Poslovni broj: P-803/2024-19
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženice OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata br. 61, OIB: 52508873833, zastupana po Odvjetničkom društvu Anić & Anić, Lovretska 14, Split, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 13. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja ZĐ, odvjetničke vježbenice kod Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, presude objavljene 23. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.3 Ugovora o kreditu, broj ugovora 060914110677 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplatiti iznos od 5.056,68 EUR i to:
- iznos od 19,43 EUR sa kamatom od 11.2.2008 godine
- iznos od 8,88 EUR sa kamatom od 10.3.2008 godine
- iznos od 10,90 EUR sa kamatom od 12.3.2008 godine
- iznos od 19,54 EUR sa kamatom od 14.4.2008 godine
- iznos od 0,94 EUR sa kamatom od 10.5.2008 godine
- iznos od 18,21 EUR sa kamatom od 13.5.2008 godine
- iznos od 19,23 EUR sa kamatom od 10.6.2008 godine
- iznos od 30,16 EUR sa kamatom od 10.7.2008 godine
- iznos od 34,80 EUR sa kamatom od 10.8.2008 godine
- iznos od 34,95 EUR sa kamatom od 10.9.2008 godine
- iznos od 36,09 EUR sa kamatom od 10.10.2008 godine
- iznos od 37,08 EUR sa kamatom od 11.11.2008 godine
- iznos od 61,36 EUR sa kamatom od 11.12.2008 godine
- iznos od 65,01 EUR sa kamatom od 10.1.2009 godine
iznos od 65,56 EUR sa kamatom od 10.2.2009 godine
- iznos od 67,36 EUR sa kamatom od 10.3.2009 godine
- iznos od 64,74 EUR sa kamatom od 10.4.2009 godine
- iznos od 64,70 EUR sa kamatom od 10.5.2009 godine
- iznos od 58,64 EUR sa kamatom od 15.6.2009 godine
- iznos od 81,96 EUR sa kamatom od 10.7.2009 godine
- iznos od 22,75 EUR sa kamatom od 10.8.2009 godine
- iznos od 58,06 EUR sa kamatom od 11.8.2009 godine
- iznos od 19,64 EUR sa kamatom od 10.9.2009 godine
- iznos od 62,22 EUR sa kamatom od 11.9.2009 godine
- iznos od 80,73 EUR sa kamatom od 10.10.2009 godine
- iznos od 16,45 EUR sa kamatom od 10.11.2009 godine
- iznos od 64,87 EUR sa kamatom od 11.11.2009 godine
- iznos od 81,41 EUR sa kamatom od 10.12.2009 godine
- iznos od 25,19 EUR sa kamatom od 12.1.2010 godine
- iznos od 19,12 EUR sa kamatom od 28.1.2010 godine
- iznos od 39,38 EUR sa kamatom od 29.1.2010 godine
- iznos od 75,41 EUR sa kamatom od 11.2.2010 godine
- iznos od 8,87 EUR sa kamatom od 25.2.2010 godine
- iznos od 62,20 EUR sa kamatom od 12.3.2010 godine
- iznos od 5,64 EUR sa kamatom od 26.3.2010 godine
- iznos od 1,78 EUR sa kamatom od 31.3.2010 godine
- iznos od 14,88 EUR sa kamatom od 8.4.2010 godine
- iznos od 6,19 EUR sa kamatom od 10.4.2010 godine
- iznos od 1,71 EUR sa kamatom od 27.4.2010 godine
- iznos od 78,20 EUR sa kamatom od 7.5.2010 godine
- iznos od 86,05 EUR sa kamatom od 11.5.2010 godine
- iznos od 7,41 EUR sa kamatom od 10.6.2010 godine
- iznos od 76,02 EUR sa kamatom od 11.6.2010 godine
- iznos od 2,00 EUR sa kamatom od 17.6.2010 godine
- iznos od 3,30 EUR sa kamatom od 28.6.2010 godine
- iznos od 90,71 EUR sa kamatom od 13.7.2010 godine
- iznos od 88,08 EUR sa kamatom od 11.8.2010 godine
- iznos od 94,52 EUR sa kamatom od 11.9.2010 godine
- iznos od 69,29 EUR sa kamatom od 10.10.2010 godine
- iznos od 22,97 EUR sa kamatom od 12.10.2010 godine
- iznos od 92,82 EUR sa kamatom od 10.11.2010 godine
- iznos od 95,54 EUR sa kamatom od 10.12.2010 godine
- iznos od 96,67 EUR sa kamatom od 20.1.2011 godine
- iznos od 83,45 EUR sa kamatom od 10.2.2011 godine
- iznos od 63,36 EUR sa kamatom od 10.3.2011 godine
- iznos od 67,07 EUR sa kamatom od 12.4.2011 godine
- iznos od 70,22 EUR sa kamatom od 18.5.2011 godine
- iznos od 70,36 EUR sa kamatom od 20.6.2011 godine
- iznos od 3,18 EUR sa kamatom od 27.6.2011 godine
- iznos od 73,13 EUR sa kamatom od 10.7.2011 godine
- iznos od 80,31 EUR sa kamatom od 6.9.2011 godine
- iznos od 31,66 EUR sa kamatom od 26.9.2011 godine
- iznos od 41,93 EUR sa kamatom od 5.10.2011 godine
- iznos od 72,26 EUR sa kamatom od 17.10.2011 godine
- iznos od 67,52 EUR sa kamatom od 17.11.2011 godine
- iznos od 4,78 EUR sa kamatom od 18.11.2011 godine
- iznos od 66,28 EUR sa kamatom od 20.12.2012 godine
- iznos od 7,44 EUR sa kamatom od 9.1.2012 godine
- iznos od 74,66 EUR sa kamatom od 18.1.2012 godine
- iznos od 51,46 EUR sa kamatom od 20.2.2012 godine
- iznos od 23,59 EUR sa kamatom od 7.3.2012 godine
- iznos od 74,53 EUR sa kamatom od 20.4.2012 godine
- iznos od 74,99 EUR sa kamatom od 30.4.2012 godine
- iznos od 75,31 EUR sa kamatom od 23.5.2012 godine
- iznos od 75,1 EUR sa kamatom od 26.6.2012 godine
- iznos od 69,42 EUR sa kamatom od 2.7.2012 godine
- iznos od 5,35 EUR sa kamatom od 10.7.2012 godine
- iznos od 69,4 EUR sa kamatom od 23.7.2012 godine
- iznos od 5,35 EUR sa kamatom od 10.8.2012 godine
- iznos od 69,08 EUR sa kamatom od 3.9.2012 godine
- iznos od 5,26 EUR sa kamatom od 10.9.2012 godine
- iznos od 68,37 EUR sa kamatom od 2.10.2012 godine
- iznos od 5,29 EUR sa kamatom od 10.10.2012 godine
- iznos od 46,09 EUR sa kamatom od 25.10.2012 godine
- iznos od 23,26 EUR sa kamatom od 1.11.2012 godine
- iznos od 5,36 EUR sa kamatom od 10.11.2012 godine
- iznos od 4,43 EUR sa kamatom od 20.11.2012 godine
- iznos od 64,54 EUR sa kamatom od 23.11.2012 godine
- iznos od 0,67 EUR sa kamatom od 6.12.2012 godine
- iznos od 5,34 EUR sa kamatom od 10.12.2012 godine
- iznos od 69,28 EUR sa kamatom od 27.12.2012 godine
- iznos od 1,62 EUR sa kamatom od 10.1.2013 godine
- iznos od 3,73 EUR sa kamatom od 14.1.2013 godine
- iznos od 68,22 EUR sa kamatom od 7.2.2013 godine
- iznos od 5,29 EUR sa kamatom od 10.2.2013 godine
- iznos od 73,43 EUR sa kamatom od 12.3.2013 godine
- iznos od 55,37 EUR sa kamatom od 22.3.2013 godine
- iznos od 13,62 EUR sa kamatom od 25.3.2013 godine
- iznos od 5,35 EUR sa kamatom od 10.4.2013 godine
- iznos od 68,51 EUR sa kamatom od 7.5.2013 godine
- iznos od 0,74 EUR sa kamatom od 10.5.2013 godine
- iznos od 4,45 EUR sa kamatom od 23.5.2013 godine
- iznos od 12,22 EUR sa kamatom od 24.5.2013 godine
- iznos od 55,14 EUR sa kamatom od 4.6.2013 godine
- iznos od 5,25 EUR sa kamatom od 10.6.2013 godine
- iznos od 67,85 EUR sa kamatom od 26.6.2013 godine
- iznos od 5,16 EUR sa kamatom od 10.7.2013 godine
- iznos od 67,39 EUR sa kamatom od 22.7.2013 godine
- iznos od 5,22 EUR sa kamatom od 10.8.2013 godine
- iznos od 67,86 EUR sa kamatom od 21.8.2013 godine
- iznos od 5,26 EUR sa kamatom od 10.9.2013 godine
- iznos od 68,71 EUR sa kamatom od 26.9.2013 godine
- iznos od 5,31 EUR sa kamatom od 10.10.2013 godine
- iznos od 68,58 EUR sa kamatom od 29.10.2013 godine
- iznos od 5,31 EUR sa kamatom od 10.11.2013 godine
- iznos od 74,81 EUR sa kamatom od 17.12.2013 godine
- iznos od 69,05 EUR sa kamatom od 1.1.2014 godine
- iznos od 5,29 EUR sa kamatom od 10.1.2024 godine
- iznos od 29,26 EUR sa kamatom od 17.2.2014 godine
te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 8.762,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na
- iznos od 8,26 EUR sa kamatom od 10.11.2008 godine
- iznos od 19,53 EUR sa kamatom od 10.1.2009 godine
- iznos od 23,08 EUR sa kamatom od 10.2.2009 godine
- iznos od 34,75 EUR sa kamatom od 10.3.2009 godine
- iznos od 17,78 EUR sa kamatom od 10.4.2009 godine
- iznos od 17,49 EUR sa kamatom od 10.5.2009 godine
- iznos od 14,49 EUR sa kamatom od 10.6.2009 godine
- iznos od 16,21 EUR sa kamatom od 10.7.2009 godine
- iznos od 11,74 EUR sa kamatom od 10.8.2009 godine
- iznos od 14,74 EUR sa kamatom od 10.9.2009 godine
- iznos od 9,95 EUR sa kamatom od 10.10.2009 godine
- iznos od 12,85 EUR sa kamatom od 10.11.2009 godine
- iznos od 13,39 EUR sa kamatom od 10.12.2009 godine
- iznos od 22,34 EUR sa kamatom od 10.1.2010 godine
- iznos od 28,32 EUR sa kamatom od 10.2.2010 godine
- iznos od 26,05 EUR sa kamatom od 10.3.2010 godine
- iznos od 34,96 EUR sa kamatom od 10.4.2010 godine
- iznos od 39,27 EUR sa kamatom od 10.5.2010 godine
- iznos od 52,25 EUR sa kamatom od 10.6.2010 godine
- iznos od 61,43 EUR sa kamatom od 10.7.2010 godine
- iznos od 49,54 EUR sa kamatom od 10.8.2010 godine
- iznos od 84,20 EUR sa kamatom od 10.9.2010 godine
- iznos od 69,17 EUR sa kamatom od 10.10.2010 godine
- iznos od 71,59 EUR sa kamatom od 10.11.2010 godine
- iznos od 85,51 EUR sa kamatom od 10.12.2010 godine
- iznos od 107,74 EUR sa kamatom od 10.1.2011 godine
- iznos od 83,61 EUR sa kamatom od 10.2.2011 godine
- iznos od 90,82 EUR sa kamatom od 10.3.2011 godine
- iznos od 81,62 EUR sa kamatom od 11.4.2011 godine
- iznos od 101,65 EUR sa kamatom od 10.5.2011 godine
- iznos od 120,29 EUR sa kamatom od 10.6.2011 godine
- iznos od 125,20 EUR sa kamatom od 10.7.2011 godine
- iznos od 80,67 EUR sa kamatom od 5.9.2011 godine
- iznos od 74,73 EUR sa kamatom od 6.9.2011 godine
- iznos od 16,70 EUR sa kamatom od 19.9.2011 godine
- iznos od 33,47 EUR sa kamatom od 19.9.2011 godine
- iznos od 69,89 EUR sa kamatom od 26.9.2011 godine
- iznos od 16,22 EUR sa kamatom od 5.10.2011 godine
- iznos od 9,09 EUR sa kamatom od 6.10.2011 godine
- iznos od 67,10 EUR sa kamatom od 10.10.2011 godine
- iznos od 45,60 EUR sa kamatom od 17.10.2011 godine
- iznos od 2,29 EUR sa kamatom od 19.10.2011 godine
- iznos od 5,38 EUR sa kamatom od 3.11.2011 godine
- iznos od 59,19 EUR sa kamatom od 10.11.2011 godine
- iznos od 30,03 EUR sa kamatom od 16.11.2011 godine
- iznos od 23,85 EUR sa kamatom od 17.11.2011 godine
- iznos od 6,54 EUR sa kamatom od 18.11.2011 godine
- iznos od 0,13 EUR sa kamatom od 6.12.2011 godine
- iznos od 51,53 EUR sa kamatom od 10.12.2011 godine
- iznos od 32,15 EUR sa kamatom od 19.12.2011 godine
- iznos od 34,71 EUR sa kamatom od 20.12.2011 godine
- iznos od 7,02 EUR sa kamatom od 9.1.2012 godine
- iznos od 40,74 EUR sa kamatom od 10.1.2012 godine
- iznos od 16,72 EUR sa kamatom od 16.1.2012 godine
- iznos od 41,23 EUR sa kamatom od 17.1.2012 godine
- iznos od 36,03 EUR sa kamatom od 18.1.2012 godine
- iznos od 68,86 EUR sa kamatom od 10.2.2012 godine
- iznos od 14,58 EUR sa kamatom od 16.2.2012 godine
- iznos od 49,15 EUR sa kamatom od 20.2.2012 godine
- iznos od 6,25 EUR sa kamatom od 7.3.2012 godine
- iznos od 2,00 EUR sa kamatom od 10.3.2012 godine
- iznos od 44,55 EUR sa kamatom od 20.3.2012 godine
- iznos od 36,94 EUR sa kamatom od 21.3.2012 godine
- iznos od 27,77 EUR sa kamatom od 18.4.2012 godine
- iznos od 24,29 EUR sa kamatom od 20.4.2012 godine
- iznos od 13,77 EUR sa kamatom od 20.4.2012 godine
- iznos od 35,24 EUR sa kamatom od 23.4.2012 godine
- iznos od 20,26 EUR sa kamatom od 24.4.2012 godine
- iznos od 68,15 EUR sa kamatom od 30.4.2012 godine
- iznos od 89,52 EUR sa kamatom od 30.4.2012 godine
- iznos od 48,6 EUR sa kamatom od 23.5.2012 godine
- iznos od 41,22 EUR sa kamatom od 10.6.2012 godine
- iznos od 1,48 EUR sa kamatom od 21.6.2012 godine
- iznos od 97,23 EUR sa kamatom od 26.6.2012 godine
- iznos od 135,94 EUR sa kamatom od 10.7.2012 godine
- iznos od 136,37 EUR sa kamatom od 10.8.2012 godine
- iznos od 127,36 EUR sa kamatom od 10.9.2012 godine
- iznos od 130,33 EUR sa kamatom od 10.10.2012 godine
- iznos od 136,77 EUR sa kamatom od 10.11.2012 godine
- iznos od 134,78 EUR sa kamatom od 10.12.2012 godine
- iznos od 137,99 EUR sa kamatom od 10.1.2013 godine
- iznos od 129,66 EUR sa kamatom od 10.2.2013 godine
- iznos od 106,26 EUR sa kamatom od 10.3.2013 godine
- iznos od 21,03 EUR sa kamatom od 12.3.2013 godine
- iznos od 135,87 EUR sa kamatom od 10.4.2013 godine
- iznos od 118,52 EUR sa kamatom od 10.5.2013 godine
- iznos od 125,56 EUR sa kamatom od 10.6.2013 godine
- iznos od 116,93 EUR sa kamatom od 10.7.2013 godine
- iznos od 122,98 EUR sa kamatom od 10.8.2013 godine
- iznos od 126,91 EUR sa kamatom od 10.9.2013 godine
- iznos od 131,99 EUR sa kamatom od 10.10.2013 godine
- iznos od 132,43 EUR sa kamatom od 14.11.2013 godine
- iznos od 134,35 EUR sa kamatom od 29.10.2013 godine
- iznos od 1,12 EUR sa kamatom od 17.12.2013 godine
- iznos od 129,68 EUR sa kamatom od 10.1.2014 godine
- iznos od 137,27 EUR sa kamatom od 10.2.2014 godine
- iznos od 140,87 EUR sa kamatom od 13.3.2014 godine
- iznos od 137,72 EUR sa kamatom od 18.4.2014 godine
- iznos od 133,51 EUR sa kamatom od 20.5.2014 godine
- iznos od 134,04 EUR sa kamatom od 10.6.2014 godine
- iznos od 136,59 EUR sa kamatom od 10.7.2014 godine
- iznos od 141,27 EUR sa kamatom od 10.8.2014 godine
- iznos od 142,97 EUR sa kamatom od 10.9.2014 godine
- iznos od 141,63 EUR sa kamatom od 10.10.2014 godine
- iznos od 148,03 EUR sa kamatom od 17.11.2014 godine
- iznos od 148,71 EUR sa kamatom od 17.12.2014 godine
- iznos od 248,06 EUR sa kamatom od 17.1.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 17.2.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 16.3.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 10.4.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 12.5.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 10.6.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 13.7.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 10.8.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 10.9.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 10.10.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 10.11.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 19.12.2015 godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 18.1.2016 godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine, pa do isplate po stopi od 12% godišnje ,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se tužba u odnosu na glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu broj: 060914110677 i isplate po tom osnovu iznosa od 75.812,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.926,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj ČĐ u tužbi zaprimljenoj dana 5. prosinca 2018. navodi da su tužitelj i tuženik dana 19. rujna 2006. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke sa nekretninama zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 060914110677, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 103.660,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,39 %. Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom tužitelj se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže, odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja. Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga: Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu o pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Drugo, sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnomjeran položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije čini, to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8, te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbama čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe, što svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način što ga, opet u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 111. svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u tom slučaju, isplatio i preplati pozamašan iznos. U svakom slučaju tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je preplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopio te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Dodaje da niti jedan od sudova u ovoj pravnoj stvari odnosno identičnoj pravnoj stvari nije zauzeo pravno shvaćanje u pogledu predmeta spora na način kako tuženik pokušava jer da je VSRH jasno dao do znanja da svaki od potrošača, neovisno o potpisanoj konverziji, u svakom pojedinačnom postupku, može tražiti obeštećenje do potpunog namirenja svoje tražbine prema tuženiku te da je vještak fin.struke Majda Korljan u svom osnovnom Nalazu i mišljenju upravo prikazala takve razlike, ali da tuženiku kao nepoštenom stjecatelju, ne pripada pravo na povrat bilo čega pa tako ni na uračunavanje tih negativnih razlike prilikom ostvarenja tražbine tužitelja po postavljenom tuženom zahtjevu.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, nadalje ističe da je tužba neuredna i stoga nepodesna za daljnje raspravljanje, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže tužbeni zahtjev, kako glavni tako i podredni u cijelosti odbiti kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Ističe da je tužba s procesnog aspekta neuredna i stoga nepodesna da bi se po njoj moglo dalje postupati, pa predlaže sudu tužbu vratiti tužitelju uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi čl. 109. ZPP-a. Premda Zakon o parničnom postupku ne govori izrijekom o nužnom suparničarstvu i u pravnoj teoriji i sudskoj praksi iskristalizirao se pojam nužnog suparničarstva na način da ono postoji ako: po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa tužbom moraju biti obuhvaćene sve osobe koje su sudionici određenog materijalnopravnog odnosa. Nužno suparničarstvo postoji u situaciji kada „po prirodi stvari“ odnos može biti utvrđen samo u korist svih odnosno, protiv svih. Dakle, njegova karakteristika jest obligatornost, a uvjetovana je materijalnopravnim odnosom, ali ne samo da se mora donijeti jedinstvena odluka, nego u parnici kao procesnopravnom odnosu nužno moraju i sudjelovati svi sudionici materijalnopravnog odnosa, a što ovdje nije slučaj jer tužbom nisu obuhvaćeni MĐ i CĐ kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu, u odnosu na koji je tužitelj postavio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti. Zaključno, tuženik ističe, a budući se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, dakle, ne samo dvostranog, nego i dvostrano obvezujućeg pravog posla temeljem kojeg za sve stranke proistječu i prava i obveze, pasivna legitimacija da bi bila potpuna, treba obuhvatiti sve ugovorne strane. Svi istaknuti tužbeni zahtjevi su neosnovani, jer tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015., konvertiran u europski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to važenjem ex tunc. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i načinu promjene kamatne stopte ništetne, te da ništetnost ovih ugovornih odredbi razultira i ništetnočću cijelog Ugovora o kreditu. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi čl. 19. e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom dana 16. siječnja 2016. godine sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je konverzija i provedena. Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu je potvrđen kod javnog bilježnika Emila Brkića iz [adresa] dana 18. siječnja 2016. godine pod brojem OV-418/2016. U skladu s odredbom čl. 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br. 1. dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19 b. ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19. c ZPK-a došlo je do promjene valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EZR-a, izmijenjena je početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EURO po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1. konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je utvrđena preplata u iznosu od 38.036,52 kn, koja se u skladu s odredbom čl. 19. c. st. 1. t. 5. alineja 1. koristi za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta preplata u cijelosti ne iskoristi. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveze koja proizlazi iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom čl. 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1. o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopio Dodatak br. 1., odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovornim uvjetima. Međutim kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se i prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije, sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu i korištenjem iznosa utvrđene preplate za namirenje budućih obroka, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a, sklopljeni Dodatak br. 1. izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora u skladu s imperativnim odredbama ZPK-a, a što je sve potvrđeno i solemnizacijom ugovora. Kako je u međuvremenu Ustavni sud Republike Hrvatske donio rješenje U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. godine kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorne takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK prigovarali da zakoni sukladno čl. 90. st. 4. Ustava, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio „…..da je ZID ZOPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava) jer se u ovom slučaju radi o tzv „prividnoj retroaktivnosti“ budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe „…. da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja“. Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak „….dok je konverzija prisilna za vjerovnike ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.“ Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora „….ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika – potrošača…“ Dosljedno provođenje konverzije kredita rezultiralo je preplatom upravo zato što je nakon sklapanja dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi se tužitelj nalazio da je od početka imao ugovorenu valutnu klauzulu u EURO. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje. Tuženik, samo opreza radi, poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi ZZP-a pa stoga ništetna. U vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006. godine, tuženik je u ponudi kredita imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u drugim valutama, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna. Iako uočljiva i razumljiva, a što je nedvojbeno potvrđeno i čl. 1. Ugovora o kreditu, a u konačnici i solemnizacijom ugovora. Prema tome tužitelj je taj koji je izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule. Dodaje da je VSRH u oglednom sporu donio rj. broj GOS 1/19 koja odluka je obvezna za sve druge sudove koji sude u konvertiranim kreditima. Osim toga, donesena je i odluka suda EU broj C 567/20 od 5.5.2022. u kojoj je zauzet stav da se direktiva EU 93/13 ne primjenjuje na sporazum stranaka o konverziji kredita čime su osnažena pravna shvaćanja koja je VSRH zauzeo u rješenju GOS 1/19 da je ZIP ZPK 102/15 donesen u cilj uspostavljanja narušene ravnoteže u odnosima banaka i potrošača koji su sklopili ugovore o CHF kreditu. Dodaje i da je vještak postupajući lege artis dužan u Nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne razlike, već i negativne razlike, dakle kada je tužitelj plaćao manji iznos nego po početnom otplatnom planu, jer kada se radi o povratu stečenom bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.
3. Općinski sud u Zadru je presudom P-2308/2018 od 8. siječnja 2020. djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak. Županijski sud u Osijeku je rješenjem od 2. lipnja 2022. poslovni broj Gž-1073/2020-3 ukinuo presudu nižeg suda P-2308/2018 i vratio predmet na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom. Potom je Općinski sud u Zadru presudom poslovni broj P-1148/2022-15 od 3. siječnja 2023. ponovo djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a nakon čega je viši sud rješenjem poslovni broj Gž-186/2023-3 od 14. ožujka 2023. ukinuo presudu ovog suda i vratio predmet na ponovno postupanje.
4. Ovaj sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (l.s. 5-6); izvadak iz zemljišne knjige od 21. kolovoza 2006. (l.s. 7), potvrdu od 27. rujna 2006. (l.s. 9), rješenje Trgovačkog suda u Splitu pod posl. br. Tt-18/6212-7 od 3. listopada 2018. (l.s. 15), dodatak br. 1. ugovora o kreditu od 16. siječnja 2016. (l.s. 16-17), potvrda privatne isprave pod brojem OV-418/2016 (l.s. 18), odluku o usvajanju izmjena i dopuna Politike mijenjanja kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom od 20. prosinca 2012. (l.s. 31-36), dokumentacija vezana za Ugovor 060914110677 (l.s. 41-74), proveo dokaz saslušanjem tužitelja ČĐ u svojstvu stranke (l.s. 76-76), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan uz dopunu (l.s. 78-96, 107-116, 128-137, 216- 226 i 341-369).
5. Glavni tužbeni zahtjev je nedopušten.
5.1. Podredni tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Ponajprije je navesti da je tužba nedopuštena u dijelu koji se odnosi na glavni tužbeni zahtjev jer je ranijom presudom u ovoj pravnoj stvari poslovni broj P-1148/2022 od 3. siječnja 2023. pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu broj: 060914110677 i isplate po tom osnovu iznosa od 75.812,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Kako se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, sud je rješenjem, kao u izreci, odbacio tužbu u tom dijelu sukladno odredbi čl. 333. st. 2. ZPP-a.
7. Predmet ovog postupka je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isplata onog iznosa kojeg je tuženik nepripadno stekao zbog promjene u tečaju CHF, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.
8. Tužitelj je podneskom od 29. listopada 2019. prvi put određeno uredio tužbeni zahtjev nakon nalaza vještaka, s tim da ga je s obzirom na brojne dopune nalaza vještaka konačno uredio dana 19. veljače 2025., a čemu se tuženik protivio ističući da je tužitelj preinačio tužbu. Takav prigovor tuženika je neosnovan. U konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već uređenju tužbe u smislu odredbe čl. 109. u vezi čl. 186. ZPP- a, a sve imajući na umu inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je bio neodređen, ali odrediv, te je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja, u skladu s kojim je i uredio tužbene zahtjeve.
9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu u vrijeme podizanja kredita u OTP banci ponudili kredit u kunama, eurima i švicarskim francima, međutim kako mu je za kredit u švicarskim francima bila najmanja mjesečna rata, te su mu u banci rekli da je švicarski franak najstabilnija valuta, podigao je kredit u švicarskim francima. Na ništa drugo ga nisu upozoravali prilikom podizanja kredita, a kada je počeo zaprimati obavijesti o promjeni kamatne stope je odlazio u banku međutim tamo su mu samo rekli da je došlo do promjene za sve klijente u banci koji su podigli kredit u švicarskim francima. Kako se sve to događalo na šalteru banke i službenice su uvijek isto odgovarale on je i dalje nastavio plaćati kredit u švicarskim francima. S OTP bankom posluje dugi niz godina i imao je najviše povjerenja u tu banku te stoga nije išao po drugim bankama kada se odlučio podignuti kredit. Ugovor o kreditu je dobio u OTP banci, Ugovor je čitan pred javnim bilježnikom, a imao je strašno povjerenje u poslovanje OTP banke. U banci mu nisu ni napomenuli da se radi o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom što je shvatio tek kada je dobio veću mjesečnu ratu. Naknadno je sklopio Ugovor o konverziji kredita iz švicarskih franaka u eure, a nije vodio evidenciju o tome da je bio nekakav iznos pretplate, a zbog koje pretplate su mu rate kredita dolazile manje u određenom periodu. Ne osporava valjanost aneksa Ugovora o kreditu potpisanog prilikom konverzije ali osporava izračun razlike kojim izračunom je imao pravo na iznos od 38.000,00 kuna. Po zanimanju da je inače metalo-strugar, odnosno po prekvalifikaciji vozač, a ima i svoj obrt.
9.1. Među strankama nije sporno da su tužitelji kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit dana 19. rujna 2006. i to sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke sa nekretninama zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 060914110677, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 103.660,00 CHF te je spomenutim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,39 %.
10. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne, koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
10.1. Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.) Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
10.2. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
10.3. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
10.4. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt
-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju– ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
10.5. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
11. Konačno, VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
11.1. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.
11.2. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).
11.3. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
12. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 3. studenog 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
12.1. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.
12.2. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primio, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.
12.3. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
12.4. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.
12.5. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
13. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
13.1. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.
14. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primila, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.
14.1. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, te uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu.
14.2. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu ništetnosti tih odredbi i isplate.
15. Tuženik u postupku ni na koji način nije dokazao, a niti je predlagao relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, niti je bio informiran o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.
16. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a iz iskaza tužitelja, koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te mu vjeruje, proizlazi da je kredit koristio za adaptaciju stare kuće, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.
17. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
18. Nadalje je sporno je li sklapanjem Aneksa od 23. siječnja 2016., kojim je provedena konverzija, prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje ovom tužbom. Naime, tužitelj tvrdi da konverzija nema nikakvog učinka na njezino potraživanje koje je predmet ovog spora iz razloga jer ovom tužbom potražuje ispunjenje zasebne i samostalne izvanugovorne obveze proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove, dok se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proistekle iz ugovora. Ista tvrdi da s obzirom da tuženik nije udovoljio tužbenom zahtjevu i ispunio dužnu činidbu, te da utužena obveza nije prestala niti na jedan drugi zakonom propisan način, da ista i dalje postoji. Za razliku od tužitelja, tuženik ima suprotno stajalište i tvrdi da s obzirom da je tužitelj pristao na konverziju i sve uvjete, da više ne postoji osnova za ovakav tužbeni zahtjev.
18.1. Stajalište je ovog suda da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tuženik ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. U odnosu na prigovor tuženika u svezi provedene konverzije za navesti je da je tužitelj u tužbi i tijekom postupka naveo da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim su ugovorili i redovnu kamatu koja će za vrijeme postojanja obveze iz ugovora biti promjenjiva. Iz radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - Dodatka ugovora o proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19. a - čl. 19. i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge
- izvanugovorne odnose između stranaka.
19. Sud je radi utvrđenja visine preplate tužitelja odredio vještačenje po vještaku Majdi Korljan iz kojeg proizlazi da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od do konverzije.
19.1. Iz financijskog vještačenja sudskog vještaka te dopune nalaza i mišljenja, a koji je napravljen u cijelosti prema pravilima struke proizlazi da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,39% više obračunavala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 38.099,52 kuna/ 5.056,68 EUR i to u periodu od 10. veljače 2008. do 10. siječnja 2014. godine. Uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, više obračunata razlika anuiteta ukupno iznosi 71.737,62 kuna/ 9.521,22 EUR i to za period od 10. studenog 2006. godine do 18. siječnja 20196. (do dana tzv. konverzije). Iz navedenog izračuna proizlazi da je banka dana 3. listopada 2006. godine odobreni kredit u iznosu od 103.660,00 CHF izvršila prijenos u otplatu u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 483.208,29 kn. Za cijelo vrijeme otplate kredita korisnik kredita je uplatio ukupan iznos od 571.206,35 kuna, nakon čega je na dan 13. lipnja 2019. korisnik kredita u odnosu na iznos isplaćene glavnice preplatio ukupan iznos od 87.998,06 kuna/ 11.679,35 EUR. Na pojedinačni iznos izvršene uplate izvršen je obračun zakonske zatezne kamate i to od dana pojedinačne uplate do 19. lipnja 2019. (do izrade nalaza i mišljenja), a izračunom ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 352.929,91 kn. Do zatvaranja – prijeboja međusobnih tražbina između stranaka došlo je dana 10. travnja 2017. Nakon izvršenog zatvaranja – prijeboja međusobnih tražbina između stranaka dana 10. travnja 2017. godine isplaćeni su mjesečni anuiteti od 10. travnja 2017. do 13. lipnja 2019. u ukupnom iznosu od 87.998,06 kn/ 11.679,35 EUR, te je obračunata zakonska zatezna kamata od dana ispunjenja svakog pojedinog uplaćenog anuiteta do dana 19. lipnja 2019. godine u ukupnom iznosu od 6.695,89 kn.
19.2. Iz dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 3. studenog 2022, 3. studenog 2022. i 15. siječnja 2025. konačno proizlazi da je tuženik uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj više obračunao razlika anuiteta u iznosu od 8.762,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 10. studenog 2006. do 18. siječnja 2016., kao dana konverzije, dok je zbog promijenjenih kamatnih stopa u istom razdoblju više obračuna iznos od 5.056,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
19.3. Tuženik je prigovorio da je vještak izračunao i anuitet od 18. siječnja 2016., a na taj dan je već izvršena konverzija kredita (ugovor o konverziji je zaključen 16. siječnja 2016.- l.s. 18), pa je mišljenje tuženika da je kao zadnji anuitet koji je dospio prije konverzije trebalo uzeti u izračun samo anuitet koji je dospio prije konverzije i to na dan 10. siječnja 2016.
19.4. Takav prigovor na nalaz i mišljenje vještaka je očito neosnovan jer je vještak Majda Korljan kao zadnji anuitet prije konverzije u obračun preplaćenog uzela anuitet koji je dospio 10. siječnja 2016., a 18. siječanj 2016. je naveden kao datum ispunjenja obveze, što je sve vještak jasno naznačio. Prema tome je vještak pravilno uz anuitet dospio 10. siječnja 2016. naveo i dan 18. siječnja 2016. kao dan ispunjenja obveze jer se prema ugovoru o kreditu primjenjuje tečaj na dan plaćanja. Stoga tuženik neosnovano tuženik prigovara da bi vještak u nalazu i mišljenju u obračun uzeo anuitet koji je dospio nakon provedene konverzije.
19.5. Tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s istim uredio tužbu i precizirao tužbeni zahtjev, dok su ostali prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka uglavnom materijalnopravne prirode, o čemu odlučuje sud, a ne vještak. Ovaj sud je uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao.
19.6. Slijedom svega naprijed istaknutog je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Majde Korljan kao stručan i objektivan.
20. U odnosu na prigovor tuženika da u ovoj parnici ne sudjeluju svi sudionici materijalnopravnog odnosa, da tužbom nisu obuhvaćeni MĐ (zalogodavac) i CĐ (supružnik zalogodavca) kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu, a da se radi o nužnim suparničarima za istaknuti je da se obveze glavnog dužnika i zalogodavca ne zasnivaju na bitno istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da je obveza zalogodavca uvjetne prirode te da se prema tome ne radi o nužnim suparničarima kojeg i nema na aktivnoj strani ( tako i Vs Rev 201/82 –PP 4784-69).
21. Prema odredbi čl. 195. ZOO dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja ovaj sud je isti našao neosnovanim obzirom da sukladno čl. 323. stavak 2. ZOO-a tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače.
22. Na kraju, valja navesti, da među strankama nije sporno da je konverzija sklapanjem aneksa zakonito i pravilno provedena, te da je sklapanjem Aneksa o konverziji od 16. siječnja 2016. nije utvrđena i uračunata preplata tužitelja prema tuženiku. Stoga, obzirom da tuženik kod konverzije nije uzeo u obzir preplatu tužitelja po predmetnom kreditu, tužitelj ima pravo na potpunu naknadu, odnosno, povrat preplaćenih iznosa koje potražuje ovom tužbom, te je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti, kao u izreci ove presude.
22.1. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
23. Odluka o troškovima Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1.ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) i VPS-a (eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva) od 13.819,22 EUR, te je tužitelju priznat trošak odvjetničke nagrade: za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podnesaka od 30. srpnja 2019. i 29. listopada 2019. po 100 bodova za svaki podnesak (Tbr.br. 8.1.), zastupanje na ročištima od 15. veljače 2019., 15. ožujka 2019., 12. rujna 2019. po 100 bodova za svako ročište (Tbr.br. 9.1.), zastupanje na ročištima od 30. listopada 2019., 22. kolovoza 2022., 3. listopada 2024., i 13. ožujka 2025. za svako ročište po 250 bodova (Tbr. 9.1.), za pristup na odgođeno ročište od 19. veljače 2025., 24. listopada 2022. i 19. prosinca 2022. po 50 bodova (Tbr. 9.5.), za sastav žalbe od 13. siječnja 2020. u iznosu od 312,50 bodova, ukupno 2.062,50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i uvećano za 25 % PDV iznosi 5.156,25 EUR čemu treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 464,56 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 152,64 EUR i na presudu u iznosu od 152,64 EUR, što ukupno iznosi 5.926,09 EUR, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, sve kao u točki II. izreke ovog rješenja.
23.1. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podnesaka od 6. rujna 2023., 1. listopada 2021. i 1. veljače 2021. jer u spisu ne prileže navedeni podnesci, te zatraženi trošak u iznosu od po 1.360,00 EUR odnosno 2.720,00 EUR po radnji do uređenja tužbenog zahtjeva obzirom na vrijednost predmeta spora, kao i trošak sudske pristojbe na presudu koja iznosi 152,64 EUR (1.150,00 kuna), a ne 5.000,00 kuna koliko potražuje tužitelj. Također je odbijen i zahtjev za naknadom zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku jer se ne radi o troškovima nužnim za vođenjem ovoga postupka.
U Zadru, 23. travnja 2025.
Sutkinja
Maja Ivković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
- Tužitelju po punomoćniku
- Tuženiku po punomoćniku
