Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-340/2021-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. HŽ Putnički prijevoz d.o.o. za prijevoz putnika, Zagreb, Strojarska cesta 11, OIB: 80572192786, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Smolčić i partneri iz Zagreba, 2. HŽ Cargo d.o.o. za prijevoz tereta, Zagreb, Heinzelova 51, OIB: 08720210702, zastupanog po punomoćniku Dinku Rebroviću, odvjetniku iz Zagreba i 3. HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995, zastupanog po generalnoj punomoćnici ŽC, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-70/2020-18 od 6. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-70/2020- 18 od 6. studenoga 2020., u drugom stavku izreke, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.445,53 kn sa zateznom kamatom od 27. rujna 1999. do isplate te u četvrtom stavku izreke u odnosu na odbijanje zahtjeva za nadoknadu parničnog troška tužitelja HŽ Cargo d.o.o.

2. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje ista presuda u prvom stavku izreke, osim u dijelu u kojemu je naložena solidarna isplata glavne tražbine i dosuđena zatezna kamata od 1. siječnja 2008. do isplate s povećanjem stope za osam, odnosno pet postotnih poena, te se potvrđuje u trećem stavku izreke u kojem je odlučeno o parničnom trošku.

3. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u stavku prvom izreke na način da se odbija zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu tražbine te zahtjev za isplatu zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do isplate s uvećanjem stope preko tri postotna poena.

4. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u prvom stavku izreke, je naloženo tuženiku solidarno isplatiti tužiteljima iznos od 51.715,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 28. kolovoza 1998. do isplate, u drugom stavku je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 20.445,53 kn sa zateznom kamatom od 27. rujna 1999. do isplate, u trećem stavku je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka i to: tužitelju HŽ Putnički prijevoz d.o.o. u iznosu od 8.762,49 kn, tužitelju HŽ Cargo d.o.o. u iznosu od 6.962,51 kn i tužitelju HŽ Infrastruktura d.o.o. u iznosu od 517,14 kn, dok je u četvrtom stavku izreke odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

2. Protiv presude su žalbe podnijele sve stranke, i to tužitelji HŽ Putnički prijevoz d.o.o., HŽ Cargo d.o.o. te tuženik pozivom na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a tužitelj HŽ Infrastruktura d.o.o. pozivom na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužitelj HŽ Putnički prijevoz d.o.o. u žalbi pobija presudu u drugom stavku izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.445,53 kn sa zateznom kamatom, prije svega ukazujući na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da je obrazloženje presude u odnosu na odbijanje tog tužbenog zahtjeva nerazumljivo. Navodi da je dostavio sve relevantne isprave, podatke o visini štete, zapisnike, te točan datum kada su popravci izvršeni, pa kako je šteta podmirena nakon odštetnog zahtjeva, smatra da ima pravo na isplatu uglavničene zatezne kamate, uz napomenu da je tuženik tijekom postupka priznao visinu te tražbine. Glede primjene materijalnog prava, ukazuje na primjenu čl. 277. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. godine („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91,111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO/91), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, pa kako je u štetnom događaju za koji je odgovoran osiguranik tuženika, predniku tužitelja nastala materijalna šteta, tvrdi da mu pripada pravo na zatezne kamate od dana izvršenih radova na sanaciji oštećenja, do dana izvršenog plaćanja, uz napomenu da je šteta otklonjena odmah od strane prednika tužitelja koji je za obavljene radove ispostavio interni račun.

4. Predlaže stoga u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, odnosno presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

5. Tužitelj HŽ Cargo d.o.o. pobija presudu u drugom stavku kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu uglavničene zatezne kamate, te u četvrtom stavku u kojem je odbijen dio zahtjeva za nadoknadu parničnog troška. U žalbi navodi da je štetu na lokomotivi otklonio sam, te je izdao interni račun 30. listopada 1996., da je iz isprava u spisu vidljivo da je popravak izvršen, pa da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da ta tražbina nije dokazana. Osim toga, smatra da je u tom dijelu počinjena i bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude u suprotnosti s ispravama u spisu. Ukazuje na primjenu čl. 186. ZOO/91 kojim je propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutku nastanka štete te tvrdi da taj trenutak predstavlja dan kada je šteta popravljena, o čemu je izdan račun 30. listopada 1996. Popravkom štete da je nenovčana materijalna šteta pretvorena u novčanu tražbinu, pa smatra da mu pripada pravo na isplatu uglavničene kamate. Glede odluke o parničnom trošku, smatra da mu je neosnovano odbijen zahtjev za nagradu odvjetnika za zastupanje na ročištima održanim 9. svibnja i 6. prosinca 2007., na kojim ročištima da ga je zastupao odvjetnik ( tada odvjetnik HŽ Vuča vlakova d.o.o.), koji prigovor da se odnosi i na nagradu za sastav podneska od 19. ožujka 2008.

6. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, uključujući i trošak prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Tužitelj HŽ Infrastruktura d.o.o. u žalbi pobija presudu u drugom stavku izreke, uz obrazloženje da je štetu na lokomotivi tuženik platio kompenzacijom 22. srpnja 1999. i 27. rujna 1999., pa kako u izjavi o prijeboju nije naznačio koje računa plaća, da se u podnesku očitovao da je na taj način plaćeno potraživanje za popravak lokomotive prema računu od 30. lipnja 1996. Kako je tuženik platio i dio obračunate zakonske zatezne kamate, u iznosu od 10.445,94 kn, a ukupna uglavničena kamata je iznosila 30.891,47 kn, smatra da je tuženik ostao u obvezi platiti dio kamate (razliku) od 20.445,53 kn sa procesnom kamatom. Kao i ostali tužitelji, tvrdi da je u spisu priložen dokaz o plaćanju popravka lokomotive, da je narečeni račun ispostavila organizacijska jedinica Hrvatskih željeznica koja je izvršila popravak, da je račun dostavljen tuženiku uz odštetni zahtjev, te da je tuženik izjavio da ne spori matematički izračun uglavničene kamate. Smatra da je stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo te pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, s obzirom na činjenicu da tuženik nije osporio ni račun, niti obračun kamata.

8. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i dosuditi iznos uglavničene zatezne kamate, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

9. Tuženik u žalbi protiv presude u stavku prvom i trećem izreke, prije svega ukazuje na žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su izostali razlozi o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Naglašava da nije sporno svojstvo pravnih sljednika koji su nastali podjelom društva Hrvatske željeznice, međutim da se taj status ne može odnositi na pitanje aktivne legitimacije, u odnosu na koju treba primijeniti odredbe čl. 550 a. st. 5. i čl. 550 b. st. 2. toč. 11. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 68/13,110/15, 40/19 i 34/22 – dalje ZTD), kao i odredbu čl. 7. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. ("Narodne novine" broj: 153/05 – dalje Zakon o podjeli HŽ-a). Ovim potonjim propisom da je određeno da su trgovačka društva koja su nastala podjelom pravni sljednici trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. u odnosu preuzetu imovinu, prava i obveze. Stoga da je bilo nužno utvrditi koju imovinu je pojedino novo društvo preuzelo iz imovine prednika u svoju imovinu, o čemu da govori odredba čl. 6. toč. 2. Plana podjele. Ukazuje na sadržaj čl. 412. st. 3. ZOO/91 kojim su propisana pravila po kojima se djeljiva obveza dijeli između više vjerovnika te čl. 425. ZOO/91 o pitanju solidarnosti vjerovnika, pa zaključuje da se u ovom slučaju radi o djeljivoj novčanoj obvezi, jer da ni ugovorom niti zakonom nije propisana solidarnost vjerovnika- pravnih osoba nastalih podjelom. Stoga da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je naloženo tuženiku isplatiti solidarno tražbinu tužiteljima. Pored toga, smatra da ne postoji ni mogućnost podjele tražbine na jednake dijelove, s obzirom na činjenicu da je drugačije određeno Planom podjele koji govori o tome da se tražbina dijeli razmjerno temeljnom kapitalu pojedinog tužitelja, pa kako tužitelji nisu dostavili dokaz o tome koliki bi bio udio svakog u utuženoj tražbini prema tom ključu podjele, smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Ustraje na prigovoru da zatezna kamata u razdoblju prekida u ovom parničnom postupku nije mogla teći, jer da tuženik nije mogao znati tko mu je novi vjerovnik i to u odnosu na konkretnu utuženu tražbinu, zbog čega da nije bio u zakašnjenju. Pored toga, navodi da je obvezan na isplatu zakonske zatezne kamate koja se priznaje po stopi koja se primjenjuje na odnose pravnih osoba iz trgovačkih ugovora, a da se u ovom slučaju radi o sporu o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, pa da je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

9.1. Ponavlja prigovor koji je isticao tijekom postupka, o tome da postoji proturječnost između Zapisnika o očevidu nadležne policijske postaje i zaključaka prometnih vještaka glede postojanja štete na vagonu, te navodi da vještaci nisu odgovorili na pitanje koji se radovi odnose na izdatak tužitelja za štetu na vagonu. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da su tužitelji od tuženika zahtijevali solidarnu isplatu glavne tražbine i parničnog troška, a da je sud dosudio svakom pojedinom tužitelju njegov parnični trošak, pa da je na taj način prekoračio tužbeni zahtjev.

10. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

11. Žalbe stranaka nisu osnovane, osim dijela žalbe tuženika koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na solidarno obvezivanje tuženika na plaćanje iznosa glavne tražbine, a koja se odnosi na trošak popravka vagona.

12. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuju žalitelji, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

13. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete iz štetnog događaja koji se zbio 24. svibnja 1996. kada je na cestovnom prijelazu između kolodvora Nova Gradiška – Staro Petrovo Selo došlo do sudara između vlaka tužitelja broj 2515 i motornog vozila reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao CC, na način da je vlak naletio na motorno vozilo koje je prelazilo prugu.

14. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi;

- da je u štetnom događaju oštećena lokomotiva i prvi od tri vagona vlaka, da je glede štete na lokomotivi ispostavljen interni račun o popravku broj: 59010-107 na iznos od 50.519,35 kn;

- da je za popravak vagona ispostavljen račun broj: 1365-5 na iznos od 51.715,86 kn;

- da je zbog oštećenja došlo je do zakašnjenja vlakova te je tužitelju prouzročena šteta zbog zastoja u prometu u iznosu od 2.240,26 kn.

- da je tuženik povodom tog štetnog događaja isplatio predniku tužitelja iznos od 63.205,55 kn i to kompenzacijom u dva dijela, prvi dio 22. srpnja 1999. u iznosu od 34.998,96 kn, a drugi dio 27. rujna 1999. u iznosu od 28.206,59 kn, s tim što je priznata šteta na lokomotivi i šteta zbog izmakle koristi (ukupno 52.759,61 kn), dok se razlika od 10.445,95 kn odnosi na zakonsku zateznu kamatu zbog zakašnjenja u plaćanju računa za popravak lokomotive i izmaklu korist.

15. I u ovom stadiju žalbenog postupka je sporan nastanak štete na prvom vagonu, zatim aktivna legitimacija tužitelja, dakle ovlaštenje svih tužitelja potraživati isplatu štete od tuženika te pravo tužitelja na isplatu obračunate kamate na iznos od 51.715,85 kn za razdoblje od 30. listopada 1996. do 22. srpnja 1999.

16. Sud prvog stupnja je pravilno, u skladu s čl. 8. ZPP-a, ocijenio sve provedene dokaze, na temelju kojih je utvrdio da tužiteljima pripada pravo na naknadu štete za popravak vagona u iznosu od 51.715,85 kn. U tom dijelu tuženik, kako je već istaknuto, ustraje na prigovoru da je u Zapisniku o očevidu djelatnika Policijske uprave Brodsko-posavske navedeno da na vagonima nije bilo oštećenja, dok su na lokomotivi uočena i opisana oštećenja, te je mjesto događaja fotografirano i sačinjen fotoelaborat. Međutim, iz obrasca procjene štete na vagonu kojeg je popunio pregledač vagona AC, bi proizlazilo da su evidentirana i opisana oštećenja na vagonu (otkinuta kutija elektro-grijanja, pokidani kablovi protuklizne zaštite i oštećen priključak za punjenje vodom), te je navedeno da je vagon upućen Zagreb u radionu, te da će stvarnu štetu utvrditi Tvornica željezničkih vozila (TŽV) Gredelj.

17. Pravilno je i utvrđenje koje se temelji na sva tri nalaza vještaka, koji su u tom dijelu istovjetni, da fotografije koje su snimljene na licu mjesta, te predstavljaju prilog Zapisniku o očevidu II. Policijske postaje PU Brodsko-posavske, zapravo predstavljaju oštećenja na prvom vagonu (fotografije broj 17-18), s tim što je pojašnjeno da su upravo u podvozju vagona smještene različite instalacije, vodovi, električne instalacije i cijevi kočionog sustava, što je vidljivo na narečenim fotografijama, pa s obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, proizlazi da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su u predmetnom štetnom događaju oštećeni lokomotiva i prvi vagon vlaka, kako to tvrde tužitelji.

18. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nakon podjele društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. razdvajanjem i osnivanjem četiri društva i to; HŽ Infrastruktura d.o.o., HŽ Vuča vlakova d.o.o., HŽ Putnički prijevoz d.o.o. i HŽ Cargo d.o.o., sve u skladu sa Zakonom o podjeli trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. Prema odredbi čl. 550 a. st. 6. ZTD-a nova društva ili društva preuzimatelji sveopći su pravni sljednici društva koje se dijeli. Točni su navodi tuženika da se odredba o tome da nova društva za obveze društva koje se dijeli odgovaraju solidarno, odnosi samo na slučaj kada se radi o obvezi društva prema trećima, a ne o ovlaštenju novih društava prema trećima. Međutim, na nova društva podjelom prelaze dijelovi imovine, obveze i pravni odnosi društva koje se dijeli onako kako je to određeno planom podjele (st.5.). Iz priloženog Plana podjele društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. Zagreb od 12. travnja 2006. bi proizlazilo da se glede obveza i prava koje nastanu od dana upisa novih društava u sudski registar, a koje će biti definirane sudskim odlukama, odlukama upravnih tijela i javnih bilježnika u predmetima koji su bili u postupku prije upisa novih društava, one prenose na nova društva razmjerno visini temeljnog kapitala utvrđenog u izjavama o osnivanju.

19. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da za vrijeme trajanja prekida postupka tužiteljima ne pripada pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos štete. Naime, do podjele prvotnog tužitelja na nova društva je došlo na temelju Zakona o podjeli HŽ-a, istim zakonom je propisano da će se danom upisa u Sudski registar novih trgovačkih društava brisati upis trgovačkog društva HŽ – Hrvatske željeznice d.o.o. te da su novonastala trgovačka društva pravni sljednici trgovačkog društva HŽ – Hrvatske željeznice d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze (čl. 7.), pa je tuženik raspolagao podacima koji su bili bitni za eventualnu isplatu štete, ukoliko je štetu htio isplatiti u tom razdoblju.

20. U pravu je, međutim, tuženik kada tvrdi da u nazočnom slučaju ne postoji solidarnost na strani vjerovnika u smislu čl. 425. ZOO/91, jer solidarnost nije ni ugovorena niti zakonom određena. Stoga proizlazi da bi se radilo o djeljivim obvezama u smislu čl. 412. ZOO/91, pa se potraživanje dijeli na jednake dijelove (st.3.). Pritom treba navesti da sadržaj članka 6. toč. 2. Plana podjele ne ukazuje na drugačiju raspodjelu novčane obveze utvrđene sudskom odlukom, pa tuženik bez osnove tvrdi i ponavlja da je već u ovom stadiju postupka trebalo utvrditi koji iznos tražbine pripada svakom od tužitelja.

21. Također su osnovani žalbeni navodi tuženika o pogrešno dosuđenoj stopi zatezne kamate na iznos glavnice iz prvog stavka izreke. Naime, 1. siječnja 2008. je stupila na snagu odredba čl. 29.st. 2. ZOO-a, prema kojoj se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, dok je 1. kolovoza 2015. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a kojim je članak 29. stavak 2. izmijenjen na način da je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Kako je ovo spor radi naknade štete, tužiteljima ne pripada pravo na uvećanje kamatne stope za osam, odnosno pet postotnih poena, kao da se radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već na povećanje od tri postotna poena.

22. U odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 20.445,53 kn na ime uglavničenih zateznih kamata na iznos od 50.519,35 kn (šteta na lokomotivi), te iznos od 2.240,26 kn (izmakla korist), za razdoblje od 30. listopada 1996. do 22. srpnja 1999., ovaj sud ocjenjuje pravilnim zaključak suda prvog stupnja da tužitelji u tom dijelu nisu dokazali visinu svoje tražbine. Naime, tužitelji su bili dužni dokazati da je 30. listopada 1996. dospio njihov zahtjev za isplatu narečene štete, što znači da su trebali dokazati da je najkasnije tada šteta na lokomotivi sanirana i isplaćena predniku tužitelja, te posljedično tome da je tuženik pao u zakašnjenje s isplatom tog računa. Kako to proizlazi iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja, prednik tužitelja je tek 13. studenog 1998. u odštetnom zahtjevu zatražio od tuženika štetu na putničkom vagonu, a iz računa koji je izdan 30. listopada 1996. nije razvidno je li i kada je (ukoliko je) plaćen, pa je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelji nisu priložili dokaz o dospijeću tražbine s danom 30. listopada 1996., a samim time ni pravo na isplatu obračunate zatezne kamate za narečeno razdoblje.

23. Na žalbene navode tužitelja HŽ Cargo d.o.o. u odnosu na odbijanje dijela zahtjeva za nadoknadu parničnog troška, treba navesti da je trošak koji se pobija nastao u vrijeme dok su kao tužitelji postojala četiri trgovačka društva, između ostalih i Cargo d.o.o., da je na ročišta 9. svibnja i 6. prosinca 2007. pristupio samo punomoćnik društva HŽ Vuča vlakova d.o.o., koje društvo je tijekom postupka također prestalo postojati, a isti punomoćnik je nastavio zastupati jednog od sljednika, društvo HŽ Putnički prijevoz, te je toj stranci u konačnici priznat trošak za te radnje odvjetnika. U takvoj situaciji, a s obzirom na činjenicu da odluka o trošku u odnosu na HŽ Putnički prijevoz nije obuhvaćena žalbom, ovaj sud nije ovlašten tuženika obvezati da isti trošak po drugi put isplati drugoj stranci, žalitelju.

24. Zbog izloženog je valjalo žalbe tužitelja i tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, odnosno žalbu tuženika djelomično uvažiti i istu presudu u dijelu prvog stavka izreke preinačiti, primjenom čl. 373. točka 3. ZPP-a.

25. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da je uspio sa žalbom u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci, 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara