REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
Stalna služba u Daruvaru
Daruvar, Stjepana Radića 27
P-34/2025-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu Branislavu Hunjaku u parničnom predmetu tužitelja CH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Saja Oulovski i Nevena Oulovski, Pakrac, a protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po Odvjetničkom društvu Leko i Partneri iz Zagreba, povodom tužbe radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave od 08. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, te objavom presude na ročište za objavu od 23. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da isplati tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.587,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 31.10.2011. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koji je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznos od:
27,07 eura od 10/31/2011 godine do naplate
76,13 eura od 11/30/2011 godine do naplate
79,71 eura od 12/31/2011 godine do naplate
83,46 eura od 1/31/2012 godine do naplate
83,75 eura od 2/29/2012 godine do naplate
146,56 eura od 3/31/2012 godine do naplate
82,47 eura od 4/30/2012 godine do naplate
83,65 eura od 5/31/2012 godine do naplate
81,78 eura od 6/30/2012 godine do naplate
82,41 eura od 7/31/2012 godine do naplate
81,36 eura od 8/31/2012 godine do naplate
78,68 eura od 9/30/2012 godine do naplate
81,51 eura od 10/31/2012 godine do naplate
83,07 eura od 11/30/2012 godine do naplate
82,52 eura od 12/31/2012 godine do naplate
76,47 eura od 1/31/2013 godine do naplate
81,62 eura od 2/28/2013 godine do naplate
148,07 eura od 3/31/2013 godine do naplate
79,71 eura od 4/30/2013 godine do naplate
73,94 eura od 5/31/2013 godine do naplate
73,78 eura od 6/30/2013 godine do naplate
75,03 eura od 7/31/2013 godine do naplate
77,36 eura od 8/31/2013 godine do naplate
80,93 eura od 9/30/2013 godine do naplate
79,09 eura od 10/31/2013 godine do naplate
80,15 eura od 11/30/2013 godine do naplate
81,35 eura od 12/31/2013 godine do naplate
54,77 eura od 1/31/2014 godine do naplate
56,2 eura od 2/28/2014 godine do naplate
122,48 eura od 3/31/2014 godine do naplate
54,08 eura od 4/30/2014 godine do naplate
53,4 eura od 5/31/2014 godine do naplate
53,58 eura od 6/30/2014 godine do naplate
55,75 eura od 7/31/2014 godine do naplate
57,33 eura od 8/31/2014 godine do naplate
56,98 eura od 9/30/2014 godine do naplate
58,49 eura od 10/31/2014 godine do naplate
59,55 eura od 11/30/2014 godine do naplate
58,98 eura od 12/31/2014 godine do naplate
59,73 eura od 1/31/2015 godine do naplate
59,74 eura od 2/28/2015 godine do naplate
126,33 eura od 3/31/2015 godine do naplate
59,74 eura od 4/30/2015 godine do naplate
59,74 eura od 5/31/2015 godine do naplate
59,73 eura od 6/30/2015 godine do naplate
59,74 eura od 7/31/2015 godine do naplate
59,74 eura od 8/31/2015 godine do naplate
59,73 eura od 9/30/2015 godine do naplate, sve u roku 15 dana, kao i naknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.",
kao neosnovanim.
II. Svaka strana snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 21. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu za iznos kredita od 47.200,00 CHF. Ovo sve uz nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita prema promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF (švicarskog franka) na dan otplate kredita (valutnoj klauzuli). Navodi da je dana 15. prosinca 2015. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, ali i po tom Ugovoru je zbog ništetnih odredbi iz Osnovnog ugovora preplatio određeni iznos kredita i to na ime više plaćenih kamata na ime razlike promjene tečaja, odnosno razlike glavnice ukupno iznos od 3.587,44 EUR.
Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženika na isplatu razlike više preplaćenog kredita po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je to citirano u točki I. izreke presude i obveže tuženika na naknadu tužitelju parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
2. Dajući odgovor na tužbu, tuženik je između ostalog naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom. Navodi da su tužitelj i tuženik dana 15. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija Osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pa stoga tužitelj više nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te posljedično tome i potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove.
Dajući odgovor na tužbu, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.
Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, usvoji tuženikov prigovor prijeboja, te obveže tužitelja na naknadu tuženiku parničnog troška.
3. U tijeku postupka, sud je izveo slijedeće dokaze:
Uvid u Ugovor o kreditu od 21. ožujka 2006. (list 6), Dodatak Ugovora o kreditu od 15. prosinca 2015. (list 9), otplatnu tablicu (list 12), plan otplate (list 15, 18), pregled uplata po kreditu (list 21), knjigovodstvenu karticu za tužitelja kod PBZ d.d. (list 23), propagandni materijal banke za kredite (list 42-50), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Matijević Marijani, te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 73), saslušan je tužitelj kao stranka.
4. Izvođenjem dokaza, te analizom istih, sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:
Naime, između stranaka nije sporno da su dana 21. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu za novčani iznos od 47.200,00 CHF i to uz uvjete, a kako to tužitelj navodi u tužbi.
Nesporno je da su stranke dana 15. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija Osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
Sporno je da li su ugovorne odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i da li je uslijed takvih odredbi tuženik neosnovano stekao korist u vidu više otplaćenog kredita od strane tužitelja, te da li je u obvezi vratiti tužitelju neosnovanu stečenu korist.
Sporno je da li je osnovan tuženikov prigovor zastare.
5. Pravomoćnom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika, kao jednog od više utuženih banaka, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ugovorena isto tako valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.
Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti, ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
Iz navedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, ništetne.
Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nedopuštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.
Prema odredbi čl. 5. iste Direktive, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču, sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće naknade za kredit, odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe, a u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
6. Temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, sud je vezan za utvrđenje unaprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredbi u ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.
7. Sud je isto tako na stanovištu da je tuženik Ugovorom o kreditu, kojeg je zaključio s tužiteljem povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).
Naime, tužitelj kao građanin s prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja, nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja Ugovora, porasti više od ugovorenog i to u nekoliko navrata.
S druge strane, tuženik kao bankar je trebao upozoriti tužitelja i na okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.
8. Kako time proizlazi da je tuženik temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, bio bi je dužan vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima).
Međutim, dana 30. rujna 2015. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sve s ciljem uklanjanja negativnih posljedica iz Ugovora o kreditu, a vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odnosno, istim odredbama spomenutog Zakona je omogućeno potrošačima kao korisnicima kredita u CHF izjednačavanje s potrošačima kao korisnicima kredita u EUR, a postupak konverzije kredita je propisan čl. 19.c. istog Zakona.
Međutim, tužitelj ničim tijekom postupka nije dokazao da konverzija kredita nije bila izvršena u skladu s čl. 19.c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa da bi zbog nepravilnosti konverzije imao pravo na naknadu štete.
Istina, vještačkim nalazom vještaka financijsko knjigovodstvene struke je utvrđeno da je tužitelj s obzirom na ugovorne odredbe o kreditu, tj. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više otplatio kredit za iznos od 27.029,46 kn (sada 3.584,43 EUR).
Međutim, odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je određeno da se uzmu u obzir i takve "preplate" prilikom konverzije kredita, a sve u skladu s čl. 19.c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali koja odredba u sebi ne sadrži obračun prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom ugovorenom tečaju.
To znači da je konverzija kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu EUR izvršena u skladu s čl. 19.c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno da su konverzijom u obračun uključena početna glavnica, te sva plaćanja od početka trajanja kredita i to preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, te da su time obuhvaćene i više plaćene kamate i razlike tečaja CHF.
9. Dakle, kako je ovako izvedenim dokazima utvrđeno da je tužitelj konverzijom kredita riješio pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, sud je stoga na stanovištu da tužitelj nema više pravo, tj. pravnu osnovu na povrat više plaćenog iznosa kredita zbog više plaćenih kamata i zbog promjene tečaja CHF (valutne klauzule), pa je stoga i odbio tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim, a kako je to naznačeno u točki I. izreke presude.
10. Kako tuženik koji je uspio u parnici, nije podnio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u važećoj valuti EUR-o, te kakav takav zahtjev tuženika stoga nije ni pogodan za odlučivanje, sud je temeljem čl. 152. Zakona o parničnom postupku, a u pogledu troškova postupka i odlučio kao u točki II. izreke presude.
11. Ostale izvedene dokaze, te navode stranaka, sud je ocijenio neodlučnim za donošenje ovakve odluke.
U Daruvaru 23. travanj 2025.
S U D A C :
Branislav Hunjak
P O U K A : Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude, osim za stranku koja o tom ročištu nije bila uredno obaviještena i za koju rok teče od uručenja presude primjenom pravila o dostavi pismena. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Zajednički odvjetnički ured PH i DH, [adresa]
2. Odvjetničko društvo Leko i Partneri, Zagreb
