Poslovni broj: P-5725/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Petri Đerek Ivezić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. travnja 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-606/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji su tužitelj ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 sklopili dana 06.05.2005. godine u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva i mijenja se sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko početno ugovorene kamatne stope od 3,99% godišnje te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužitelju ČD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.839,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na slijedeće iznose:

- na iznos od 0,73 EUR od 2.9.2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,13 EUR od 4.10.2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,15 EUR od 3.11.2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,51 EUR od 2.12.2005. godine do isplate,

- na iznos od 0,34 EUR od 3.1.2006. godine do isplate,

- na iznos od 4,88 EUR od 1.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,13 EUR od 1.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR od 3.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,32 EUR od 3.3.2009. godine do isplate,

-na iznos od 8,58 EUR od 1.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,10 EUR od 1.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,92 EUR od 2.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,84 EUR od 1.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,65 EUR od 1.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,28 EUR od 1.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,14 EUR od 1.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,50 EUR od 3.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,58 EUR od 1.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,05 EUR od 1.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,56 EUR od 2.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,76 EUR od 2.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,53 EUR od 1.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,62 EUR od 1.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,39 EUR od 1.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,65 EUR od 1.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,51 EUR od 3.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,11 EUR od 1.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,80 EUR od 1.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,46 EUR od 3.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,72 EUR od 1.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 53,76 EUR od 1.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,86 EUR od 1.2.2011. godine do isplate,

- na iznos od 47,67 EUR od 1.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,25 EUR od 1.4.2011. godine do isplate,

- na iznos od 44,05 EUR od 1.5.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,77 EUR od 1.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od 64,60 EUR od 1.7.2011. godine do isplate,

- na iznos od 80,24 EUR od 2.8.2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,20 EUR od 1.9.2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,41 EUR od 1.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 59,61 EUR od 1.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 58,97 EUR od 1.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,97 EUR od 1.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 66,46 EUR od 1.2.2012. godine do isplate,

- na iznos od 66,93 EUR od 1.3.2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,51 EUR od 1.4.2012. godine do isplate,

- na iznos od 66,15 EUR od 1.5.2012. godine do isplate,

- na iznos od 67,26 EUR od 1.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 65,39 EUR od 1.7.2012. godine do isplate,

- na iznos od 65,88 EUR od 1.8.2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,47 EUR od 1.9.2012. godine do isplate,

- na iznos od 61,47 EUR od 2.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,71 EUR od 1.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 66,27 EUR od 1.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 65,14 EUR od 1.1.2013. godine do isplate,

- na iznos od 59,02 EUR od 1.2.2013. godine do isplate,

- na iznos od 64,22 EUR od 1.3.2013. godine do isplate,

- na iznos od 64,67 EUR od 3.4.2013. godine do isplate,

- na iznos od 62,64 EUR od 1.5.2013. godine do isplate,

- na iznos od 56,30 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,

- na iznos od 56,14 EUR od 2.7.2013. godine do isplate,

- na iznos od 57,70 EUR od 1.8.2013. godine do isplate,

- na iznos od 60,19 EUR od 1.9.2013. godine do isplate,

- na iznos od 63,64 EUR od 1.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 61,86 EUR od 1.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 63,12 EUR od 1.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 64,55 EUR od 1.1.2014. godine do isplate,

- na iznos od 54,43 EUR od 1.2.2014. godine do isplate,

- na iznos od 55,99 EUR od 1.3.2014. godine do isplate,

- na iznos od 55,48 EUR od 1.4.2014. godine do isplate,

- na iznos od 53,75 EUR od 1.5.2014. godine do isplate,

- na iznos od 53,20 EUR od 1.6.2014. godine do isplate,

- na iznos od 53,45 EUR od 1.7.2014. godine do isplate,

- na iznos od 55,41 EUR od 1.8.2014. godine do isplate,

- na iznos od 57,06 EUR od 2.9.2014. godine do isplate,

- na iznos od 56,72 EUR od 1.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 58,15 EUR od 1.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 59,12 EUR od 2.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 58,55 EUR od 1.1.2015. godine do isplate,

- na iznos od 58,71 EUR od 1.2.2015. godine do isplate,

- na iznos od 58,71 EUR od 1.3.2015. godine do isplate,

- na iznos od 58,71 EUR od 1.4.2015. godine do isplate,

- na iznos od 58,71 EUR od 1.5.2015. godine do isplate,

- na iznos od 58,71 EUR od 2.6.2015. godine do isplate,

- na iznos od 58,71 EUR od 1.7.2015. godine do isplate,

- na iznos od 58,71 EUR od 1.8.2015. godine do isplate,

- na iznos od 58,71 EUR od 1.9.2015. godine do isplate,

- na iznos od 58,71 EUR od 1.10.2015. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužitelju ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 2.822,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 1.10.2015. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2022. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.125,00 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.04.2025.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da je dana 06.05.2005.g. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 016-606/2005 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 58.500,00 CHF-a obračunatom prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu od 3,99 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a namjena kredita je kupovina stana.

2.

Ugovorom o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Anuiteti dospijevaju zadnjeg datuma u mjesecu.

3.

Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) je ništetna jer je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.g., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim Ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 96/03 i to čl. 81., 82. i 90.), a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 i to čl. 96. i 97.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

4.

Ova presuda Pž-6632/17 potvrđena je i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g.

5.

Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13), navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

6.

Predmetni kredit je konvertiran.

7.

Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja potražuje na ime preplate temeljem valutne klauzule iznos glavnice od 3.839,01 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nadalje tužitelj navodi da je u provedenoj konverziji utvrđena nova nedospjela glavnica eurskog kredita u svoti od 31.878,62 €.

8.

Provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen, a tuženik tužitelju nije u provedenoj konverziji priznao sve preplate učinjene po navedenom kreditu do tada. Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je između stranaka dana 11.02.2016. pod uvjetima propisanim odredbama zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/2015), kojim dodatkom ugovora je provedena konverzija kao da je od početka bio sklopljen ugovor u eurima.

9.

Tužitelj tvrdi da mu tužena prilikom utvrđivanja manje uplaćenog iznosa po osnovi pretplate po valuti i kamati koju je učinio do tada nije priznala sve pretplaćene iznose već je priznala pretplatu koja je manja od stvarno izvršene pretplate.

10.

Tužitelj se poziva na presudu suda EU C-118/2017 prema kojoj presudi tužitelj ima pravo na potpunu restituciju i uspostavu prava na povrat koristi s ciljem da se uspostavi takva pravna situacija kao da nepoštene odredbe nisu niti postojale.

11.

Stoga tužitelj nakon provedenog vještačenja na ime razlike u glavnici, a koja mu nije priznata prilikom provedene konverzije potražuje iznos glavnice u svoti od 2.822,72 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. pa do isplate.

12.

Stoga tužitelj predlaže da sud u cijelosti usvoji njegov tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka s pripadajućim kamatama.

13.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi osnovanosti i visini postavljenog tužbenog zahtjeva.

14.

Utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet te nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i automatskoj vezanosti parničnog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Sve kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

15.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora.

16.

Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

17.

Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP- a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tuženik tužitelju osporava svojstvo potrošača, te predlaže da sud uzme u obzir negativne razlike, tj. manje plaćene iznose kada je tečaj ili valuta bila niža. Nadalje tuženik drži se u konkretnom slučaju imaju primjeniti kamate kao na kunske kredite, te stoga treba izračunati preplatu uzimajući u obzir kamate kao na kunske kredite.

18.

Nadalje tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran sukladno ZID ZPK/15, pa slijedom toga su tim Ugovorom o konverziji stranke isključivo po izboru tužitelja riješio sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom.

19.

Naime, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu je došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, došlo je do promjene kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru pa i ubuduće, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, te sporazum o raspolaganju preplatom odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

20.

Stoga kako je između stranaka provedena konverzija kojom je tužitelj dobrovoljno pristupio ne postoji njegova tražbina, pa tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka.

21.

Tuženik predlaže da se sasluša tužitelj kao stranka kao i osobni bankar.

22.

Stoga, tuženik čineći nespornim da je ugovorena valutna klauzula drži da ista nije ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

23.

U dokaznom postupku sud je pročitao popis uplata po kreditu izvršen u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 9-12 spisa), pregled prometa za klijenta (list 13-24 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 25 spisa), otplatni plan kredita (list 27-30 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici (list 31 spisa), specifikacija uplata (list 33 spisa), Anex ugovora o kreditu od 11.02.2016. (list 43-46 spisa), Ugovor o kreditu od 06.05.2005. (list 49-63 spisa), pročitani su prateći članci uz kredite vezane za valutnu klauzulu CHF-a priloženi po tuženiku uz odgovor na tužbu (list 119-606 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka i provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (list 636-645 spisa).

24.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

25.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu vezan za valutu CHF. Rok otplate kredita je iznosio 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

26.

Nije niti sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Predmetni kredit je konvertiran.

27.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

28.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, te je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

29.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

30.

U odgovoru na tužbu i u tijeku postupka tuženik je predložio saslušanje tužitelja kao stranke, te je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara zaposlenog kod tuženika.

31.

U svom iskazu tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je dignuo kredit u banci za rješavanje stambenog pitanja i kupnju prve stambene nekretnine. U banci su mu s obzirom na iznos kredita koji mu je bio potreban za kupnju stana od 28 m2 ponudili kredit vezan za valutu CHF jer je u to vrijeme CHF imao najniži tečaj i najnižu kamatu, pa je slijedom toga bio i najpovoljniji za njega. Koliko se sjeća nije mu bio ponuđen kredit vezan za valutu euro niti za kune.

32.

Nitko mu nije objasnio da može doći do znatnog porasta tečaja, a nije se niti očekivalo da bi do takve promjene tečaja moglo i doći tijekom otplate kredita.

33.

Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu vidio je da je njegova kreditna obveza vezana za valutu CHF, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a nije bio u banci upoznat ni sa čime osim da je to najsigurnija, najstabilnija i najčvršća valuta i da neće biti nikakvih problema. Stoga kada je u Ugovoru o kreditu vidio ugovorenu valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu nije znao i nije mogao niti znati da može doći do znatnog povećanja kako tečaja tako i da će banka znatno povisiti kamatnu stopu u predmetnom kreditu.

34.

Inicijalno je mjesečni anuitet iznosio 1.300,00 kn, a da bi nakon dvije tri godine počeo tečaj rasti što je uz povećanje kamatne stope posljedično dovelo anuiteta od 2.200,00 kn. Ovo govori samo okvirno jer se ne sjeća točnih iznosa. U to vrijeme nije bilo moguće dobiti kredit u kunama. Navodi da je sve anuitete kredita podmirio točno uvijek i na vrijeme tijekom svih 20 godina.

35.

Navodi da je taj kredit konvertirao kada mu je banka ponudila konverziju, a taj kredit još uvijek otplaćuje jer je ugovoren na rok od 30 godina. Prilikom konverzije izvršio je i djelomičnu prijevremenu otplatu kredita. Namjena kredita je bila kupnja stana za osobne potrebe za stanovanje. Pojam valutne klauzule mu je bio gramatički jasan, ali mu nisu bili jasni rizici te valutne klauzule niti ga je itko upozorio na te rizike. Nastavno kao bankarski službenik nije radio na uslugama vezanima za valutnu klauzulu.

36.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja saslušanog kao stranke jer je logičan, uvjerljiv i u povezanosti sa materijalnim dokazima u spisu.

37.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

38.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

39.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

40.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

41.

Time je sud utvrdio da je neosnovan istaknuti prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač jer je razvidno da je kredit podigao za osobne potrebe. Pri tome je teret dokaza na tuženiku da tužitelj nije bio potrošač, kako je o tome zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018 od 26.05.2020.

42.

Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

43.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

44.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

45.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

46.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

47.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

48.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

49.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/ 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

50.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

51.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

52.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

53.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

54.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

55.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Č i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

56.

Radi navedenog valjalo je utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza povrata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

57.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

58.

Zadaća vještaka je utvrditi koliko je tužitelj preplatio kredit temeljem promjene tečaja valute CHF od dana kada je započela preplata pa do 30.09.2015.

59.

Nadalje, vještaci su dužni utvrditi razliku u eurima između početne glavnice po početnom otplatnom planu, odnosno početnom tečaju i kamati u odnosu na glavnicu u kunama koja je utvrđena na dan konverzije. Također vještaci trebaju iskazati kolika je preostala tražbina tužitelja kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice koju je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK.

60.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 3.839,01 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 281,50 EUR.

61.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.557,51 EUR.

62.

Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 31.878,62 EUR, što je preračunato iznosilo 243.515,42 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi bila manja za 2.822,72 EUR. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19.c. Aneksom uz Ugovor kojim je provedena konverzija utvrđen je manjak tužitelja na dan 30.09.2015. g. u iznosu 1.361,95 EUR.

63.

Tužitelj konačno uređenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja potražuje iznos preplata u svoti od 3.839,01 €, te na ime preplate nedospjele glavnice potražuje svotu od 2.822,72 €.

64.

Nakon što je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tuženik se protivi prenaci tužbenog zahtjeva, te ističe zastaru na tako preinačeni tužbeni zahtjev.

65.

Ovaj sud navodi da je tužitelj inicijalno u tužbi tražio na ime preplate iznos od 28.924,77 kn što preračunato u eure prema fiksnom tečaju eura daje svotu od 3.838,98 €, a vještak je našao da preplata po kreditu temeljem valutne klauzule iznosi 3.839,01 €, a što predstavlja razliku u izračunu i zaokruživanjima brojeva, pa slijedom toga nikakve razlike između inicijalno postavljenog tužbenog zahtjeva i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva nema.

66.

Tužitelj nije imao primjedaba na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da vještak nije izračunao kamate kao na kunske kredite, te je naveo da s obzirom da je vještak izračunao negativnu razliku da tu negativnu razliku treba odbiti od pozitivnih razlika.

67.

Kako je predmet ovog tužbenog zahtjeva preplata temeljem valutne klauzule i preplata temeljem razlika glavnica između početne glavnice i konvertirane glavnice kredita, a nije predmet tužbenog zahtjeva preplata temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope takav prijedlog tuženika je u cijelosti promašen.

68.

U odnosu na negativne razlike ovaj sud ukazuje da je riječ o potraživanju koje tužitelj nije utužio, a tuženik ih nije postavio u formalnom obliku (u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja).

69.

Sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije odlučuje u granicama zahtjeva čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22; dalje u tekstu ZPP). Predmetno načelo znači da sud u parničnom postupku ima ovlaštenje odlučivati samo o onome što su stranke obuhvatile svojim zahtjevima, a suprotno postupanje (ako sud presudom prekorači tužbeni zahtjev) dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

70.

Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplata za one mjesece gdje je platio više, pa stoga tužitelj ima pravo tražiti ono što je preplatio i ima pravo postaviti tužbeni zahtjev o kojem će sud odlučiti, pa slijedom toga sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i ne može, niti smije dosuditi stranci više od onoga što je zatražila.

71.

U ovom postupku je sporno da li sud po službenoj dužnosti treba uzeti u obzir i ona potraživanja (tzv. negativna) koja tužitelj nije utužio, a tuženik je na njih ukazao bez isticanja protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja. Ovaj prvostupanjski sud drži da bi se uzimanjem u obzir iznose koje niti jedna od stranaka nije utužila, po službenoj dužnosti, postupilo suprotno načelu dispozicije, suprotno činjenici da sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka, te bi prekoračio tužbeni zahtjev što dovodi do bitne povrede postupka. Još važnije, takvim postupanjem u sklopu kojeg bi sud djelovao po službenoj dužnosti (u korist banci odnosno van okvira zaštite potrošača) bi u bitnom bilo narušeno pravo tužitelja kao potrošača na raspravljanje i korištenje pravnih sredstava. Ovo stoga jer stranke u odnosu na sva potraživanja i postavljene zahtjeve moraju imati mogućnost očitovanja i ulaganja prigovora, poput prigovora zastare.

72.

Glede negativnih razlika donesen je konačni stav VSRH koju presudu je donijelo prošireno vijeće VSRH dana 18.12.2023. u predmetu Rev-549/23.

73.

U toj presudi je VSRH zauzeo jasan stav u svezi negativnih razlika i naveo je da:

kada tuženik ističe prigovor radi prijeboja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena.

74.

Isto to vrijedi i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

75.

U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

76.

Dakle da bi sud uopće mogao razmatrati prigovor radi prijeboja mora biti istaknut procesnopravni prigovor radi prijeboja ili u slučaju kompenzacije ( građanskopravni prijeboj), a ti zahtjevi moraju biti istaknuti kao protutužbeni zahtjev i to do zaključenja prethodnog postupka.

77.

Time je promijenjen stav VSRH glede negativnih razlika iz predmeta Rev-1277/22.

78.

Postavljeno pitanje za koje je dopuštena revizija je glasilo:

"Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?"

Odgovor na to pitanje gasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

79.

Stoga tuženiku ne pripadaju nikakve tzv. negativne razlike.

80.

U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK) ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

81.

Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK –a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

82.

Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku ( tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

83.

Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

84.

Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

85.

Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015.g. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

86.

Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.09.2015.g. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači stabilna valuta koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na eurske kredite.

87.

Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.09.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.09. 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.

88.

Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

89.

Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

90.

Kako je već rečeno cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

91.

Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.

92.

Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti iako je kredit konvertiran.

93.

Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.

94.

Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

95.

Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom.

96.

Da tužitelj nije obeštećen za preplatu u odnosu na valutnu klauzulu, a i u odnosu na početnu glavnicu, valja navesti da je VSRH donio rješenje pod brojem Rev-1096/2022 od dana 08.11.2022. kojim je zauzeto shvaćanje da sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je utvrđena konverzija kredita ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa ako takva razlika postoji bez obzira što je provedba konverzije izvršena sukladno ZID ZPK / 15 o čemu je zauzeo svoj stav VSRH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.

97.

Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom. Isto tako sud je vještačenjem utvrdio da tužitelju pripada razlika u preplati temeljem razlika glavnica između početne glavnice Ugovora o kreditu i konvertirane glavnice u svoti od 2.822,72 €.

98.

Kako je sud provedenim vještačenjem u cijelosti utvrdio osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos glavnice od 3.839,01 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. 99.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

100.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

101.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

102.

Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa.

103.

Nadalje sud je tužitelju dosudio i preplate koje su dospjele 2005.g i 2006. g. jer je njegov zahtjev cjeloviti restitucijski zahtjevi i za taj zahtjev je zastara prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a ta tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 i koja tužba je podnesena dana 04.04.2012.g. pa se prema tome prekid zastarijevanja računa od 04.04.2012., ali ne u odnosu na pojedinačne iznose već u odnosu na cjeloviti restitucijski zahtjev.

104.

Osim toga odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana je posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a banka je primila preplatu i u 2004, 2005, 2006 godini.

105.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO- a, po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za tri postotna poena i na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

106.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 142/12), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

107.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 2 podneska 17.01.2024. i 17.12.2024. svako po 100 bodova, troška zastupanja na 3 ročišta (01.07.2024., 10.02.2025. i 23.04.2025.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

108.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 600 bodova / 1.200,00 €.

109.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 300,00 €, troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 €, i dodatni trošak vještačenja u iznosu od 275,00 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.125,00 €.

110.

Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na presudu iz razloga što je dana 20.05.2023. stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

111.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

112.

Radi navedenog odlučeno je kao u toč. I. do III. izreke.

U Zagrebu, dana 23. travnja 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika