REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4785/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB. 92963223473, zastupano po ET, zaposlenici po punomoći 199/2023, a ona po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice njegovog punomoćnika VT, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika KT, odvjetničke vježbenice, 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3214582907/08 od 7. listopada 2008. godine zaključenog između tužitelja ŠT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB. 92963223473, isplatiti tužitelju ŠT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 292,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.10.2008. do isplate, po stopi koja se do 31.07.2015. obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB. 92963223473, naknaditi tužitelju ŠT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2025. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3214582907/08 od 7. listopada 2008., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.342,75 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Kredit je dan na rok otplate od 85 mjeseci. Člankom 2. KAMATE I NAKNADE predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužitelju je za navedeni kredit naplaćena naknada za obradu zahtjeva. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 292,93 EUR. Spornim člankom (točkom) 2. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita.

1.1. Tužitelj, prije svega, ističe da se radi o tipskom ugovoru, koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe, kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

1.2. Također, sporna odredba, kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada, koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba, koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade, bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

1.3. Završno, tužitelj naglašava da je jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Slijedom svega iznesenog, tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3214582907/08 od 7. listopada 2008., koja glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 292,93 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 14.10.2008. do isplate uz naknadu parničnih troškova zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora, kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 31.07.2024. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.579,40 EUR, dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 292,93 EUR, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik upućuje i na odluke Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024. i Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024., koje citira i predlaže sudu da rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od 292,93 EUR. U odnosu na navedeno treba naglasiti da je, osim dijela kojim se traži isplata, dio tužbenog zahtjeva i deklaratorni dio, kojim se utvrđuje ništetnost pojedinih odredbi ugovora, pa nije riječ o suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora, slijedom čega sud i nije postupio u skladu s čl. 40.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), već je mjerodavna vrijednost predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi.

2.1. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno da bi se ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a ne spori visinu naplaćene naknade. Ukazuje da je čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP). Tuženik u cijelosti osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako je odredba, kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti, koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo na temelju kojeg, u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla, potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

2.2. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije, koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti, koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno, što se tiče informacija, koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj iznosi 2 % od iznosa traženog kredita (toč. B3.1.10.1. Odluke).

2.3. Tuženik ističe da je tužitelja, o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik je dostavio izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje, sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita, sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada iz 2008. propisivala je visinu te naknade u iznosu od 2 %. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu, koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.4. Tuženik ukazuje na u odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ZT protiv CIB Bank Zrt.) o kojem detaljno elaborira, a ukazuje i na presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Tuženik također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog slučaja, a osobito:

- odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

- nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

- sve obavijesti i informacije, koje je tužitelj imao, za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 13.10.2008. Naime, ukoliko bi sud smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

2.5. Vezano za tužbeni zahtjev, kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 14.10.2008., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 05. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu, koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik, u trenutku stjecanja, nije bio nepošten te ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: preslike Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 7.10.2008. (list 7-11 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7104339695 (list 12 spisa), otplatnu tablicu (list 14-16 spisa), promete po kreditu (list 18-25 spisa), Izvadak iz upute - obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 89-90 spisa), odluku o Tarifi (list 96-100 spisa), saslušan je tužitelj (list 122-123 spisa) te je pročitana i priložena sudska praksa (list 26-30, 42-77, 79-88, 91-95, 101-108 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale niti ih je sud izvodio.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci.

5. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 10.4.2025. (list 122-123 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju osobnog auta, isključivo za njegove potrebe, a ne ni za kakve poslovne svrhe. Iskazao je i da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva te da mu je u banci rečeno da ulaznu naknadu mora platiti jer tako banka posluje i da se o tome ne može pregovarati. Naveo je i da mu nije rečeno na što se ta ulazna naknada točno odnosi i da mu je ulazna naknada naplaćena kod plasmana kredita te mu nije rečeno u kojem iznosu će platiti predmetnu naknadu.

6. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, uvjerljiv i o onome čega se sjećao iz predmetnog pravnog posla. Tijekom iskazivanja sud u držanju tužitelja nije našao postojanje ikakvih naznaka da bi nešto lagao ili prešućivao, pa mu i zato vjeruje. Iskazom tužitelja bez ikakve je sumnje otklonjen prigovor da se ne radi o potrošačkom kreditu jer je jasno tužitelj naveo da mu je automobil, kupljen sredstvima kredita, bio neophodan za osobne potrebe te da nije vlasnik obrta ni trgovačkog društva, a niti iz jednog jedinog izvedenog dokaza ne proizlazi suprotno.

6.1. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo valja navesti da je prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je takav tuženikov prigovor ocijenjen neosnovanim. Povrh toga, ovom je sudu vrlo teško povjerovati da bi tuženik, kao specijalizirana bankarska ustanova, bio toliko aljkav u svom poslovanju da bi sklopio kredit s fizičkom osobom za automobil, koji bi bio namijenjen za poslovne svrhe, a da u toj situaciji ne bi provjeravao bonitet firme i navedeno stavio kao naznaku u sam Ugovor, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj, radi čega takav prigovor tuženika ovaj sud ocjenjuje u potpunosti proizvoljnim, paušalnim, ničim dokazanim i stoga neosnovanim.

7. Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe ugovora, sklopljenog između stranaka, a kojom je ugovorena naknada i troškovi sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora te posljedično tome, zahtjev za isplatu iznosa, primljenog na temelju ništetne odredbe.

8. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 7.10.2008. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214582907/08 i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao davatelj kredita. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj spornog dijela odredbe čl. 2. st.3. Ugovora kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

9. Sporno je da li je prethodno navedeni dio odredbe čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu iznosa u visini 292,93 €, za koji tužitelj tvrdi da je platio na ime predmetne naknade, sukladno gore navedenoj Odluci.

10. Čitanjem Potvrde tuženika od 16.8.2023. (list 4 spisa), koju je ovdje tuženik izdao na zahtjev tužitelja, utvrđeno je da je tužitelju 13.10.2008. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.207,09 HRK.

11. Iz izvedenih i gore analiziranih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već je morao prihvatiti ponudu banke, kakva mu je dana, a bio je informiran o visini anuiteta, koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadi, visini i svrsi naknade. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.

12. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba, koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. st.1. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva - ugovor je ništetan.

13. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 2.st.3. predmetnog ugovora određena, odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se, prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Naime, iz čl. 2. st.3. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu, prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

16. Po ocjeni ovog suda navedena odredba je neodređena, odnosno neodrediva, a to iz razloga, što na temelju navedene odredbe tužitelj, kako to slijedi i iz njegovog iskaza, nije imao mogućnost utvrditi visinu te naknade, odnosno prema kojim parametrima se ta naknada utvrđuje, a niti što ta naknada točno predstavlja. S druge strane iz čl. 18.J. predmetnog ugovora proizlazi da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. te da potpisom ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Banke i pristaju na njihovu primjenu te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju tog ugovora uručen primjerak istih. Što se tiče sporne Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora iz ugovora ne proizlazi da je tužitelj, prilikom sklapanja ugovora, bio upoznat s odredbama navedene Odluke o Tarifi naknada Banke kao niti da mu je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih. Navedeno proizlazi i iz iskaza samog tužitelja dok tuženik nije suprotno niti tvrdio, već je samo naveo da je ta Odluka u svako doba dostupna u poslovnicama Banke što podrazumijeva da nije priložena uz sam Ugovor.

17. Naime, iz iskaza tužitelja, koji sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv, proizlazi, između ostalog, da mu banka u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kredita nije objasnila parametre koji utječu na visinu predmetne naknade, da mu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila uručena Odluka o naknadama banke te da mu je izričito odgovoreno da se o visini te nakade ne može pregovarati.

18. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji, a niti je dokazao da ga je upoznao s odredbama Odluke o Tarifi naknada banke i da mu je tu Odluku, tom prilikom i uručio.

19. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 3214582907/08 te je više nego jasno da se da se radi o ugovoru, kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama Odluke o Tarifi naknada banke i Općim uvjetima poslovanja, prema tom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

20. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe č. 270.st.1. ZOO ništetna. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP.

21. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 2. st.3. navedenog ugovora bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način i to stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju od čega se sastoje naknade i troškovi i o kojim iznosima se točno radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojeg bi bio dužan platiti za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade i troškova, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.

22. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za obradu kredita nije ništetna jer to proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta naknada ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.

23. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve ulazne naknade financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

24. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao u točci I. izreke presude. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

25. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2.

26. Tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu plaćanja predmetne naknade, a čije plaćanje proizlazi iz Potvrde izdane od strane tuženika od 16.8.2023. (list 4 spisa). Kako tužitelj zahtjevom potražuje isplatu iznosa, kako je jasno naveden u toj Potvrdi, to je zahtjev za isplatu iznosa od 292,93 EUR/ ranije: 2.207,09 kn, na temelju odredbi čl. 323. u vezi čl. 1111. ZOO, prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u toč. II. izreke presude. Naime, prema čl. 323. st.1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, pa je upravo na temelju navedenih odredbi odlučeno kao u toč. II. izreke.

27. Neosnovano je pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 2009., pa se ne može retroaktivno primjenjivati na ugovor koji je predmetom spora, uz argumentaciju "da je zakonodavac smatrao kako je naplata naknada nezakonita onda takvo ovlaštenje banke ne bi dodatno uredio posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu". Naime, bez obzira na cilj i svrhu donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju i intenciji zakonodavca pri donošenju tog zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona, zakon koji je stupio na snagu nakon sklapanja konkretnog Ugovora, ne može se primjenjivati.

28. Na temelju odredbe čl. 1111. ZOO zatezna kamata suđena je od 14.10.2008. do isplate, a odluka o visini njene stope temelji se na odredbi čl. 29. st.2. i 8. ZOO.

29. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio s postavljenim zahtjevom. Troškovi se sastoje od zastupanja tužitelja po punomoćniku-odvjetniku, u skladu s u tužbi naznačenom vrijednosti predmeta spora i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 9.12.2024. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 20.1.2025. i 10.4.2025. za svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), odnosno ukupno 400 bodova što primjenom tbr. 54. Tarife iznosi 800,00 € a uz PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife i uz zatraženi trošak pristojbe na tužbu 53,09 € i na presudu 53,09 €, sveukupno iznosi 1.106,18 €. Tužitelju nije dosuđen kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer je to ročište prezakazano, u skladu s ovlastima suda glede upravljanja postupkom i održano, unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke, sukladno odredbi čl. 335.st.6. ZPP-a. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

30. Tuženik je spor izgubio, pa nije osnovan njegov zahtjev za naknadu troškova, slijedom čega je kao takav odbijen i odlučeno je kao u točci IV. izreke.

Zagreb, 23. travnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi

2. pun. tuženika