REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5694/2021-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 24. ožujka 2025. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice ŠP, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika JP, odvjetničke vježbenice, dana 23. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 168-50-4034290 od 13.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 16.786,61 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 168-50-4034290 od 13.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.790,08 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

1,10 EUR od 04.02.2008.

4,36 EUR od 05.03.2008.

14,55 EUR od 05.11.2008.

3,89 EUR od 05.12.2008.

17,45 EUR od 05.01.2009.

19,53 EUR od 05.02.2009.

20,47 EUR od 05.03.2009.

18,16 EUR od 06.04.2009.

18,66 EUR od 05.05.2009.

14,63 EUR od 05.06.2009.

11,66 EUR od 06.07.2009.

12,45 EUR od 04.08.2009.

14,02 EUR od 04.09.2009.

13,88 EUR od 05.10.2009.

12,30 EUR od 05.11.2009.

15,27 EUR od 04.12.2009.

17,65 EUR od 05.01.2010.

21,03 EUR od 05.02.2010.

20,25 EUR od 05.03.2010.

24,85 EUR od 06.04.2010.

23,98 EUR od 05.05.2010.

25,67 EUR od 04.06.2010.

40,37 EUR od 05.07.2010.

37,34 EUR od 04.08.2010.

46,59 EUR od 22.09.2010.

43,40 EUR od 28.10.2010.

38,26 EUR od 05.11.2010.

49,10 EUR od 05.01.2011.

62,89 EUR od 27.01.2011.

53,12 EUR od 04.02.2011.

56,55 EUR od 04.03.2011.

52,19 EUR od 05.04.2011.

52,97 EUR od 05.05.2011.

71,46 EUR od 06.06.2011.

73,26 EUR od 05.07.2011.

88,61 EUR od 30.08.2011.

80,68 EUR od 05.09.2011.

72,01 EUR od 05.10.2011.

70,90 EUR od 09.11.2011.

70,23 EUR od 08.12.2011.

74,36 EUR od 06.02.2012.

77,96 EUR od 05.03.2012.

78,44 EUR od 05.03.2012.

75,95 EUR od 05.04.2012.

77,63 EUR od 07.05.2012., sve do isplate,

kao i naknaditi joj parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.931,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.04.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 05.07.2021. tužiteljica navodi da je dana 13.4.2007., s tuženikom kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 168-50-4034290, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 16.786,61 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,20 % godišnje ugovorivši u istom da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama Kreditora“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

2. Tužiteljica dodaje da je na temelju dokumentacije iz ovog kredita izradila izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 13.489,19 kuna. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak i nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes pa predlaže donošenje presude:

-(Ad 1.) kojom se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 168-50-4034290 od 13.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 16.786,61 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

-(Ad 2.) kojom se utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 168-50-4034290 od 13.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

-(Ad 3.) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 13.489,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 29.02.2008. do 07.05.2012.) do isplate,

-(Ad 4.) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30.07.2021. navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužiteljice koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Aljoše Gojanovića, pod brojem OV-2339/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala.

4. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditeljicu regije), gospođu TP, a koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koja ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od pet godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužiteljica očekivala da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

5. Nadalje, tuženik ističe da tužba tužiteljice ima i materijalno pravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužiteljica i tuženik, kako bi to proizlazilo iz točke I. tužbenog zahtjeva tužiteljice, već i ŽP, kao sudužnik, a iz čega jasno proizlazi kako tužiteljica nije utužila sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. Dakle, radi se o materijalno pravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužiteljica u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obvezno pravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, i to stav Županijskog suda u Varaždinu u rješenju od dana 21.01.2013. godine, posl. br. Gž-1209/12 - „Naime prema čl. 201. ZPP-a jedinstveni su suparničari oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, što znači da bi onima koji takovom tužbom ne bi bili obuhvaćeni bilo uskraćeno da štite svoje pravne interese iako bi se pravni učinci presude protezali i na njih. Tužitelj je u tužbi, kojom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora kojeg su sklopili tuženik i ŠKZ C., morao obuhvatiti sve sudionike tog obvezno pravnog odnosa, jer s obzirom na prirodu tog spornog materijalnopravnog odnosa u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti spor se može razriješiti samo na obje stranke u tom odnosu na jednak način…“

6. Tuženik opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužiteljica ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

7. Tuženik u podnesku od 21.01.2022. dopunjuje odgovor na tužbu navodeći, a u odnosu na status potrošača na strani tužiteljice, da je člankom 3. stavak 1. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da ona uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložila bilo kakve dokaze, slijedom čega se, barem zasad, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a jer svaka fizička osoba nije automatski i potrošač.

8. Tužiteljica je u podnesku od 09.05.2023., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje tužiteljica nije imala primjedbi, konačno postavila tužbeni zahtjev navodeći kako je za tužbu relevantan iznos od 1.790,08 Eura/ 13.487,23 kn, a kako je navedeno u mišljenju vještaka točka 3., koji iznos predstavlja zbroj svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je tuženik stekao na ime valute švicarski franak. Stoga, tužiteljice predlaže donošenje slijedeće presude: ''1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 168-50-4034290 od 13.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 16.786,61 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 168-50-4034290 od 13.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.790,08 Eura /13.487,23 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos od

1,10 EUR / 8,27 HRK od 4.2.2008.

4,36 EUR / 32,86 HRK od 5.3.2008.

14,55 EUR / 109,66 HRK od 5.11.2008.

3,89 EUR / 29,31 HRK od 5.12.2008.

17,45 EUR / 131,45 HRK od 5.1.2009.

19,53 EUR / 147,15 HRK od 5.2.2009.

20,47 EUR / 154,24 HRK od 5.3.2009.

18,16 EUR / 136,81 HRK od 6.4.2009.

18,66 EUR / 140,60 HRK od 5.5.2009.

14,63 EUR / 110,23 HRK od 5.6.2009.

11,66 EUR / 87,87 HRK od 6.7.2009.

12,45 EUR / 93,82 HRK od 4.8.2009.

14,02 EUR / 105,60 HRK od 4.9.2009.

13,88 EUR / 104,57 HRK od 5.10.2009.

12,30 EUR / 92,66 HRK od 5.11.2009.

15,27 EUR / 115,02 HRK od 4.12.2009.

17,65 EUR / 132,95 HRK od 5.1.2010.

21,03 EUR / 158,44 HRK od 5.2.2010.

20,25 EUR / 152,59 HRK od 5.3.2010.

24,85 EUR / 187,20 HRK od 6.4.2010.

23,98 EUR / 180,64 HRK od 5.5.2010.

25,67 EUR / 193,43 HRK od 4.6.2010.

40,37 EUR / 304,17 HRK od 5.7.2010.

37,34 EUR / 281,37 HRK od 4.8.2010.

46,59 EUR / 351,03 HRK od 22.9.2010.

43,40 EUR / 326,96 HRK od 28.10.2010.

38,26 EUR / 288,25 HRK od 5.11.2010.

49,10 EUR / 369,92 HRK od 5.1.2011.

62,89 EUR / 473,82 HRK od 27.1.2011.

53,12 EUR / 400,25 HRK od 4.2.2011.

56,55 EUR / 426,05 HRK od 4.3.2011.

52,19 EUR / 393,24 HRK od 5.4.2011.

52,97 EUR / 399,13 HRK od 5.5.2011.

71,46 EUR / 538,41 HRK od 6.6.2011.

73,26 EUR / 551,97 HRK od 5.7.2011.

88,61 EUR / 667,60 HRK od 30.8.2011.

80,68 EUR / 607,89 HRK od 5.9.2011.

72,01 EUR / 542,53 HRK od 5.10.2011.

70,90 EUR / 534,20 HRK od 9.11.2011.

70,23 EUR / 529,18 HRK od 8.12.2011.

74,36 EUR / 560,28 HRK od 6.2.2012.

77,96 EUR / 587,39 HRK od 5.3.2012.

78,44 EUR / 591,02 HRK od 5.3.2012.

75,95 EUR / 572,27 HRK od 5.4.2012.

77,63 EUR / 584,93 HRK od 7.5.2012.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od

15 dana i pod prijetnjom ovrhe.''

9. Tužiteljica, o očitujući se o tzv. negativnim razlikama, ističe kako prigovori tuženika u pogledu tzv. negativnih razlika kao perioda u kojem je tečaj bio niži nisu relevantni pošto je notorna činjenica da tuženik u ovom predmetu uopće nema nikakvo potraživanje prema tužitelju s tog osnova. Tuženik u ovom postupku niti je iskazao postojanje ikakvog potraživanja, nije isticao nikakav prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev za taj iznos pa je bilo kakvo raspravljanje o tome, u skladu s ovom činjenicom, potpuno bespredmetno, sve kad bi i tuženik imao pravo na nekakva potraživanja – a nema. Sukladno tome ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja, odnosno takvo samoinicijativno prebijanje ne mogu vršiti niti sudski vještak niti sud pošto bi takvo postupanje bilo protuzakonito i protivno čl. 323. ZOO-a koji regulira pitanje restitucije kod ništetnosti kod ništetnosti pretpostavlja prije svega postojanje restitucijskog zahtjeva tuženika – kojeg također nema. S druge strane, sve i da takav zahtjev postoji

– a ne postoji, isti bi bio potpuno neosnovan pa i zastario i to iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik. Jedini tko je neosnovano stjecao novčane iznose i dužan ih je stoga vratiti je dakle upravo tuženik.

10. Tuženik na ročištima od 25.05.2023. i 24.03.2025., a očitujući se na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 09.05.2023., naveo kako ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih do tada iznesenih navoda.

11. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 160-50- 4034290 od 13.04.2007. sa pratećim zadužnicama i suglasnostima za zapljenu primanja (list 11-14, 32-43 spisa), otplatni plan (list 15-16 i 195-198 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-20 spisa), zahtjev za kredit (list 44 spisa) i u ponudu za kupnju motornog vozila (list 45 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručviću iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb od 31.10.2022. (list 205 – 209 spisa), pročitao dopis vještaka od 15.03.2023. (list 228 spisa), te je vještaka saslušao na ročištu od 25.05.2023. (list 311 spisa). Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 324-325 spisa).

12. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev (kao u podnesku tužiteljice od 09.05.2023.) u cijelosti osnovan.

13. Sud nije cijenio izračun preplate sačinjen po tužiteljici (list 8-10 spisa), a koji je tužiteljica dostavila uz tužbu, a primjenom odredbe čl. 4. ZPP-a, jer je ovaj izračun izrađen po nalogu tužiteljice, a ne suda, izvan ovog parničnog postupka, a tuženik se nije suglasio da se isti koristi kao dokaz u ovom postupku.

14. Sud je rješenjem od 21.07.2022. odustao od provođenja dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb, a sa zadatkom vještaku koji je predložio tuženik, odnosno na okolnost negativnih razlika u izračunu, odnosno razlika kada je tečaj CHF-a bio niži od onog na dan isplate kredita. Naime, na pripremnom ročištu od 02.02.2022. tuženik je predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost negativnih razlika u izračunu, odnosno razlika kada je tečaj CHF-a bio niži od onog na dan isplate kredita, a koji dokazni prijedlog tuženika je sud na pripremnom ročištu usvojio i istim rješenjem pozvao tuženika da u roku od 30 dana od dana donošenja tog rješenja uplati predujam za ovo vještačenje u iznosu od 1.000,00 kn na žiro račun suda, te je istom rješenjem tuženik upozoren na posljedice iz čl. 153. st. 3. ZPP-a. Kako tuženik nije u roku koji mu je ostavljen rješenjem ovog suda od 20.01.2022., a niti do dana donošenja rješenja od 21.07.2022. uplatio predujam za provođenje financijskog vještačenja, a što je sud utvrdio uvidom u pretraživač uplata (list 201 spisa), te kako sud nema potrebnih znanja iz područja financija da sam utvrdi visinu negativnih razlika u izračunu, odnosno razlika kada je tečaj CHF-a bio niži od onog na dan isplate kredita (ovo je notorno), to je sud temeljem odredbe čl. 153. st. 3. ZPP-a odlučio da odustaje od provođenja dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb, a sa zadatkom vještaku koji je predložio tuženik, odnosno na okolnost negativnih razlika u izračunu.

15. Sud je na rješenjem od 15.02.2023. (list 221-223 spisa) odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje TP, zaposlenice tuženika, a čije je saslušanje tuženik predložio i koji dokazni prijedlog tuženika je sud usvojio na pripremnom ročištu, jer je tuženik u podnesku od 03.01.2023. odustao od izvođenja ovog dokaza, a sve temeljem ovlaštenja suda iz čl. 292. st. 6. ZPP-a i temeljem čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 2. ZPP-a.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 160-50-4034290 od 13.04.2007. sa pratećim zadužnicama i suglasnostima za zapljenu primanja (list 11-14, 32-43 spisa), otplatni plan (list 15-16 i 195-198 spisa) i u ponudu za kupnju motornog vozila (list 45 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Šibeniku, dana 13.04.2007. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 160-50-4034290 (list 11-14, 32-35 spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), s ugovorenim iznosom kredita od 16.786,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, tj. tuženika na dan korištenja, namjenski – za kupnju novog vozila Chevrolet, s rokom otplate od 60 mjeseci i redovnom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužiteljica u tužbi tvrdi da su ništetne i to:

- odredbe kojim je ugovoreno vezivanje glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, i

- odredbu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika sadržanu u čl. 2. Ugovora o kreditu.

17. Iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora, tj. tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku o kamatnim stopama, te druge opće akte tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja građana) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kako tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je odredbe iz ovih općih akata tuženika, a koje su rezultirale porastom početno ugovorene kamatne stope, donosio uz suglasnost tužiteljice, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom niti navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte uopće dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

18. Sud je uvidom u zahtjev za kredit (list 44 spisa) utvrdio da je tuženik u svojoj ponudi u vrijeme zaključenja ovdje spornog ugovora u kreditu imao i kunske kredite, te kredite sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR i USD. No, a suprotno tvrdnji tuženika, ovo nije ujedno i dokaz da bi tuženik tužiteljici zaista i odobrio kunski kredit, odnosno kredit sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR ili USD da je tužiteljica takav kredit zatražila, a jer je notorno da se u bankama kreditna sposobnost svakog klijenta procjenjuje individualno, kao i da banke imaju različite uvjete kreditiranja (tj. nude različite valute kredita i različite stope ugovorene kamate) za pojedine kategorije klijenata ili pojedine klijente.

19. Uvidom u otplatni plan (list 15-16 i 195-198 spisa) i u prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-20 spisa), s tim da niti ove činjenice među strankama i nisu sporne, sud je utvrdio da je kredit tužiteljici isplaćen 24.04.2007., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužiteljica otplatila svaki obrok gore opisanog kredita, kao i da je tužiteljica otplaćivala kredit u uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao na više kamatnu stopu po kojoj je tužiteljica vršila isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 5,20 % godišnje koju je primjenjivao od prvog anuiteta do 31.10.2007., tuženik primjenjivao slijedeće kamatne stope: 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009., 7,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011., 7,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011. i 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do kraja otplate. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljicom prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

20. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 324-325 spisa), te je njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza i tužiteljice, sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njezinom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

21. Sud je iz iskaza tužiteljice, te uspoređujući njezin iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužiteljica prije potpisivanja Ugovora o kreditu i nije bila u banci, već su joj djelatnici auto kuće ponudili i prezentirali uvjete iz Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da banka, tj. tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarala o odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, te da tuženik tužiteljicu nije adekvatno upozorio na posljedice i eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno na posljedice ugovaranja ovdje spornih odredbi iz čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, te da tuženik nije s tužiteljicom kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik sa tužiteljicom pregovarao svakom prilikom kada je tuženik mijenjao kamatnu stopu, kao i da je tužiteljica u vrijeme odobravanja kredita bilo zaposlena kao administrativna tajnica u MUP-u RH, te u vrijeme odobravanja predmetnog kredita nije imala u vlasništvu obrt ili udio u trgovačkom društvu, a predmetnim kreditom kupila je automobil koji koristi za osobne i obiteljske potrebe.

22. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

23. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bio kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u vrijeme odobravanja kredita bila zaposlena kao administrativna tajnica u MUP-u RH, te u vrijeme odobravanja predmetnog kredita nije imala u vlasništvu obrt ili udio u trgovačkom društvu, a predmetnim kreditom kupila je automobil koji koristi za osobne i obiteljske potrebe, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljica nije samostalno obavljala poduzetničku djelatnost za koju bi joj bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP- a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, a suprotno tvrdnji tuženika, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti.

24. Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb od 31.10.2022. (list 205 – 209 spisa), a sa zadatkom vještaku koji je predložila tužiteljica – da se vještak očituje na okolnost: 1) pozitivne razlike između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tj. 5,20% godišnje, izraženo u kunama po mjesecima i ukupno, i 2) pozitivne razlike između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama po mjesecima i ukupno, s tim da je zadatak vještaka bio preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 31.10.2022. (list 205 – 209 spisa), vještak u bitnome navodi da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, mišljenje je vještaka kako slijedi. Ugovoreni iznos od 16.786,61 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 75.730,98 kn. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 734,42 CHF, odnosno 3.313,17 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan isplate kredita), odnosno 439,61 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza vještaka (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza vještaka (u kunama), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza vještaka (u valuti EUR). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike izmjena tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 13.487,23 kn, odnosno 1.790,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza vještaka (u kunama), odnosno u stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza vještaka (u valuti EUR). Vještak napominje da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

25. Tužiteljica nije imala primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je sukladno istome konačno postavila tužbeni zahtjev, dok je tuženik provedenom financijskom vještačenju prigovorio u podnesku od 03.01.2023. u kojem u bitnome navodi kako nije suglasan s nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao, a sve jer je jasno da predmetni izračun nema smisla jer je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stoga je razumno bilo za očekivati promjenu iste. Jednako tako, ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužiteljice te je istoj u nekoliko navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i promjene istih u tijeku otplate kredita. Stoga je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tuženik, također, ističe kako vještak u svom nalazu i mišljenju nije uzeo u obzir i negativnu razliku, odnosno iznose koje je tužiteljica manje platila po mjesecima u kojima je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog po ugovoru o kreditu. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da uzme u obzir gore navedenu negativnu razliku.

26. Sud je rješenjem od 15.02.2023. (list 221-223 spisa) odbio dokazni prijedlog tuženika istaknut u podnesku tuženika od 03.01.2023. tj. da vještak dopuni nalaz i mišljenje od 31.10.2022. na način da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno iznose koje je tužiteljica manje platila u mjesecima u kojima je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog po ugovoru o kreditu. Naime, sud je na pripremnom ročištu od 02.02.2022. usvojio dokazni prijedlog tuženika da se financijsko vještačenje provede i na okolnost tzv. negativnih razlika, odnosno iznosa koje je tužiteljica manje platila u mjesecima u kojima je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog, te je sud na pripremnom ročištu od 02.02.2022. pozvao tuženika na uplatu predujma za provođenje financijskog vještačenja sa zadatkom vještaku koji je predložio tuženik, no kako tuženik u roku koji mu je ostavio sud za uplatu predujma nije uplatio traženi predujam, to je sud rješenjem od 21.07.2022. posl.br. P-5694/21-15 odustao od provođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koju je predložio tuženik, tj. na okolnost tzv. negativnih razlika u izračunu, a primjenom odredbe čl. 153. st. 1. i 3. ZPP-a. Stoga, a kako u podnesku od 03.01.2023. tuženik ponovno predlaže isti dokaz od kojeg je sud odustao, a jer tuženik nije uplatio predujam potreban za provođenje ovog dokaza, to je sud primjenom odredbe čl. 153. st. 3. ZPP-a odbio ovaj dokazni prijedlog tuženika.

27. Sud je vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb, uz poziv za ročište, dostavio i podnesaka tuženika od 03.01.2023., te se vještak dopisom od 15.03.2023. (list 228 spisa) pisanim putem očitovao na primjedbe tuženika, a u istom dopisu vještak u bitnome navodi da je tuženik u citiranom podnesku prigovorio tome što vještak nije u obzir uzeo negativne tečajne razlike, u pogledu čega vještak ističe kako je nalaz i mišljenje u ovom predmetu sačinio na temelju postavljenog zadatka kojim je, između ostaloga, naloženo očitovati se o „…pozitivnim razlikama između iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime promjenjive ugovorene kamatne stope …“, odnosno o „….pozitivnim razlikama između iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita…”. Preostali prigovori tuženika pravne su prirode („vještačenje je bespredmetno“ i sl.), pa imajući u vidu kako je nalaz i mišljenje sačinjen u skladu s postavljenim zadatkom, vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz istoga.

28. Sud je vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb saslušao na ročištu od 25.05.2023. (list 311 spisa) radi usmenog obrazlaganja svog nalaza i mišljenja i radi očitovanja na primjedbe tuženika, te je vještak tom prilikom naveo: ''Ja sam prije današnjeg ročišta proučio primjedbe tuženika iz podneska od 03.01.2023. te sam se na iste očitovao u mom dopisu od 15.03.2023., te kod tog očitovanja ostajem. Ukratko, tuženik prigovara da nisam uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, ali zadatak koji mi je sud odredio bio je očitovati se o pozitivnim tečajnim razlikama, što sam i učinio.''

29. Nakon saslušanja vještaka tuženik nije više imao primjedbi na provedeno financijsko vještačenje. Osim toga, sud ističe da tuženik u bitnome i nije imao preciznih i izravnih primjedbi na matematički izračun vještaka, već su njegove primjedbe u bitnome pravne naravi, tj. tuženik prigovara zadatku koji je sud odredio vještaku. Kako je vještak nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, te kako se vještak u svom pisanom očitovanju od 15.03.2023., kao i prilikom saslušanja jasno, argumentirano i precizno očitovao na primjedbe tuženika, te ih na taj način otklonio kao neosnovane, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.

30. Neosnovano smatra tuženik da bi se u izračun pretplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), a stoga jer sve i kada je tužiteljica plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nije ništa stekla, jer ništa od tuženika nije primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u korist tuženika), a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO- a u korist tuženika), pa stoga i primjenom odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1., niti čl. 1111. st. 1., a niti čl. 195. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.

31. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

32. Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13-4 od dana 14.06.2014. pravomoćno je odlučio u postupku žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. (ovo je notorno i među strankama nesporno) o ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banaka, odnosno tim odlukama je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine , a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje ubuduće.

34. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

35. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice, te imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužiteljica u ovom postupku, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužiteljicu adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak, niti je tuženik kao trgovac s tužiteljicom kao potrošačem prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije s tužiteljicom, kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik s tužiteljicom pregovarao prilikom svake izmjene kamatne stope.

36. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ocjenjujući ovdje spornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika iz članka 2. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, ovaj sud nalazi da je ista odredba neodređena, a stoga jer je isključivo tuženiku dano pravo da donosi odluke o promjeni ugovorene kamatne stope, s tim da iz provedenih i ocjenjenih dokaza u ovom predmetu proizlazi da je tuženik samostalno, bez suglasnosti ili konzultacije sa tužiteljicom, donosio odluke o promjeni kamatnih stopa, a sukladno kojima je tužiteljica vršila isplate (a kako je utvrđeno provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu). Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je sud utvrdio da je odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ništetna.

37. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj, te joj u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz članka 1. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da su odredbe iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena glavnica i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetne.

38. Kako su ugovorne odredbe iz članka 1. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem iste je tužiteljica vršila isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja utvrdio da pozitivna razlika između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi 13.487,23 kn, odnosno 1.790,08 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), s tim da su pojedinačni mjesečni iznosi i datumi pretplata prikazani u nalazu i mišljenju vještaka, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci III, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 1.790,08 EUR, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovor o kreditu postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima.

39. Također, obzirom da je upravo temeljem ništetnih odredbi iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak tužiteljica tuženiku isplatila iznos od 13.487,23 kn, odnosno 1.790,08 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno protuvrijednost iznosa od 2.989,59 CHF računajući po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita (od 1 CHF za 4,511392 kn, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i dokumentacije u spisu), odnosno iznos od 17,80 % od iznosa ugovorenog i isplaćenog kredita (od 16.786,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita), odnosno relativno i apsolutno velik novčani iznos, to je sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

40. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (iz čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu). Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga, jasno je da dio zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu nije u zastari.

41. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužiteljice za isplatu s naslova preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužiteljici pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 05.07.2021. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužiteljice. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

42. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici iz točke III izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica uspjela u ovom sporu u cijelosti. Tužiteljici je kao potreban priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Trošak zastupanja tužiteljice koji je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od troška sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 11.01.2022. i 09.05.2023. (Tbr. 8/1), te troška zastupanja na ročištima od 02.02.2022., 25.05.2023. i 24.03.2025. (Tbr. 9/1) sve od po 100 bodova za svaku radnju, a što ukupno iznosi 600 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.200,00 EUR. Uz PDV od 25% u iznosu od 300,00 EUR, to ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Uz trošak sudske pristojbe i financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak priznat tužiteljici kao potreban iznosi 1.931,35 EUR, te je stoga sud ovaj iznos dosudio tužiteljici s naslova naknade parničnog troška, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III. Na ovaj iznos tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

43. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za sudsku pristojbu za presudu, a jer tužiteljica, koji se u ovoj parnici poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora i tvrdi da je potrošač, temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23 - dalje: ZSP) nije obveznik plaćanja ove sudske pristojbe.

44. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV, a primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, a jer je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor.

U Zagrebu, dana 23. travnja 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika