1

Poslovni broj: 20 Gž-722/2022-2  

                   

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović,  predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D., OIB: … iz G., …, s boravištem u Š., …, R., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Ž., …, protiv tuženika J. D. iz G., …, OIB: …, s boravištem u Š. C.-8733 E., …, zastupanog po punomoćniku K. G., odvjetniku iz Ž., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-279/2020-21 od 26. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. studenoga 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika J. D. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-279/2020-21 od 26. svibnja 2022. u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku J. D. iz G., M. …, sada u Š., E., …, OIB: …, da isplati tužitelju I. D. iz G., …, sada u Š., …, R., OIB: …, novčani iznos od 18.000,00 CHF (slovima: osamnaest tisuća švicarskih franaka) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na isti iznos počev od 30. listopada 2019. kao dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi zakonskih zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj I. D. iz G., …, sada u Š., …, R., OIB: …, sa zahtjevom za plaćanjem pripadajućih zakonskih zateznih kamata na pojedinačne svakomjesečne iznose od po 500,00 CHF, a koje zakonske zatezne kamate teku na:

 

- 500,00 CHF počev od 4. kolovoza 2015. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 1. rujna 2015. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. listopada 2015. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 3. studenog 2015. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. prosinca 2015. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 5. siječnja 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. veljače 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. ožujka 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. travnja 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 3. svibnja 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 3. lipnja 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. srpnja 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 7. kolovoza 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 3. rujna 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 4. listopada 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 4. studenog 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. prosinca 2016. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 4. siječnja 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. veljače 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. ožujka 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 4. travnja 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 3. svibnja 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. lipnja 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 4. srpnja 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 4. kolovoza 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. rujna 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 3. listopada 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. studenog 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. prosinca 2017. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 4. siječnja 2018. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 6. veljače 2018. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. ožujka 2018. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 5. travnja 2018. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 3. svibnja 2018. do 29. listopada 2019.,

- 500,00 CHF počev od 2. lipnja 2018. do 29. listopada 2019., i

- 500,00 CHF počev od 4. srpnja 2018. do 29. listopada 2019.

 

III. Nalaže se tuženiku J. D. iz G., …, sada u Š., E., …, OIB: …, da tužitelju I. D. iz G., …, sada u Š., …, R., OIB: …, naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 8.575,00 kn (slovima: osam tisuća pet stotina sedamdeset pet kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na isti iznos teku počev od presuđenja tj. od 26. svibnja 2022. do isplate, i to po stopi zakonskih zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači.

 

2.1. U žalbi ističe da nije sporno da obje parnične strane žive u Š., da tužitelj tamo radi, a tuženik se školuje pa da je nadležan tamošnji sud i da bi trebalo primijeniti švicarsko pravo. Prvostupanjski sud je propustio primijeniti pravnu stečevinu Europske unije izraženu u presudi Europskog suda za ljudska prava od 15. veljače 2017. u predmetu C-499/2015 na  način da sudovi države članice koje su donijele pravomoćnu odluku u stvarima povezanu s roditeljskom odgovornošću i obvezom uzdržavanja koje se odnosi na maloljetno dijete više nisu nadležni za izmjenu odredaba donesenih tom odlukom jer se uobičajeno boravište tog djeteta nalazi na državnom području druge države članice pa su stoga njezini sudovi nadležni za odlučivanje o tom zahtjevu. Ovo treba tumačiti erga omnes, dakle, za sve sudove u Europskoj zajednici te u ovom konkretnom slučaju ne može biti nadležan sud Republike Hrvatske već sudovi i pravo uobičajenog boravišta obiju parničnih stranaka koje nije u Hrvatskoj. Protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-703/2016 od 4. srpnja 2017. izjavljena je izvanredna revizija koja je odbačena iz formalnih razloga te se nije raspravljalo o razlozima neprimjenjivanja pravne stečevine zajamčene tuženiku valjanom i obvezujućom interpretacijom gore navedene presude. Iluzorno je da se visina uzdržavanja tuženika određuje prema pravilima i zakonima i sudovima zemlje u kojoj tuženik uopće ne živi, a niti živi tužitelj te je totalni pravni apsurd na koji način se tužitelj neosnovano bogati i dovodi u privilegirani položaj. Tuženik je rođen u Š., tamo kontinuirano živi, školuje se, tužitelj također od rođenja tuženika neprekidno živi i radi u Š., kao i majka tuženika. Županijski sud u Splitu u svojim se odlukama pozvao na čl. 40. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja dok Županijski sud u Dubrovniku zauzima stajalište kao i u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-499/2015 od 15. veljače 2017. Stoga da je prigovor nenadležnosti suda Republike Hrvatske više nego osnovan te da ustavne tužbe u predmetima poslovni broj U-III-1256/2019 i U-III-1257/2019 predstavljaju prethodno pitanje jer ukoliko Ustavni sud Republike Hrvatske ukine presudu Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj P Ob-115/2017-6 od 14. srpnja 2017. i presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-589/2017-3 od 14. lipnja 2018. tužitelj će izgubiti pravnu osnovu potraživanja radi čega tuženik ne vidi smisao vođenja ovog postupka dok se ne donese odluka po ustavnim tužbama. Nadalje, i nacionalni propis Republike Hrvatske isključuje pravo tužitelja na povrat stečenog bez osnove jer se u konkretnom slučaju radi o onome što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze što sve isključuje pravo tužitelja na povrat plaćenog uzdržavanja kao naravne i moralne obveze. Kako je tužitelj odustao od financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i nadalje je ostao sporan primitak novčane tražbine, osnova njezina plaćanja i izvršenja, kao i visina koje sve činjenice primjenom pravila o teretu dokazivanja nije dokazao tužitelj, nije priložen nikakav dokaz koji glasi na iznos od 1.2000,00 CHF, a obveza tužitelja navodno glasi na 1.000,00 CHF pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda proturječna pa je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22, dalje ZID ZPP), budući da iz spisa predmeta ne proizlazi da je u donošenju presudu sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti (čl. 71. st. 1. toč. 1. - 6. ZPP), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, ili da je u donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca.

6. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP tj. da je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost stoga što je u ovom konkretnom slučaju predmet spora zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 18.000,00 CHF s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate s tim što iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da se tužbeni zahtjev temelji na institutu stjecanja bez osnove, a što predstavlja obveznopravni zahtjev za kojeg je određena sudska nadležnost prvostupanjskog suda sukladno odredbi čl. 34. ZPP.

7. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

7.1. Međutim, pri tome žalitelj gubi iz vida činjenicu da je rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-244/2020-2 od 4. kolovoza 2020. (l. s. 106-112) uvažena žalba tužitelja I. D.,  ukinuto rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-1341/2019 od 15. siječnja 2020. (kojim se taj sud oglasio nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu tužitelja podnesenu 30. listopada 2019.) te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak sa slijedećim obrazloženjem:

"Iz priloženih prvostupanjskih i drugostupanjskih presuda proizlazi da su obje stranke državljani Republike Hrvatske sa prijavljenim prebivalištem u Republici Hrvatskoj i boravištem u Š.. Slijedom toga, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio čl. 1. st. 2. Konvencije o nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima potpisane u Luganu 30. listopada 2007., dalje Konvencija, u vezi s čl. 6. Uredbe Vijeća EZ broj 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja (dalje Uredba). Naime, prema čl. 1. st. 2. Konvencije ista se primjenjuje na osobna stanja i pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba, imovinska prava koja proistječu iz obiteljskih odnosa, oporuka i nasljeđivanja. U konkretnom sporu, gdje se traži povrat više uplaćenih iznosa po osnovi uzdržavanja tada mlt. tuženika, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, radi se o obveznopravnom odnosu stjecanja bez osnove, a ne o imovinskom pravu proisteklom iz obiteljskog odnosa pa je sukladno čl. 6. Uredbe, a s obzirom da obje stranke imaju državljanstvo Republike Hrvatske, za donošenje odluke nadležan sud Republike Hrvatske, a na što upućuje i odredba čl. 40. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 88/01 i 101/17). Nadalje, na konkretni slučaj ne može se primijeniti ni Zakon o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine, broj 107/17) i to stoga što je čl. 1. tog Zakona propisano da se istim uređuje mjerodavno pravo za privatno pravne osobe s međunarodnim obilježjem, a čega u konkretnom slučaju nema jer su obje parnične stranke državljani Republike Hrvatske s prijavljenim prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Također, odredbom čl. 3. st. 2. istog Zakona regulirano je pitanje kada državljanin Republike Hrvatske ima i državljanstvo neke druge države pa se u tom slučaju za primjenu ovog Zakona smatra da ima samo državljanstvo Republike Hrvatske. To nadalje upućuje na zaključak da nije mjerodavno boravište već državljanstvo određene države, a time nema mjesta ni primjeni čl. 26. te čl. 78. i čl. 81. Zakona o međunarodnom privatnom pravu. Konačno, što se tiče odredbe čl. 46. Zakona o međunarodnom privatnom pravu navesti je da se ne može primijeniti Uredba EU broj 1215/2012 od 12. prosinca 2012. i to stoga što parnične stranke imaju boravište u Švicarskoj, koja nije članica EU pa se niti jedan segment pravne stečevine EU ne može primijeniti u konkretnom slučaju, a to se odnosi i na Uredbu (EZ) broj 864/2007 Europskog parlamenta i vijeća od 11. srpnja 2007."

7.2. Kraj takvog stanja stvari prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan prigovor stvarne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

8. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalba tuženika, jer prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude dok su o odlučnim činjenicama navedeni razlozi koji su jasni i neproturječni.

9. Budući da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4., 8., 9. 12. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona, to žalba tuženika zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

10. U ovoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati novčani iznos od 18.000,00 CHF s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počevši od 30. listopada 2019. (kao dana podnošenja tužbe) pa do isplate.

11. Prvostupanjski sud u navedenom dijelu usvaja kao osnovan tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Županji poslovni broj P-122/2011 od 12. srpnja 2013. utvrđeno da je tužitelj kao otac obvezan doprinositi za uzdržavanje tada maloljetnog tuženika iznos od 1.000,00 CHF mjesečno počev od 29. srpnja 2009. pa dok za to postoje zakonski uvjeti, kao i da je presudom Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj P Ob-115/2017 od 14. srpnja 2017., umjesto iznosa po presudi Općinskog suda u Županji poslovni broj P-122/2011 od 12. srpnja 2013., otac tuženika (sada tužitelj) obvezan da počevši od 3. kolovoza 2015. pa nadalje doprinosi za uzdržavanje ovdje tuženika iznos od 500,00 CHF mjesečno, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-589/2017. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj tijekom cijelog trajanja parničnog postupka koji se vodio radi smanjenja uzdržavanja u predmetu poslovni broj P Ob-115/2017 uplaćivao na račun majke tuženika A. D. iznos od 1.000,00 – 1.200,00 CHF, odnosno, da je isti iznos uzdržavanja uplaćivao i u razdoblju od 3. kolovoza 2015. pa do srpnja 2018. iz razloga što je u tom periodu isplatu vršio temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Županji poslovni broj P-122/2011 od 12. srpnja 2013. s obzirom da je presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj P Ob-115/2017 od 14. srpnja 2017. postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a ovršna 21. kolovoza 2018. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije sud prvog stupnja nalazi da je isti neosnovan stoga što je tuženik do 13. listopada 2017. bio maloljetan te da je njegova zakonska zastupnica bila majka A. D. na čiji je račun tužitelj prema ovršnim ispravama bio obvezan uplaćivati dužne iznose uzdržavanja pa kako je tuženik rođen 13. listopada 1999. te je postao punoljetan 13. listopada 2017., kao i da iz priloženih uplatnica proizlazi da je nakon tog perioda tužitelj nastavio uplaćivati dužne iznosa uzdržavanja na račun zakonske zastupnice jer ga je na to obvezivala pravomoćna presuda Općinskog suda u Županji poslovni broj P-122/2011, slijedom čega roditelj koji je kao zakonski zastupnik maloljetnog djeteta primao iznose uzdržavanja nije pasivno legitimiran u parnici za vraćanje više plaćenih iznosa uzdržavanja (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1375/1999 od 3. srpnja 2003.) radi čega prvostupanjski sud taj prigovor odbija kao neosnovan. Što se tiče prigovora zastare sud prvog stupnja također smatra da je isti neosnovan jer da se ovdje radi o stjecanju bez osnove pa da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina te kako se tužbeni zahtjev odnosi na period od 4. kolovoza 2015. pa nadalje dok je tužba podnesena 30. listopada 2019. nalazi da nije nastupila zastara potraživanja. Konačno, smatrajući da je pravomoćnošću presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj P Ob-115/2017 od 14. srpnja 2017. (koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018.) otpala pravna osnova temeljem koje je tuženik primao od tužitelja iznos uzdržavanja od 1.000,00 CHF te mu je od 3. kolovoza 2015. smanjen iznos uzdržavanja na 500,00 CHF prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) usvojio dio tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke pobijane prvostupanjske presude.

12. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio kao osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 18.000,00 CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od 30. listopada 2019. pa do isplate te da tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u navedenom dijelu.

13. Naime, u odnosu na žalbene navode tuženika da je iluzorno da se visina uzdržavanja tuženiku određuje prema pravilima i propisima zemlje u kojoj uopće ne živi navesti je da je zakonska obveza uzdržavanja tuženika od strane tužitelja određena pravomoćnim sudskim odlukama sudova u Republici Hrvatskoj te da radi toga tuženik ne može s uspjehom isticati takve prigovore.

14. Glede prigovora da je prvostupanjski sud trebao prekinuti ovaj parnični postupak do okončanja postupka koji se vodi pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske ovaj drugostupanjski sud nalazi da u situaciji kada je pravomoćnom sudskom odlukom smanjena obveza tužitelja glede uzdržavanja tuženika ne postoje zakonske pretpostavke za prekid postupka u smislu odredbe čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP u svezi s čl. 12. istog Zakona pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene pretpostavke za određivanje prekida postupka u ovoj pravnoj stvari.

15. U odnosu na tvrdnju tuženika da visina dosuđenog iznosa nije pravilno utvrđena stoga što je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga da se provede financijsko vještačenje istaći je da je prvostupanjski sud uvidom u preslike uplatnica (l. s. 5-12) utvrdio da je tužitelj tijekom cijelog utuženog razdoblja zakonskoj zastupnici tuženika isplaćivao iznos od 1.000,00 do 1.200,00 CHF mjesečno pa u takvoj situaciji nije ni bilo potrebe da se provodi vještačenje na okolnosti koliki je iznos tužitelj preplatio kao posljedicu smanjenja obveze uzdržavanja po pravomoćnoj presudi.

16. Konačno, pogrešno tuženik smatra kako je tužbeni zahtjev neosnovan u smislu odredbe čl. 1114. ZOO.

16.1. Odredbom čl. 1114. ZOO propisano je da se ne može zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze.

16.2. Pri tome naravna obveza postoji kad je nešto dano ili učinjeno na ime ispunjenja naturalne obveze pod čime se razumijeva obveza koja postoji, ali nije utuživa jer se ne može ostvariti pravnim putem.

16.3. Pod moralnom obvezom razumijevaju se obveze koje proistječu iz shvaćanja o dobru i zlu u obitelji i društvu, a očituju se takvim postupcima osoba koji se u određenoj društvenoj sredini smatraju poštenim, savjesnim i pravednim pa se time pod moralnom obvezom podrazumijeva obveza koja proistječe iz okolnosti koje je čine ljudske solidarnost, pravila o životu, radu i ponašanju u ljudskoj zajednici a koje još nisu prešle u pravne obveze.

17. Imajući u vidu definiciju naravne i moralne obveze ovaj drugostupanjski sud nalazi da se, suprotno tvrdnji tuženika, ne može u konkretnom slučaju primijeniti odredba čl. 1114. ZOO budući da tužitelj traži vraćanje stečenog po osnovi koja je naknadno otpala jer je pravomoćnom presudom smanjena obveza uzdržavanja tuženika od strane tužitelja, a koja činjenica se odnosi i na utuženi period.

18. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (zato što se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem  - čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod toč. I. i III. izreke.

19. U nepobijanom dijelu, pod toč. II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 15. studenoga 2023.

           Predsjednica vijeća

           Sanja Dujmović, v.r.