REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-2750/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Valentini Lukinec Galović, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa opunomoćenica Belinda Čačić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Čačić&Partneri, Zagreb, A. Hebranga 27, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Ulica grada Vukovara 54, OIB: 28454963989, radi upravne novčane kazne, 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-034-01/20-01/01, URBROJ: 567-02/12-20-01 od 25. veljače 2020.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem KLASA: UP/I-034-01/20-01/01, URBROJ: 567- 02/12-20-01 od 25. veljače 2020. u točki 1. izreke utvrđeno da je onemogućavanjem ostvarivanja prava pristupa osobnim podacima odnosno kreditnoj dokumentaciji po zaprimljenih 2577 zahtjeva korisnika otplaćenih kredita od strane tužitelja u razdoblju od 25. svibnja 2018. do 30. travnja 2019., koji se obrađuju vezano uz ugovore o kreditu u švicarskim francima (CHF) s promjenjivom kamatnom stopom, a koji su korisnici kredita sklopili sa društvom Hypo Alpe Adria Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 kao pravnim prednikom tužitelja došlo do povrede članka 15. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti podataka. U točki 2. izreke za kršenje prava ispitanika iz članka 15. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti podataka, odnosno težu povredu opisanu u točki 1. izreke rješenja, u skladu s odredbama članka 83. stavka 2. i 5. Opće uredbe o zaštiti podataka, izrečena je tužitelju upravno novčana kazna u iznosu od 1.100.000,00 kuna (slovima: milijunstotisućakuna) te je određeno da je tužitelj dužan platiti izrečenu upravno novčanu kaznu u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja u korist računa pobliže navedenog u izreci. U točki 3. izreke određeno je da će, ukoliko tužitelj u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja ne plati izrečenu upravno novčanu kaznu, Agencija obavijestiti Područni ured Porezne uprave Ministarstva financija na čijem je području sjedište navedenog društva radi naplate upravne novčane kazne prisilnim putem prema propisima o prisilnoj naplati poreza sukladno članku 46. stavku 2. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Točkom 4. izreke određeno je da je tužitelj dužan nakon izvršene uplate dostaviti dokaz o uplati na uvid Agenciji. Predmetno rješenje ispravljeno je rješenjem tuženika KLASA: UP/I-034-01/20-01/01, URBROJ: 567-12/12-21-08 od 13. srpnja 2021.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom osporava zakonitost osporavanog rješenja zbog bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanje i pogrešne primjene materijalnog prava, osporavajući osnov i visinu izrečene novčane kazne. Predlaže poništiti osporavano rješenje i sam riješiti upravnu stvar, podredno poništiti osporavano rješenje i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, uz nadoknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ostaje kod osporavanog rješenja iz razloga navedenih u odgovoru i iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Podneskom od 14. rujna 2022. tužitelj je iznio daljnja činjenična i pravna izlaganja.

5. Ovaj Sud je rješenjem od 2. svibnja 2023. podnio zahtjev za prethodnu odluku, odbio prijedlog tužitelja za dopunu prethodnih pitanja i upućivanje dodatnih prethodnih pitanja te je prekinuo upravni spor.

6. Sud Europske unije je rješenjem od 27. svibnja 2024. u predmetu C-312/23, odlučio povodom predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku.

7. Ovaj Sud je rješenjem od 14. lipnja 2024. nastavio upravni spor.

8. Podneskom od 20. ožujka 2025., zaprimljenim u Sudu 28. ožujka 2025., tuženik se očitovao na navode tužitelja sa rasprava od 11. ožujka 2025.

9.1. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis tuženika i sudski spis.

9.2. Sud je 11. ožujka 2025. i 11. travnja 2025. održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika stranaka.

9.3. Sud je odbio tužiteljev prijedlog za saslušanje profesora pravnog predmeta na okolnost počinjenih procesnih povreda koji je za tužitelja dao pravno mišljenje o povredi pravila postupka u provedenom upravnom postupku. Pravno mišljenje profesora zapravo predstavlja pravnu ocjenu činjenica o provedenim radnjama u upravnom postupku, odnosno o propuštanju provođenja radnji u tom postupku. Pravno mišljenje o povredi pravila postupka ne može biti predmet dokazivanja jer se primjena prava na utvrđene činjenice vrši od strane suda.

9.4. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem predstavnika tužitelja na okolnost da svaki korisnik kredita kao ugovorna strana primio svoj primjerak dokumentaciji jer se radi o dokaznom prijedlogu usmjerenom na dokazivanje činjenice koja nije odlučna u ovoj upravnoj stvari, o čemu se Sud očitovati u nastavku. Također, činjenica da traženi dokumenti odnose i na osobne podatke drugih fizičkih osoba nije odlučna za drugačije rješenje ove upravne stvari, o čemu se Sud očitovati u nastavku. Končano, očito je suvišno provođenje tog dokaza na okolnost provedbe nadzora jer je iz spisa tuženika razvidne okolnosti provedbe nadzora.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja tuženik je utvrdio:

- da se tuženiku obratio veći broj građana sa pritužbama u kojima navode da im tužitelj nije omogućilo ostvarivanje prava na pristup osobnih podacima, odnosno dostavu tražene kreditne dokumentacije u kojima su sadržani njihovi osobni podaci koji se odnose na ugovore o kreditu sklopljene u švicarskim francima (CHF) koji su u cijelosti otplaćeni, a koje su sklopili sa društvom Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao pravnim prednikom tužitelja;

- da su korisnici kredita tražili od tužitelja osobne podatke koji u sebi sadrži kreditna dokumentacija (ugovore o kreditu, otplatne planove, podatke o promjenama kamatnih stopa, knjigovodstvene kartice i dr.), odnosno tražili su pristup i dostavu osobnih podataka koji se odnose na njihove ugovore o kreditima sklopljenim u švicarskim francima (CHF);

- da je prema podacima tužitelja evidentirano 2.603 zahtjeva klijenata banke za dostavom kreditne dokumentacije u razdoblju od 25. svibnja 2018. do 30. travnja 2019.;

- da je tužitelj zaprimljene zahtjeve korisnika kredita za dostavom kreditne dokumentacije po sklopljenim ugovorima o kreditima u švicarskim francima odbio, pozivajući se, između ostalog, na prestanak obveznopravnog odnosa kada je kredit otplaćen u cijelosti te na članak 10. Zakona o potrošačkom kreditiranju navodeći da obveza vjerovnika iz članka 10. stavka 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju u svezi s člankom 10. stavkom 2. točkom (i) istog Zakona primjenjuje za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a ne po njegovom prestanku;

- da tužitelj u svojim sustavima pohrane ima traženi opseg podataka koji čuva u skladu sa svojim pravnim obvezama, odnosno da se u bazama podataka tužitelja nalaze traženi osobni podaci klijenata (baza HIBIS - poslovni sustav u kojem su sadržani svi matični podaci klijenta, koji su povezani sa uslugama koje klijent koristi te je putem istog vidljivo i knjigovodstveno stanje korisnika bilo po stanju računa ili kredita i baza ALFRESCO - baza skeniranih dokumenata (cijela kreditna dokumentacija);

- da je od ukupnog broja od 2603 podnesenih zahtjeva/upita/prigovora klijenata/ispitanika, tuženik u 26 predmeta već donio rješenja/odluke kojim je naložio tužitelju da podnositeljima zahtjeva omogući ostvarivanje prava i dostavu traženih osobnih podataka odnosne kreditne dokumentacije.

12. Na utvrđeno činjenično stanje tuženik je primijenio Uredbu (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti osobnih podataka) (SL L 119, 4.5.2016.) (dalje u tekstu: Uredba) i Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (Narodne novine, broj 42/18., dalje u tekstu: Zakon). Tuženik iznosi shvaćanje kako kreditna dokumentacija koja u sebi sadrži osobne podatke korisnika kredita koju tužitelj kao voditelj obrade i dalje obrađuje (čuva sukladno obvezama iz posebnih propisa) smatra se osobnim podatkom u smislu članka 4.1. Uredbe, da se podneseni zahtjevi za dostavom dokumentacije smatraju zahtjevima za pravo na pristup podacima u skladu s člankom 15. stavkom 3. Uredbe, da pravo na pristup osobnim podacima iz članka 15. Uredbe nije ograničeno vremenskim razdobljem trajanja ugovornog odnosa iz ugovora o kreditu, da zakonska obveza čuvanja (pohrane) kreditne dokumentacije traje i nakon prestanka ugovornog (poslovnog) odnosa, da ispitanik ne mora opravdavati sa svrhom u koju traži pristup podacima i dobivanje njihovih kopija (jer su to njegovi podaci, a ne podaci tužitelja kao voditelja obrade), da obveza čuvanja podataka i dokumentacije, i to ugovorene dokumentacije 11 godina sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, knjigovodstvene dokumentacije 10 godina sukladno Općem poreznom zakonu te dijela dokumentacije sukladno vremenskim rokovima utvrđenim Zakonom o računovodstvu, Zakonom o platnom prometu i Zakonom o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma, predstavlja pravnu osnovu za obradu (pohranu) osobnih podataka ispitanika (klijenata banke) u smislu članka 6. stavak 1. (c) Uredbe. Polazeći od tih shvaćanja tuženik je zaključio da je tužitelj kao voditelj obrade osobnih podataka bio dužan postupati sukladno odredbama Uredbe i osigurati ostvarivanje prava na pristup osobnim podacima, odnosno osigurati kopiju osobnih podataka – kreditne dokumentacije sukladno članku 15. stavka 3. Uredbe, a da je tužitelj odbijanjem zahtjeva 2577 ispitanika ostvario težu povredu Uredbe zbog čega mu je tuženik izrekao upravnu novčanu kaznu u iznosu od 1.100.000,00 kn.

13. Suprotno tvrdnjama tužitelja, obrazloženje osporavanog rješenja je sukladno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., dalje u tekstu ZUP), odnosno sadrži jasne, razumljive i neproturječne razloge donošenja rješenja, odnosno ne sadržava nedostatke zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

14. Tuženik je u konkretnom slučaju proveo izravni nadzor nad tužiteljem u svrhu utvrđivanja povrede Uredbe. To je jasno navedeno u osporenom rješenju, u kojem se višekratno spominju „izravne nadzorne aktivnosti“. U odgovoru na tužbu, tuženik tvrdi da izravni nadzor nije proveden, već da je korištena fakultativna istražna ovlast u okviru ispitnog postupka, što je u suprotnosti s navodima iz osporavanog rješenja. Prema članku 40. Zakona postoji obveza sastavljanja zapisnika bez obzira na to je li nadzor neposredan ili posredan.

15. Međutim, opisana povreda pravila postupka u okolnostima konkretnog slučaja uzimajući kao cjelinu, kako provedeni upravni postupak, tako i ovaj upravni spor, nije bila od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

16. Postupovna pravila nisu zakonom utvrđena da bi bila sama sebi svrhom. Ta pravila zbog pogrešne primjene mogu prouzročiti povrede prava radi čije zaštite su propisana. U konkretnom slučaju pravila su propisana radi ostvarivanja prava na očitovanje i prava na pravni lijek.

17. Za sve povrede pravila upravnog postupka vrijedi načelo relevantnosti. Drugostupanjsko tijelo u upravnom postupku i upravni sud u upravnom sporu, poništavaju nižestupanjsku odluku samo zbog nedostataka koji mogu utjecati na izreku te odluke. Dakle, u smislu odredbi ZUP-a i Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS) relevantne su one povrede koje su mogle utjecati na drugačije rješenje upravne stvari. Naime, drugostupanjsko tijelo u upravnom postupku odbit će žalbu, između ostalog, ako utvrdi da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari, odnosno da je prvostupanjsko rješenje na zakonu osnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni (članak 116. točka 2. i 3. ZUP-a). Nadalje, upravni sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci (članak 116. stavak 2. ZUS-a). Dakle, samo one povrede postupka koje su mogle utjecati na drugačije rješenje stvari mogu biti osnova za poništenje rješenja. Citirane odredbe ZUP-a i ZUS-a izričito propisuju odbijanje žalbe, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva, ako propusti javnopravnog tijela u konačnici nisu utjecali na ishod.

18. Primjenjujući navedena pravna shvaćanja u okolnostima konkretnog slučaja ovaj Sud ocjenjuje da propusti tuženika nisu bili od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Naime, prije svega činjenična je osnova osporavanog rješenja (broj podnesenih zahtjeva za pristup podacima i razlozi odbijanja dostavljanja osobnih podataka) utemeljena na činjenicama koje je tuženik sam utvrdio te ih je dostavio tuženiku. Nadalje, činjenica o broju predmeta u kojima je tuženik već donio rješenja/odluke kojim je naložio tužitelju da podnositeljima zahtjeva omogući ostvarivanje prava i dostavu traženih osobnih podataka odnosne kreditne dokumentacije, tužitelju je poznata jer je bio stranka u povezanim predmetima te je pokrenuo upravne sporove protiv tih rješenja. Dakle, tužitelju se ne može pozivati na to da mu nije omogućeno izjašnjavanje o tim odlučnim činjenicama. Konačno, u ovom upravnom sporu tužitelj je ostvario pravo na izjašnjenje i na pravnu zaštitu, a imajući na umu izjašnjenja tužitelja u ovom upravnom sporu ovaj Sud ne nalazi da bi izjašnjavanje tužitelja u upravnom postupku dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari.

19. Navedena argumentacija vrijedi za tužiteljevo pozivanje na povredu odredbi Uredbe u vezi s odredbama članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

20. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tuženik od tužitelja tražio očitovanje o točnom broju zahtjeva za pristup osobnim podacima/kreditnoj dokumentaciji koji su upućeni tužitelju, da je tužitelj naveo da sukladno podacima kojima raspolaže postoji evidentirano 2610 podnesenih zahtjeva, a zatim naknadno kako je nakon pažljivog utvrđivanja podataka došao do brojke 2603 zahtjeva te je dostavio dokumentaciju na elektroničkom mediju (DVD). Iz navedenog proizlazi da je tužitelj sam utvrdio broj ispitanika kojima je odbijen zahtjev za pristup osobnim podacima.

21. Iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da je tuženik točan broj zahtjeva ispitanika (2577) utvrdio tako da je ukupan broj podnesenih zahtjeva (2603) umanjio za broj podnesenih zahtjeva (26) u kojima je tuženik već donio rješenje/odluku kojima je naložio tužitelju da podnositeljima zahtjeva omogući ostvarivanje prava i dostavu traženih osobnih podataka odnosne kreditne dokumentacije.

22. Tužitelju je upoznat o kojim se pojedinačnim zahtjevima radi jer su mu dostavljena rješenja tuženika te je protiv tih rješenja podnio tužbe upravnom sudu. U svim tim upravnim sporovima, koje je tužitelj pokrenuo protiv tuženika, u suštini bilo je sporno isto pravno pitanje – ima li na temelju članka 15. Uredbe ispitanik/klijent banke pravo na dobivanje preslike kreditne dokumentacije od banke koja tu dokumentaciju čuva nakon prestanka ugovora o kreditu. U svim tim predmetima pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-4917/20-3 od 9. lipnja 2021. i dr.).

23. Tuženik je osnovano zaključio da sve podnesene zahtjeve, kojim korisnici kredita traže kreditnu dokumentaciju, treba smatrati zahtjevima za pravo na pristup podacima u skladu s člankom 15. stavkom 3. Uredbe. Naime, prije svega osnovano je shvaćanje tuženika prema kojem se kreditna dokumentacija, koja u sebi sadrži osobne podatke korisnika kredita koju tužitelj kao voditelj obrade i dalje obrađuje (čuva sukladno obvezama iz posebnih propisa), smatra osobnim podatkom u smislu članka 4.1. Uredbe. Zahtjev ne mora sadržavati izričaj „zahtjev za pristup osobnim podacima“ ili se izrijekom pozivati na članak 15. Uredbe, već je dovoljno da je iz njega jasno vidljivo da ispitanik traži uvid u svoje osobne podatke, a zahtjev za pristup podacima kreditne dokumentacije je upravo takav zahtjev koji je dovoljno određen da treba smatrati zahtjevom iz članka 15. stavka 3. Uredbe.

24. Suprotno tvrdnjama tužitelja, osporavano rješenje nije utemeljeno na činjenici da je tužitelj odbio zahtjeve korisnika kredita pretvoriti u dokumentaciju pogodnu za korištenje u određenu svrhu (na način da voditelj obrade poduzme dodatnu obradu osobnih podataka kako bi kreirao novi dokument po zahtjevu ispitanika).

25. Pravo na dobivanje kopije osobnih podataka iz članka 15. stavka 3. Uredbe ispitanik može ostvariti u bilo kojem trenutku i u više navrata sve dok se njegovi osobni podaci obrađuju. Voditelj obrade dužan je i više puta izdati iste osobne podatke sve dok ih obrađuje. Stoga okolnost da je svaki korisnik kredita prethodno već dobio kreditnu dokumentaciju nije osnovan razlog za odbijanje ispitanikova zahtjeva za ponovnu dostavu kopije prethodno već dostavljene kreditne dokumentacije.

26. Tumačenje Hrvatske narodne banke izraženo u Preporuci kreditnim institucijama za dostavljanje ugovorne dokumentacije potrošačima od 19. prosinca 2018. prema kojem ne postoji zakonska obveza kreditnih institucija da, po isteku ugovornog odnosa, dostave traženu dokumentaciju potrošačima, prije svega je dano u okviru propisa kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, a ne u okviru propisa kojim se uređuje zaštita osobnih podataka. Osim toga, ako to tumačenje iz predmetne Preporuke u širem smislu obuhvaća i propise o zaštiti osobnih podatka, ono svakako ne obvezuje ni tuženika niti ovaj Sud. Pritom ovaj Sud primjećuje da je i Hrvatska narodna banka preporučila svim kreditnim institucijama staviti potrošačima na raspolaganje dokumentaciju.

27. Članak 15. stavak 3. Uredbe odnosi se na pravo na dobivanje kopije osobnih podataka koji se obrađuju, odnosno na pravo na dostavu preslike dokumenata u kojem se ti podaci nalaze, a ne na dostavu potvrde o obradi osobnih podataka.

28. Presuda Suda Europske unije u spojenim predmetima C-141/12 i C- 372/12 od 17. srpnja 2014., na koju se poziva tužitelj, odnosi se na tumačenje Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL L 281). U toj je presudi Sud Europske unije tumačio članak 12. točku (a) Direktive 95/46/EZ, koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom, kojim se predviđalo pravo ispitanika da od voditelja obrade dobije „obavijest u razumljivom obliku o podacima koji se obrađuju te bilo koje podatke o njihovom izvoru”. Shvaćanje Suda prema kojem osoba čiji se podaci obrađuju ne može imati pravo na dobivanje preslike izvornog dokumenta ili spisa u kojem se ti podaci nalaze (t. 58.) nije primjenjivo nakon stupanja na snagu Uredbe. Za razliku od te odredbe, člankom 15. stavkom 3. prvom rečenicom Uredbe izričito se predviđa pravo ispitanika da od voditelja obrade dobije kopiju osobnih podataka koji se na njega odnose i koji se obrađuju.

29. U presudi u predmetu C-434/16 od 20. prosinca 2017., na koju se poziva tužitelj, Sud Europske unije nije iznio shvaćanje za koje tužitelj tvrdi da ga je iznio u točki 58. presude, niti ta presuda u cjelini daje bilo kakav odgovor na sporna pravna pitanja u ovom predmetu.

30. Ovaj Sud nalazi potpuno neosnovanim tvrdnje tužitelja da je tuženik propustio primijeniti shvaćanje austrijskog federalnog upravnog suda. Praksa sudova drugih država članica Europske unije nisu pravni izvor kojeg primjenjuje ni tuženik niti ovaj Sud.

31. Članak 15. stavak 4. Uredbe daje ovlast voditelju obrade uskratiti dostavljanje kopije osobnih podataka ako to negativno utječe na prava i slobode drugih čije osobne podatke voditelj obrade obrađuje, a ne ako to negativno utječe na prava i slobode samog voditelja obrade. Stoga se dostavljanjem preslike dokumenata ne bi povrijedila tužiteljeva prava kao voditelja obrade. Nadalje, tužitelj zanemaruje činjenicu da zahtjeve nije odbio zbog zaštite prava i sloboda drugih osoba, a okolnost što preslike dokumenata možda sadržavaju podatke o drugim osobama ne može negativno utjecati na njihova prava i slobode ako se podaci koji se odnose na druge osobe učine nečitljivima.

32. Tužitelj se smatra voditeljem obrade osobnih podataka klijenata u svim stadijima njihove obrade pa tako i u stadiju čuvanja kreditne dokumentacije u sustavima pohrane nakon prestanka ugovora o kreditu. Tužitelj je sam provjerio i utvrdio broj ispitanika kojima je odbijen zahtjev za pristup osobnim podacima pri čemu nije u upravnom postupku nije tvrdio niti dokazivao da se njihovi podaci više ne obrađuju (čuvaju). Stoga ovaj Sud nalazi neosnovanim tvrdnje tužitelja da tuženik nije utvrdio je li u odnosu na zahtjeve ispitanika tužitelj voditelj obrade osobnih podataka.

33. Sud Europske unije u predmetu C-312/23, rješenjem od 27. svibnja 2024. riješio je: 1. Članak 15. stavak 3. prvu rečenicu Uredbe treba tumačiti na način da: pravo ispitanika na dobivanje kopije osobnih podataka koji se na njega odnose i koji se obrađuju podrazumijeva da mu se preda vjerna i razumljiva reprodukcija svih tih podataka. Tim se pravom podrazumijeva pravo na dobivanje cjelovite kopije dokumenata koji sadržavaju, među ostalim, navedene podatke, ako je osiguravanje takve kopije nužno kako bi se ispitaniku omogućila provjera točnosti i iscrpnosti te kako bi se zajamčila njihova razumljivost. 2. Članak 15. stavke 1. i 3. Uredbe treba tumačiti na način da se: voditelju obrade nalaže obveza da ispitaniku koji to zatraži osigura kopiju osobnih podataka koji se na njega odnose i koji se obrađuju, čak i ako je taj zahtjev obrazložen svrhom koja nije povezana s ciljevima iz prve rečenice uvodne izjave 63. te uredbe. Dakle, Sud Europske unije je potvrdio da je tuženik pravilno primijenio materijalno pravo.

34. Tuženik je pravilno ocijenio da su ispunjeni uvjeti za izricanje upravne novčane kazne iz članka 83. Uredbe umjesto drugih korektivnih mjera iz članka 58. stavka 2. točke (i) Uredbe. Naime, tuženik je pravilno utvrdio da je tužitelj, unatoč što je tuženik u 26 predmeta donio rješenja kojima je naložio tužitelju dostavu osobnih podataka, nastavio sa praksom odbijanja zahtjeva za dostavu osobnih podataka koji se odnose na njihove ugovore o kreditima, dakle da izricanje blažih korektivnih mjera nije navelo tužitelja na poštivanje propisa o zaštiti osobnih podataka. Nadalje, članak 83. stavak 5. Uredbe propisuje izricanje novčane kazne u iznosu do 20.000.000,00 EUR ili u slučaju poduzetnika do 4% ukupnog godišnjeg prometa na svjetskoj razini za prethodnu financijsku godinu za kršenje prava ispitanika u skladu s člancima od 12. do 22. Uredbe.

35. Prilikom odlučivanja o izricanju upravne novčane kazne i odlučivanja o iznosu te upravne novčane kazne tuženik je procijenio ostvarivanje ciljeva izricanja upravne novčane kazne u smislu članka 83. stavka 1. Uredbe te je uzeo u obzir sve kriterije iz članka 83. stavka 2. Uredbe.

36. Ovaj Sud ne nalazi proturječnost u obrazloženju osporavanog rješenja u kojem se, s jedne strane, navodi da tužitelju nije bilo dovoljno odvraćajuće izricanje korektivnih mjera u pojedinačnim postupcima u kojima su već izrečene takve mjere, a, s druge strane, navodi da tužitelju do sada nije utvrđena povreda prava ispitanika sukladno članku 15. stavku 3. Uredbe niti druga relevantna kršenja odredbi Uredbe. Naime, tuženik je morao uzeti u obzir činjenicu da je tužitelju izrekao korektivnu mjeru davanjem naloga za omogućavanjem pristupa podacima u 26 predmeta. Ti predmeti nisu uzeti u obzir prilikom utvrđivanja ukupnog broja zahtjeva jer je u tim slučajevima već izrečena odgovarajuća korektivna mjera. S druge strane, to što tu okolnost nije cijenio kao otegotnu okolnost jer u vrijeme donošenja osporavanog rješenja ta rješenja, kojima je naloženo omogućavanje pristupa podacima, nisu bila pravomoćna (tuženik je smatrao da to može biti otegotna okolnost samo kada je rješenje, kojim je izrečena korektivna mjera, postala pravomoćna) nije na štetu tužitelja.

37. U odgovoru na pitanje predvidljivosti izricanja upravno-novčane kazne, Sud podsjeća da je tužitelju još prije donošenja osporenog rješenja bilo poznato stajalište tuženika iz više ranijih pojedinačnih predmeta. Unatoč tome, tužitelj je svjesno ustrajao na vlastitom tumačenju obveza iz Uredbe. Na taj način, tužitelj je preuzeo rizik i doveo se u situaciju u kojoj je bilo nužno izreći novčanu kaznu zbog kontinuiranog nepoštivanja odluka nadzornog tijela.

38. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

39. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a.

40. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 23. travnja 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnica Belinda Čačić, [adresa] Zagreb, A. Hebranga 27

2. Agencija za zaštitu osobnih podataka, [adresa] Zagreb, Ulica grada Vukovara 54

3. U spis