REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4857/2021-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Novoj Gradišci, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB: 080185577, Zagreb, Samoborska cesta 145, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja TĐ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika KĐ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 20259/07 od dana 11. prosinca 2007. godine, na temelju ponude br. 0083497, između tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb), Heinzelova 33, OIB 18736141210 i tužitelja MĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i to:

„Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći Prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate.“

II. Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb), Heinzelova 33, OIB 18736141210, da tužitelju MĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.470,82 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31.12. 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 3,57 € počam od 10.01.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,65 € počam od 11.02.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,01 € počam od 11.03.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 6,65 € počam od 09.04.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,05 € počam od 12.05.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,01 € počam od 10.06.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 3,71 € počam od 09.07.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1,69 € počam od 11.08.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1,97 € počam od 09.09.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,34 € počam od 09.10.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 17,43 € počam od 11.11.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,92 € počam od 09.12.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,76 € počam od 12.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,03 € počam od 10.02.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 28,13 € počam od 10.03.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,63 € počam od 09.04.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,70 € počam od 12.05.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 19,11 € počam od 09.06.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,34 € počam od 09.07.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,67 € počam od 11.08.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,26 € počam od 09.09.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 19,35 € počam od 09.10.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,24 € počam od 10.11.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,10 € počam od 09.12.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,74 € počam od 12.01.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 27,00 € počam od 09.02.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 25,92 € počam od 09.03.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 30,16 € počam od 09.04.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 29,08 € počam od 11.05.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 35,22 € počam od 09.06.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 40,43 € počam od 09.07.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 34,63 € počam od 10.08.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 50,56 € počam od 09.09.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 42,36 € počam od 11.10.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 43,68 € počam od 10.11.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 49,71 € počam od 09.12.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,05 € počam od 11.01.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 51,44 € počam od 09.02.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 52,01 € počam od 09.03.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 48,00 € počam od 11.04.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 58,58 € počam od 10.05.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 66,32 € počam od 09.06.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 69,19 € počam od 11.07.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 96,91 € počam od 09.08.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 72,53 € počam od 09.09.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 69,58 € počam od 11.10.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 70,99 € počam od 10.11.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 70,26 € počam od 09.12.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 75,33 € počam od 10.01.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 77,55 € počam od 09.02.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 78,58 € počam od 09.03.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 77,05 € počam od 10.04.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 77,81 € počam od 10.05.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 79,75 € počam od 11.06.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 78,09 € počam od 10.07.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 78,30 € počam od 09.08.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 76,96 € počam od 11.09.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 73,22 € počam od 09.10.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 73,91 € počam od 12.11.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 72,62 € počam od 11.12.2012. godine do konačne isplate,

-sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe .

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb), Heinzelova 33,OIB 18736141210, da tužitelju MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4,37 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 0,49 € počam od 10.06.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 09.07.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 11.08.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 09.09.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 09.10.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 11.11.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 09.12.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 12.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 10.02.2009. godine do konačne isplate,

-sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe ."

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 449,08 eura sa pripadajućim zateznim kamatama kako neosnovan.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 891,26 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 16.02.2013. g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.972,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Novoj Gradišci u kojoj navodi da je s tuženikom 11. prosinca 2007. sklopio Ugovor o operativnom leasingu za vozilo marke CITROEN C3SX 1,4 I 5V od dobavljača leasinga AUTO CENTAR RADIĆ d.o.o. te je tužitelju kao primatelju leasinga odobrio pravo korištenja istog motornog vozila na razdoblje od 60 mjeseci dok se tužitelj obvezao plaćati davatelju leasinga naknadu u iznosu od 14.717,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za CHF. U odnosu na način otplate leasinga ugovoreno je otplata u 60 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 226,20 CHF s time da iznos ukupne naknade iznosi 16.916,71 CHF. Za potrebe realizacije ugovora tužitelj je uplatio jamčevinu u iznosu od 3.679,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti od 16.282,50 kn. Tužitelj je u cijelosti otplatio dogovoreni iznos iz Ugovora o operativnom leasingu br. 20259/07 te je stekao pravo vlasništva na objektu leasinga. Nakon sklapanja ugovora o operativnom leasingu došlo je do promjene visine dotadašnje kamatne stope po kojoj je vršena otplata leasinga te uslijed navedenog i do promjene visine anuiteta odnosno mjesečnog obroka leasinga. Iz navedenih razloga došlo je do povećanja obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da su banke kao davatelji kredita u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezano glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja da je vezan sud u smislu odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba ugovora o operativnom leasingu u dijelu kojim su novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d. na dan uplate te kojim se nalaže tuženiku da s osnova promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju s naslova valutne klauzule tužitelju isplati iznos od 22.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, da tuženik nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača te da pravna utvrđenja i odluke iz navedenog postupka se ne primjenjuju na tuženika, ukazuje da nije dopušteno ocjenjivati u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik je osporio visinu zahtjeva i da je potraživanje u zastari. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradišci rješenjem poslovni broj P-828/2019-4 od 23.11.2020. oglasio se mjesno nenadležnim i odredio da će se nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu koje je rješenje povodom žalbe tužitelja potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-70/2021-2 od 3.3.2021.

4. Tuženik je podneskom od 04.11.2022. naveo da se utvrđenja iz kolektivnog postupka ne primjenjuju na tuženika jer nije bio stranka kolektivnog postupka. Naime, uvjet za proširene granice subjektivne pravomoćnosti iz kolektivnog postupka jest da se kolektivni postupak vodio protiv tuženika te da su predmetom tog kolektivnog postupka bili ugovori o leasingu koje ugovara tuženik s time da ne postoje identitet između ugovora o leasingu i ugovora o kreditu. Naime, ugovor o leasingu je ugovor sui generis kojim davatelj leasinga pribavlja objekt leasinga na način da od dobavljača objekta leasinga kupnjom stekne pravo vlasništva na objektu leasinga, te primatelju leasinga odobrava korištenje tog objekta leasinga kroz određeno vrijeme, a primatelj leasinga se obvezuje za to plaćati naknadu, dok kod ugovora o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Revd 2379/21 jasno je utvrdio da se tužitelji u postupcima protiv leasing društava ne mogu pozivati na kolektivnu zaštitu. U odnosu na status tužitelja kao potrošača odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., dalje u tekstu: ZZP/07) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik je opetovano istaknuo prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o leasingu u zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti petogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio. Sve obveze tužitelja po ovom ugovoru o leasingu otplaćene su još u kolovozu 2012. pa stoga cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena u travnju 2022., to tuženik ističe kako je prošlo gotovo deset godina od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik je istaknuo da čak i u slučaju kada bi sud ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, tužitelj bi imao pravo potraživati kamate tek od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćene leasing rate. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik prije svega ukazuje sudu da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Osporava osnov i visinu zahtjeva, jer se ne radi o ugovoru o kreditu, već o Ugovoru o operativnom leasingu koji je normiran Zakonom o leasingu, a ne Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Neosnovane su tvrdnje da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna, niti su ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi. Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF, a bila mu je ponuđena opcija sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u EUR. U ovom slučaju ne radi se o odnosu kreditiranja obzirom je predmet ugovora leasing vozila za čije se korištenje plaća mjesečna naknada. Tužitelj je mogao u svakom trenutku vratiti vozilo tuženiku i raskinuti predmetni ugovor. Valutna klauzula je dopuštena i legitimna ugovorna odredba i ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem jamčevine kao instrumenta osiguranja. Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je isplaćena tužitelju iznosila 6.715,19 kn više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o leasingu te predlaže naslovnom sudu da utvrdi tražbinu tuženika i to u iznosu od 6.715,19 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 16.02.2013. g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika. Predlaže sudu odbaciti tužbu, podredno odbiti uz tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

5. Tužitelj je podneskom od 04. siječnja 2024. (stranica 134-137 spisa), nakon provođenja financijskog vještačenja precizirao kondemnatorni dio zahtjeva na način da potražuje preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope od 2,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate te preplaćeni iznos s osnove tečajne razlike CHF u iznosu 2.174,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

6.Tuženik je podneskom od 15.01.2024. (stranica 138 spisa) prigovorio da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim o odredbe o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatom iznosa od 22.000,00 kuna što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 2.919,90 eura s osnove više plaćenih tečajnih razlika i kamata te je tužitelj podneskom od 04.01.2024. postavio konačni zahtjev kojim s osnove kamatne stope potražuje iznos od 2,68 eura, te osnove valutne klauzule iznos od 2.174,15 eura, odnosno s obje osnove ukupan iznos od 2.176,83 eura, čime je tužitelj djelomično povukao tužbu i to za iznos od 743,07 eura te se protivi djelomičnom povlačenju.

7. Nadalje, tužitelj je podneskom od 12.03.2024. (stranica 156 spisa) ponovno uredio tužbeni zahtjev, nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka na način da potražuje preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu 2,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama te preplaćeni iznos s osnove tečajne razlike CHF u iznosu 2.470,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

8. Tuženik je podneskom od 18.03.2024. (stranica 169 spisa) prigovorio da je tužitelj djelomično povukao tužbu i to za iznos od 446,34 eura te se protivi djelomičnom povlačenju i predlaže da sud odluči o zahtjevu za isplatom iznosa od 2.919,90 eura.

9. U odnosu na prigovor tuženika kojim se protivi djelomičnom povlačenju tužbe valja reći da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih kamata, a predmetno smanjenje se u smislu članka 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za što je potreban pristanak tuženika. Budući tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, sud je odlučivao o prethodno postavljenom tužbenom zahtjevu, odnosno o tužbenom zahtjevu iz tužbe kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 2.919,90 eura (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na trećoj sjednici Građanskog odjela održane 26. travnja 2021., broj Su-IV-16/2021-8).

10. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o operativnom leasingu (stranica 5-6 spisa), otplatni plan-amortizacijski plan (stranica 7-8 spisa), plan otplate primatelja leasinga AĐ (stranica 9 spisa), podatke o tuženiku iz sudskog registra (stranica 10-11 spisa), potvrdu Ureda državne uprave u Brodsko-posavske županije za tužitelja (stranica 12 spisa), Opće uvjete Ugovora o operativnom leasingu verzija 03-2007-promjenjiva kamata (stranica 19-22 spisa), ponudu operativnog leasinga (stranica 56 spisa), rasporede i datume plaćanja za tužitelja (stranica 71-82 spisa), ponuda/ kalkulacija 0083497 datum 11.12.2007. (stranica 94 spisa), narudžbenicu za novo vozilo za tužitelja (stranica 111 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Koraljki Cesarec Noršić (stranica 123- 129 spisa), dopunu vještačenja po vještaku Koraljki Cesarec Noršić (stranica 144- 152 spisa), dopunu vještačenja po vještaku Koraljki Cesarec Noršić (stranica 179- 191 spisa) i saslušao je tužitelja (stranica 213 spisa).

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu kojim se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći Prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate, dakle, u dijelu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, da mu tuženik isplati preplaćene iznose obroka leasinga zbog rasta kamatne stope te da mu tuženik isplati preplaćene iznose obroka leasinga zbog povećanja tečaja CHF, sve u ukupnom iznosu od 2.919,90 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

13. Između stranaka nije sporno da je 11. prosinca 2007. sklopljen Ugovor o operativnom leasingu i to između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga. Iz sadržaja ugovora proizlazi:

- da je predmet ugovora vozilo marke CITROEN C3 SX 1,4 I5V

- da ugovor traje 60 mjeseci

- da nabavna vrijednost vozila iznosi 14.714,44 CHF (bez PDV-a)

- da mjesečni obrok leasinga iznosi 226,20 CHF (bez PDV-a) u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za CHF, s time da ukupne naknade iznose 16.916,71 CHF

- da je tužitelj dužan platiti jamčevinu u iznosu od 3.679,36 CHF,

- da su sastavni dio ugovora opći uvjeti, otplatni plan i zapisnik o preuzimanju objekta leasinga

14. Člankom 35. Zakona o leasingu ("Narodne novine" broj 135/06 - primjena od 21. prosinca 2006. do 4. prosinca 2013.) propisano je da se ugovorom o leasingu obvezuje davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.

15. Obveze tužitelja, kao primatelja leasinga, propisane su člankom 43. Zakona o leasingu te je jedna od osnovnih obveza primatelja leasinga da plaća davatelju leasinga naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu (stavak 2.).

16. Člankom 10.1. Općih uvjeta za zaključenje ugovora o operativnom leasingu (stranica 20 spisa) propisano je da je nakon prestanka ugovora ili u slučaju prijevremenog raskida primatelj leasinga obvezan je objekt leasinga (u ovom slučaju vozilo) bez odlaganja, u urednom stanju sa svom standardnom opremom, prazan i očišćen, sa svim dokumentima i ključevima, vratiti davatelju leasinga na određeno mjesto i u određeno vrijeme prema uputama davatelja leasinga.

17. Člankom 3. stavak 1. točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15 i 102/15.) propisano je da se ovaj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora, a takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik.

18. Dakle, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika ne primjenjuju se pravila o potrošačkom kreditiranju, jer konkretnim Ugovorom o operativnom leasingu nije ugovorena obveza kupnje predmeta ugovora, već je, naprotiv, Općim uvjetima određena obveza vraćanja vozila tuženiku, a što nije sporno između stranaka.

19. Međutim na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) koji je lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Pri tome valja pojasniti da kada se u članku 3. stavak 1 točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju određuje da se ovaj zakon ne primjenjuje na operativni leasing tada to znači da se ograničenja zakona na primjenjuje na leasing, ali samo u kontekstu tog Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što ne isključuje primjenu Zakona o zaštiti potrošača.

20. Stoga se na ovu pravnu stvar primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) budući je Ugovor sklopljen 11.12. 2007.

21. Na konkretan odnos, suprotno navodima tužitelja, ne primjenjuju se pravna shvaćanja iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF, jer tuženik nije bio stranka u predmetnim postupcima. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

22. Kako se u ovom postupku, dakle, ne primjenjuju pravna shvaćanja iz naprijed navedenih odluka iz kolektivnog spora jer tuženik nije bio stranka u tim postupcima, već se primjenjuju odredbe o Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima odnosno sud primjenom navedenih zakona ispituje jesu li odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sadržane u potrošačkim ugovorima nepoštene, a time i ništetne, a tužitelj u ovom postupku nije prethodno zatražio utvrđenje ništetnim odredbe koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na ugovor o operativnom leasingu već traži samo isplatu tražbine s naslova promjenjive kamatne stope, to ovaj sud ocjenjuje obzirom na naprijed navedeno, da je tužitelj trebao najprije postaviti zahtjev u ovom postupku radi utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer isto predstavlja prethodno pitanje, da bi sud mogao odlučiti ima li tužitelj ukoliko istu odredbu u ugovoru o operativnom leasingu utvrdi ništetnim, pravo na isplatu iznosa s naslova odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je utvrđena ništetnom.

23. Kako tužitelj navedeno nije učinio, ovaj sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu s naslova promjenjive kamatne stope i odlučio kao pod točkom III. izreke presude.

24. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kupnji automobila odnosno tu je riječ o Ugovoru o operativnom leasingu. Prema tom Ugovoru tužitelj je naveo da nije postao vlasnikom automobila nakon otplate kredita, već je to mogao postati nakon proteka Ugovora o operativnom leasingu tek ako otkupi vozilo. Naime pravo kupnje da je imala treća osoba, a tužitelj bi dobio neki postotak. Tužitelj je iskazao da mu je rata kredita prilikom sklapanja ugovora odgovarala po visini te je u početku bila rata u iznosu od 1.080,00 kn, nakon određenog vremena rata kredita je porasla na 1.800,00 kn, blizu 1.900,00 kn te mu tuženik nije objasnio odredbe Ugovora o operativnom leasingu. Tužitelju je kolega radio u toj auto kući u kojoj je sklapao Ugovor o operativnom leasingu, te mu je rekao da je CHF povoljna valuta. Ugovor o operativnom leasingu prije potpisivanja nije pročitao jer nije naime imao iskustva sa kreditima te je isti kredit u međuvremenu otplatio. Automobil da je kupio za osobne potrebe, jer su mu članovi obitelji bili bolesni, a i sam je invalid. Tužitelj je naveo i da ga prilikom sklapanja Ugovora nisu upozorili na mogućnost promjene tečaja valute.

25. Sud prihvaća iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da se tužitelj odlučio za kupnju osobnog automobila za svoje potrebe, te da su mu u autokući ponudili mogućnost dugoročnog najma (leasinga). Također sud prihvaća da tužitelj nije pregovarao oko uvjeta leasinga najma, pa tako niti o odredbi kojom se plaćanje rate leasinga veže uz tečaj CHF.

26. Sud je odbio dokazni prijedlog radi saslušanja zakonskih zastupnika tuženika jer ocjenjuje da se njihovim saslušanjem ne može utvrditi je li tužitelj dobio potpune obavijesti o ugovornoj odredbi kojima se obvezuje na plaćanje leasing obroka vezano uz tečaj CHF, dok je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja da nije pregovarao o pojedinim odredbama Ugovora, već je riječ o tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik te tužitelju nisu objašnjene posljedice sklapanja takvog ugovora niti je u potpunosti obaviješten o ekonomskim posljedicama predmetnih odredbi koje utječu na valutnu klauzulu.

27. Što se tiče prigovora tuženika da tužitelj nije potrošač, sud je uvidom u sporni ugovor utvrdio da je primatelj leasinga- tužitelj, naveden kao fizička osoba, a tuženik je davatelj leasinga, kao pravna osoba. U ugovoru se ne navodi da bi sporno vozilo bilo kupljeno za potrebe obrta ili trgovačkog društva tužitelja i za obavljanje djelatnosti obrta ili trgovačkog društva, odnosno druge djelatnosti. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o leasingu kao fizička osoba, a za kupnju vozila za osobne potrebe, što je utvrđeno iz iskaza tužitelja danog na ročištu pred sudom, što će se dalje obrazložiti. Teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a isti to nije osporio. Osim toga kroz cijelo vrijeme trajanja samog tog ugovora i plaćanja mjesečnih rata leasinga nikada nije bilo sporno između stranaka za što se objekt leasinga koristi, pa se stoga utvrđuje da ga je tužitelj koristio za osobne potrebe kao fizička osoba.

28. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o operativnom leasingu, sve sukladno članku 96. stavak 4. ZZP/07.

30. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da tužitelj nije dobio potpunu i jasnu informaciju o rizicima ugovaranja najma vozila vezanu uz tečaj CHF te mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja leasing obroka. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora o kojoj tužitelj nije mogao niti pregovarati.

31. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja leasinga koji reguliraju materiju davanja leasinga i koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

32. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

33. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

34. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

35. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

36. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

37. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se obrok leasinga veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

38. Budući da navedena odredba prosječnom potrošaču nije razumljiva, imajući u vidu i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njezine (ne) poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

39. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

40. Priroda i specifičnosti valute CHF nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za CHF ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

41. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.

42. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora i Općih uvjeta tuženika o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

43. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelju jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi.

44. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o operativnom leasingu kojom je ugovoren iznos leasinga i mjesečni obrok leasinga vezan uz valutu CHF prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d.

45. Kako je predmetna odredba Ugovora o operativnom leasingu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

46. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Koraljki Cesarec Noršić koja je u nalazu i mišljenju navela da je Ugovorom o operativnom leasingu br. 20259/07 između AĐ i UniCredit Leasing Croatia d.o.o. ugovoren od 14.717,44 CHF na rok otplate od 5 godina uz leasing obroke koji iznose 226,20 CHF bez PDV-a mjesečno, a dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu plativo u kunama. Preplaćeni i manje plaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope iznosi “pozitivna” 20,20 kn, “negativna” -1.935,79 kn, tj netto -1.915,79 kn, tj -254,24 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur/7,5345 kn. Preplaćeni i manje plaćenog iznosa s osnove valutne klauzule iznosi 16.381,11 kn, tj. 2.174,15 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur/7,5345 kn.

47. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje, dok tuženik prigovara matematičkom izračunu vještaka u dijelu koji se tiče utvrđenih preplata s osnove valutne klauzule prvenstveno prigovara utvrđenju vještaka da bi datum prvog obroka bio 01.12.2007. što je prije sklapanja ugovora. Iz plana otplate kao i rasporeda plaćanja, koji je tuženik dostavio uz podnesak od 3. studenog 2022. da je razvidno da je da je prvi obrok obračunat i naplaćen u siječnju 2008. tj. nakon uplate jamčevine koja je bila uplaćena 12. prosinca 2007. Vještak da obračun tečajne razlike računa u odnosu na početno ugovoreni obrok, a ne u odnosu na naplaćeni obrok, pri čemu početno ugovoreni obrok prikazuje u bruto iznosu, tj. ne vrši korekciju PDV-a te ne uzima u obzir da se stopa PDV-a tijekom razdoblja otplate mijenjala. Također, vještak radi i usporedbe koristeći bruto obrok, pri čemu isti ne umanjuje za pripadajući iznos PDV-a, koji je tuženik platio na ime poreza. Izračun da je trebalo napraviti izuzimajući PDV, obzirom da tuženik pripadajući iznos PDV-a nije zadržao kao svoj prihod, već je isti plaćen u državni proračun s osnove izdanih računa za leasing obroke, te stoga da tužitelj ne može ostvarivati taj povrat od tuženika. Nadalje, vještak prilikom izrade izračuna ne uzima tečaj po kojem je izvršena uplata, već usporedbu vrši u odnosu na tečaj od prvog u mjesecu, kao da je dospijeće obveze tužitelja svakog prvog u mjesecu, dok je iz plana otplate koji prileži uz tužbu, razvidno da je dospijeće sedmi radni dan u mjesecu – pa je tako primjerice dospijeće za siječanj 2008. 10. siječnja, za veljaču 2008. 11. veljače itd. Vještak da još prilikom izračuna koristi i tečaj za izračun tečajnih razlika koji nije ugovoren. Naime, iz nalaza i mišljenja da je razvidno da vještak koristi kupovni tečaj za CHF, umjesto ugovorenog prodajnog tečaja za CHF koji je na dan 12. srpnja 2007. (datum korištenja leasinga) iznosio 4,425363. Također, ne samo da vještak koristi pogrešan početni tečaj, isti usporedbe tog pogrešnog kupovnog tečaja vrši sa srednjim tečajem od prvog u mjesecu za svaki pojedini anuitet, iako je eksplicitno u ugovoru ugovoren prodajni tečaj za CHF Zagrebačke banke d.d., tj. iako je ugovoreno da će se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora o leasingu ispunjavati plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći Prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate. Stoga tuženik smatra da bi ispravan izračun bio 1.971,00 eur/14.850,50 kn.

48. Sud je odredio pisano očitovanje vještaka na prigovore tuženika te je vještak izradio dopunu nalaza u kojoj je naveo razlika s osnove promjenjive kamatne stope iznosi: “pozitivna” 4,37 CHF, “negativna” -484,37 CHF, tj netto -479,99 CHF, tj. - 2.827,89 kn, tj -375,33 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur/7,5345 kn. Tečajna razlika iznosi 18.616,43 kn, tj. 2.470,82 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur/ 7,5345 kn.. Jamčevina iznosi 3.679,36 CHF, a što na dan uplate 12.12.2007. iznosi 16.282,50 kn, dok na dan 15.2.2013. iznosi 22.997,69 kn. Razlika iznosi -6.715,19 kn, tj. -891,26 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur/7,5345 kn. Nadalje, izračun je izražen uzimajući u obzir pripadajući iznos PDV-a i uzimajući u obzir promjene stope PDV-a tijekom razdoblja otplate, jer će tuženi u slučaju povrata sredstava tužitelju izdati obavijest o knjiženju (storno računa) u kojoj će umanjiti i svoj iznos PDV-a uplaćen u državni proračun a koji nije zadržao kao prihod.

49. Tužitelj je na ovako korigirani nalaz prigovorio odnosno djelomično prihvatio u dijelu koji se odnosi samo na izračun više plaćenog kako po osnovi povećanja kamate tako i po osnovi valutnog utjecaja u utuženom periodu, dok se u dijelu koji se odnosi na potplate, protivio navodeći da je potpuno neosnovano umanjivati učinjene preplate s eventualnim potplatama jer tuženik nije istakao odgovarajući procesnopravni ili materijalnopravni zahtjev kojem bi moglo biti udovoljeno zbog čega nema mjesta umanjenju više plaćenog za iznose učinjenih potplata, dok je tuženik prigovorio matematičkom izračunu vještaka u dijelu koji se tiče utvrđenih preplata s osnove valutne klauzule, obzirom da vještak iz izračuna ne izuzima PDV. Vještak da u obrazloženju mišljenja navodi da je izračun izražen uzimajući u obzir pripadajući iznos PDV-a i uzimajući u obzir promjene stope PDV-a tijekom razdoblja otplate, jer će tuženi u slučaju povrata sredstava tužitelju izdati obavijest o knjiženju (storno računa) u kojoj će umanjiti i svoj iznos PDV-a uplaćen u državni proračun, a koji nije zadržao kao prihod. Tuženik osporava navedeni navod vještaka iz razloga što prema čl. 33 Zakona o PDV-u, porezna osnovica za isporučeno dobro ili obavljenu uslugu može se umanjiti u slučaju opoziva, popusta i nemogućnosti naplate. U predmetnom slučaju ne radi se o opozivu obavljene usluge jer ista je izvršena, tj. usluga leasinga je pružena tijekom perioda trajanja leasing ugovora. S obzirom da nije došlo do opoziva obavljene isporuke, odnosno usluge, a što potvrđuje i činjenica da je ugovor otplaćen u cijelosti, nije ispravno provesti promjenu porezne osnovice, odnosno storno izdanih računa. Stoga je tuženik predložio sudu da pozove vještaka da dopuni nalaz i mišljenje na način da u izračunu prikaže neto razlike odnosno izuzimajući PDV, dok će sud odlučivati o tome ima li tužitelj pravo na bruto ili neto preplate, ako bi uopće tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik spori i dalje spori.

50. Sud je ponovno odredio pisano očitovanje vještaka na prigovore tuženika na način da vještak izračun preplaćenih i manje plaćenih iznosa prikaže u neto iznosu tj. izuzimajući PDV te je određeno i pisano očitovanje vještaka vezano za prigovore tuženika iz podneska od 18.3.2024. u odnosu na razliku u jamčevini.

51. Vještak je izradio drugu dopunu nalaza i mišljenja iz kojeg proizlazi da razlika s osnove promjenjive kamatne stope iznosi:

-razlika s osnove promjenjive kamatne stope anuiteta sa PDV-om iznosi: “pozitivna” 4,37 CHF, “negativna” -484,37 CHF, tj netto -479,99 CHF,

-razlika s osnove promjenjive kamatne stope obroka bez PDV-a iznosi: “pozitivna” 3,58 CHF, “negativna” -392,60 CHF, tj netto -389,01 CHF

-razlika s osnova promjenjive kamatne stope za iznos PDV-a iznosi: “pozitivna” 0,79 CHF, “negativna” -91,77 CHF, tj netto -90,98 CHF.

Tečajna razlika iznosi:

-tečajna razlika anuiteta iznosi 18.616,43 kn, tj. 2.470,82 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,5345 kn.

-tečajna razlika obroka iznosi 15.071,89 kn, tj. 2.000,38 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,5345 kn.

-tečajna razlika PDV-a iznosi 3.544,54 kn, tj. 470,44 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,5345 kn

-Jamčevina iznosi 3.679,36 CHF, a što na dan uplate 12.12.2007. iznosi 16.282,50 kn, dok na dan 15.2.2013. iznosi 22.997,69 kn. Razlika iznosi -6.715,19 kn, tj. - 891,26 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,5345 kn.

52. Tuženik nije imao više primjedbi na matematički izračun vještaka, ali je dalje osporio osnovanost zahtjeva tužitelja.

53. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopunu vještačenja smatrajući da su dani stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovori tuženika u odnosu na razliku u valutnom tečaju su pravne prirode, jer tuženik više ne osporava matematički izračun, a ostali prigovori se zapravo odnose na pravno pitanje koje je obrazložio sud.

54. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. U ovom slučaju je dio imovine tužitelja, koji je prešao u imovinu tuženika, novčani iznos s pojedine mjesečne uplaćene rate s osnova leasinga, koju je tužitelj platio na osnovu valutne klauzule iz spornog Ugovora, a koja je u ovom postupku po sudu utvrđena ništetnom, te svaka ta mjesečna rata leasinga predstavlja i neto iznos i iznos poreza na dodanu vrijednost (PDV) što je ukupni bruto iznos, odnosno tužitelj je svaku ratu plaćao tuženiku upravo u bruto iznosu, pa je onda tužitelju upravo za bruto razliku, kako je to utvrdio vještak u ovom sudskom postupku, umanjena tužiteljeva imovina, a temeljem osnove koja je otpala, jer je sud u ovom postupku utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o operativnom leasingu koji su sklopili tužitelj i tuženik, temeljem koje se sve navedeno obračunalo i naplatilo od tužitelja.

55. Slijedom navedenog, sud je dosudio tužitelju preplaćeni tečaj CHF u iznosu 2.470,82 eura, a kako to proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja vještaka (stranica 191 spisa).

56. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je tuženik dužan kamate platiti od dana plaćanja najamnine (obroka leasinga). Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

57.Odbijen je kao neosnovan preostali dio zahtjeva za isplatom pretplate s tečajne razlike CHF u iznosu od 449,08 eura jer je sud odlučivao o zahtjevu tužitelja iz tužbe u iznosu 22.000,00 kuna što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za jedan euro čini iznos od 2.919,90 eura jer se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

58. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o operativnom leasingu.

59. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

60. Tuženik je podneskom od 18. ožujka 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja navodeći da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 891,26 eura koji se odnosi na utvrđenu razliku u jamčevini, ranije iznos od 6.715,19 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja iznosa pobliže naznačenog u točki I. izreke presude nije osnovan. Naime, za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku sklapanja Ugovora i kada je kamata bila niža, valja reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa obroka leasinga, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih obroka leasinga trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih obroka leasinga. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu na strani tuženika. Iz članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg obroka leasinga u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima leasinga primjenjuje i na tuženika. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose obroka leasinga trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih obroka leasinga (tzv. negativne razlike).

61. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP-a te je sud uzeo u obzir uspjeh u osnovi i visini zahtjeva. Pri tome je uzeto u obzir da je tužitelj u cijelosti uspio s deklaratornim dijelom zahtjeva te djelomično u visini kondemnatornog zahtjeva. Naime, ukupno njegov uspjeh u sporu iznosi 92,31% (100%+84,62=184,62%:2=92,31).

62. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), zastupanja na ročištu od 14.11.2022. (Tbr. 100 bodova), zastupanje na ročištu od 27.03.2023. (Tbr. 9/1-100 bodova), zastupanje na ročištu od 14.09.2023. (Tbr. 9/2-50 bodova), zastupanje na ročištu od 11.03.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), za sastav podneska od 11.10.2023. (Tbr. 8/3/-25 bodova), za sastav podnesaka od 05.01.2024., 13.03.2024. i 21.06.2024. (Tbr.8/1- 100 bodova za svaki podnesak) odnosno ukupno 775 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.550,00 eura, uvećano za 25 PDV-a iznosi 387,50 eura, odnosno ukupno iznosi 1.937,50 eura. Trošak financijskog vještačenja u iznosu 199,08 eura priznat je tužitelju u cijelosti jer je bio potreban bez obzira na uspjeh u sporu, pa ukupno dosuđen trošak iznosi 2.136,58 eura. Uzimajući u obzir uspjeh tužitelja u sporu, dosuđeni su mu troškovi od 1.972,27 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

63. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

64. Ističe se da sud trošak određuje primjenom članka 155. ZPP-a i prilikom odlučivanja o troškovima određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave. Stoga sud nije tužitelju priznao trošak konferencije sa strankom, pribavu isprava jer ocjenjuje nepotrebnima te zastupanje na ročištu od 14.09.2023. u punoj visini jer isto ročište je odgođeno. Nadalje, nije priznat ni trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

65. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a.

U Zagrebu 23. travnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.