Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-296/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vesne Stokrp članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Edinu Muminagiću odvjetniku u Zagrebu, protiv 1. tuženika Lovačko društvo „Jelen“, OIB: 87774171180, Skrad-Ravna Gora, Goranska 20, Skrad , te 2. tuženika Hrvatske ceste d.o.o., OIB: 55545787885, iz Zagreba, Vončinina 3,zastupanog po punomoćniku LI dipl. pravniku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi 2.tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1044/2020-92 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i žalba 2. tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1044/2020-92 od 31. siječnja 2025. u točki I. i točki II. izrijeke.

II Prihvaća se žalba tužitelja kao djelomično osnovana i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1044/2020-92 od 31. siječnja 2025. u točci I. izrijeke, u dijelu iznad dosuđenih 4.326,73 EUR parničnog troška i u tom dijelu sudi:

Nalaže se 2. tuženiku da tužitelju pored iznosa 4.326,73 EUR, isplati narednih 750,00 EUR parničnog troška sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška u iznosu 445,22 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pn-1044/2020-92 od 31. siječnja 2025. suđeno je:

"I. Nalaže se II tuženiku isplatiti tužitelju 2.612,90 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.01.2025. do isplate kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 4.326,73 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.01.2025. do isplate sve po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na I tuženika koji glasi:

„Nalaže se I tuženiku solidarno s II tuženikom isplatiti tužitelju 2.612,90 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka a zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate sve po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.“, kao neosnovan.

2. Protiv te presude u točki I. izrijeke u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška i u točki II. izrijeke, žalbu je pravovremeno podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja u tom dijelu preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev u odnosu na 1.tuženika i dosudi zatražene troškove postupka, podredno da u tom dijelu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR, uvećano za PDV 25% u iznosu 62,50 EUR i pristojbe na žalbu u iznosu 132,72 EUR što ukupno iznosi 445,22 EUR.

3. Protiv te presude u točci I. izrijeke, žalbu je pravovremeno podnio 2.tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te povrede prava na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje Ustav) i 115. stavak 3. Ustava, s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu i tužitelja odbije sa tužbenim zahtjevom u odnosu na 2.tuženika, podredno da u tom dijelu ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari je neosnovana, djelomično je osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Žalba 2.tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na osobnom vozilu reg. [registarska oznaka], koja je nastala uslijed naleta srndaća dana 4. kolovoza 2011. na državnoj cesti br. 3 Zagreb – Rijeka, dionica 15 Kupjak-Lučice, naselje Kupjak.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbama, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

8. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva 2.tuženik u žalbi.

9. Sud prvog stupnja je proveo sve po strankama predložene dokaze, te na osnovu svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP- a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, koje žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju.

9.1. Tako je sud prvog stupnja iz iskaza tužitelja i iskaza svjedoka ĐI policijskog službenika, te uvidom u Zapisnik o očevidu i rješenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva od 19. prosinca 2007. i 21. prosinca 2007., Odluku o ustanovljenju lovišta broj VIII/113 – "Višnjevica" od 20. prosinca 2006. Odluku o ustanovljenju lovišta broj VIII/117 – "Rudač II" od 20. prosinca 2006. i kartu lovišta, utvrdio da se predmetni štetni događaj dogodio na navedenoj državnoj cesti br. 3 Zagreb – Rijeka, dionica 15 Kupjak-Lučice, kojom upravlja i istu održava 2.tuženik koji je stoga pasivno legitimiran.

9.2. Nadalje, iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka prometne struke UI, dipl. ing. i njegovog iskaza na raspravi dana 9.prosxinca 2024. utvrđeno je:

-da je na vozilu tužitelja oštećen prednji branik, ukrasna maska hladnjaka, obije prednje svjetiljke te prednji desni žmigavac, a koja šteta se sukladno podatcima iz Izvida štete, procjenjuje na iznos 2.655,39 EUR,

-da je vozilo tužitelja svojim prednjim dijelom naletjelo na divljač koja je prelazila kolnik dolazeći vozilu tužitelja s lijeve strane,

-da se mjesto naleta vozila tužitelja na divljač, a gledano u smjeru kretanja vozila tužitelja, nalazilo na središnjem dijelu desne polovice kolnika i to nakon raskrižja, a kako je to označeno u karti lovišta, čime se mjesto štetnog događaja nalazi na području lovišta VIII/10 Kupjački Vrh koje mjesto je u Zapisniku o očevidu opisano kao naseljeno, čime je brzina vozila bila ograničena općim načelom u naseljenom mjestu na 50 km/h, pri čemu na mjestu štetnog događaja nije bilo nikakvih posebnih prometnih znakova, tako da na mjestu štetnog događaja nije vrijedio znak opasnosti „divljač na cesti“ , -da nema podataka kojem lovačkom društvu ili lovištu pripada divljač odnosno

tko je vlasnik iste, međutim logično je da je divljač, a obzirom da se mjesto štetnog događaja nalazi na području lovišta VIII/10 Kupjački Vrh, došla upravo iz navedenog lovišta VIII/10 Kupjački Vrh,

-da je prema intenzitetu nastalih oštećenja na vozilu tužitelja, brzina kretanja vozila tužitelja u trenutku naleta iznosila oko 40-50 km/h,

-da je tužitelj mogao uočiti divljač koja mu je dolazila s lijeve strane u trenutku njezinog započinjanja prelaska kolnika kada se divljač nalazila udaljena od mjesta naleta oko 8-9 metara, krećući se brzinom od oko 5-6 m/s,

-da je vozilo tužitelja, pri brzini kretanja od oko 40-50 km/h, u trenutku ulaska divljači u vidno polje tužitelja, bilo udaljeno od mjesta naleta oko 18,8 m,

-da zaustavni put kočenjem vozila tužitelja iz brzine od oko 40-50 km/h, na suhom, glatkom i dobrom asfaltnom kolniku, uz prosječno usporenje od oko 7,5 m/sek, iznosi oko 19,2 m,

-da je vozilo tužitelja, u trenutku ulaska divljači u vidno polje tužitelja, bilo udaljeno od mjesta naleta oko 18,8 m, dok je zaustavni put pri brzini kretanja vozila tužitelja od oko 40-50 km/h, iznosio 19,2 m, pa tužitelj čak i da je reagirao intenzivnim kočenjem, ne bi uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta čime je nalet na divljač bio neizbježan,

-da bi pri brzini kretanja vozila od 30 km/h, zaustavni put bio kraći nego kod brzine kretanja od 40-50 km/h, čime bi pravovremenim kočenjem, a da se vozilo tužitelja kretalo brzinom od 30 km/h, tužitelj mogao izbjeći nalet na divljač.

9.3. Suprotno žalbenim navodima 2.tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se mjesto štetnog događaja nalazi nakon raskrižja iza kojeg nije bilo nikakvih posebnih prometnih znakova, pa tako na mjestu štetnog događaja nije vrijedio znak opasnosti "divljač na cesti", a brzina kretanja je bila ograničena općim načelom u naseljenom mjestu na 50 km/h, da je tužitelj upravljajući vozilom brzinom od oko 40 – 50 km/h postupio sukladno odredbi članka 51. u vezi odredbe članka 53. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne Novine 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 902/14 – dalje ZOSPC), te da je nalet na divljač bio neizbježan i na strani tužitelja nema odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja u smislu odredbe članka 1064. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 25/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO).

10. Divljač koja dospije na cestu na kojoj se odvija promet je opasna stvar i za štetu od opasne stvari u smislu odredbe članka 1064. ZOO-a odgovara njezin vlasnik ili osoba koja obavlja opasnu djelatnost, odnosno prema odredbi članka 1066. stavak 1. ZOO-a umjesto vlasnika odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda.

11. Prvo tuženik Lovačko društvo nije vlasnik divljači, već se smatra osobom kojoj je ta divljač povjerena, dakle imatelj opasne stvari u smislu odredbe članka 1066. ZOO-a i odgovara za štetu od divljači u prometu po principu uzročnosti u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a, dok 2.tuženik odgovara kao osoba koja upravlja javnom cestom na kojoj je nastao predmetni događaj prema odredbi članka 50. stavak 1. i 2. Zakona o cestama (Narodne Novine 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 – dalje ZC).

12. Odredbom članka 83. stavak 3. Zakona o lovstvu (Narodne Novine broj 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16 – dalje ZL) propisana je objektivna odgovornost lovoovlaštenika za štetu koju počini divljač lovišta u kojoj ta divljač stalno živi, s time da prema odredbi članka 83. stavak 2. ZL-a smatra se da divljač stvarno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta, ako lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže protivno.

13. Budući da je navedenim prometnim vještačenjem utvrđeno kako se mjesto štetnog događaja nalazi na području lovišta VIII/10 Kupjački Vrh kojim ne gospodari 1.tuženik, pravilno je sud prvog stupnja pobijanom presudom usvojio prigovor promašene pasivne legitimacije 1.tuženika, te pravilno primijenio materijalno pravo kada je u stavku II. izrijeke pobijane presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 1.tuženika zbog promašene pasivne legitimacije.

13.1. Činjenica da je lovočuvar 1.tuženika preuzeo i zbrinuo divljač – srndaća sa mjesta štetnog događaja, nije odlučna u situaciji kada iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je mjesto štetnog događaja na području lovišta kojim ne gospodari 1.tuženik, pa je uzimajući u obzir odredbu članka 83. stavak 2. ZL-a, u konkretnom slučaju na tužitelju teret dokaza o tome da je riječ o srndaću iz lovišta 1. tuženika, a što tužitelj u tijeku postupka nije dokazao, te je promašeno njegovo pozivanje u žalbi na dužnost podnošenja zahtjeva za izdavanje evidencijskih markica kojima se označava krupna divljač na obrascu PPD – 2 sukladno članku 9. stavak 1. Pravilnika o potvrdi o podrijetlu divljači i njezinih dijelova i načinu označavanja divljači.

14. Suprotno žalbenim navodima 2.tuženika, pravilno je sud prvog stupnja na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je 2.tuženik pasivno legitimiran i odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja u smislu odredbe članka 16. i 17. u vezi odredbe članka 82. ZC-a jer nije postavio prometni znak "opasnost od divljači", niti zaštitnu ogradu sukladno članku 93. i 94. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (Narodne Novine 33/05, 64/05, 155/05, 14/11 - dalje Pravilnik) radi zaštite od divljači i drugih životinja, obzirom je predmetni štetni događaj nastao izvan područja valjanosti prometnog znaka "divljač na cesti", a uz koju cestu se proteže granica četiri lovna područja u kojima obitava divljač, pa 2.tuženik je stoga morao biti upoznat sa postojanjem povećane opasnosti od mogućnosti izlijetanja divljači iz lovnih područja koji okružuju predmetnu prometnicu.

14.1. Obveza 2.tuženika na postavljanje znaka upozorenja „divljač na cesti“ nije uvjetovana zahtjevom lovačkog društva na postavljanje znaka iz odredbe članka 50. stavak 2. ZC-a, već ova obveza primarno proizlazi iz imperativne odredbe članka 17. stavak 1. ZC kojom je propisano da se javne ceste planiraju, projektiraju, grade i rekonstruiraju i održavaju na način da omogućuju sigurno prometovanje svih sudionika u prometu. Prema odredbama članka 82. ZC, 2.tuženik, između ostalog obavlja poslove održavanja cesta i upravljanja cestama, a u ove poslove ulaze poslovi postavljanja prometnih znakova, signalizacije i opreme na cestama u svrhu ispunjenja temeljne obveze iz članka 17. ZC, te prema odredbi članka 61. ZC-a tražiti izmjenu prometnog elaborata mjerodavnog za postojeće stanje prometne signalizacije i opreme.

15. Slijedom iznijetoga, opsežni žalbeni navodi 2.tuženika kojima osporava svoju odgovornost i pasivnu legitimaciju, te tvrdi da je tužitelj odgovara za nastanak štetnog događaja i postupio suprotno odredbi članka 8. ZOO-a, ne mogu prihvatiti kao osnovni jer ne proizlaze iz provedenih dokaza u spisu predmeta, niti imaju osnovu u materijalnom pravu koje je pravilno primijenjeno, dok sudska praksa na koju se poziva nije primjenjiva u ovom predmetu jer nije činjenično identična. Pozivanje 2.tuženika u žalbi na Zakon o prostornom uređenju i Zakon o zaštiti životinja, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

16. U predmetnom slučaju odlučivao je nadležni prvostupanjski sud, čije su ustrojstvo i rad propisani zakonom, obavljajući sudbenu funkciju provođenjem propisanog postupka u kojem se na temelju pravnih pravila odlučuje o tom predmetu u njegovoj nadležnosti. Postupak je proveden u skladu sa mjerodavnim pravilima postupka, uz procesu ravnopravnost stranaka i uz javno postupanje, raspravljanje i odlučivanje. Obrazloženje pobijane presude sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a tvrdnje da je riječ u arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu, ne mogu se prihvatiti kao osnovane. Stoga se neosnovanim cijene žalbene tvrdnje 2.tuženika o ostvarenju povrede prava iz članka 29. stavak 1. Ustava i članka 115. stavak 3. Ustava.

17. Odluka o parničnom trošku pravilna je pogledu osnove (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

17.1.Međutim, prilikom odlučivanja o visini parničnog troška pogrešno je sud prvog stupnja primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/23 – dalje Tarifa) kada je tužitelju za sastav podneska od 13. srpnja 2021., 13. siječnja 2022., 6. listopada 2023. i 18. srpnja 2024. priznao nagradu prema Tbr. 8. točka 3. Tarife u iznosu 100,00 EUR - za svaki taj podnesak, umjesto ispravno za svaki taj podneska po 200,00 EUR jer se radi o obrazloženim podnescima iz Tbr. 8. točka 1. Tarife. Osim toga, tužitelju prema Tbr. 8. točka 3. Tarife pripada i nagrada za sastav podneska od 25. kolovoza 2021. kojim se očitovao na navode 1.tuženika i za koji pogrešno sud prvog stupnja smatra da nije bio potreban, kao i za sastav podneska od 20. lipnja 2016. – za svaki po 100,00 EUR. Stoga tužitelju po osnovi parničnog troška, pored dosuđenih 4.326,73 EUR, pripada narednih 600,00 EUR uvećano za PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife u iznosu 150,00 EUR, dakle ukupno 750,00 EUR.

17.2. Neosnovano tužitelj u žalbi osporava odluku o parničnom trošku u dijelu u kojem mu nije priznat trošak sastava podneska od 1. lipnja 2016., jer je taj podnesak tužitelj predao na ročištu 3. lipnja 2016. na kojem je mogao istači sve navode iz tog podneska i stoga isti sukladno članku 155. stavak 1. ZPP-a nije bio potreban za odlučivanje, sastav podneska od 10. veljače 2021. kojim se očitovao nakon ukidne odluke i dostavio sudsku praksu sukladno članku 155. stavak 1. ZPP-a nije bio potreban za odlučivanje, kao niti podnesak od 31. listopada 2024. u kojem se tužitelj nepotrebno očitovao na cjelokupni tijek postupka. Podnesak tužitelja od 31. srpnja 2014. ne prileži u spisu predmeta, dok podnesci od 9. veljače 2021. i 30. listopada 2024. nisu bili potreban u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

18. Zbog svega navedenoga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i odbiti žalbu 2. tuženika kao neosnovanu, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. i točki II. izrijeke, te odlučiti kao u točki I izrijeke ove presude, dok je temeljem odredbe članka 373. stavak 3. ZPP-a valjalo prihvatiti žalbu tužitelja kao djelomično osnovanu i preinačiti odluku o troškovima postupka iznad dosuđenih 4.326,73 EUR parničnog troška, tako da se nalaže 2.tuženiku da tužitelju isplati narednih 750,00 EUR po osnovi parničnog troška sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a tekućim od 31. siječnja 2025. do isplate, te odlučiti kao u točki II izrijeke ove presude.

19. Budući da je tužitelj uspio sa neznatnim dijelom sporednog potraživanja naknade parničnog troška, temeljem odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu od 445,22 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki III izrijeke ove presude.

U Karlovcu 23. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Josip Štrucelj