Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-255/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužiteljice ES (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave na ročištu 31. ožujka 2025., na ročištu za objavu presude 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3212438 koji su dana 29. prosinca 2005. sklopili tužitelj ES (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535 ) kao kreditor u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535 ) da tužitelju ES (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) isplati iznos od 110,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom počam od 18. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 158-50-3212438 koji su dana 29. prosinca 2005.g. sklopili tužitelj ES (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535 ) kao kreditor kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu.

IV/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535 ) da tužitelju ES (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) isplati iznos od 320,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom počam od 30.12.2005.g. sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535 ) da tužitelju ES (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) naknadi troškove parničnog postupka od 1.125,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. 23. travnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu **.**.2024., ES ( u daljnjem tekstu: tužiteljica ) u bitnom navodi da je sa tuženikom 29. 12. 2005. sklopila ugovor o kreditu broj 158-50-3212438 kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.440,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoreni rok otplate je iznosio 84 mjeseca. Temeljem odredbe čl 9. Ugovora, ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor i temeljem koje odredbe je tuženik zbog prijevremene otplate 18. srpnja 2011. naplatio 759,19 kn, odnosno 110,76 eur. Nadalje, člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i temeljem koje je tužitelju na dan isplate/korištenja kredita tj. 30.12.2005. naplaćen/ustegnut iznos od 2.414,23 kn, odnosno 320,42 eur. Tužitelj obje odredbe pronalazi ništetnim i to čl. 9. jer je suprotna odredbi čl. 1024.st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima, kao i odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, dok odredbu čl. 3 ugovora pronalazi neodređenom i neodredivom ( čl. 270 ZOO-a ) te nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP-a. Slijedom toga tužiteljica predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev kojim traži:

- deklaratorno utvrđenje ništetnom odredbe čl. 9. ugovora o kreditu u dijelu u kojemu korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor,

- kondemnatornu isplatu 110,76 eura sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima po osnovi ništetnosti čl. 9. ugovora o kreditu,

- deklaratorno utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno,

- kondemnatornu isplatu 320,46 eura sa pripadajućim kamatama po osnovi ništetnosti čl. 3. ugovora o kreditu,

- trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 10. 10. 2024. tuženik navodi kako nije sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka utemeljenog na Ugovor o kreditu broj 158-50-3212438 sklopljenom 29.12.2005., kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 15.440,00 CHF a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu ulaznu naknadu ništetna, tuženik ističe kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, te je tužiteljici pojašnjena, a koje razumijevanje i prihvat je potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Protivi se i tvrdnjama o ništetnosti odredbe čl. 9. ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Ističe prigovor zastare uz poziv na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Osporava da bi bili ispunjeni kumulativni uvjeti za nepošteno ugovaranje propisani čl.81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te zaključno predlaže odbiti isti kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

U odnosu na dokazni postupak

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u tužbu tužiteljice sa ugovorom o kreditu broj 158-50-3212438 od 29. 12. 2005., potvrdu tuženika od 22. 11. 2023., izvadak tuženika u pogledu prijevremene otplate kredita na dan 18. srpnja 2011., prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan, kontrolni ispis, člansku iskaznicu Saveza invalida rada ( str. 1-23 spisa), odgovor na tužbu tuženika ( str. 27-29 spisa), podnesak tužiteljice od 24. listopada 2024., sa sudskom praksom ( str. 30-72 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Saslušana u svojstvu stranke u postupku tužiteljica je u bitnom navela da je 2005. bila klijent tuženika. Već je bila u mirovini, a odlučila se sa obitelji za kupnju automobila. Trebalo im je kreditno zaduženje pa se obratila banci tuženika, a muž joj je bio sudužnik. Ugovor je sklopljen u poslovnici tuženika u [adresa] gdje je imala prebivalište. Poznato joj je da su u ugovoru bile sadržane odredbe i to jedna u odnosu na prijevremenu otplatu kredita, a druga u odnosu na naplaćivanje jednokratne naknade koja je išla tuženiku, ali na takve ugovorne odredbe nije mogla utjecati niti ih izmijeniti iz razloga jer je ugovor sklopljen u obliku i formi koja joj je dana na potpis od strane banke, a koja je unaprijed sastavljena i na koju nije mogla utjecati. Kredit je prijevremeno otplaćen. Na upit punomoćnika tuženika je odgovorila da sa tuženikom nije pokušavala pregovarati o odredbama ugovora o kreditu.

5. Iskazu tužiteljice sud je priklonio vjeru u cijelosti, pri čemu je iz takvog dokaza utvrđeno da je imala sužene mogućnosti pregovaranja prilikom stupanja u ugovorni odnos sa tuženikom. Ovo stoga jer je ugovor sklopljen putem unaprijed formuliranog obrasca sastavljenog od strane tuženika, pri čemu tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na ugovorenu odredbu o troškovima jednokratne naknade sadržanoj u čl. 3. ugovora te mogućnosti prijevremene otplate kredita samo uz suglasnosti i uvjete koje odredi kreditor ( čl. 9. ugovora). Osim toga iz njenog iskaza proizlazi da joj od strane tuženika nije pojašnjeno koliko troškovi iznose i na što se odnose.

6. Kako tuženik nije osporio visinu potraživanja, to je tužiteljica odustala od prvotno predloženog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti visine potraživanja.

7. Osim navedenog, na temelju materijalne dokumentacije, konkretno dostavljenog ugovora o kreditu ( str. 7-11 spisa ) je utvrđeno te u osnovi nije sporno da su stranke zaključile 29. 12. 2005 u podružnici tuženika u [adresa] ugovor o kreditu broj 158-50-3212438. Riječ je o namjenskom ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila OPEL, kojim je tužiteljici odobren iznos protuvrijednosti od CHF 15,440,00 obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kamatna stopa je iznosila 5,50% godišnje te je ugovorena kao promjenjiva sukladno odlukama kreditora. Kredit je odobren uz rok otplate od 84 mjeseci. Člankom 3. ugovora pod nazivom NAKNADA je navedeno da se jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Odredbom čl. 9. je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

8. Uvidom u potvrdu banke tuženika od 22. 11. 2023. (str. 12 spisa ) je utvrđeno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen – zatvoren 18. 07. 2011., kojom prigodom je naplaćena naknada sukladno tada važećim općim aktima banke u iznosu od 759,19 HRK. Iz predmete potvrde je osim toga nesporno da je prilikom isplate/korištenja kredita 30.12.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od HRK 2.414,23 ( 3,30 % od iznosa kredita) sukladno čl. 3. ugovora.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

9. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023;), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Odredbom čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11. Odredbom čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

14. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

15. Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

16. Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice i prigovore tuženika

20. Predmet postupka u konkretnom slučaju predstavlja tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade ( čl. 3. ) te dijelu u kojem se prijevremena otplata omogućuje samo uz suglasnosti i uvjete koje odredi kreditor ( čl. 9. ugovora ) te potom zahtjevi za isplatom po tim osnovama.

21. U postupku je utvrđeno, te između stranaka nije sporno, da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, zaključili 29. 12. 2005 u podružnici tuženika u [adresa] ugovor o kreditu broj 158-50-321243826, kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 15,440,00 obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva je iznosila 5,50% godišnje uz rok otplate od 48 mjeseci.

22. Člankom 3. ugovora ( koji novi naziv "NAKNADA " ) je ugovoreno sljedeće: "… 3. /treće/ NAKNADA:

3,30% (tri zarez trideset posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

Člankom 9. ugovora ( koji novi naziv "OSTALI UVJETI ") je ugovoreno sljedeće:

"…Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor…".

23. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, u postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe čl. 3. ugovora tužiteljici naplatio naknadu u iznosu od 2.414,23 kn, a temeljem čl. 9. nakon prijevremene otplate kredita iznos od 759,19 kn, a koji sukladno čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) te Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022), odgovaraju iznosu od 110,76 odnosno 320,42 eura.

24. Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke, odnosno naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužiteljice na isplatu.

25. Također, u postupku je bilo potrebno osvrnuti se na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare i utvrditi osnovanost ili neosnovanost istog.

26. Na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja te plaćanja jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita te naplaćivanje prijevremene otplate kredita, nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora. Takvo stajalište proizlazi iz sljedećih okolnosti.

27. Kao prvo, ovaj prvostupanjski sud primjećuje da su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile 2005., što znači da se kao materijalno pravni propisi na konkretan spor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019;) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022 i 59/2023).

28. Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

29. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

30. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

31. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

32. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 GS i JS, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 E od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;).

33. Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP/03 mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta.

34. Prvi pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

35. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 BS i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 G i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; 36. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

38. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane.

39. Na navedeno valja primijeniti činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka, a obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno.

40. U tom smislu je provedenim postupkom utvrđeno da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor u obliku standardnog, unaprijed formuliranog ugovora od strane banke tj. prednika tuženika, na način da je u sebi sadržavao ugovornu odredbu čl. 3. kojom je navedeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3.30% od iznosa kredita te odredba čl. 9. kojom je određeno da se prijevremena otplata može izvršiti samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

41. Nadalje, provedenim postupkom je utvrđeno da se o takvim odredbama između tužiteljice kao potrošača i banke nije pregovaralo.

42. U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

43. U tom smislu je temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno da na odredbu sadržanu u čl. 3. i 9. ugovora nije mogla utjecati jer je prednik tuženika predočio ugovor koji je imao unaprijed formuliran oblik i gdje je sadržana navedena odredba.

44. Osim navedenog, ovaj prvostupanjski sud u odnosu na odredbu o jednokratnoj naknadi primjećuje da iz ostalih odredbi ugovora ne proizlazi na temelju koji parametara i okolnosti je određena visina takve naknade.

45. U tom smislu valja ukazati da načelo transparentnosti u širem smislu pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 G i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., J i DS od 30. travnja 2014., t. 75.,) 46. Osim navedenog, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu bio "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti.

47. Navedena ugovorna odredba po stajalištu ovog suda dovodi do znatnije neravnoteže u ugovornim odnosima između stranka, pri čemu se ne mora raditi o kvantitativnom odnosu ( vidi točku 38. ovog obrazloženja), već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

48. Pri tome valja primijetiti da odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakvo obrazloženje u pogledu toga na što se odnosi naknada ugovorena upravo u toj visini ( nije navedeno da li ona obuhvaća npr. obradu zahtjeva, rezervaciju sredstava, administrativne troškove ), pri čemu i da su takvi troškovi naknade navedeni, oni moraju predstavljati stvarni ekvivalent radnjama i troškovima na koje se odnose.

49. Stoga ugovaranje u sklopu kojega je potrošač obvezan unaprijed platiti iznos koji ugovornom nije određen kvantitativno već postotkom ( u konkretnom slučaju 3,30 % ) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, ikakve naznake na što se takva naknada odnosi te bez jasnih parametara glede procjene vrijednosti, predstavlja ugovornu odredbu koja potrošača stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na banku te dovodi do neravnoteže u ugovornim odnosima, poglavito kada je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač na nju mogao utjecati.

50. U odnosu na ugovaranje kojim se prijevremena otplata ugovora veže isključivo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, valja primijetiti da je riječ o odredbi koja je neodređena te također omogućuje tuženiku uvjetovanje pravnim raspolaganjem na štetu potrošača a korist banke.

51. Pri tome ugovorom nije pojašnjeno o kojim uvjetima će ovisiti suglasnost banke na mogućnost prijevremene otplate kredita kao niti uz koje će se to uvjete odrediti.

52. Osim navedenog valja primijetiti da tuženik u postupku ne ukazuje na materijalno pravnu osnovu temeljem koje bi imao legitimno pravo potraživati obvezu poput one koja je nametnuta tužiteljici kao potrošaču odredbom kako čl. 3. tako i čl. 9. ugovora.

53. Stoga je provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno postojanje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist tuženika odnosno banke, kao i dijela čl. 9. ugovora u pogledu mogućnosti prijevremene otplate samo uz suglasnosti i uvjete koje odredi kreditor, pri čemu takva odredba ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a). Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama ZZP-a takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je isplaćen temeljem takvih odredbi i koji u ovom postupku nije sporan a iznosi 110,76 eura ( točka II/ izreke presude) odnosno 320,46 eura ( točka IV izreke ) pri čemu je riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a) a na koju tužiteljica ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a.

Posebno u odnosu na prigovor zastare tuženika

54. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako je u sklopu domaće sudske prakse Vrhovni sud RH raspravljao o ništetnosti i zahtjevu za isplatom u predmetu koji se odnosi na isplatu naknade za usluge banke. Riječ je o rješenju VSRH broj Rev-1219/2020 od 30. 11. 2022. u sklopu kojeg su razmatrane odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2201/2019-5 od 26. veljače 2020. i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-183/2018-25 od 11. ožujka 2019..

55. U tom smislu VSRH je ukazao da odluka o prigovoru zastare u predmetu poput ovog koji se raspravlja i u konkretnom slučaju, valja polaziti od pravnog shvaćanja iznesenog na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. i koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

56. Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

57. Iz tako iznesenog i sada već ustaljenog stajališta VSRH-a proizlazi da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena.

58. Kako je u konkretnom slučaju točkom I/ tužbenog zahtjeva u ovom postupku utvrđeno postojanje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3., to bi tek pravomoćnošću takve odluke tužiteljici počeo teći zastarni rok u odnosu na restitucijski zahtjev.

59. Stoga istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

U odnosu na troškove postupka

60. U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; - u daljnjem tekstu: ZPP), kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika. Naime, tužiteljica je postupku uspjela u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.

61. Stoga tužiteljici sukladno uspjehu u sporu pripada pravo na naknadu troška koji se odnose na:

- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife - 200,00 eura,

- trošak zastupanja na ročištima 17. 02. 2025. i 31. 3. 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 200,00 eura (x 2) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife, ukupno 400,00 eura po toj osnovi,

- trošak sastava obrazloženog podnesaka od 24. 10. 2024. ( kojim se očitovalo na navode odgovora na tužbu i prigovor zastare ), u iznosu od po 200,00 eura temeljem Tbr. 8.1. u vezi Tbr. 7.1. Tarife,

- trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 100,00 eura,

- pripadajući porez na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife na iznos od 900,00 eura što čini 225,00 eura.

što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.125,00 eura.

Zaključno

62. Prema tome i zaključno, kada je na temelju provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja i plaćanja jednokratne naknade odobravanja kredita u visini od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita u korist tuženika odnosno banke, te uvjetovanje prijevremene otplate kredita suglasnošću i uvjetima koje odredi kreditor, nije bilo dopušteno jer je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, takvo utvrđenje ( točka I/ i III/ izreke presude ) dovodi do ništetnosti čl. 3. i dijela čl. 9. ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, pri čemu ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez takve djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a), pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to znači da je tuženik dužan vratiti iznos od 110,76 eura ( točka II/ izreke presude) odnosno 320,42 eura ( točka IV/ izreke ), pri čemu je riječ o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a), i na koje iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a od 30. 12. 2005. odnosno 18. 07. 2011. ( dana kada je takva naknada iz čl. 3. i 9. isplaćena tuženiku ).

63. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisak, 23. ožujak 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužiteljici po pun.

• Tuženiku po pun.