Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-137/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužitelja SP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku ĐP iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave na ročištu 31. ožujka 2025., na ročištu za objavu presude 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3906715 koji su dana 05. veljače 2007.g. sklopili tužitelj SP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju SP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 424,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od 08. veljače 2007.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 158- 50-3906715 koji su dana 05. veljače 2007.g. sklopili tužitelj SP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu kojim je propisano da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

IV/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju SP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 128,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od 26. listopada 2012.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da naknadi tužitelju SP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. 23. travnja 2025. pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I/ Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu **.**.2024., SP ( u daljnjem tekstu: tužitelj ) u bitnom navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom 5. 2. 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 158-50-3906715 kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 21,167,96 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoreni rok otplate je iznosio 84 mjeseca. Tužitelj je 25. 10. 2012. u cijelosti podmirio dugovanje po kreditu koji je tada zatvoren. Dalje ukazuje da je odredbom čl. 3. ugovora tuženik obvezao tužitelja da prilikom prvog korištenja kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% posto od iznosa kredita, bez da mu je prethodno i naknadno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, a s koje osnove je 7. 2. 2007. tuženik umanjio odobreni izno kredita za 698,54 CHF odnosno 3.197,70 kn, što danas iznosi 424,41 Eur. Temeljem odredbe čl 9. st. 2. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik i temeljem koje odredbe je tuženik zbog prijevremene otplate naplatio 966,41 kn, odnosno 128,27 eur. Tužitelj obje odredbe pronalazi ništetnim i to čl. 9. jer je suprotna odredbi čl. 1024.st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima, kao i odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, dok odredbu čl. 3 ugovora pronalazi neodređenom i neodredivom ( čl. 270 ZOO-a ) te nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP-a. Slijedom toga tužitelj predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev kojim traži:

- deklaratorno utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno,

- kondemnatornu isplatu 424,41 eura sa pripadajućim kamatama po osnovi ništetnosti čl. 3. ugovora o kreditu,

- deklaratorno utvrđenje ništetnim čl. 9. st. 2. ugovora o kreditu u dijelu u kojemu korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor,

- kondemnatornu isplatu 128,27 eura sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima po osnovi ništetnosti čl. 9. ugovora o kreditu,

- trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 16. 07. 2024. tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Smatra da uslijed ugovorene odredbe čl. 12. ugovora ( mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta kreditora ) treba odlučivati stvarno nadležan sud u Zagrebu. Nadalje osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U odnosu na osporenu odredbu čl. 3. ugovora ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tužitelj je potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 5.2.2007. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Zaključno predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

U odnosu na dokazni postupak

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u tužbu tužiteljice sa ugovorom o kreditu broj 158-50-3906715 od 5. veljače 2007., otplatnom tablicom, otplatnim planom, prijepisom knjigovodstvene kartice, potvrdom tuženika od 17. siječnja 2024., podatkom o arhivi tečaja po valutama ( str. 1- 28 spisa), odgovor na tužbu tuženika sa sudskom praksom, promotivnim uvjetima za odobravanje kredita građanima, podatak tuženika o naknadama u poslovima kreditiranja građana ( str. 32-69 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Saslušan u svojstvu stranke u postupku tužitelj je u bitnom naveo da nikada nije bio klijent tuženika, već se 2007. odlučio za kupnju motornog vozila te otišao u auto kuću na području Grada Siska gdje je pregovarao sa djelatnicima Auto kuće i dobio na sklapanje ugovor o kreditu. Uopće nije pregovarao sa djelatnicima banke tuženika, a ugovor mu je dan na potpisivanje u obliku koji je bio unaprijed sročen i dan mu u auto kući. Nije bio svjestan da se u ugovoru nalaze ugovorne odredbe koje reguliraju prijevremenu otplatu kredita, kao niti ugovorna odredba koja određuje visinu jednokratne naknade. Nije mu bilo predočeno o kojoj visini jednokratne naknade bi se u konkretnom slučaju radilo. Ugovor o kreditu je otplatio prijevremeno negdje u listopadu 2012., a redovna otplata je trebala trajati do veljače 2014.. Nije bio svjestan postojanja ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti u sklopu ugovora o kreditu niti mu je na to ukazao bilo tko od djelatnika auto kuće, a ugovor je potpisao u auto kući na području grada [adresa] odnosno Auto kući Rudman. 2007. je, kao i danas, imao prebivalište na području grada [adresa]. Banka mu nije ponudila mogućnost otplate kredita bez plaćanja naknade. Ugovor o kreditu je pročitao u onoj mjeri u kojoj ga je sukladno svom znanju mogao shvatiti.

5. Iskazu tužitelja sud je priklonio vjeru u cijelosti, pri čemu je iz takvog dokaza utvrđeno da je imao sužene mogućnosti pregovaranja prilikom stupanja u ugovorni odnos sa tuženikom. Ovo stoga jer je ugovor sklopljen putem unaprijed formuliranog obrasca sastavljenog od strane tuženika, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na ugovorenu odredbu o troškovima jednokratne naknade sadržanu u čl. 3. ugovora te mogućnosti prijevremene otplate kredita samo uz suglasnosti i uvjete koje odredi kreditor ( čl. 9. ugovora). Osim toga iz iskaza proizlazi da tužitelj nije pregovarao sa djelatnicima banke niti je u banku dolazio, već mu je ugovor dan na potpisivanje od strane djelatnika auto kuće u kojoj se odlučio za kupnju motornog vozila.

6. Kako tuženik nije osporio visinu potraživanja, to je tužitelj odustao od predloženog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti visine potraživanja.

7. Osim navedenog, na temelju materijalne dokumentacije, konkretno dostavljenog ugovora o kreditu ( str. 6-10 spisa ) je utvrđeno te u osnovi nije sporno da su stranke zaključile 5. 2. 2007., putem podružnice tuženika u [adresa], ugovor o kreditu broj 158-50-3906715. Riječ je o namjenskom ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila OPEL, kojim je tužitelju odobren iznos protuvrijednosti od CHF 21,167,96 obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kamatna stopa je iznosila 5,20% godišnje te je ugovorena kao promjenjiva sukladno odlukama kreditora. Kredit je odobren uz rok otplate od 84 mjeseci. Člankom 3. ugovora pod nazivom NAKNADA je navedeno da se jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Odredbom čl. 9. je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

8. Uvidom u potvrdu banke tuženika od 17. 1. 2024. (str. 23 spisa ) je utvrđeno da je predmetni kredit isplaćen 07. 02. 2007., kojom prigodom je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita, a kredit je prijevremeno otplaćen 25. 10. 2012. kada je također naplaćena naknada u iznosu od 966,41 HRK.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

9. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023;), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Odredbom čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11. Odredbom čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

14. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

15. Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

16. Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Posebno u odnosu na prigovor mjesne nadležnosti

20. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti, valja primijetiti kako je iz iskaza tužitelja utvrđeno da nije bio klijent tuženika niti je pristupio u banku odnosno poslovnicu tuženikca, već je pregovarao oko kupnje motornog vozila sa djelatnicima auto kuće na području grada [adresa], nakon čega mu je putem istih dostavljen na potpisivanje ugovor na kojem je navedeno da je ugovaratelj Raiffeisenbank Austria d.d., Podružnica Sisak, Trg bana Jelačića 6.

21. Iz takvih okolnosti proizlazi da je tužitelj kao osoba sa prebivalištem na području grada [adresa] sklopio ugovor o kreditu sa podružnicom tuženika u gradu [adresa], pri čemu je sve pregovaranje vršeno putem auto kuće također na području [adresa].

22. Tužitelj je potom dobio od tuženika ugovor u kojemu je bila unaprijed sročena odredba čl. 12. kojom je ugovorena u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, pri čemu iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio uopće svjestan postojanja takve odredbe te da mu od strane djelalatnika auto kuće nije ukazano na istu.

23. Tuženik prigovorom ukazuje da je njegovo sjedište u gradu Zagrebu, pa zapravo smatra da bi se temeljem čl. 70. ZPP-a ugovorna nadležnost trebala odnositi na nadležnost suda u Zagrebu.

24. Međutim, ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbe temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Brojna sudska praksa Europskog suda u odnosu na takvo pitanje ukazuje kako među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošaču jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost sudjelovanja u okviru postupka koji je protiv njega pokrenuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga, u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njegovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu S od 3. travnja 2019., C-266/18; kao i presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C-176/17, EU:C:2018:711, t. 63. te navedenu sudsku praksu).

25. Osim toga, Europski sud u odnosu na pitanje utvrđivanja i provjere ništetnosti ugovornih odredbi u smislu odredbi čl. 6. i 7. spomenute Direktive, ukazuje kako postupovna pravila koja za potrošača uzrokuju prevelike troškove bi mogla za posljedicu imati to da ga odvrate od toga da učinkovito brani svoja prava pred sudom kojem je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio tužbu. To bi moglo biti tako ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od njegova domicila potrošaču prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak koji je protiv njega pokrenut (vidjeti u tom smislu presudu Aquamed od 3. travnja 2019., C-266/18; ECLI:EU:C:2019:282; kao i presudu od **.**.2015., Đ i K, C-567/13, EU:C:2015:88, t. 49. do 59.).

26. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. I u tom pogledu je teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja na samom tuženiku, koji u postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 12. ugovora, obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču i na koju nije mogao utjecati. Osim toga, tužitelj je u postupku opunomoćio kvalificiranog punomoćnika u gradu [adresa] gdje ima prebivalište i gdje je sklopljen ugovor, slijedom čega takve okolnosti ukazuju da suđenje pred ovim sudom olakšava pristup tužitelja sudu, dok bi vođenje postupka pred drugim mjesno nadležnim sudom na području grada Zagreba predstavljalo otegotnu okolnost s obzirom na udaljenost ( u tom smislu i rješenje Gž- 1423/2019 ŽS Zadar od 9. 1. 2020.). Osim toga, na pitanje mjesne nadležnosti utječe i procesna autonomija što u konkretnom slučaju znači i pozivanje na odredbu čl. 59. Zakona o parničnom postupku koja uređuje nadležnost po mjestu u kojemu se nalazi poslovna jedinica pravne osobe te propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoj sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica.

27. Takvo stajalište je potvrđeno te proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda RH broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. i koje glasi:

"Prorogacijska klauzula ( o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjediša banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja ( potrošača ) i sjedišta tuženika ( banke ), mogućnost dolaska na sud ( u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog pregovaranja ili pravnog lijeka ili tužbe ), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstvaljaju questio facti."

28. Stoga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na mjesnu nadležnosti nije osnovan te je o istome odlučeno kao pod točkom I/ izreke rješenja sadržanim u predmetnoj odluci.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i prigovore tuženika

29. Predmet postupka u konkretnom slučaju predstavlja tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade ( čl. 3. ) te dijelu u kojem se prijevremena otplata omogućuje samo uz suglasnosti i uvjete koje odredi kreditor ( čl. 9. ugovora ) te potom zahtjevi za isplatom po tim osnovama.

30. U postupku je utvrđeno, te između stranaka nije sporno, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, zaključili 5. 2. 2007. putem podružnice tuženika u [adresa] ugovor o kreditu broj 158-50-3906715, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 21,167,96 obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva je iznosila 5,20% godišnje uz rok otplate od 84 mjeseci.

31. Člankom 3. ugovora ( koji novi naziv "NAKNADA " ) je ugovoreno sljedeće: "… 3. /treće/ NAKNADA:

3,30% (tri zarez trideset posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

Člankom 9. ugovora ( koji novi naziv "OSTALI UVJETI ") je ugovoreno sljedeće:

"…Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor…".

32. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, u postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe čl. 3. i 9. ugovora naplatio naknade koje sukladno čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) te Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022), odgovaraju iznosu od 424,41 odnosno 128,27 eura.

33. Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke, odnosno naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu.

34. Također, u postupku je bilo potrebno osvrnuti se na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare i utvrditi osnovanost ili neosnovanost istog.

35. Na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja te plaćanja jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita te naplaćivanje prijevremene otplate kredita, nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora. Takvo stajalište proizlazi iz sljedećih okolnosti.

36. Kao prvo, ovaj prvostupanjski sud primjećuje da su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile u veljači 2007., što znači da se kao materijalno pravni propisi na konkretan spor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019;) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022 i 59/2023).

37. Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

38. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

39. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

40. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

41. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 KP i AP, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 A od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;).

42. Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP/03 mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta.

43. Prvi pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

44. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 JP i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 J i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; 45. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

46. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

47. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane.

48. Na navedeno valja primijeniti činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka, a obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno.

49. U tom smislu je provedenim postupkom utvrđeno da su stranke sklopile ugovor u obliku standardnog, unaprijed formuliranog ugovora od strane banke tj. prednika tuženika, na način da je u sebi sadržavao ugovornu odredbu čl. 3. kojom je navedeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3.30% od iznosa kredita te odredba čl. 9. kojom je određeno da se prijevremena otplata može izvršiti samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

50. Nadalje, provedenim postupkom je utvrđeno da se o takvim odredbama između tužitelja kao potrošača i banke nije pregovaralo.

51. U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

52. U tom smislu je temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da na odredbu sadržanu u čl. 3. i 9. ugovora nije mogao utjecati jer je prednik tuženika putem djelatnika auto kuće, predočio ugovor koji je imao unaprijed formuliran oblik i gdje je sadržana navedena odredba.

53. Osim navedenog, ovaj prvostupanjski sud u odnosu na odredbu o jednokratnoj naknadi primjećuje da iz ostalih odredbi ugovora ne proizlazi na temelju koji parametara i okolnosti je određena visina takve naknade.

54. U tom smislu valja ukazati da načelo transparentnosti u širem smislu pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 J i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., V i VP od 30. travnja 2014., t. 75.,) 55. Osim navedenog, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu bio "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti.

56. Navedena ugovorna odredba po stajalištu ovog suda dovodi do znatnije neravnoteže u ugovornim odnosima između stranka, pri čemu se ne mora raditi o kvantitativnom odnosu ( vidi točku 47. ovog obrazloženja), već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

57. Pri tome valja primijetiti da odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakvo obrazloženje u pogledu toga na što se odnosi naknada ugovorena upravo u toj visini ( nije navedeno da li ona obuhvaća npr. obradu zahtjeva, rezervaciju sredstava, administrativne troškove ), pri čemu i da su takvi troškovi naknade navedeni, oni moraju predstavljati stvarni ekvivalent radnjama i troškovima na koje se odnose.

58. Stoga ugovaranje u sklopu kojega je potrošač obvezan unaprijed platiti iznos koji ugovornom nije određen kvantitativno već postotkom ( u konkretnom slučaju 3,30 % ) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, ikakve naznake na što se takva naknada odnosi te bez jasnih parametara glede procjene vrijednosti, predstavlja ugovornu odredbu koja potrošača stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na banku te dovodi do neravnoteže u ugovornim odnosima, poglavito kada je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač na nju mogao utjecati.

59. U odnosu na ugovaranje kojim se prijevremena otplata ugovora veže isključivo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, valja primijetiti da je riječ o odredbi koja je neodređena te također omogućuje tuženiku uvjetovanje pravnim raspolaganjem na štetu potrošača a za korist banke.

60. Pri tome ugovorom nije pojašnjeno o kojim uvjetima će ovisiti suglasnost banke na mogućnost prijevremene otplate kredita kao niti uz koje će se to uvjete odrediti.

61. Stoga je provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno postojanje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist tuženika odnosno banke, kao i dijela čl. 9. ugovora u pogledu mogućnosti prijevremene otplate samo uz suglasnosti i uvjete koje odredi kreditor, pri čemu takva odredba ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a). Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama ZZP-a takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen temeljem takvih odredbi i koji u ovom postupku nije sporan a iznosi 424,41 eur ( točka II/ izreke presude) odnosno 128,27 eura ( točka IV izreke ) pri čemu je riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a) a na koju tužitelj ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a.

Posebno u odnosu na prigovor zastare tuženika

62. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako je u sklopu domaće sudske prakse Vrhovni sud RH raspravljao o ništetnosti i zahtjevu za isplatom u predmetu koji se odnosi na isplatu naknade za usluge banke. Riječ je o rješenju VSRH broj Rev-1219/2020 od 30. 11. 2022. u sklopu kojeg su razmatrane odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2201/2019-5 od 26. veljače 2020. i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-183/2018-25 od 11. ožujka 2019..

63. U tom smislu VSRH je ukazao da odluka o prigovoru zastare u predmetu poput ovog koji se raspravlja i u konkretnom slučaju, valja polaziti od pravnog shvaćanja iznesenog na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. i koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

64. Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

65. Iz tako iznesenog i sada već ustaljenog stajališta VSRH-a proizlazi da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena.

66. Kako je u konkretnom slučaju točkom I/ tužbenog zahtjeva u ovom postupku utvrđeno postojanje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3., to bi tek pravomoćnošću takve odluke tužiteljici počeo teći zastarni rok u odnosu na restitucijski zahtjev.

67. Stoga istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

U odnosu na troškove postupka

68. U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; - u daljnjem tekstu: ZPP), kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika. Naime, tužitelj je postupku uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.

69. Stoga tužiteljici sukladno uspjehu u sporu pripada pravo na naknadu troška koji se odnose na:

- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife - 200,00 eura,

- trošak zastupanja na ročištima 17. 02. 2025. i 31. 3. 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 200,00 eura (x 2) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife, ukupno 400,00 eura po toj osnovi,

- trošak sastava obrazloženog podnesaka od 2. 10. 2024. ( kojim se očitovalo na navode odgovora na tužbu i prigovor mjesne nenadležnosti ), u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 8.1. u vezi Tbr. 7.1. Tarife,

- trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 100,00 eura,

- pripadajući porez na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife na iznos od 900,00 eura što čini 225,00 eura.

- Trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura te pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura,

što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eura.

Zaključno

70. Prema tome i zaključno, kada je na temelju provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja i plaćanja jednokratne naknade odobravanja kredita u visini od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita u korist tuženika odnosno banke, te uvjetovanje prijevremene otplate kredita suglasnošću i uvjetima koje odredi kreditor, nije bilo dopušteno jer je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, takvo utvrđenje ( točka I/ i III/ izreke presude ) dovodi do ništetnosti čl. 3. i dijela čl. 9. ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, pri čemu ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez takve djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a), pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to znači da je tuženik dužan vratiti iznos od 424,41 eura ( točka II/ izreke presude) odnosno 128,27 eura ( točka IV/ izreke ), pri čemu je riječ o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a), i na koje iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a od 08. 2. 2007. odnosno 26. 10. 2012. ( dana nakon dana kada je takva naknada iz čl. 3. i 9. isplaćena tuženiku ).

71. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisak, 23. ožujak 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužiteljici po pun.

• Tuženiku po pun.