Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-933/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mladenu Klaiću, odvjetniku u Klaić i Klaić odvjetničko društvo j.t.d., Kutina, Kolodvorska 24, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-125/2017 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-125/2017 od 10. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 248,85 eura.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 375,00 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 2.554,47 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.662,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2024. do isplate (točka III. izreke). Tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće je odbijen (točka II. izreke).

2. Protiv točke I. i III. izreke presude žalbu je podnijela tuženica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženice odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u razdoblju od travnja 2012. do svibnja 2014.

6. U žalbenom stadiju postupka sporno je utvrđenje suda prvog stupnja o broju ostvarenih, a neevidentiranih i neplaćenih sati i pripadajućih dodataka koje je u utuženom razdoblju ostvario tužitelj. Tuženica naime, u žalbi osporava utvrđenje suda prvog stupnja o broju ostvarenih, a neplaćenih sati smatrajući da je svoje utvrđenje sud prvog stupnja pogrešno temeljio na personalnim dokazima i nalazu i mišljenju vještaka, umjesto pravilno, na službenim evidencijama tuženice o radnom vremenu.

7. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženice su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju radi se o sporu u vezi s radnim vremenom jer tužitelj tvrdi da je radio više nego što je to evidentirano tuženičinim evidencijama o radnom vremenu.

8. Odredbom čl. 131. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) propisano je da je u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. stavka 1. zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu.

9. Dakle, odredbom čl. 131. st. 4. ZR izričito je propisano da je teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu u slučaju da poslodavac na propisani način ne vodi evidenciju o radnom vremenu.

10. U ovom konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da tuženica kao poslodavac nije vodila evidenciju radnog vremena na propisani način i da nije evidentirala sve sate koje je tužitelj odradio, pa je stoga sukladno čl. 131. st. 4. ZR teret dokazivanja radnog vremena bio na tuženici, točnije tuženica je bila dužna dokazati da činjenične tvrdnje tužitelja nisu istinite odnosno da je pravilno i točno vodila evidencije o radnom vremenu.

11. Tuženica međutim, to u postupku nije dokazala. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja i svjedoka TV i FV, proizlazi da tužitelju nisu evidentirani svi odrađeni sati koji se odnose na rad na terenu, dok iz dnevnih evidencija radnog vremena koje su dostavljene od strane same tuženice proizlazi da iste nisu uredno vođene u smislu odredbe čl. 4. st. 1. ZR a s obzirom da u istima u većem dijelu nisu evidentirano radno vrijeme koje je tužitelj proveo na terenu i satnica rada, a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja (točka 16.2. obrazloženja). Kada se uz navedeno uzme u obzir da iz dnevnih evidencija za pojedine dane rada na terenu (primjerice 22. listopada 2012. ili 3. lipnja 2013.) proizlazi da je prilikom rada na terenu tužitelj uvijek radio osam sati, dok iz naloga o korištenju slobodnih rada zbog prekovremeno odrađenog rada proizlazi suprotno, a kako to u prvostupanjskom postupku u podnescima od 10. rujna 2022. i 16. veljače 2023. ističe tužitelj, što ponavlja i u odgovoru na žalbu (a što posljedično potvrđuje iskaze tužitelja i svjedoka o opsegu njihovog rada i nepravilnom vođenju evidencija o radnom vremenu), nedvojbeno je da tuženica nije propisno vodila evidencije o radnom vremenu, te da je opseg rada tužitelja u utuženom razdoblju bio veći od onog iz evidencija o radnom vremenu na koji se poziva tuženica.

12. U odnosu na žalbene navode tuženice da sud prvog stupnja nije mogao presudu temeljiti na personalnim dokazima i nalazu i mišljenju vještaka, već isključivo na evidencijama tuženice, potrebno je navesti da sud sporne činjenice utvrđuje prema svom slobodnom uvjerenju (čl. 8. ZPP) i načelu slobodne ocjene dokaza. U takvom sustavu slobodne ocjene dokaza to znači da postupovne odredbe ne predviđaju hijerarhijski odnos između pojedinih dokaza (materijalnih ili personalnih) (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-850/2024 od 17. rujna 2024.). U konkretnom slučaju, tužitelj je podnošenjem tužbe i činjenično tvrdeći da je radio više sati nego što je to evidentirano sadržajno osporio vjerodostojnost tuženičinih evidencija o radnom vremenu na koju okolnost je predložio izvođenje personalnih dokaza koje je sud prvog stupnja pravilno prihvatio, a iz kojih, kada se isti dovedu u svezu sa dokumentacijom koju je u spis priložila sama tuženica, proizlazi da evidencije tuženice o radnom vremenu nisu pravilno vođene te da je tužitelj radio više nego što je u evidencijama radnog vremena prikazano.

13. Tuženica dakle, na kojoj je sukladno čl. 131. st. 4. ZR bio teret dokazivanja radnog vremena, nije dokazala da tužitelj nije radio u opsegu u kojem tvrdi u postupku, te da evidencije o radnom vremenu koje je u utuženom razdoblju vodila odražavaju stvarno odrađeni broj sati koje je na radu ostvario tužitelj. Stoga je utvrđenje suda o broju ostvarenih, a neplaćenih radnih sati i pripadajućih dodataka pravilno tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

14. Također, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženica jer je sud u prvostupanjskom postupku sve dokaze pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pa tako i iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka, kao i evidencije radnog vremena koje su dostavljene od strane tuženice. U tom smislu neosnovano tuženica osporava i nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen u skladu sa zadatkom suda, te je isti u potpunosti podoban da se na istome temelji sudska odluka.

15. Dakle, sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku pravilno utvrdio da tuženica tužitelju u utuženom razdoblju nije platila sve odrađene sate provedene na radu, te da s te osnove postoji tražbina tužitelja prema tuženici u ukupnom iznosu od 2.554,47 eura. Na temelju takvog utvrđenja sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 168. i čl. 169. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, 73/13) koji su bili na snazi do 26. lipnja 2013. i čl. 135. i 136. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 73/13) koji su bili u utuženom razdoblju nakon 26. lipnja 2013. kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženica.

16. Tuženica u žalbi ističe i da su razlozi navedeni u presudi nejasni i proturječni čime sadržajno ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženice, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

18. Tuženici nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

19. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj