REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5625/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao zakonske nasljednice iza pokojnog OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zorica Franković, odvjetnica u Đurđevcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-281/19, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice njene punomoćnice TI, odvjetničke vježbenice te zamjenice punomoćnika tuženika ZI, odvjetničke vježbenice, 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništavi dijelovi odredbe čl. 1., čl. 2., čl. 7. Ugovora o kreditu broj 718- 50-3127915, solemniziran 04.11.2005. kod javnog bilježnika Slavka Markovića iz Bjelovara, pod brojem OU-610/2005, sklopljenog 04.11.2005. između prednika tužiteljice OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz tečaj tuženika za CHF, u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužitelja o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama tuženika te u dijelu u kojem se navodi da bi tužitelju kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.822,84 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi :

- iznos 3,62 EUR od 31. siječanj 2011.

- iznos 56,99 EUR od 28. veljača 2011.

- iznos 54,87 EUR od 31. ožujak 2011.

- iznos 53,14 EUR od 30. travanj 2011.

- iznos 75,97 EUR od 31. svibanj 2011.

- iznos 82,21 EUR od 30. lipanj 2011.

- iznos 221,47 EUR od 31. kolovoz 2011.

- iznos 80,87 EUR od 30. rujan 2011.

- iznos 78,59 EUR od 31. listopad 2011.

- iznos 77,39 EUR od 30. studeni 2011.

- iznos 82,04 EUR od 31. prosinac 2011.

- iznos 88,28 EUR od 31. siječanj 2012

- iznos 89,21 EUR od 29. veljača 2012.

- iznos 85,09 EUR od 31. ožujak 2012.

- iznos 88,01 EUR od 30. travanj 2012.

- iznos 89,74 EUR od 31. svibanj 2012.

- iznos 88,68 EUR od 30. lipanj 2012.

- iznos 87,87 EUR od 31. srpanj 2012.

- iznos 85,88 EUR od 31. kolovoz 2012.

- iznos 81,65 EUR od 30. rujan 2012.

- iznos 85,62 EUR od 31. listopad 2012.

- iznos 87,63 EUR od 30. studeni 2012.

sa zakonskim zateznim kamatama koje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. lipnja 2011. teku po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, 2 Poslovni broj: P-104/2021-33 uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 18.956,06 kn preplaćen s osnova ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stoji u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi :

iznos 95,28 kuna od 30. lipanj 2010.

iznos 348,85 kuna od 31. srpanj 2010.

iznos 463,85 kuna od 31. kolovoz 2010.

iznos 422,85 kuna od 30. rujan 2010.

iznos 370,85 kuna od 31. listopad 2010.

iznos 473,85 kuna od 30. studeni 2010.

iznos 558,85 kuna od 31. prosinac 2010.

iznos 508,85 kuna od 31. siječanj 2011.

iznos 529,85 kuna od 28. veljača 2011.

iznos 513,85 kuna od 31. ožujak 2011.

iznos 500,85 kuna od 30. travanj 2011.

iznos 672,85 kuna od 31. svibanj 2011.

iznos 719,85 kuna od 30. lipanj 2011.

iznos 1.861,74 kuna od 31. kolovoz 2011.

iznos 705,85 kuna od 30. rujan 2011.

iznos 678,85 kuna od 31. listopad 2011.

iznos 669,85 kuna od 30. studeni 2011.

iznos 704,85 kuna od 31. prosinac 2011.

iznos 751,85 kuna od 31. siječanj 2012.

iznos 758,85 kuna od 29. veljača 2012.

iznos 727,85 kuna od 31. ožujak 2012.

iznos 749,85 kuna od 30. travanj 2012.

iznos 762,85 kuna od 31. svibanj 2012.

iznos 739,85 kuna od 30. lipanj 2012.

iznos 748,85 kuna od 31. srpanj 2012.

iznos 733,85 kuna od 31. kolovoz 2012.

iznos 701,85 kuna od 30. rujan 2012.

iznos 731,85 kuna od 31. listopad 2012.

iznos 746,94 kuna od 30. studeni 2012.

od dospijeća pojedinih iznosa do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a od 01. kolovoza 2015. godine do plateža u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da naknadi tužitelju JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužiteljici ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.676,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. travnja 2025. do isplate po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj, sada pokojni OI, je 25.5.2020. podnio tužbu protiv ovdje tuženika pred Općinskim sudom u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu (posl.br. P-144/2020) u kojoj navodi da je 04.11.2005. u svojstvu korisnika kredita s tuženikom u svojstvu kreditora sklopio Ugovor o kreditu broj 718-50-3127915, solemniziran 04.11.2005. kod javnog bilježnika Slavka Markovića iz Bjelovara pod brojem OU-610/05, na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio predniku tužiteljice kredit za kupnju vozila u iznosu od 29.707,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoreno je da se obveza i visina otplate anuiteta kredita veže uz tečaj CHF – važeći po srednjem tečaju kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. U članku 4. određena je redovna kamatna stopa u visini od 5,50 % godišnje, s time da je utvrđeno da je kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Predmetni kredit je odobren na rok otplate od 84 mjeseca, s time da je prvi anuitet dospio na naplatu 31.12.2005. do 30.11.2012.

1.1. Prednik tužiteljice je kredit otplatio u cijelosti i to uplatom posljednje rate 30.11.2012. Prednik tužiteljice dalje navodi da smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu, koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Napominje da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, a koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, a u kojem je donesena presuda broj P-1401/12 od 04.07.2013., drugostupanjska presuda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i presuda Vrhovnog suda broj Rev-2211/2018-11 od 03.09.2019. Predmetnom odlukom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora, koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka, koje posluju u RH, a ta odluka je odlučna i za osnovanost tužbenog zahtjeva, kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedenom presudom kao i ranijim presudama - P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Revt- 249/14-2 od 9. 4. 2015. i Revt 575/16- 5 od 3. 10. 2017. Vrhovnog suda RH, pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne. Sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, tj. ovaj sud vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

1.2. Ugovor o kreditu broj 718-50-3127915 prednik tužiteljice i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa prednik tužiteljice nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način je ugovorena Promjenjivost kamatne stope u čl. 4. Ugovora koji glasi : „REDOVNA KAMATA “5,50 %, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom banke o kamatnim stopama” . Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 97. utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primijenjeno na konkretan slučaj to su:

-odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

-odredba kojom se potrošači nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna.

1.3. Dalje prednik tužiteljice u tužbi ukazuje na odredbu čl. 270. ZOO-a, kojom je propisano da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu- naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Napominje još da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju upravo izričito u člancima 11. i 11a reguliran način i parametri ugovaranja promjenljive kamatne stope, a koje su izmjene i uvedene kako bi se spriječilo postupanje banaka kakvo je i tuženikovo u konkretnoj pravnoj stvari. Jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički promjenjivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadajuću zaradu. Time se povrjeđuje pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope.

1.4. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa je jednostranom odlukom tuženika predniku tužiteljice povećavana u više navrata, pa je od početne 5,50 % povećana na 6,45 %, pa na 6,75 %, zatim na 7,75 %, 7,50%, i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Treba napomenuti da zbog anuitetnog načina obračuna, povećana kamatna stopa znači da se udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu smanjuje. Predniku tužiteljice od strane tuženika nikada nije prezentirano iz kojeg razloga dolazi do promjene kamatne stope, niti je predniku tužiteljice prezentiran kriterij po kojem je kamatna stopa utvrđivana, mijenjana i povećavana, a u cilju provjeravanja navedenog podatka od strane prednika tužiteljice kao potrošača.

1.5. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21.a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, sa kasnijim izmjenama 125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da se tužitelj poziva na odredbe čl. 96-102. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 98. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 102. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Dijelovi odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF-, kojim se obveza i visina otplate kredita veže uz tečaj CHF tuženika za svaki pojedini anuitet je nepoštena ugovorna odredba. Naime, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, u pravnom poslu između prednika tužiteljice i tuženika, tuženik je propustio prednika tužiteljice u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

1.6. Valutna klauzula je, zaštitna klauzula, koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca -kune- naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca- kune- kao mjerila njegove vrijednosti. Presude suda Europske unije također utvrđuju da su ugovorena kamatna stopa kao i valutna klauzula u CHF nepoštene i ništetne za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u RH, a o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU- 93/13 od 5. travnja 1993. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da prednik tužiteljice nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti, koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.7. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju, koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje predniku tužiteljice, u pisanom obliku da sve potrebne informacije, koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora predniku tužiteljice pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na prednika tužiteljice. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

1.8. Dakle, prednik tužiteljice u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Stoga, prednik tužiteljice smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti prednik tužiteljice nije bio unaprijed upozoren, a što tužiteljici direktno uzrokuje štetu. Tuženik u tijeku otplate kredita sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano određuje visinu obveze tužiteljice, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima koji ima za cilj zaštitu vrijednosti i obvezu da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Navedeno dokazuje da je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da su ugovorne odredbe bez pravnog učinka, odnosno ništetne. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao uz primjenu valutne klauzule u švicarskom franku, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Prednik tužiteljice je po ništetnim odredbama ugovora (primjena valutne klauzule) uplatio tuženiku sveukupan iznos od 190.412,66 kn, a trebao je uplatiti iznos od 176 kn (ukoliko se na konkretan Ugovor o kreditu primijeni ugovorena – promjenjiva kamatna stopa koju je obračunavao tuženik i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita), dakle preplatio je tuženiku s osnova nezakonito ugovorene valutne klauzule iznos od 13.734,21 kn, koji iznos je tuženik neosnovano stekao.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda u Koprivnici, stalne službe u [adresa]. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da tužitelj neosnovano smatra ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF te da svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ukazuje da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Tuženik nadalje ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17, koje i citira. Tuženik smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

2.1. Nadalje, tuženik detaljno analizira odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. i 2003. te ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik potom interpretira odluke u postupku kolektivne zaštite, a naglašava da su tužitelju, tijekom pregovaranja o ponudi kredita, obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik još obrazlaže značenje instituta valutne klauzule u RH te da je tuženik dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik dalje u odgovoru na tužbu izlaže o pojmu „prosječnog potrošača“ kroz praksu Suda Europske unije te elaborira o tome da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a nije ni moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope.

2.2. Tuženik upire i na odredbu čl. 96. ZZP iz 2007., koja govori o nepostojanju pregovora u situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, konkretno odredbu o valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla, a kako je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, tj. mogao je i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama, ista se ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije), pa tuženik smatra da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi sud ipak smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik ističe da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Još ističe da je tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu i dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu.

2.3. Slijedom izloženog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita, postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe da je nastupila zastara te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška uvećan za zateznu kamatu.

3. Ovdje treba navesti da je Općinski sud u Koprivnici – Stalna služba u Đurđevcu rješenjem posl.br. P-39/2021-9 od 13.9.2022. (list 138 spisa) spojio predmet posl.br. P- 39/2021 na predmet posl.br. P-144/2020 na predmet, koji se vodio protiv istih stranaka u postupku, a sve u skladu s čl. 313. st. 1. Zakona o parničnom postupku. U spojenoj tužbi posl.br. P-39/2021 prednik tužiteljice navodi da je 04.11.2005. u svojstvu korisnika kredita s tuženikom u svojstvu kreditora sklopio Ugovor o kreditu broj 718-50-3127915, solemniziran 04.11.2005. kod javnog bilježnika Slavka Marković iz Bjelovara pod brojem OU-610/05, na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio predniku tužiteljice kredit za kupnju vozila u iznosu od 29.707,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoreno je da se obveza i visina otplate anuiteta kredita veže uz tečaj CHF – važeći po srednjem tečaju kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. U članku 4. određena je redovna kamatna stopa u visini od 5,50 % godišnje, s time da je utvrđeno da je kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Predmetni kredit je odobren na rok otplate od 84 mjeseca, s time da je prvi anuitet dospio na naplatu 31.12.2005. do 30.11.2012. Prednik tužiteljice je kredit otplatio u cijelosti i to uplatom posljednje rate 30.11.2012. Prednik tužiteljice je napomenuo i da je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope pod brojem P-144/2020 te da traži isplatu preplaćenog iznosa kamate. Prednik tužiteljice je još naveo da je po ništetnim odredbama ugovora (promjenjiva kamatna stoga) uplatio tuženiku sveukupan iznos od 190.412,66 kn, a trebao je uplatiti iznos od 171.456,60 kn (ukoliko se na konkretan Ugovor o kreditu primijeni ugovorena – promjenjiva kamatna stopa, koju je obračunavao tuženik i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita), dakle preplatio je tuženiku s osnova nezakonito ugovorene kamatne stope iznos od 18.956,06 kn, koji iznos je tuženik neosnovano stekao.

4. U odgovoru na tužbu iz predmeta P-39/2021 tuženi je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti te naveo da su parnične stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, dakle, nadležan je Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa, koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj je stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene . Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

4.1. Dalje tuženik ukazuje da, sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP), tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost.

4.2. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama1 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama2), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.

4.3. Slijedom navedenog, tuženik je, prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa, uzimao u obzir promjene tržišnih faktora, koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije, koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:

6-mjesečnog Libor-a za CHF,

3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i

6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome, samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl.

4.4. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

5. Nadalje, na ročištu 4.10.2022. (list 140 spisa) tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici. Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu je rješenjem posl.br. P-144/2020-9 od 28.3.2023. (list 143 spisa) utvrdio prekid postupka jer je tužitelj OI preminuo, postupak je nastavljen rješenjem posl.br. P- 144/2020-11 od 6.11.2023. jer je zakonska nasljednica iza pok. tužitelja OI, ĆI preuzela postupak. Rješenje o nastavku je postalo pravomoćno 7.12.2023. Nadalje, Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu se rješenjem posl.br. P- 590/2023-14 od 9.7.2024. (list 157-159 spisa) oglasio mjesno nenadležnim te odredio da će se po pravomoćnosti istog rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Rješenje je postalo pravomoćno 26.7.2024. i spis je dostavljen ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

6. Tužiteljica je podneskom od 6.12.2024. (list 167-169 spisa) specificirala tužbeni zahtjev na način da predlaže utvrditi ništetnim dijelovi odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 718-50-3127915 od 4.11.2005. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz tečaj tuženika za CHF, u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužitelja o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama tuženika, te u dijelu u kojem se navodi da bi tužitelju kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Također, potražuje isplatu iznosa od 1.822,84 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose te naknadu parničnog troškova sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica je istim podneskom povukla tužbu u dijelu kojim je tražila isplatu preplaćenog iznosa od 18.956,06 kn / sada:

2.515,90 € sa pripadajućim kamatama, a stoga jer je nastupila zastara, međutim, tuženik se na ročištu 12.12.2024. protivio povlačenju, pa je sud o tom dijelu zahtjeva bio dužan meritorno odlučiti. Imajući na umu da je za povučeni dio isplate preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara 13.6.2019., a tužba je za taj zahtjev podnesena 10.2.2021., dakle gotovo dvije godine od nastupa zastare, zahtjev tužiteljice je odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci pod točkom III. ove presude.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to: presliku Ugovora o kreditu broj 718-50-3127915 (list 9-14, 71-75 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 15-18, 76-81 spisa), izračun više plaćenih anuiteta po kreditu Centra poslovnih analiza d.o.o. (list 19-24, 82-85 spisa), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 01.10.2005. do 31.12.2005.g. (list 56-58 spisa), tržišne parametri za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 59 spisa), presliku rješenja o nasljeđivanju iz pok. OI, broj: O-331/2023 od 5.5.2023. (list 148-150 spisa), saslušana je tužiteljica (list 179-180 spisa) te je pročitana priležeća sudska praksa (list 38-55, 86-94 spisa). Tuženik je na pripremnom ročištu 23.1.2025. izjavio da ne spori visinu utuženog zahtjeva s osnova preplate zbog ništetnosti valutne klauzule, pa je i tužiteljica povukla prijedlog za financijsko vještačenje. Nije izveden od tuženika predložen dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer njegovo postupanje u predmetnom pravnom poslu nije odlučna činjenica, koja bi doprinijela potpunijem i točnijem utvrđenju relevantnog činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari. Također, treba imati na umu da je nemoguće očekivati da bi se javni bilježnik, nakon proteka vremena od gotovo 20 godina i u okolnostima u kojima svaki javni bilježnik posluje, mogao sjećati predmetnog kredita i da li je i ako da što objašnjavao predniku tužiteljice. Povrh toga, obveza javnog bilježnika prema Zakonu o javnom bilježništvu niti nije ukazivati na rizik rasta tečaja valute. Tuženik je na ročištu 12.12.2024. odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka ĐI, pa niti taj dokaz nije izvođen.

8. Na temelju izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim, kako je navedeno u izreci ove presude.

9. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 9.4.2025. (list 179-180 spisa) navela da je kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, a ne ni za kakve poslovne pothvate i da su sve informacije dobili u auto salonu i da nisu išli u banku, a tamo su im predali pripremljen ugovor za potpis, koji su prethodno pročitali. Iskazala je da nije bilo nikakvih objašnjenja pojedinih odredbi ugovora. Također je navela da im nije nuđen kredit u drugoj valuti jer je za vozilo, za koje su se odlučili, ponuda bila isključivo u CHF.

10. Sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz tužiteljice jer je iskren, o onome čega se sjećala i stoga je logičan i životno uvjerljiv. Ovaj sud u držanju tužiteljice, tijekom iskazivanja, nije našao postojanje ikakvih naznaka, koje bi ukazivale na to da tužiteljica nešto prešućuje ili laže te joj i zato vjeruje.

11. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku, a koje je tužiteljica mjesečno preplatila na temelju odredbi za koje je pravomoćno utvrđeno da su ništetne u postupku povodom kolektivne tužbe.

12. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu od 4.11.2005. (list 9-14 spisa) utvrđeno je da su tuženik kao kreditor i prednik tužiteljice kao korisnik kredita zaključili navedeni Ugovor o kreditu broj 718-50-3127915 sa slijedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 29.707,764 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,50 % godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu, koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.3.2006., a slijedeći anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- čl. 9. predmetnog Ugovora određeno je da se na sve što nije regulirano tim ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora, da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom.

13. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da su, između ostalih banaka i ovdje tuženik, u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Nadalje, nije sporno niti to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) 3. rujna 2019. donio presudu i rješenje poslovni broj Rev-2221/18, kojima je odbio kao neosnovane revizije tuženika i drugih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu kojim je utvrđeno da su tuženik i ostale banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP)

15. Shodno svemu izloženom, sumarno, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

16. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i prednika tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

17. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a.

18. Imajući na umu da je ugovor zaključen za vrijeme važenja ranijeg Zakona o obveznim odnosima te da je odredbom čl. 210.st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 394, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91- sada: čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO/05) propisano da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Nadalje, čl. 214. ZOO/91 (sada: čl. 1115. ZOO/05) propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Budući je tuženik izjavio na pripremnom ročištu (list 174 spisa) da ne spori visinu utuženog zahtjeva, a tužiteljica je priložila izračun tečajne razlike na listovima 19 do 24 te prijepis knjigovodstvene kartice na listovima 15-18 spisa iz kojih jasno proizlazi datum dospijeća anuiteta, datum otplate istih, koji je tečaj bio na dan dospijeća anuiteta te koja je tečajna razlika plaćenih anuiteta u kunama, sud je takav tužiteljičin izračun prihvatio kao vjerodostojan jer i nije osporen nijednim dokazom.

20. Imajući u vidu da je u situaciji ništavosti (sada: ništetnosti) svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj primljeno po osnovi ništavih (ništetnih) odredbi to konkretno znači da je tužiteljica, čiji je prednik od tuženika po osnovi Ugovora o kreditu dobio određeni iznos novaca u kunama, dužan tuženiku vratiti ga u skladu s odredbama ugovora koje su ostale na snazi. Navedeno znači da je prednik tužiteljice dužan tuženiku isplaćeni kredit vratiti u kunama u ugovorenom roku kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Ovdje, međutim, valja naglasiti da je u međuvremenu valuta kune zamijenjena valutom euro, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22), pa je iznos, koji je tuženik dužan isplatiti tužiteljici, iskazan u važećoj valuti €.

21. Sud je, imajući na umu sve gore izloženo, naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos preplaćenih anuiteta s naslova valutne klauzule u iznosu od 1.822,84 € sve s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje kako je pobliže navedeno u izračunu (l-19-24), koji je tužiteljica dostavila uz tužbu (čl. 104. st.1. ZOO/91, odnosno čl. 323. st. 1. ZOO/05). Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznose kako je navedeno, a na temelju odredbe članka 210. ZOO/91 (čl. 1111. ZOO/05).

22. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91 (čl.1115. ZOO/05) i čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05, a iste su dosuđene od dana kada je prednik tužiteljice obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime valutne klauzule, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

23. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narode novine broj 155/2023).

24. Kao što je ranije u obrazloženju navedeno, zahtjev za isplatu s naslova preplaćenih iznosa uslijed ništetne odredbe o kamatnoj stopi je zastario, pa ga je tužiteljica povukla, a kako se tuženi protivio povlačenju, o istom je meritorno odlučeno i taj zahtjev je zbog zastare odbijen kao neosnovan (točka III. izreke). U odnosu na isplatu s naslova ništetnosti valutne klauzule, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. To stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., povodom koje je donesena presuda broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. zastara prekinuta u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, pa zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru prema čl. 245. st. 1. ZOO-a. Imajući u vidu da je predmetna presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i da je tužba u ovom predmetu za taj zahtjev podnesena 25. svibnja 2020., to je očito da nakon prekida zastare do podnošenja ove tužbe nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina, koji rok valja u konkretnoj situaciji primijeniti (čl. 225. ZOO-a), a što znači da zastara nije nastupila.

25. Kao što je već gore navedeno, sud nije izvodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer je stava da se tim dokazom ne bi utvrdilo relevantno činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari. To stoga što ovaj sud smatra da nije pravno odlučna okolnost da li je konkretne prilike javni bilježnik postupao sukladno odredbama čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, jer postupanje javnog bilježnika ne može biti od utjecaja na valjanost pojedinih odredbi predmetnog ugovora, budući da javni bilježnik nije stranka predmetnog ugovora o kreditu.

26. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a sud je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka, a koji se sastoje od troškova njenog zastupanja po punomoćnici - odvjetnici, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023; dalje: OT) koja, među ostalim, u Tbr. 54. propisuje da vrijednost boda iznosi 2,00 €. Ovdje treba navesti da je odluka o tome da tuženik ima snositi sve troškove tužiteljici donijeta, unatoč tome što je dio zahtjeva za preplaćene iznose s naslova ništetne odredbe o kamatama tužiteljica povukla. Naime, s obzirom na izmjenu sudske prakse Objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 31. siječnja 2022.( Zaključak iz točke 4.), uslijed koje tužiteljica nije uspjela s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu svota preplaćenih zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nametanje plaćanja sudskih troškova nastalih uslijed djelomičnog neuspjeha za tužiteljicu bi predstavljalo prekomjeran teret odnosno, nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka te može predstavljati nerazmjerno ograničenje konvencijskog prava na pristup sudu zajamčenog odredbom čl. 6. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), a tužiteljica iz opravdanog razloga nije mogla predvidjeti svoj neuspjeh u parnici (primjerice, Europski sud za ljudska prava u predmetu Ć i Bešlić protiv Hrvatske). Tako bi, s obzirom na sadašnji djelomični uspjeh tužiteljice odluka o naknadi troškova parničnog postupka, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, predstavljala ograničenje odnosno, miješanje u konvencijska prava te se u konkretnoj situaciji radi o opravdanom razlogu uslijed kojeg tužiteljica nije mogla predvidjeti svoj neuspjeh s obzirom na izmjenu sudske prakse. Imajući na umu da je, prema odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima (Narodne novine"br. 28/2013, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno, sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela Županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela odnosno, suda treba zaključiti kako ne postoje razlozi na obvezivanje tužiteljice naknaditi troškove suprotnoj strani (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž- 5641/2024).

27. Troškovi tužiteljice sastoje se od troškova sastava tužbe od 25.5.2020. i od 10.2.2021. od po 200,00 € za svaku (Tbr. 7/1 OT), zastupanja na ročištu 4.10.2022. 100,00 € (Tbr. 9/2 OT), sastava podneska od 6.12. 2024. od 200,00 € (Tbr. 8/1 OT), zastupanja na ročištima 12.12.2024., 23.1.2025. i 9.4.2025. od po 200,00 € za svako (Tbr. 9/1 OT) odnosno ukupno 1.300,00 €, što uvećano za PDV od 25% iznosi 1.625,00 €, kojem iznosu je dodan trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 33,18 €. Ovdje treba navesti da je tužiteljica tražila naknadu za plaćenu pristojbu na obje tužbe, međutim iz stanja u eSpisu je utvrđeno da je platila pristojbu samo za jednu tužbu, a za drugu istu nije platila niti igdje u spisu ima dokaz o tom plaćanju. Osim toga, tužiteljici nije dosuđen ni zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu, obzirom je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo njen prednik kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23) tužiteljica oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi s tim da valja napomenuti da je za plaćenu sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 33,18 €, trošak, kako je gore navedeno, i dosuđen. Tužiteljici je kao potreban priznat i zatraženi trošak putovanja vlakom radi dolaska na ročište i odlaska s istog u iznosu od 18,54 €, o čemu je priložila presliku karte (list 178 spisa), pa ukupni troškovi iznose 1.676,72 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a.

28. Tuženik je izgubio spor, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova radi čega je takav njegov zahtjev kao neosnovan odbijen.

Zagreb, 23. travnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika