Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1669/2024-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-105/2021-26 od 23. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-105/2021-26 od 23. kolovoza 2024. u točkama I., II., III. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-105/2021-26 od 23. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 7. svibnja 2008., u točki II. izreke su utvrđene ništetnima odredbe istog ugovora u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, u točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.121,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki IV. izreke je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 219,26 eura sa zateznom kamatom, u točki V. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.140,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u točki V. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

2. Rješenjem suda prvog stupnja je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

3. Protiv presude i rješenja je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP).

4. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl.354. st.2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito zato što nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su nejasni i proturječni. Glede utvrđenja da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, navodi da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje takvog zahtjeva u smislu čl. 187. ZPP- a pa da je počinjena povreda postupka iz čl.354. st. 1. u svezi s čl. 187. ZPP-a. Pored toga ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. točka 3. ZPP-a, jer da je u povodu prigovora sud prvog stupnja pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje.

5. U tom dijelu osporava stajalište suda prvog stupnja da je ugovaranje mjesne nadležnosti suda sjedišta banke bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja te da bi postojala neravnoteža ugovornih strana na štetu potrošača. Također ukazuje da se pogrešno sud pozvao na primjenu čl.59. ZPP-a jer da poslovna jedinica nije ni podružnica niti registrirano sjedište tuženika pa da se stoga primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. ZPP-a. Glede merituma, ističe da je predmetni ugovor sklopljen 7. svibnja 2008. za vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 i 96/13 - dalje ZZP/07) koji nije poznavao institut kolektivne tužbe radi zaštite prava potrošača pa da nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

6. Osporava zaključak suda o zastari, uz obrazloženje da se tužba radi zaštite kolektivnih interesa ne može smatrati tužbom vjerovnika protiv dužnika u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), pa da nije moglo doći do prekida zastare. Ukazuje i na sadržaj čl. 140. ZZP/07, te zaključuje da je o nastupanju zastare trebalo odlučiti imajući u vidu datume izvršenih uplata. Tvrdi da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, budući da je postupao u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja prijepornog ugovora.

7. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ističući da je neosnovano tužitelju dosuđen trošak zastupanja odvjetnika koji se odnosi na pristup na ročište za objavu presude, smatrajući da taj trošak nije bio potreban te da tužitelju ne pripada puni iznos troška za provedeno vještačenje, s obzirom na činjenicu da nalaz sadrži i obračun razlike promjenjive kamate, a u tom dijelu je zahtjev odbijen.

8. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

9. Žalba tuženika nije osnovana.

10. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 4.121,47 eura kao razlike iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka.

12. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 7. svibnja 2008. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 13.718,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu valutne klauzule, s tim što je člankom 2. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, dok je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate glavnice i kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

13. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

14. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti te za isplatu utuženog iznosa, visina kojeg je utvrđena vještačenjem.

15. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, te trošak financijskog vještačenja, u ukupnom iznosu od 2.140,45 eura.

16. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba, u odnosu na zahtjev za isplatu zbog ništetnosti valutne klauzule, nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo i na povrat dosuđenog iznosa.

17. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. O obvezujućoj snazi sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača govori i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje ZZP/14 ).

18. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

19. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 i 96/13 - dalje ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO).

20. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

21. U ovom postupku je bilo dopušteno dokazivati dase o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, pri čemu treba navesti da tuženik na te okolnosti nije predložio provođenje odgovarajućih dokaza.

22. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 16. ožujka 2021., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe glede ništetnosti valutne klauzule pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

23. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen na temelju provedenog vještačenja. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

24. Glede postojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, treba navesti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, drugostupanjski sud nije ovlašten ocjenjivati pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje, već pravni interes ispituje sud prvog stupnja primjenom čl. 187. ZPP-a pa su utoliko bez osnove i navodi koji su o tome izneseni u žalbi.

25. Pogrešno je i stajalište žalitelja da je trošak koji se odnosi na zastupanje odvjetnika na ročištu za objavu presude bio nepotreban. Naime, uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude se vezuju određene pravne posljedice pa tako i one propisane čl. 335. st. 8. i 9. ZPP-a, koje se odnose i na presumpciju o dostavi odluke stranci koja nije pristupila, a uredno je o ročištu obaviještena, istog dana kada je objavljena presuda, od kojeg dana u tom slučaju teče rok za žalbu. Konačno i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023 – dalje Tarifa) je propisano pravo odvjetnika na nagradu za pristup na to ročište (Tbr. 9. toč. 3. Tarife).

26. Glede žalbe protiv rješenja, treba navesti da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3.ZPP-a jer je pravilno odlučio o prigovoru mjesne nenadležnosti. Prije svega treba navesti da je prorogacijska klauzula sadržana u čl.12. Ugovora o kreditu pravilno ocijenjena ništetnom, budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 96. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora ( sada čl. 49. st. 1. i 2. ZZP/14 ), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim što se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

27. Presudom Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. U nazočnom slučaju Ugovor o kreditu od 7. svibnja 2008. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, o nadležnosti suda za slučaj spora se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj prorogacijske klauzule, a kako je prebivalište tužitelja udaljeno više od 250 kilometara od sjedišta suda čija je mjesna nadležnost određena ugovorom, valja zaključiti da bi zbog toga tužitelj bio izložen neopravdano visokim troškovima, što bi dovelo do znatne neravnoteže ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

29. Kako je sporazum o mjesnoj nadležnosti pravilno ocijenjen ništetnim, nastavno je trebalo utvrditi koji bi sud bio mjesno nadležan za suđenje u ovom postupku te je pravilnom primjenom čl. 59. ZPP-a ocijenjeno da je sud prvog stupnja mjesno nadležan, kao sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika u kojoj je Ugovor o kreditu sklopljen, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice. U tom slučaju se radi o izberivoj nadležnosti prema kojoj je, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

30. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I., II., III. i V. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a, dok je presuda u točkama IV. i VI. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

31. Žalba protiv rješenja je odbijena primjenom čl. 380. toč. 2.ZPP-a.

U Rijeci 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara