Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-869/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ismar Avdagić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1572/2023-17 od 8. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1572/2023-17 od 8. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu br. 9011998243 sklopljenog 3. listopada 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“ (st. I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 576,03 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 550,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, u cijelosti (st. IV. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP.

3. Žalba je neosnovana.

4. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer da je nepravilno primijenio odredbe čl. 247. i 269. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), budući da time ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a što ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev za povrat iznosa koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

7. Budući da sporna ugovorna odredba ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO, već sporedan, a prema samoj dikciji odredbe, čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i 46/07, dalje: ZZP) odnosi se na bitne sastojke ugovora, u odnosu na spornu ugovornu odredbu dopušteno je provesti test poštenosti. No, pritom treba reći da se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj ugovornoj odredbi, već se radi o neodređenoj i neodredivoj obvezi jer sam ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih bi se mogla utvrditi sporna obveza (čl. 272. st. 1. ZOO).

8. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

9. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

10. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

11. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio reviziji ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

12. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši se samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

13. U skladu s čl. 59. alineja 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

14. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

15. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 88. st. 1. i čl., 87. st. 2. ZZP nepoštena i time ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

16. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

17. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u postupku pravilno mu je prvostupanjski sud dosudio troškove parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako da je trebalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. III. i IV. izreke pobijane presude.

18. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković