Posl. br. Pr-41/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu tog suda Marini Radaić Martinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku - Stalna služba u Korčuli, Građansko upravni odjel, radi isplate,nakon održane glavne javne rasprave zaključene 26. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice ODO Građansko upravnog odjela u Korčuli, dana 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju bruto iznos od 9.333,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 808,64 EUR od 15. veljače 2019.

- na iznos od 402,01 EUR od 15. ožujka 2019.

- na iznos od 784,27 EUR od 15. travnja 2019.

- na iznos od 367,28 EUR od 15. svibnja 2019.

- na iznos od 335,48 EUR od 15. lipnja 2019.

- na iznos od 235,82 EUR od 15. srpnja 2019.

- na iznos od 315,82 EUR od 15. kolovoza 2019.

- na iznos od 502,45 EUR od 15. rujna 2019.

- na iznos od 306,10 EUR od 15. listopada 2019.

- na iznos od 86,00 EUR od 15. studenog 2019.

- na iznos od 242,33 EUR od 15. prosinca 2019.

- na iznos od 470,85 EUR od 15. siječnja 2020.

- na iznos od 571,46 EUR od 15. veljače 2020.

- na iznos od 594,40 EUR od 15. ožujka 2020.

- na iznos od 247,87 EUR od 15. travnja 2020.

- na iznos od 456,33 EUR od 15. svibnja 2020.

- na iznos od 654,42 EUR od 15. lipnja 2020.

- na iznos od 396,88 EUR od 15. srpnja 2020.

- na iznos od 4,82 EUR od 15. kolovoza 2020.

- na iznos od 188,75 EUR od 15. rujna 2020.

- na iznos od 41,27 EUR od 15. listopada 2020.

- na iznos od 31,91 EUR od 15. studenog 2020.

- na iznos od 163,75 EUR od 15. prosinca 2020.

- na iznos od 373,31 EUR od 15. siječnja 2021.

- na iznos od 176,97 EUR od 15. veljače 2021.

- na iznos od 468,66 EUR od 15. ožujka 2021.

- na iznos od 105,16 EUR od 15. travnja 2021.

pa do isplate, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u bruto plaći, po stopi zatezne kamate koja se od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dane nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.136,41 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, Postaje pomorske policije Dubrovnik, tijekom razdoblja od siječnja 2019. do ožujka 2021. obavljao poslove policijskog službenika, a što je zbog prirode posla zahtijevalo prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i blagdanom. Sukladno odredbama Zakona o radu, Zakona o policiji i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike da se osnovna plaća službenika i namještenika za rad noću uvećava za 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25% i za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs za 150%. Tužena da tijekom razdoblja od siječnja 2019. do 2021. tužitelju nije pravilno obračunala i isplatila razliku plaće za ostvareno radno vrijeme, za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima niti da je to do danas učinila kako je taj rad evidentiran u evidenciji o prisustvu na radu, kao i radnim nalozima. Tužitelj da je spor pokušao riješiti mirnim putem, zahtjevom podnesenim Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku koji zahtjev da je zaprimljen 26. travnja 2021., a na koji zahtjev tužena da nije odgovorila, poradi čega da tužitelj ovom tužbom od tužene potražuje isplatu neisplaćenog dijela plaće u bruto iznosu od 9.333,01 eur za razdoblje od siječnja 2019. do ožujka 2021. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 25. travnja 2022. tužena navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Iz obračunskih lista plaće za tužitelja za razdoblje od siječnja 2019. do ožujka 2021., preslika radnih naloga i izvješća o radu te preslike Registra službenih poslova za navedeno razdoblje da nesporno proizlazi da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe koje se odnose na organizaciju rada policijskih službenika, prije svega odredbe Zakona o policiji („Narodne novine“ br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15) koji da kao lex specialis u odnosu na Zakon o radu regulira način organizacije rada policijske službe te radno vrijeme. Također, ističe da su pravilno primijenjene odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike jer da su tužitelju za stvarno odrađene sate rada u spornom razdoblju, uz osnovnu plaću, isplaćeni i svi dodaci na plaću predviđeni odredbama Kolektivnog ugovora. Navedeno da je i u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u rješenju broj Revr 1318/16-2 od 26. listopada 2016. u kojem da je jasno navedeno da se pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad može ostvariti za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada nisu stvarno izvršavani radni zadaci. Dalje navodi da je iz dostavljene dokumentacije razvidno da su tužitelju uz osnovnu plaću obračunati i isplaćeni svi dodaci na plaću predviđeni Kolektivnim ugovorom pa tako dodaci za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom 150%, rad u smjenama 10%, rad u turnusu 5%, dvosmjenski rad, pasivno dežurstvo kao i terenski dodatak. Iz navedenog da proizlazi kako je neutemeljen navod tužitelja da mu je u utuženom razdoblju tužena nepravilno obračunava i isplaćuje razliku plaće za ostvareno radno vrijeme. Štoviše, odredbom čl. 118. Kolektivnog ugovora da je određeno da su tumačenja Zajedničke komisije obvezujuća za ugovorne strane u kojem smislu tuženik ističe da je Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora tumačenjem čl. 39. (sada 44.) u svezi sa čl. 50. (sada 56.) Kolektivnog ugovora (ostvarenje dodatka na plaću za rad na terenu) na sjednici održanoj 06. lipnja 2006. dala tumačenje da terenski dodatak nije naknada za rad niti zamjena za plaću nego da služi za pokriće povećanih troškova zbog rada na terenu pa da stoga službenik ima pravo na uvećanje osnovne plaće sukladno čl. 39. Kolektivnog ugovora za sate kada je radio noću, prekovremeno, subotom i sl. Dakle, neovisno o tome što se u rad na terenu u smislu čl. 56. Kolektivnog ugovora uračunava ukupno vrijeme provedeno na terenu i to od trenutka kad je službenik trebao doći na posao pa do trenutka povratka na uobičajeno radno mjesto, pravo na uvećanje plaće iz čl. 44. Kolektivnog ugovora službenik, pa tako i u konkretnom slučaju policijski službenik, ostvaruje samo za odrađene sate rada u koje se pri tome ne uračunava vrijeme putovanja. Navodi kako je rad na brodu zbog svojih specifičnosti sukladno čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora organiziran na drugačiji način i sukladno potrebama službe i to na način da zaposlenici na brodu provode više dana uzastopce i to na način da 12 sati rade, a nakon toga imaju 12 sati odmora, što da je vidljivo iz radnih naloga i izvješća. Također, promatrajući materijalnopravnu regulativu prekovremenog rada, odredbe Kolektivnog ugovora o pravu na dodatak za prekovremeni rad tj. definiciji tog rada da se ne mogu promijeniti bez promatranja definiranja prekovremenog rada Zakonom o radu iz koje proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i prijeke potrebe odnosno izvanrednosti nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Dakle, tužena da je ispravno obračunala i isplatila naknade za stvarno ostvareni rad, sve sukladno radnim nalozima i izvješćima, SP3 izvješćima te nalozima za obračun plaće kao i sukladno organizaciji rada. Prekovremeni rad neprekidno 24 sata nekoliko dana uzastopce da je životno nerealan i neprihvatljiv, a što da potvrđeno i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i drugostupanjskog suda donesene u istovrsnim pravnim stvarima. Iz svega navedenog da proizlazi da tužitelj nije stvarno radio cijelo vrijeme boravka na višednevnim plovidbama te je u tom razdoblju imao i slobodno vrijeme. Sve to da upućuje na činjenicu da je tužena postupala sukladno zakonu i Kolektivnom ugovoru dok da se nerazumijevanje problematike terenskog rada i u skladu s time prava na dodatak iz čl. 44. Kolektivnog ugovora kao i pojam prekovremenog rada ne mogu tumačiti potrebom uvođenja preraspodjele radnog vremena odnosno tvrdnjom da je tužitelj radio za cijelo vrijeme boravka na terenu. Tužena dalje navodi kako se u konkretnom slučaju radi o radu na terenu kao posebnoj vrsti rada tj. radnog vremena koje radno vrijeme da je regulirano upravo čl. 57. Kolektivnog ugovora kao pasivno dežurstvo za vrijeme rada na terenu i da ne predstavlja institute Zakona o radu. Tužitelju da su u slučaju višednevnih plovidbi isplaćivani dodaci za pasivno dežurstvo temeljem čl. 57. Kolektivnog ugovora. Slijedom svega navedeno, tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Dana 5. svibnja 2023. donesena je presuda pod posl. br. Pr-1035/2021 kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 9.333,01 Eur-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose, a u periodu dospijeća od 15. veljače 2019. do 15. travnja 2021. (toč. I izreke) te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.520,89 Eur-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, po stopi određenoj kao u izreci (toč. II. izreke).

4. Protiv navedene prvostupanjske presude tužena je podnijela žalbu, povodom koje žalbe je odlučujući o istoj Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici donio rješenje 16. svibnja 2026. pod posl. br. Gž R-184/2023-2 kojim je ukinuo presudu ovog suda od 5. svibnja 2024. pod posl. br. Pr-1035/2021 i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz uputu da u ponovnom postupku pravilno valja utvrditi činjenično stanje na način da se utvrde točni radni zadaci koje je tužitelj obavljao nakon isteka redovnog radnog vremena i u kojem trajanju po pojedinim danima, odnosno utvrditi broj stvarno odrađenih sati rada izvan njegovog redovnog radnog vremena kroz utuženo razdoblje.

5. Tužitelj u nastavku raspravljanja a u odnosu na rješenje Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž R-184/2023-2 od 16. svibnja 2024. navodi kako pod utvrđenjem kako „pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora tužitelj može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke“, revizijski sud podrazumijeva sve sate tijekom dana osim 8 sati odmora, odnosno 16 sati dnevno, dok da iz drugostupanjske odluke proizlazi kako bi to trebali biti samo sati u kojima je tužitelj obavljao „konkretne poslove nakon isteka redovnog radnog vremena“, a koje utvrđenje drugostupanjskog suda tužitelj smatra pogrešnom interpretacijom stavova iz revizijskih odluka. Tužitelj dalje navodi kako je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Broj Rev-908/2023-2) od 30. travnja 2024., odbijen zahtjev revidenta na uvećanu plaću za svih 24 sata provedenih na plovilu tijekom višednevne službe reafirmiracijom pravnog shvaćanja revizijskog suda zauzetog u odluci poslovni broj Revr 1085/13 od 25. siječnja 2017. godine glede istovrsnog pitanja, a kojom da je odlukom na jasan i nedvojben način utvrđeno kako se samo vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati smatra vremenom izvan stvarno odrađenih sati rada (unatoč tome što djelatnik ne može napustiti mjesto rada) te da se stoga isto vrijeme ne može smatrati prekovremenim radom. U potvrdu navedeno dalje ukazuje kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 25. travnja 2019. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: „U situaciji kada je tužitelj upućen na višednevne službe na moru (4-7 dana), isti ima pravo na isplatu plaće po cijeni sata redovnog rada za 8 sati rada, na isplatu uvećane plaće po cijeni sata prekovremenog rada za 8 sati, dok za preostalih 8 sati nema pravo na isplatu plaće ni po cijeni sata redovnog ni po cijeni sata prekovremenog rada jer se radi o „odmoru“, osim ako je utvrđeno da je i to vrijeme proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta.“ Tužitelj daje navodi kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz stavova drugostupanjskih sudova, u odlukama iz činjenično i pravno istih sporova, pri tome citirajući obrazloženja drugostupanjskih presuda. Dalje navodi kako je vrijeme provedeno na brodu, sukladno čl. 44. st. 11. i 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", br. 89/12.) i čl. 38. st. 11. i 13. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", br. 112/17.) rad organiziran na drugačiji način, pa tužitelju da pripada dodatak za prekovremeni rad ostvaren radom dužim od dnevnog radnog vremena ili redovne smjene i prekovremeni rad ostvaren radom dužim od mjesečnog ili tjednog fonda radnih sati, a navedeni dodaci međusobno se ne isključuju. Također, sukladno odredbi čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22.), za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik da ima pravo na povećanu plaću, dok da je čl. 60. st. 1. propisano da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema čl. 62. st. 2. puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Isto tako tužitelj navodi da i Direktiva 2003-88/EZ od 4. studenog 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. godine o određenim vidovima organizacije radnog vremena u članku 2. točke 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

6. U ponovljenom postupku sud je proveo dokaz pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu i to zahtjev PG za mirno rješenje spora podnesen Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko upravni odjel od 16. travnja 2021. s potvrdom o slanju i dostavi, dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske broj: 511-03-05/3-1144/5-21 od 21. srpnja 2022., radne naloge Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje prometne policije Dubrovnik izdavane u razdoblju od siječnja 2019. do ožujka 2021. s priloženim izviješćima o radu, obračunske liste plaće za zaposlenika PG za razdoblje od siječnja do ožujka 2021., preslike SP 3, sudske odluke, vještvo stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Jelene Ćurlica od 10. listopada 2022., te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka ČG i KG te tužitelja PG i sudskog vještaka Jelene Ćurlice radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, te su ponovno saslušani svjedoci KG, OG te tužitelj.

7. Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/9/22, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova, za isplatom razlike plaće za rad izvan radnog vremena tijekom višednevnih plovidbi na koje je upućen radnim nalogom tuženika za razdoblje od siječnja 2019. do ožujka 2021., uvećana za sve pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te neradnim danom.

9. U postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko- neretvanske, Postaje pomorske policije Dubrovnik, na radnom mjestu policijskog službenika, te da je tužitelj u utuženom razdoblju radnim nalogom bio upućivan na višednevne plovidbe. Nesporno je i da tužitelj tijekom višednevnih plovidbi 24 sata boravio na brodu poslodavca, te da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama.

10. Sporno je da li tužitelj ostvaruje pravo na isplatu plaće u većem iznosu od onog kojeg mu je tužena isplatila u utuženom razdoblju odnosno da li je tužitelj obavljao radne zadatke svog radnog mjesta za vrijeme višednevne plovidbe u duljoj satnici od one koje mu je tužena evidentirala kao radno vrijeme (aktivno), slijedom čega da mu osim toga osim plaće koju mu je tužena isplatila za rad u (aktivnom) radnom vremenu pripada i pravo na isplatu plače za rad i u ostalom trajanju višednevne plovidbe, uvećano za pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima. Sud je u ponovljenom postupku trebao utvrditi kao odlučne činjenice stvarno odrađene sate rada tužitelja izvan njegova redovnog radnog vremena kroz utuženo razdoblje, odnosno koje je to konkretno poslove obavljao nakon isteka radnog vremena i u kojem trajanju.

11. Sukladno čl. 60. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19) radno vrijeme je definirano kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, dok je čl. 62 st. 2. ZR-a određeno da puno radno vrijeme ne smije biti dulje od 40 sati tjedno.

12. U svezi s navedenim, sud ističe Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 04. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja u odredbi čl. 2. toč. 1. i toč. 2. radno vrijeme definira kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

13. Odredbom čl. 94. st. 1. ZR –a propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

14. Odredbama čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o policiji ("Narodne novine" br. 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19.) određeno je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, a da mu za isto pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

15. Odredbama čl. 194. ZR-a propisano je da Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, čl. 9. st. 3 istog Zakona određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, a čl. 90. st. 2. istog Zakona propisano da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću iz stavka 1. ovoga članka, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

16. Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (¨Narodne novine¨ broj 112/17 dalje: KU) ne definira pojam radnog vremena radi čega se imaju primjenjivati odredbe ZR-a i prije svega direktive EU-a koja ima višu pravnu snagu, no isti jasno definira i pravi distinkciju između prekovremenog rad i pasivnog dežurstva.

17. Člankom 38. stavkom 9. i 10. KU je propisano da se prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada duži od 8 sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom, te kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (2 prve – 2 druge – 2 treće – 2 dana slobodna) ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

18. Pasivno dežurstvo je čl. 38. st. 4. KU definirano kao pripravnost za rad, a čl. 51. KU je propisano da ako službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom.

19. Člankom 50. KU ugovora je regulirano pravo na terenski dodatak službenika i to na način da je stavkom 1. propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, dok je stavkom 10. istog članka propisano da iznimno od odredbi ovog Kolektivnog ugovora, prava po osnovi terenskog rada ostvaruje i službenik koji radi na plovilu, odnosno na izdvojenom mjestu na otoku, ako plovilo odnosno izdvojeno mjesto rada na otoku, zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti najmanje 24 sata

20. Svjedok KG je u svom iskazu naveo kako je u vremenskom periodu od siječnja 2019. do ožujka 2021. zajedno sa tužiteljem bio zaposlenik Postaje pomorske policije Dubrovnik, a čiji je još uvijek zaposlenik, s tim da je on zaposlen u svojstvu zapovjednika plovila tipa B, a tužitelj u svojstvu mornara, a sada strojara. Navodi da u tom periodu kada su bili upućivani na višednevne plovidbe nakon evidentiranog radnog vremena tužitelj da je obavljao i dodatno radne zadatke pa da je tako prao brod, nalijevao tankove, čistio brod, pripremao obroke, a poslovi su ovisili i o vremenskim uvjetima, pa da je tako bilo situacija da su zbog vremenskih neprilika usred noći morali napustiti navedeno mjesto gdje je privezano plovilo te se premještati. Također da su postojali i određeni radni zadaci prije samog početka evidentiranog radnog vremena koje da je tužitelj morao obavljati ovisno o vremenskim uvjetima. Što se tiče stvarno odrađenih sati rada izvan radnog vremena svjedok navodi da je tužitelj iste obavljao kroz navedeno razdoblje cca 2 do 3 sata, a da se radilo o fizičkim poslovima, međutim tužitelj da je i van toga imao radne zadatke koje je morao obavljati pa da je tako morao slušati radio vezu, cijelo vrijeme biti na plovilu, a za bilo kakav izlazak se trebalo tražiti odobrenje, a izlazak je bio za potrebe kupovine novina ili namirnica za pripravu obroka na plovilu. Svjedok dalje navodi da nakon redovnog radnog vremena posada broda čuva brod, a u slučaju da se nešto dogodi da bi posada i odgovarala za to, pa da je tako i tužitelj bio odgovoran za sigurnost plovila i poslije aktivnog radnog vremena. Dakle, radni zadatak čuvanja broda radi sigurnosti u tom slučaju, svjedok navodi da započinje od kraja aktivnog radnog vremena do početka slijedećeg aktivnog radnog vremena. Sve dok slijedeća smjena ne preuzme plovilo posada broda da je odgovora za sve što se na brodu dogodi. Navodi kako ih za vrijeme višednevne plovidbe na plovilu tipa B bude troje članova posade, mornar, strojar i zapovjednik broda, te u situaciji kada jedan član posade odmara ukoliko se nešto neuobičajeno događa na plovilu i netko od članova posade to zamijeti da je dužan reagirati i pozvati cijelu posadu broda.

21. Svjedok OG u svom ponovljenom iskazu ostao je pri onom iskazu kojeg je već dao u ovom postupku navodeći kako su u utuženom periodu bili upućivani na višednevne plovidbe koje su trajale od 5 do 8 dana najčešće, a tužitelj da je bio na radnom mjestu mornara. Navodi da dok su bili na višednevnim plovidbama poslove da su obavljali prema radnom nalogu kojeg bi dobili od nadređenog, međutim i nakon evidentiranog radnog vremena koje da je najčešće bilo od 08:00 do 16:00 sati svi da su i ovo preostalo vrijeme bili pripravni. Navodi da nakon završetka redovnog radnog vremena brodski sustavi su i dalje uključeni, svi moraju slušati radio vezu, kontrola strojarnice, čišćenje broda, rad pomoćnih motora koje su nadzirali cijelo vrijeme i u obavljanju svih tih poslova cijela posada broda da je bila angažirana, svaki iz svog djelokruga rada. Što se tiče poslova koje je mornar obavljao nakon evidentiranog radnog vremena svjedok navodi da se radilo o poslovima čišćenja broda, dežurstva u kormilarnici, slušanje radio veza te u slučaju potrebe premještanje broda na zahtjev agenata ili lučkih redara te u slučaju potrebe premještanja zbog vremenskih uvjeta. Svjedok se nije mogao točno izjasniti u satima koliko bi se obavljali ti radni zadaci nakon evidentiranog radnog vremena, po njegovu mišljenju skoro pa se radilo i o preostalih svih 16 sati, navodeći kako su i u vrijeme odmora pripravni i na raspolaganju dežurstvu posade . Zadnji dan plovidbe svjedok navodi brod bi privezali u luku Gruž u 16:00 sati međutim da su morali biti na brodu sve do slijedećeg dana do 08:00 sati kada bi tek napustili brod i otišli kući. Navodi kako je za sigurnost broda odgovoran zapovjednik broda, a brod da čuva cijela posada broda cijelo vrijeme dok je brod na vezu.

22. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je u utuženom razdoblju obavljao poslove mornara na plovilu za vrijeme višednevne plovidbe te da je obavljao poslove prema radnom nalogu kojeg bi dobio od nadređenog. Što se tiče poslova koje je obavljao nakon isteka redovnog radnog vremena ti poslovi da su ovisili o više faktora, pa tako da bi ovisili o vremenu, godišnjem dobu, mjestu noćenja međutim uvijek da su članovi posade bili pripravni i nalazili se na brodu i prema potrebi obavljali poslove i van redovnog radnog vremena. Tužitelj navodi kako je sada teško reći koje točno poslove je obavljao i u kojem trajanju nakon isteka redovnog radnog vremena međutim navodi kako bi uobičajeno prije početka radnog vremena pripremao brod za plovidbu, nabavljao namirnica, vršio kontrola brodskih sustava i opreme, službeno naoružanje i svega ostaloga što uključuje, a nakon redovnog radnog vremena navodi da je čistio brod, po potrebi bi prebacivali plovilo, slušali su radio veze, stalni kontakt njihove službene veze, pomorske veze na kojima su slušali obavijesti i upozorenja koji su im bili od značaja, te da su uvijek bili pri mobitelima. Nakon redovnog radnog vremena prilikom privezivanja broda navodi da su morali paziti o samom mjestu gdje će brod privezati ovisno o vremenskim prilikama, vjetru i plimi i oseki. Što se tiče broja sati tih poslova koje je obavljao nakon isteka redovnog radnog vremena u utuženom periodu po pojedinim danima tužitelj je naveo kako je to teško sada reći, nekad da je to bilo više a nekad manje sati, međutim na brodu da je bio cijelo to vrijeme i po potrebi i nalogu nadređenog obavljao radne zadatke sukladno policijskim poslovima i ovlastima. Navodi kako cijela posada broda brine o sigurnosti broda i nakon redovnog radnog vremena, te da svi čuvaju brod sve do slijedećeg početka redovnog radnog vremena, što da je dakle nakon aktivnog radnog vremena od 8 sati preostalih 16 sati, a koji su bili evidentirani kao pasivno dežurstvo na plovilu i kao takvi da su bili plaćeni.

23. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj radi na terenu, nalazi se na svom radnom mjestu na brodu kojeg ne smije napustiti, poslodavcu je uvijek na raspolaganju, a kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj kao i ostali članovi posade osim poslova određenih radnim nalogom, za vrijeme višednevne plovidbe, obavljaju i druge poslove vezano za redovno održavanje broda. Iz iskaza saslušanih svjedoka i samog tužitelja proizlazi kako su članovi posade pa tako i sam tužitelj nakon izvršenih naloga bili dužni obavljati zadatke koje se odnose na održavanje plovila kao što su pranje i čišćenje koje je bilo svakodnevno, briga o sigurnosti plovila cijelo vrijeme tijekom višednevnih plovidbi kao i dostupnost na službeni mobitel, slušanje pomorskih veza cijelo to vrijeme, te da morali biti dostupni i spremni reagirati u bilo koje doba dana ili noći u slučaju eventualnih dojava i potrebe premještanja plovila, dakle tužitelj u utuženom razdoblju obavljajući poslove mornara na brodu, nije mogao imati čisti već isprekidani odmor od nekoliko sati budući je uvijek morao biti na vezi u slučaju da je bilo potrebno se odazvati na intervenciju. U navedenom smislu ovaj sud je mišljenja da iz iskaza saslušanog tužitelja u ovom postupku, te njegovog dopunskog iskaza te iskaza saslušanih svjedoka, kao i dokumentacije koju je vezano za rad tužitelja dostavio tuženik proizlazi da je tužitelj postupajući po višednevnim radnim nalozima, a dok je brod bio nekoliko dana u plovidbi na višednevnom dežurstvu bio na radnom mjestu i radio i izvan redovitog radnog vremena te je cijelo vrijeme bio na raspolaganju tuženiku kao poslodavcu, a što se treba smatrati radnim vremenom koje mu je odredio poslodavac radnim nalozima te za koje je tužena obvezna tužitelju isplatiti naknadu za rad u vidu naknade za prekovremeni rad.

24. Stoga je ovaj sud, uzimajući u obzir zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revr-1332-16-2 od 26. listopada 2016. i broj Revr-1084/13-2 od 23. studenog 2016.) prema kojem nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno već da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati, te da tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, da se ne može smatrati prekovremenim radom, broj prekovremenih sati primjenom čl. 223. ZPP-a odredio na način da se prekovremenim radom smatra razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora koji je tužitelj nesporno imao, uz činjenicu da ni ovaj odmor nije uvijek bi neprekidan i da između dva radna dana tužitelj nije ostvarivao dnevni odmor u smislu neprekidnog odmora u trajanju od 12 sati. Naime, okolnost da je tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za tzv. pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je bio na raspolaganju poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je isti bio i za vrijeme odmora koje je određeno kao 8 sati u danu.

25. Terenski dodatak je naknada koju je tužitelj ostvario temeljem same činjenice da je radio izvan stalnog mjesta rada preko 8 sati i kao takva uopće ne ovisi o tome je li tužitelj radio prekovremeno, dok je naknada za pasivno dežurstvo u smislu čl. 44. KU naknada koja se isplaćuje po činjenici da je službenik pripravan za rad, time obavezan i spreman u svakom trenutku odazvati se na poziv poslodavca radi obavljanja poslova po njegovom nalogu i kao takva nije od utjecaja na pravo na plaću za prekovremeni rad, dakle rad u smislu Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003.g. i Zakona o policiji.

26. Vodeći se prethodno navedenim zaključkom, vještakinji financijske struke Jeleni Ćurlica je dan zadatak da izračuna uvećanje plaće po osnovi prekovremenih sati rada, na način da prikaže iznos bruto plaće koji bi tužitelju bio obračunat u razdoblju od siječnja 2019. do uključivo ožujka 2021. godine na način da je osim obračuna plaće za redovno radno vrijeme i evidentirani prekovremeni rad (unutar svakih 24 sata) plaća obračunata kao da je tužitelj radio 16 sati dnevno ( 24 sata umanjena sa 8 sati dnevnog odmora), uz sva pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenog rada, te da ista izračuna razliku između bruto iznosa plaće koja je obračunata tužitelju u označenom razdoblju i iznosa koji će vještak obračunati, uz napomenu da tužitelj zadržava pravo na naknadu za pasivno dežurstvo kako mu je ista obračunata za utuženo razbolje.

27. Obzirom je vještakinja nalaz i mišljenje izradila sukladno zadatku koji je odredio sud i to nakon pregleda isprava o prisutnosti na radu, radnih naloga i obračuna isplaćenih plaća u utuženom razdoblju, sud nalaz i mišljenje drži stručnim i vjerodostojnim te je isti u cijelosti prihvaćeni.

28. Tužitelj je tužbeni zahtjev odredio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, pa je slijedom prethodno navedenog, odlučeno kao u točki I. izreke presude, te je na dosuđene iznose tužitelju priznata zatezna kamata, koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos teče od 15-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, određena je primjenom čl. 103. st. 2. ZR-a.

29. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, pa sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 138/2023 - u nastavku OT) i to za sastav prijedloga za mirno rješenje spora 200,00 Eur (Tbr. 7. t. 1. OT-a), za sastav tužbe 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), za sastav obrazloženih podnesaka od 20. svibnja 2022., 16. studenog 2022., 01. listopada 2024., 04. prosinca 2024. u ukupnom iznosu od 800,00 eura (tbr. 8. t. 1. OT-a), za zastupanje na ročištima 09. lipnja 2022., 12. srpnja 2022., 25. kolovoza 2022., 27. ožujka 2023., 19. prosinca 2024., 22. siječnja 2025., 07. ožujka 2025. i 26. ožujka 2025. u ukupnom iznosu od 1.600,00 eura (tbr. 9. t. 1. OT-a), dakle ukupni trošak zastupanja u iznosu od 2.800,00 eura uvećano za pripadajući PDV (25%) što ukupno iznosi 3.500,00 Eur-a. Tužitelj uz navedeno ima pravo i na nadoknadu troška plaćenog vještačenja u iznosu od 530,89 eura, te trošak pristupa vještaka na ročište 27. ožujka 2023. u iznosu od 105,52 eura što s troškom zastupanja daje ukupni trošak od 4.136,41 eura, uz zateznu kamatu koja je određena temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II/ izreke presude.

U Korčuli, 23. travnja 2025.

S u t k i nj a:

Marina Radaić Martinović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.