,65 eur / 129.206,51 kn1 (za iznos 17.145,90 eur / 129.185,80 kn1) sa zakonskom zateznom kamatom, odbijen kao neosnovan.

 

1.1. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.260,87 eur / 9.500,00 kn1, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude žalbu podnosi tužiteljica te istom pobija odbijajući dio točke I. izreke te točku II. izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se uvaženjem žalbe presuda u pobijanom dijelu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

              4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.  

             

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 17.148,65 eur / 129.206,51 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom s početkom tijeka od 18. srpnja 1989. do isplate. Tužiteljica tvrdi da se radi o protuvrijednosti iznosa od 207.093.438,00 DIN kojeg su ona i njezin pok. suprug M. S. (čija je tužiteljica nasljednica) uplatili dana 18. srpnja 1989. na ime poreza na promet nekretnine. Tvrdi da se radi o preplaćenom porezu na promet nekretnina kojeg je tuženica nezakonito naplatila tužiteljici i njezinu suprugu za prodaju kuće s okućnicom u k.o. P. pa da je stoga tuženica dužna vratiti neosnovano stečeno, a kako je pritom tuženica bila nesavjestan stjecatelj tada da je dužna platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja 18. srpnja 1989. do isplate.

 

6. U ovome predmetu već je donesena jedna prvostupanjska presuda po istome sudu poslovni broj P-1443/2014 od 25. svibnja 2016. kojom je jednako presuđeno kao i pobijanom presudom te je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 20,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. kolovoza 2011. do isplate dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 129.185,80 kn te zateznom kamatom. Povodom žalbe tužiteljice, navedena je presuda u odbijajućem dijelu potvrđena presudom ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-1823/2016 od 23. studenog 2016. (tuženica nije podnijela žalbu na dosuđujući dio). Protiv drugostupanjske odluke tužiteljica je podnijela reviziju, koja je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj                Rev-704/2017 od 16. travnja 2019.

 

7. Međutim, povodom ustavnih tužbi tužiteljice, Ustavni sud Republike Hrvatske je zajedničkom Odlukom broj U-III-3251/2019 i U-III-3252/2019 od 7. lipnja 2022., između ostalog, usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1443/2014 od 25. svibnja 2016. te presudu ovoga suda poslovni broj Gž-1823/2016 od 23. studenog 2016. i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz utvrđenje da je osporenim presudama povrijeđeno pravo tužiteljice na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje Ustav).

 

8. Tijekom svih ranijih suđenja i odlučivanja iskristalizirala su se dva sporna pitanja, prvo kako okarakterizirati postupanje tuženice u konkretnom slučaju, kao savjesno ili nesavjesno jer se s tim u vezi postavlja pitanje početka tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos koji je tuženica dužna vratiti tužiteljici kao stečeno bez osnova. Drugo se pitanje odnosi na utvrđivanje vrijednosti ostvarene koristi po tuženici a s tim u svezi se postavlja i pitanje utvrđene visine novčanog iznosa kojeg je tuženica dužna vratiti kao stečeno bez osnova jer tužiteljica tvrdi da se radi o iznosu 129.206,51 kn a sud utvrđuje da se radi o iznosu od 20,71 kn.

 

9. Prvostupanjski je sud utvrdio da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-3905/1992 od 17. lipnja 1993. usvojena tužba tužitelja S. L. i M. te da je poništeno rješenje Ministarstva RH od 28. svibnja 1992. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave društvenih prihoda Općine O. od 27. prosinca 1990. kojim rješenjem je svakom tužitelju posebno razrezan porez na promet nekretnine u iznosu od 797,70 dinara te je postupak vraćen na ponovno odlučivanje. Dalje je utvrđeno da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9635/1995 od 2. listopada 1997. ponovno uvažena tužba tužitelja L. i M. S. i poništeno rješenje Ministarstva RH od 19. listopada 1995. kojim je utvrđeno da se svakom od tužitelja na ime više plaćenog poreza ima vratiti iznos od 2.624,37 kn te je postupak vraćen na ponovno odlučivanje. Iz presude Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-4956/2000 od 30. prosinca 2004. sud  prvog stupnja je utvrdio da je ponovno uvažena tužba tužitelja i poništeno rješenje Ministarstva - Porezne uprave od 19. ožujka 2000. kojim je utvrđeno da se tužiteljima na ime više plaćenog poreza na promet nekretnine i obračunate kamate, ima svakome od njih izvršiti povrat u iznosu od 859,88 kn te je dana uputa prvostupanjskom tijelu da u ponovnom postupku odluči o ukupnom iznosu za povrat poreza i utvrdi koliko je poreza isplaćeno i navede ostatak iznosa za povrat, uz obrazloženje da nije pravilno izvršena denominacija iznosa s obzirom na obračun kamate. Uvidom u rješenje Ministarstva - Porezna uprava, Ispostava O. od 08. studenog 2005., sud je dalje utvrdio da je tužiteljici utvrđeno na ime više plaćenog poreza na promet nekretnine iznos od 10,36 kn i obračunata kamata od 18. srpnja 1989. do                 8. studenog 2005. tj. do izdavanja rješenje u iznosu od 137,30 kn te da je do dana izdavanja istog rješenja tužiteljici izvršen povrat iznosa više plaćenog poreza. Konačno, iz presude Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-5913/07 od 18. ožujka 2009., prvostupanjski je sud utvrdio da je odbijena tužba tužiteljice L. S. s obrazloženjem da je tuženo tijelo - Ministarstvo, Porezna uprava, Područni ured R., Ispostava O. pravilno postupila jer je pravilno izvršila povrat preostalog preplaćenog iznosa poreza na nekretnine u skladu s presudom Upravnog suda RH poslovni broj Us-4956/2000 od 30. prosinca 2004.

 

10. Nesporno je utvrđeno da je tuženica, postupajući po gore citiranim upravnim odlukama, tužiteljici i njezinu suprugu uplatila dana 15. studenog 1994. iznos od 5.248,74 kn te dana 18. ožujka 1999. iznos od 1.719,75 kn, odnosno sveukupno 6.968,49 kn.

 

11. Provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji D. C. iz R., koja je izradila nalaz i mišljenje od 28. rujna 2012. te dala kasnija pismena i usmena očitovanja kojima je odgovorila na zadani zadatak te utvrdila koliko kuna iznosi protuvrijednost iznosa od 207.093.438,00 nekadašnjih jugoslavenskih dinara, sve kako bi utvrdila početni iznos duga odnosno glavnice (osnovice) pri čemu je odredila promjene iznosa osnovice uzrokovane denominacijama valute (promjene nominalne vrijednosti novčane jedinice koja se provodi zamjenom jedne valute drugom valutom) do kojih je došlo u međuvremenu od dana uplate poreza 18. srpnja 1989.g. do dana sačinjavanja nalaza (denominacije od 1. siječnja 1990., 23. prosinca 1991. i 30. svibnja 1994.) te je primjenom odgovarajućih kamatnih stopa koje su vrijedile u pojedinim razdobljima obračuna i odabirom odgovarajuće metode ukamaćivanja kamata izračunala iznos kamata sve do dana sačinjavanja nalaza pri čemu je uračunala tužiteljici nesporno uplaćene iznose.

 

11.1. Iz konačnog mišljenja imenovane vještakinje prvostupanjski sud je utvrdio da, nakon svega gore uvaženog, dug s osnova glavnice na dan izrade nalaza i mišljenja predstavlja iznos od 20,71 kn.

 

12. Na temelju gornjih činjeničnih utvrđenja, u ponovljenom postupku sud prvog stupnja je ponovno odlučivao o cjelokupnom tužbenom zahtjevu budući da je Ustavni sud citiranom Odlukom ukinuo prvostupanjsku presudu u cijelosti, dakle, i u dijelu kojim je tužiteljica uspjela u sporu (isplata 20,71 kn sa zateznom kamatom od 25. kolovoza 2011. do isplate).

 

12.1. Prvostupanjski sud ponovno utvrđuje da je došlo do pretplate poreza na promet nekretnina. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da se preračunavanjem iznosa nekadašnjih 207.093.438,00 DIN dolazi do iznosa glavnice od 20,71 kn, upravo taj iznos dosuđuje tužiteljici primjenom odredbe članka 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje ZOO/91) u vezi s člankom 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO/05). Nalazeći da je tužiteljica pokrenutim upravnim postupcima i upravnim sporovima prekinula tijek zastare, sud kao neosnovan otklanja prigovor zastare istaknut po tuženici pozivom na odredbe članka 371. i članka 388. ZOO/91. Pritom kao neosnovane otklanja tvrdnje tužiteljice da bi vrijednost iznosa preplaćenog poreza zbog proteka vremena i promjene vrijednosti novca trebalo vezivati uz vrijednost neto plaće, cijenu kvadrata stambenog prostora ili neke druge odredive ili usporedive vrijednosti.

 

12.2. Dalje prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije dokazala da bi tuženica bila nesavjestan stjecatelj, pa priznaje tužiteljici na dosuđeni iznos od 20,71 kn zakonsku zateznu kamatu od idućeg dana od dana podnošenja tužbe odnosno 25. kolovoza 2011. do isplate primjenom članka 214. ZOO/91. Ovakvo svoje stajalište sud prvog stupnja obrazlaže navodima da iz materijalne dokumentacije odnosno rješenja Porezne uprave Ministarstva i presuda Upravnog suda RH, proizlazi da su upravna tijela pravilno izvršila povrat preostalog iznosa poreza na promet nekretnina (tako da proizlazi iz posljednje presude Upravnog suda RH broj Us-5913/07 od 18. ožujka 2009.). Sud prvog stupnja je uvažio da su odluke poreznih tijela preispitivane povodom pravnih lijekova tuženice u drugostupanjskom postupku sukladno Zakonu o općem upravnom postupku i povodom upravnih sporova sukladno Zakonu o upravnim sporovima pa da se postupanje upravnih tijela i Upravnog suda u meritornom odlučivanju i primjeni materijalnog prava u istim postupcima, ne može  pripisati nesavjesnom postupanju tuženice. Prvostupanjski sud zaključuje da okolnost što je tuženica sudjelovala u upravnosudskim postupcima, nema racionalnu osnovu ni objektivno opravdanje da bi bila nesavjestan stjecatelj, te da je konačno i odlukom Upravnog suda RH tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom.

13. Stoga, prvostupanjski sud kao neosnovan odbija preostali dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa 129.185,80 kn kojeg tužiteljica zahtijeva na temelju drugačijeg izračuna glavnice odnosno osnovice preplaćenog poreza. Dalje iz sadržaja pobijane presude proizlazi da sud tužiteljici nije priznao dio zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 20,71 kn u vremenu od      18. srpnja 1989. do 24. kolovoza 2011., dok odluku o troškovima postupka temelji na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a.

 

14. U donošenju pobijanog dijela presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

14.1. Protivno žalbenim navodima tužiteljice nije počinjena niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

14.2. Ova povreda nije počinjena niti time što je sud prvog stupnja u točki I. izreke presude, šesti i sedmi redak, zaboravio ukloniti riječi „kao i da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak“ (bez novčanog iznosa). Radi se o očitoj omašci u pisanju koja ne korespondira sa obrazloženjem odluke o troškovima postupka, a koju grešku sud prvog stupnja može u svako doba ispraviti pozivom na članak 342. ZPP-a (radilo bi se dijelu izreke koja se tiče tuženice koja nije podnijela žalbu).

 

14.3. Žalbom tužiteljica tvrdi da bi pobijana presuda bila nerazumljiva i proturječna, jer da sud prvog stupnja najprije utvrđuje kako tuženica nije bila nesavjesna ali ipak istoj nalaže da tužiteljici ispati određeni iznos. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani jer činjenica ne/savjesnosti tuženice kao stjecatelja relevantna je za pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 214. ZOO-a odnosno za pitanje tijeka kamate na dosuđeni iznos (o čemu će nastavno biti riječi) a ne za samu obvezu tuženice da vrati stečeno bez osnova prema članku 210. ZOO/91.                 

 

15. Činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno te je materijalno pravo pravilno primijenjeno u svemu, osim u odluci o početku tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos.

 

              16. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnost primjene materijalnog prava tužiteljica u žalbi ponavlja dva osnovna žalbena prigovora koje je iznosila tijekom postupka, prvo da se postupanje tuženice u konkretnom slučaju nikako ne može okarakterizirati kao savjesno dok se drugi žalbeni prigovor odnosi na utvrđivanje vrijednosti ostvarene koristi odnosno na pitanje utvrđene visine novčanog iznosa kojeg je tuženica dužna vratiti tužiteljici.

 

              17. U vezi prvopostavljenog žalbenog prigovora tužiteljica i dalje ističe da se nezakonito i nepravilno postupanje upravnih tijela tuženice koje je rezultiralo time da su rješenja čak tri puta poništavana u upravnom sporu što da je imalo za posljedicu da je upravni postupak trajao više od 20 godina, ukazuje kako je postupanje tuženice tijekom utvrđivanja i naplate porezne obveze bilo sve samo ne savjesno. Takvo nemarno izvršenje obveze naplate poreza da je imalo za posljedicu oštećenje poreznog obveznika. Dalje se u žalbi tvrdi da je tuženica morala biti upoznata s odredbom članka 5. tada važećeg  Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ broj: 47/85.) prema kojoj je tužiteljica bila oslobođena plaćanja poreza na promet nekretnina u visini vrijednosti ranije nekretnine odnosno jednog stana. Propustom primjene navedene odredbe, prema žalbenim tvrdnjama tužiteljice, tuženica da je pogrešno utvrdila poreznu obvezu te je svojim opetovanim nezakonitim postupanjem produljila trajanje postupka na više od 20 godina tijekom kojih je došlo do višestrukog umanjenja vrijednosti novca što sve da ukazuje na nesavjesnost tuženice.  

 

18. Osim toga, tuženica u žalbi ukazuje na stajalište izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3251/2019 i U-III-3252/2019 od 7. lipnja 2022., koju i ovaj sud smatra potrebnom citirati u relevantnom dijelu: 

 

„Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjskog suda razvidno je da je među parničnim strankama postojao spor oko visine iznosa (glavnice i kamata) koji je tuženica trebala vratiti podnositeljici kao tužiteljici na ime stjecanja bez osnove. Tužiteljica je isticala da joj tuženica uslijed dugogodišnjeg vođenja raznoraznih upravnih postupaka i sporova nije vratila odgovarajući iznos, a tuženica je i sama tijekom postupka isticala da je u više navrata podnositeljici isplaćivala određene iznose na ime preplate poreza na promet nekretnina te iz toga proizlazi da je i prije pokretanja parničnog postupka zbog stjecanja bez osnove imala saznanja o tome da je podnositeljica ustavne tužbe preplatila porez.

Iz prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio nespornim da je podnositeljica tuženici uplatila višak poreza, te je utvrdio glavnicu preračunavanjem nekadašnjih 207.093.438,00 DIN do iznosa glavnice odnosno osnovice od 20,71 kn, za koju je utvrdio suglasno članku 210. ZOO-a, da ju je tuženica u obvezi isplatiti podnositeljici. Međutim, istodobno je ocijenio da tuženica nije bila nesavjestan stjecatelj te da se stoga na iznos (utvrđene) glavnice (od 20,71 kn) zatezne kamate obračunavaju od idućeg dana od dana podnošenja tužbe, a to je od 25. kolovoza 2011.

Mjerodavnom odredbom članka 214. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Ustavni sud analizirao je cjelokupni sadržaj spisa konkretnog predmeta i utvrdio da je sud prvog stupnja, a zatim i drugostupanjski sud u povodu žalbe, propustio razmotriti i na razuman način procijeniti sve relevantne činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a osobito da su zanemareni navodi i dokazi koje je kontinuirano isticala odnosno prezentirala podnositeljica. Prema tome, riječ je o slučaju u kojem su sudovi počinili očite i grube pogreške u prosudbama i primjeni materijalnog prava.

Ustavni sud utvrđuje da je tijekom postupka kao nesporno utvrđeno (a kako to navodi i prvostupanjski sud u osporenoj presudi kada ističe da iz dokumentacije u spisu odnosno na temelju brojnih prvostupanjskih i drugostupanjskih rješenja upravnih poreznih tijela koja datiraju počevši od 1989. te uvidom u četiri presude Upravnog suda) da je doista došlo do preplate poreza na promet nekretnina. Također iz izjave tuženice u odgovoru na tužbu proizlazi da je tuženica i prije podnošenja tužbe (zahtjeva) nadležnom parničnom sudu zbog stjecanja bez osnove isplaćivala određene iznose podnositeljici, pri čemu sama tuženica navodi da "Upravni sud u ni jednoj svojoj odluci nije odlučio o povratu iznosa koji je tužiteljica zatražila", a iz čega proizlazi da je tuženica bila stranka u navedenim upravnosudskim postupcima. Slijedom navedenih utvrđenja, ocjena je Ustavnog suda da onda zaključak prvostupanjskog suda kako podnositeljica nije dokazala da je tuženica bila nesavjestan stjecatelj u smislu članka 214. ZOO-a, bez dodatnog obrazloženja navedenog zaključka, nema u konkretnom slučaju svoju racionalnu osnovu i objektivno opravdanje.“

 

19. Postupajući sukladno obvezi poštivanja i obvezatnosti odluka Ustavnog suda RH, predviđenoj odredbama članka 31. i članka 77. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 99/99., 29/02. i 49/02.), ovaj sud je nakon ponovnog razmatranja pitanja ne/savjesnosti tuženice u konkretnom slučaju, utvrdio da nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o tome da tužiteljica nije dokazala da je tuženica nesavjestan stjecatelj.

 

19.1. S obzirom na utvrđenu obvezu tuženice da vrati tužiteljici iznos 2,75 eur / 20,71 kn1 prema odredbi članka 210. ZOO/91 primjenom instituta stjecanja bez osnove, tada što se opsega vraćanja tiče u primjenu kao mjerodavna dolazi odredba članka 214. ZOO/91 koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

19.2.  Savjesnim se smatra onaj stjecatelj koji nije znao niti je morao znati da je njegovo stjecanje neosnovano. Nesavjesnim se smatra onaj stjecatelj koji je znao ili je prema okolnostima slučaja morao znati da je njegovo stjecanje neosnovano. Savjesnost stjecatelja morala je postojati za cijelo vrijeme trajanja neosnovano stečenoga posjeda, a u sudskom postupku može se smatrati da je stjecatelj postao nesavjestan od postavljanja zahtjeva za vraćanje. Ako se netko poziva na prijašnju nesavjesnost stjecatelja, mora to dokazati. Dakle, na tužiteljici je bio teret dokaza da je tuženica i prije podnošenja tužbe u ovome predmetu bila nesavjestan stjecatelj.

 

19.3.  Procjenjujući sve relevantne činjenične i pravne elemente ovoga spora, imajući u vidu da su tužiteljica i njezin suprug reagirali podnošenjem pravnog lijeka već na prvu odluku tijela tuženice kojim je razrezan porez na promet nekretnina kojeg su i platili 1989., uvažavajući prvenstveno činjenicu da je tuženica bila stranka u nastavno provedenim upravnosudskim postupcima, da je tijekom njihova dvadesetogodišnjeg trajanja u dva navrata tužiteljici isplaćivala određene iznose na ime preplate poreza na promet nekretnina, proizlazi zaključak da je i prije pokretanja ovog parničnog postupka zbog stjecanja bez osnove, tuženica imala saznanja o tome da je tužiteljica preplatila porez. Sporna je među strankama bila samo visina preplaćenog poreza ali ne i činjenica preplate. Radi navedenog radilo bi se o nesvjesnom stjecatelju, kako to osnovano tužiteljica tvrdi u žalbi i tijekom postupka, pa postoji obveza tuženice da prema članku 214. ZOO/91, na dosuđeni iznos plati zakonsku zateznu kamatu s početkom tijeka od dana stjecanja odnosno od            18. srpnja 1989. do isplate.  

 

20. Zakonske zatezne kamate i njihove stope, kroz pojedina razdoblja pobijanog dijela prvostupanjske presude, određene su primjenom članka 277. ZOO/91 i članka 29. ZOO/05, zatim Zakona o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 53/91.), Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 95/93.), Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 8/94.), Uredbe izmjeni Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 19/94.), Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 22/94.), Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 50/94.), Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 19/95.), Zakona o zateznim kamatama („Narodne novine“ broj: 28/96.), Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 36/96.), Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 76/96.), Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 72/02.), Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 153/04.) i Zakona o kamatama („Narodne novine“ broj: 94/04. i 35/05.).   

 

21. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 214. ZOO/91 i gore citiranih propisa o zateznim kamatama, odbijajući dio pobijane presude valjalo djelomično preinačiti te priznati tužiteljici na dosuđeni iznos od 2,75 eur / 20,71 kn1 daljnju zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 18. srpnja 1989. kao dana stjecanja do 24. kolovoza 2011., s obzirom da je nepobijanim dijelom prvostupanjske presude tužiteljici na dosuđeni iznos već priznata zatezna kamata od 25. kolovoza 2011. do isplate.   

 

22. Tužiteljica dalje u žalbi tvrdi kako je tijekom dugotrajnog trajanja upravnog postupka i upravnih sporova došlo do promjene valute i promjene vrijednosti novca pa kako se radi o stjecanju bez osnova, tužiteljica da ima pravo na povrat onoga što je dala. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na izračunu vještaka računovodstvene struke angažiranog po tužiteljici izvan ovoga postupka koji je kao parametar uzeo prosječne mjesečne neto plaće u 1989. u usporedbi sa prosječnom mjesečnom plaćom u veljači 2013. utvrdivši da iznos od 207.093.438,00 DIN predstavlja iznos od tadašnjih 25 prosječnih mjesečnih neto plaća odnosno iznos od 136.175,00 kn pa kako je tužiteljici nesporno tuženica vratila s ovog osnova iznos od 6.968.49 kn, to tužiteljica u ovome postupku potražuje 17.148,65 eur / 129.206,51 kn1. Tvrdi da je novčani iznos od 207.093.438,00 tadašnjih DIN predstavljalo određenu vrijednost pa kako valuta DIN koja je postojala u trenutku prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženice više ne postoji te kako tuženica više nije u mogućnosti vratiti tu imovinu, ista da je dužna vratiti vrijednost ostvarene koristi sukladno članku 210. stavak 2. ZOO/91. Poziva se na Naputak o načinu i postupku revalorizacije iznosa duga i rokovima uplate dugovanja u korist proračuna Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 46/00. - dalje Naputak) kojom da se određuje tečaj američkog dolara i njemačke marke za svaku pojedinu godinu počev od 1920., kao ekvivalent obračuna upisane hipoteke u nepostojećim novčanim jedinicama. 

 

22.1. Prema stajalištu ovoga suda izneseni žalbeni navodi nisu osnovani, a treba primijetiti da se niti Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj ukidnoj Odluci nije referirao na možebitnu nepravilnost utvrđivanja glavnice u konkretnom slučaju, iako je tužiteljica i navedenu okolnost isticala u podnesenoj ustavnoj tužbi.

 

22.2. Protivno stajalištu tužiteljice protuvrijednost iznosa od 207.093.438,00 DIN u nekadašnjim dinarima nije trebalo vezivati uz vrijednost prosječne neto plaće u 1989. kako je to učinila tužiteljica dostavom vještačkog nalaza sačinjenog izvan sudskog postupka kojeg je tuženica osporila pa ga stoga sud prvog stupnja pravilno nije uzeo u obzir niti je na njemu temeljio odluku tim više što je tužiteljica odustala od dokaznog prijedloga za provođenje drugog financijskog vještačenja i više nije ponavljala ovaj dokazni prijedlog.

 

22.3. Naputak Ministarstva Republike Hrvatske na koji se u žalbi poziva tužiteljica odnosi se na način i postupak revalorizacije iznosa duga na nekretninama na kojima je u vrijeme oduzimanja bila upisana hipoteka radi isplate dugovanja u postupcima povrata imovine sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96. i dr.) te se ne može primijeniti u ovom slučaju povrata više plaćenog poreza na promet nekretnina.

 

22.4. Treba naglasiti da su irelevantni žalbeni navodi tužiteljice kojima ističe da joj je zbog dužine trajanja upravnog postupka i upravnih sporova nanesena šteta uslijed promjene vrijednosti novca jer je tužiteljica tijekom postupka izričito tvrdila da se njezino potraživanje ne odnosi na naknadu nastale štete te je činjenično tužbu temeljila na institutu stjecanja bez osnova.

 

23. Odlukom o troškovima postupka iz točke II. izreke pobijane presude, sud prvog stupnja naložio je tužiteljici da tuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu 1.260,87 eur / 9.500,00 kn1 uz obrazloženje da je tužiteljica uspjela samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva od 1,6 %, radi čega je primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a tuženici u cijelosti dosudio trošak, čiju je visinu odredio primjenom članka 155. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

23.1. Međutim, uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja, ovome sudu nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda o obvezi tužiteljice da tuženici nadoknadi troškove postupka. Kao prvo, tužiteljica je donošenjem ove drugostupanjske odluke ostvarila veći uspjeh jer je u pogledu sporednog zahtjeva - tijeka zateznih kamata, tužiteljici kamata dosuđena za puno duže vremensko razdoblje (dodatno razdoblje od 22 godine). Kao drugo, ovaj sud nalazi da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, jer smatra da bi u protivnom bilo povrijeđeno pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva koje se jamči člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje Konvencija). Za ovakvo stajalište ovaj sud uporište nalazi u presudama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu: K. protiv Hrvatske, B. i dr. protiv Hrvatske, C. i B. protiv Hrvatske te Č. protiv Hrvatske.

 

23.2. Prilikom ispitivanja je li došlo do povrede prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva i provođenja testa razmjernosti radi odgovora na pitanja je li došlo do miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, je li miješanje bilo zakonito, je li težilo legitimno cilju i je li njime nametnut pojedinačan prekomjeran teret tužiteljici, utvrđeno je da bi ovakvo podmirenje troškova za zastupanje države predstavljalo miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu prve rečenice prvog stavka članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, ali naknada tih troškova ne bi bila doprinos u smislu drugog stavka članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, miješanje bi bilo zakonito jer bi nalog za naknadu troškova postupka bio utemeljen na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a, miješanje bi težilo legitimnom cilju jer je poduzeto radi ostvarenja javnog interesa koji se sastoji u odvraćanju potencijalnih tužitelja od pokretanja neopravdanih postupaka i isticanja neopravdano visokih tužbenih zahtjeva koji bi dovodili do nepotrebnih postupaka i troškova te osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih.

 

23.3.  Vezano za zadnje pitanje je li miješanje u pravo tužiteljice bilo razmjerno ili joj je nametnut prekomjeran individualni teret, ovaj je žalbeni sud utvrdio pozitivan odgovor imajuću u vidu posebne okolnosti slučaja. Tako je u ovome sporu na jednoj strani tužiteljica, kao fizička osoba i slabija strana, dok je na drugoj strani ekonomski jača strana - država Republika Hrvatska, zastupana po zakonskom zastupniku državnom odvjetništvu, pa iako položaj državnog odvjetništva nije usporediv s položajem odvjetnika jer se financira iz državnog proračuna, trošak zastupanja izračunava se po odvjetničkoj tarifi u jednakom iznosu predviđenom za nagradu odvjetnika. Treba imati u vidu da tužiteljica ostvaruje zaštitu svojeg imovinskog prava na isplatu preplaćenog poreza na promet nekretnine u ovom parničnom postupku, koji do sada traje 12 godina, a prethodio mu je period od 22 godine upravnosudskog pokušaja ostvarenja zaštite, što je sve za tužiteljicu bilo tegobno i iziskivalo troškove i izdatke. Dalje treba uvažiti dob tužiteljice zbog koje je vjerojatno u mirovini te općepoznatu činjenicu niskih mirovna u Republici Hrvatskoj, pa bi plaćanje troškova postupka državi bitno utjecalo na financijsku situaciju tužiteljice. Konačno, te prema ovom sudu i najvažnije, treba imati u vidu da iznos troškova postupka od 1.260,87 eur / 9.500,00 kn1 koji su naloženi tužiteljici da plati tuženici, višestruko premašuju iznos tužiteljici dosuđene glavnice od 2,75 eur / 20,71 kn1, što onda sve dovodi u pitanje svrhovitost vođenja ovog parničnog postupka, te svakako za tužiteljicu predstavlja prekomjeran teret.   

 

24. Stoga je ovaj žalbeni sud preinačio odluku o troškovima postupka, odbio zahtjev tuženice za naknadu troškova te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

  

25. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

              26. Kao nepobijana ostaje neizmijenjena prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo da tužiteljici isplati iznos od 2,75 eur / 20,71 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2011. do isplate.

 

 

U Rijeci 15. studenog 2023.

 

 

    Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.