Poslovni broj: Us I-1359/2024-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda, Danijeli Čipčić Buzov, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Maslov, u upravnom sporu tužiteljice FG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi rasporeda na radno mjesto, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 25. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice i u odsutnosti tuženika, 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Odbora za državnu službu, Klasa: UP/II-112-07/24-01/166, Urbroj: 566-01/18-24-2 od 25. travnja 2024. i naknade štete.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-112-07/24-01/166, Urbroj: 566- 01/18-24-2 od 25. travnja 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Klasa: UP/I-112-02/12-02/04, Urbroj: 2181-02-02-19-23 od 15. svibnja 2019. (dalje: prvostupanjsko rješenje) kao neosnovana.

2. Prvostupanjskim rješenjem se tužiteljica, VSS, diplomirana pravnica, s ukupno 37 godina radnog staža i položenim stručnim ispitom raspoređuje s danom 1. kolovoza 2012. u Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, na radno mjesto samostalne uprave referentice za poslove obnove i stanovanja u Službi za imovinsko-pravne poslove.

3. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora u bitnom navodi da smatra da je osporenim rješenjem tuženika žalba neosnovana odbijena. Navodi da je svojim dosadašnjim radom u državnoj upravi stekla znanje i vještine na temelju kojih je trebala biti raspoređena na svjetničko radno mjesto. Poslove koje je obavljala da su prvo bili u svojstvu samostalnog upravnog referenta, a potom i kao upravni savjetnik. Njezino znanje, sposobnosti i vještine da se sada dovode u pitanje, međutim da nije dokazala svoje znanje, sposobnosti i vještine da sigurno ne bi bila raspoređena s radnog mjesta upravnog referenta na radno mjesto upravnog savjetnika, niti bi joj u dva navrata bilo nuđeno radno mjesto voditelja službe (Odsjeka za stambene poslove i Službe za imovinsko-pravne poslove), a koje ponude je odbila iz osobnih razloga. Smatra da je njezin raspored rješenjem iz 2012. rezultat samovolje čelnika tijela. Istaknula je da je od 1975. pa do umirovljena 30. prosinca 2015. zaposlena u državnoj upravi i da je obavljala različite poslove, detaljno iznoseći raspored na radnim mjestima kroz navedeni period, ističući da je prije donošenja spornog rješenja od 16. srpnja 2012. bila raspoređena na radno mjesto upravne savjetnice za imovinsko-pravne poslove. Potom tužiteljica u bitnom iznosi sadržaj obrazloženja osporenog rješenja tuženika, te navodi da je ona obavljala imovinske poslove jednako kao i svi oni koji su raspoređeni na savjetnička radna mjesta i da tu nema što dokazivati. Smatra da bi njeno raspoređivanje na jedno od tri savjetnička radna mjesta bilo u skladu sa odredbama Zakona o državnim službenicima koji omogućava službenicima napredovanje u službu jer ne postoji neki drugi postupak u kojem bi službenik mogao ostvariti pravo napredovanja u službi jedino u postupku raspoređivanja na radno mjesto. Ne spori da se radi o dva instituta međutim da u praksi samo kroz raspored na radno mjesto se može ostvariti pravo na napredovanje, u protivnom da isto ostaje „mrtvo slovo na papiru“. Ističe da je ona sa najdužim radnim stažom u službi raspoređena na radno mjesto za koje je propisana samo jedna godina radnog staža, te da se radi o poslovima koje je obavljala na početku svog zaposlenja. Smatra da je trebala biti raspoređena na radno mjesto višeg upravnog savjetnika a podredno upravnog savjetnika. Slijedom svega navedenog tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kojim traži poništavanje rješenja o rasporedu na radno mjesto te moli Sud da meritorno odluči o njenom rasporedu na radno mjesto višeg upravnog savjetnika podredno na radno mjesto upravnog savjetnika. Ujedno traži i naknadu štete koja se sastoji u razlici plaće između radnog mjesta višeg upravnog savjetnika (podredno upravnog savjetnika) i plaće koju je primala kao samostalni upravni referent u iznosu od 3.530,00 eura podredno u iznosu od 1.630,00 eura.

5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužbu pobija u cijelosti i da ostaje kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja. Naime, tužiteljica da osporava rješenje tuženika u bitnom navodeći da je dosadašnjim radom u državnoj upravi stekla znanje i vještine na temelju kojih je trebala biti raspoređena na savjetničko radno mjesto, pri čemu ne precizira na koje točno savjetničko mjesto smatra da je trebala biti raspoređena. Navedeno bi upućivalo na zaključak da tužiteljica smatra da je trebala biti raspoređena na bilo koje savjetničko radno mjesto, dakle prioritet bi bilo radno mjesto više pozicije. Štoviše, tužiteljica smatra da bi njezino raspoređivanje na jedno od savjetničkih radnih mjesta bilo u skladu s odredbama Zakona o državnim službenicima koji omogućavaju napredovanje u službi. Međutim, tuženik se protivi ovakvim navodima tužiteljice i ističe da je u konkretnom predmetu riječ o rasporedu na radno mjesto te da instituti napredovanja i rasporeda na radno mjesto nisu isti. Naime, napredovanje državnih službenika, redovno ili izvanredno, posebni je postupak propisan Zakonom o državnim službenicima, a pobijano rješenje temelji se na članku 127. istog Zakona. Raspored državnih službenika i napredovanje državnih službenika, dva su različita načina popunjavanja slobodnih radnih mjesta, pa tužbeni navodi o mogućno napredovanja kroz postupak rasporeda nisu osnovani i kao takvi, prema mišljenju tuženika od utjecaja na rješavanje u upravnoj stvari rasporeda držanih službenika nakon donošenja novog akta o unutarnjem ustrojstvu. Pri tome se ističe da prvostupanjsko tijelo u postupku rasporeda ne rješava o napredovanju ili promaknuću službenika, niti ima obvezu rasporediti službenika na radno mjesto više složenosti poslova. Tome u prilog govori i sudska praksa izražena u presudi Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj 6 Usl-630/14-11, prema kojoj odredbe o napredovanju nemaju obligatorni sadržaj u smislu da bi se ispunjavanjem formalnih uvjeta državni službenik morao rasporediti na više radno mjesto unutar iste kategorije ili prijeći u višu kategoriju radnih mjesta, već se, uz ispunjenje svega prethodno navedenog, konačna odluka temelji na slobodnoj procjeni čelnika tijela, kao osobi odgovornoj za pravilno funkcioniranje tog tijela. U konkretnom slučaju, odluka prvostupanjskog tijela donesena je u izvršenju presude poslovni broj: Uslrs-204/17-6 od 11. svibnja 2018., te je tuženik našao da je prvostupanjsko tijelo u ponovljenom postupku postupio po uputi iz te presude te na temelju potpuno utvrdenog činjeničnog sranja donijelo rješenje o rasporedu na radno mjesto samostalne upravne referentice za poslove obnove i stanovanja u Službi za imovinsko-pravne poslove. Tuženik navodi da je u ponovnom postupku tužiteljici omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje zakonite odluke, međutim tužiteljica tu mogućnost nije iskoristila, što ne osporava ni u tužbi. Nadalje, tužiteljica je do trenutka predmetnog rasporeda obavljala poslove radnog mjesta upravne savjetnice za imovinsko-pravne poslove i obnovu, a ti su poslovi prema izvodu iz Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 1. kolovoza 2008. obuhvaćali: obavljanje najsloženijih upravnih i stručnih poslova iz oblasti obnove i imovinsko-pravnih poslova te stanovanja i obavljanje drugih povjerenih poslova, za što su bili propisani stručni uvjeti: VSS pravne struke. položen državni stručni ispit, 3 godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima. Novim Pravilnikom o unutarnjem redu Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 11. srpnja 2012. više nije bilo sistematizirano radno mjesto upravnog savjetnika za imovinsko- pravne poslove i obnovu te je tužiteljica raspoređena na radno mjesto samostalnog upravnog referenta za poslove obnove i stanovanja u čijem je opisu poslova: vođenje upravnog postupka i rješavanje u upravnim stvarima vezano za obnovu, potporu za popravak i potporu za opremanje ratom oštećenih ili uništenih objekata (za obiteljske kuće ili stana I, II., III, IV, Vi VI stupnja oštećenja), vođenje upravnog postupka i rješavanje u upravnim stvarima vezano za povrat vlastito uloženih sredstava za obnovu popravak u ratu oštećenih objekata, prelokaciju i zamjenu utvrđenog prava za obnovu za novčana sredstva, drugi objekt ili smještanje u socijalnu ustanovu te naknadu materijalne štete uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, kao i iz oblasti stanovanja, izdavanje uvjerenja, potvrda i obavijesti vezano uz činjenice o kojima se vodi službena evidencija o stvarima koji se odnose na postupke obnove, vođenje propisane evidencije i izrada izvješća iz očevidnika. Tuženik je u osporavanom aktu utvrdio da ranije radno mjesto na kojem je tužiteljica bila raspoređena nije stečeno pravo službenika koje bi vezalo poslodavca kod raspoređivanja uslijed organizacijskog preustroja te je naveo da je prvostupanjsko tijelo obrazložilo da su na sistematizirana dva radna mjesta upravnih savjetnika za poslove povrata imovine raspoređena ona dva službenika koja su i do tada obavljali poslove povrata imovine, a da je poslodavac sukladno svojoj procjeni imajući u vidu potrebu službe na odgovarajuće radno mjesto rasporedio tužiteljicu vodeći računa o njezinim sposobnostima i vještinama. Pri tom se napominje da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužiteljica prije predmetnog rasporeda obavljala poslove iz oblasti obnove i stanovanja te da ju je čelnik tijela i rasporedio na radno mjesto koje u sebi uključuje obavljanje upravo onih poslova na kojima je stekla radno iskustvo i vještine. Uz to, premda čelnik tijela ima pravo temeljem slobodne ocjene rasporediti tužiteljicu, za istaknuti je da tužiteljica koja smatra da je trebala biti raspoređena na savjetničko mjesto nije dokazala da je (iako je isticala da je imala iskustva u imovinsko-pravnim poslovima) obavljala specifično posao naknade za oduzetu imovinu, a upravo su sistematizirana dva savjetnička mjesta za poslove povrata imovine vezana uz ostalo i za obavljanje poslova koji se odnose na određivanje prava na naknadu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, na koja su raspoređene osobe koje su imale iskustva u obavljanju tih poslova. Slijedom navedenog, otklanjanju se kao neosnovani i ničim dokazani navodi da je poslodavac prilikom rasporeda pokazao samovolju. Tuženik ističe da tužiteljica u ovom postupku nema mogućnost tražiti razliku plaće, stoga se protivi kao bespredmetnom navedenom prijedlogu tužiteljice. Zaključno, tuženik ističe da su s danom 1. siječnja 2020. Uredi državne uprave u županijama prestali s radom te da su poslove koji su se obavljali u tim uredima preuzeli upravni odjeli određene županije. Odredbom članka 67. Zakona o sustavu državne uprave (.“Narodne novine", broj 66/19) propisano je da uredi državne uprave u županijama ustrojeni na temelju Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine", broj 150/11., 12/13. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 93/16. i 104/16.) nastavljaju s radom do stupanja na snagu posebnih zakona kojima će se pojedini poslovi državne uprave iz nadležnosti ureda državne uprave povjeriti županijama. (stavak 1.) Županije iz stavka 1. ovoga članka, razmjerno povjerenim poslovima, preuzimaju državne službenike, uključujući predstojnike, namještenike. pismohranu i drugu dokumentaciju te opremu i sredstva za rad mjesno nadležnih ureda državne uprave. (stavak 2.). Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

6. U sporu je održana rasprava 25. ožujka 2025., a čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je ista održana u njegovoj odsutnosti, a na kojoj je tužiteljica u bitnom navela da ustraje u svim navodima te je posebno naglasila da predmetni postupak traje već 13 godina i da je ona u međuvremenu otišla u mirovinu te moli sud da donese meritornu odluku u ovom sporu.

7. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za pribavom Pravilnika iz 2008. prema kojem je tužiteljica radnije bila raspoređena na radno mjesto upravne savjetnice kao suvišno, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta obzirom da istom prileži i izvod iz Pravilnika iz 2008.

9. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

12. Među strankama nije sporno da je tužiteljica prvostupanjskim rješenjem u ponovljenom postupku raspoređena s danom 1. kolovoza 2012. u Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, na radno mjesto samostalne uprave referentice za poslove obnove i stanovanja u Službi za imovinsko-pravne poslove.

13. Među strankama je sporno je li donošenjem osporenog rješenja tuženika kojim se odbija žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja povrijeđen zakon na njezinu štetu.

14. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je osporeno prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku po presudi ovog suda poslovni broj UsIrs- 204/17-6 od 11. svibnja 2018. kojom je poništeno ranije rješenje tuženika od 2. listopada 2017. i prvostupanjsko rješenje od 10. listopada 2023. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz uputu da je u ponovljenom postupku potrebno omogućiti tužiteljici da sudjeluje u postupku nakon čega će na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjenog stanja pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti novo rješenje koje će valjano obrazložiti relevantne okolnosti od važnosti za donošenje odluke.

15. Osporeno rješenje je doneseno u primjeni odredbe članka 127. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 1/15, 102/15, 138/15, 61/17) prema kojem kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju (stavak 1.), ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete (stavak 3.).

16. Iz podataka spisa predmeta je razvidno, a što među strankama nije niti sporno, da je tužiteljica do trenutka spornog rasporeda obavljala poslove radnog mjesta upravne savjetnice za imovinsko-pravne poslove i obnovu.

17. Prema izvodu iz Pravilinika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, KLASA: 030- 02/08-01/46 od 1. kolovoza 2008., na radnom mjestu upravne savjetnice za imovinsko- pravne poslove i obnovu su se obavljali slijedeći poslovi: obavljanje najsloženijih upravnih i stručnih poslova iz oblasti obnove i imovinsko-pravnih poslova te stanovanja i obavljanje drugih povjerenih poslova, za što su bili propisani stručni uvjeti: VSS pravne struke, položen državni stručni ispit, 3 godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima.

18. Prema novom Pravilnikom u unutarnjem redu Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, KLASA: 030-02/12-01/17, URBROJ: 2181-02-02-1/1 od 11. srpnja 2012. donesenim uz prethodnu suglasnost Ministarstva uprave, u ustrojenoj Službi za imovinsko-pravne poslove ustrojena su između ostalih radna mjesta: voditelja službe za imovinsko-pravne poslove, višeg upravnog savjetnika za imovinsko-pravne poslove, upravnog savjetnika za poslove povrata imovine, samostalnog upravnog referenta za imovinsko-pravne poslove i samostalnog upravnog referenta za poslove obnove i stanovanja.

19. Osporeno rješenje tuženika se u bitnom obrazlaže time da je iz podataka spisa predmeta razvidno da po novom Pravilniku iz 2012. više nije sistematizirano radno mjesto upravnog savjetnika za imovinsko-pravne poslove i obnovu, te da je tužiteljica raspoređena na radno mjesto samostalnog upravnog referenta za poslove obnove i stanovanja, u čijem je opisu poslova: vođenje upravnog postupka i rješavanje u upravnim stvarima vezano za obnovu, potporu za popravak i potporu za opremanje ratom oštećenih ili uništenih objekata (za obiteljske kuće ili stana I, II., III, IV, V i VI stupnja oštećenja), vođenje upravnog postupka i rješavanje u upravnim stvarima vezano za povrat vlastito uloženih sredstava za obnovu popravak u ratu oštećenih objekata, prelokaciju i zamjenu utvrđenog prava za obnovu za novčana sredstva, drugi objekt ili smještanje u socijalnu ustanovu te naknadu materijalne štete uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, kao i iz oblasti stanovanja, izdavanje uvjerenja, potvrda i obavijesti vezano uz činjenice o kojima se vodi službena evidencija o stvarima koji se odnose na postupke obnove, vođenje propisane evidencije i izrada izvješća iz očevidnika. Prvostupanjsko tijelo da je imajući u vidu pravilno i učinkovito obavljanje poslova unutar prvostupanjskog tijela, kao i stručno znanje tužiteljice i poslove koje je do tada obavljala, konkretno poslove iz oblasti obnove i stanovanja rasporedilo na predmetno radno mjesto za koje ispunjava uvjete. Nadalje, je navedeno da ranije radno mjesto na kojem je tužiteljica bila raspoređena nije stečeno pravo službenika koje bi vezalo poslodavca kod raspoređivanja uslijed organizacijskog preustroja te je naveo da je prvostupanjsko tijelo obrazložilo da su na sistematizirana dva radna mjesta upravnih savjetnika za poslove povrata imovine raspoređena ona dva službenika koja su i do tada obavljali poslove povrata imovine, a da je poslodavac sukladno svojoj procjeni imajući u vidu potrebu službe na odgovarajuće radno mjesto rasporedio tužiteljicu vodeći računa o njezinim sposobnostima i vještinama. Pri tom se napominje da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužiteljica prije predmetnog rasporeda obavljala poslove iz oblasti obnove i stanovanja te da ju je čelnik tijela i rasporedio na radno mjesto koje u sebi uključuje obavljanje upravo onih poslova na kojima je stekla radno iskustvo i vještine. Ovo poglavito uz činjenicu da radno mjesto upravnog savjetnika za poslove povrata imovine ima specifičan opis poslova koji se odnose na određivanje prava na naknadu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, na koja su raspoređene osobe koje su imale iskustva u obavljanju tih poslova.

20. Naime, iz podataka spisa predmeta kao i obrazloženja osporenog rješenja tuženika, proizlazi da prema novom Pravilniku iz 2012. više nije sistematizirano radno mjesto upravnog savjetnika za imovinsko-pravne poslove i obnovu (na koje radno mjesto je tužiteljica do tada bila raspoređena), te da je tužiteljica raspoređena na radno mjesto samostalnog upravnog referenta za poslove obnove i stanovanja, odnosno na radno mjesto za koje ispunjava uvjete i opis poslova koji odgovara poslovima koje je tužiteljica do tada obavljala.

21. Pri tome, za istaći je, a kako to pravilno navodi i tuženik da prvostupanjskom tijelu mora biti dana mogućnost da službenike raspoređuje na radna mjesta za koje smatra da će njima najbolje odgovarati potrebama službe, te da se u postupku rasporeda službenike raspoređuje na slobodna radna mjesta za koja ispunjava uvjete propisane pravilnikom o unutarnjem redu. Pri tome nema zakonske zapreke da se službenik rasporedi na poslove manje složenosti od poslova koje je prije obavljao, a konačna odluka je na slobodnoj procjeni čelnika tijela koji je zadužen za pravilno funkcioniranje tijela i potrebe rada.

22. Ovdje, Sud podsjeća na prihvaćeno stajalište sudske prakse prema kojem poslodavac ima legitimno pravo na pojedina radna mjesta rasporediti službenika koji će, osim što ispunjava tražene uvjete, svojom stručnošću i sposobnostima omogućiti što učinkovitije obavljanje poslova u opisu pojedinog radnog mjesta. Ovo stoga što se poslodavcu kod unutrašnje organizacije i rasporeda službenika ostavlja određena sloboda kako bi prema svojoj procjeni, imajući u vidu potrebe službe, na pojedina radna mjesta rasporedio službenike s traženim uvjetima i odgovarajućim sposobnostima. Ovakvo stajalište, koje prihvaća i ovaj sud, zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama broj Us-12152/10 od 28. studenog 2012., Us-12861/10 od 28. studenog 2012., jer to pravo poslodavca proizlazi iz interesa za što boljim i učinkovitijim obavljanjem službe.

23. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju osporeno rješenje tuženika sadrži činjenična utvrđenja koja predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak kako je tužiteljica u gore navedenim okolnostima (ustrojstvene i organizacijske promjene) raspoređena na radno mjesto za koje s obzirom na stručnu spremu i potrebe službe očekuje najefikasnije ispunjavanje povjerenih poslova. Ranije radno mjesto na koje je tužiteljica bila raspoređen prije novog rasporeda, nije stečeno pravo službenika, ovdje tužiteljice, koje vezuje poslodavca kod raspoređivanja uslijed organizacijskog preustroja. Također, za istaći je da poslodavcu nije propisana obaveza da tužiteljicu rasporedi na radno mjesto identično prethodnom.

24. Naposljetku vezano uz navode tužiteljice o mogućnosti napredovanja kroz raspored na radno mjesto, za navesti je da pravilno navodi tuženik da je u konkretnom predmetu riječ o rasporedu tužiteljice na radno mjesto te da instituti napredovanja i rasporeda na radno mjesto nisu isti. Naime, napredovanje državnih službenika, redovno ili izvanredno, posebni je postupak propisan Zakonom o državnim službenicima. Dakle, raspored državnih službenika i napredovanje državnih službenika, dva su različita načina popunjavanja slobodnih radnih mjesta, pa tužbeni navodi o mogućnosti napredovanja kroz postupak rasporeda nisu osnovani i kao takvi, nisu od utjecaja na rješavanje u upravnoj stvari rasporeda držanih službenika nakon donošenja novog akta o unutarnjem ustrojstvu. Pri tome, za istaći je da se u postupku rasporeda ne rješava o napredovanju ili promaknuću službenika, niti postoji obveza rasporediti službenika na radno mjesto više složenosti poslova.

25. Kod izloženog, prema ocjeni ovog Suda osporeno rješenje tuženika je pravilno i zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, te Sud ne nalazi razloge ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21) na koje pazi po službenoj dužnosti.

26. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

27. Nadalje, vezano uz zahtjev tužiteljice za naknadu štete, za navesti je da je isti valjalo odbiti iz razloga jer osnovanost zahtjeva za naknadu štete u upravnom sporu pretpostavlja nezakonitost rješenja javnopravnog tijela, a koje prema naprijed iznesenom utvrđenju suda, nije nezakonito.

U Splitu 23. travnja 2025.

S U T K I N J A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o njoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. u vezi s čl. 131. ZUS- a).

DNA:

- Tužiteljici,

- Tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela, po pravomoćnosti

- u spis