REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-459/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VTO Marker d.o.o., OIB 85250660511, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Židiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice OI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici u Osijeku, radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi tužiteljice OI, OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika VTO Marker d.o.o., OIB 85250660511, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja VTO Marker d.o.o. protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-495/2023-2 od 12. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Povrv-155/2021-16 od 9. siječnja 2023., u sjednici održanoj 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja VTO Marker d.o.o. odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tuženice OI za naknadu troška odgovora na reviziju i odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ignaca Vugera iz [adresa], poslovni broj Ovrv- 14/2021 od 13. siječnja 2021. u dijelu u kojem je tuženici OI (dalje u tekstu: tuženica) naloženo isplatiti tužitelju VTO Marker d.o.o. (dalje u tekstu: tužitelj) iznos od 278,72 eura /2.100,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2020. do isplate (točka I. izreke). Nadalje, ukinut je platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 64,66 eura /487,20 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2020. do isplate (točka II. izreke), dok je točkom III. pobijane presude ukinut platni nalog u dijelu koji se odnosi na nastale i predvidive troškove ovršnog postupka.

1.1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev i eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev (točke IV. i V. izreke), kojima je tuženica tražila utvrđenje ništetnim Ugovora o kratkoročnom zajmu br. 5300018072 od 26. studenog 2020. (dalje u tekstu: Ugovor), odnosno utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1., 2. i 5. Ugovora. Nadalje, utvrđeno je da je u Ugovoru sklopljenim između stranaka ništetna ugovorna odredba čl. 7. Ugovora (točka VI. izreke). Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 416,05 EUR / 3.134,70 kn sa zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2023. do isplate (točka VII. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanim dijelovima (točke I., II., IV., V., VI. i VII.) te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4151/2023-2 od 16. siječnja 2024. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"Može li previsoko ugovoren iznos ugovorne kazne predstavljati razlog za ništetnost ugovorne odredbe o ugovornoj kazni?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Tuženica u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbiti, uz naknadu joj troška sastava odgovora kako na reviziju tako i na prijedlog za dopuštenje revizije.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijano rješenje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora po tužbi je isplata iznosa glavnice od 278,72 eura /2.100,00 kn te isplata ugovorne kazne u iznosu od 64,66 eura / 487,20 kn na temelju sklopljenog Ugovora, dok je predmet spora po protutužbi utvrđenje ništetnim Ugovora, odnosno utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1., 2. i 5. Ugovora te utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora.

8.1. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka zapravo je odredba čl. 7. Ugovora kojom je određena ugovorna kazna u slučaju da zajmoprimac ne dostavi zajmodavcu ugovorene instrumente osiguranja povrata zajma u roku od tri dana od dana isplate zajma, i to u iznosu od 0,8% isplaćenog iznosa zajma za svaki dan kašnjenja.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tuženica s tužiteljem kao zajmodavcem sklopila 26. studenog 2020. Ugovor o kratkoročnom zajmu br. 5300018072 za iznos od 2.100,00 kn i rok otplate 28. prosinca 2020., bez kamata, uz plaćanje jednokratne naknade u iznosu 30,00 kn,

- da je tužitelj iznos zajma od 2.100,00 kn isplatio tuženici, a da je tuženica isplatila jednokratnu naknadu u iznosu 30,00 kn,

- da iz izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja od 28. prosinca 2020. proizlazi postojanje dospjele novčane tražbine tuženice prema tužitelju, po osnovi zajma u iznosu 2.100,00 kn na ime glavnice s dospijećem 28. prosinca 2020. te ugovorne kazne na nenovčane obveze u iznosu 487,20 kn s dospijećem 28. prosinca 2020., ukupno 2.587,20 kn,

- da tuženica nije postupila sukladno odredbi čl. 6. Ugovora, i to nije dostavila tužitelju instrumente osiguranja - bianco zadužnicu i suglasnost o zapljeni primanja,

- da je čl. 7. Ugovora određeno da će tuženica, ukoliko u roku od tri dana od dana isplate zajma ne dostavi tužitelju opisane instrumente osiguranja, platiti tužitelju ugovornu kaznu na nenovčanu obvezu u iznosu 0,8% isplaćenog zajma za svaki dan kašnjenja,

- da tuženica nije isplatila iznos primljen na ime zajma niti je dostavila tužitelju tražene instrumente osiguranja pa joj je tužitelj obračunao ugovornu kaznu na nenovčanu obvezu za svaki dan trajanja ugovora (osim za prva tri dana); za svaki dan kašnjenja 48,00 kn (2.100,00 kn x 0,8% = 16,80 kn), pa ugovorna kazna iznosi 487,20 kn (16,80 kn/dan x 29 dana = 487,20 kn).

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj tuženici beskamatno pozajmio iznos od 2.100,00 kn s naknadom od 30,00 kn, a tuženica je isplatila samo naknadu od 30,00 kn, dok pozajmljeni iznos nije vratila u ugovorenom roku pa je prema odredbi čl. 9. u vezi s odredbom čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO), tuženici naložio isplatu glavnice - iznosa od 2.100,00 kn.

10.1. Prvostupanjski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju predmetni ugovor o zajmu predstavlja potrošački ugovor na koji se primjenjuje II. glava drugog dijela Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje u tekstu: ZZP/14) koja se treba tumačiti, imajući na umu vrijeme sklapanja ugovora, u skladu s ciljevima Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list Europske unije, L 95, 21.4.1993., str. 29–34, Posebno izdanje na hrvatskom jeziku: Poglavlje 15 Svezak 012 Str. 24 – 29, dalje: Direktiva 93/13), pri čemu sustav zaštite potrošača u smislu Direktive 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavača ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija pa obzirom na takav slabiji položaj potrošača, čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a radi se o onoj odredbi s obveznim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovo uspostaviti jednakost između suugovaratelja. U tom kontekstu da je nacionalni sudac dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda C – 280/2013).

10.2. U odnosu na ugovornu kaznu prvostupanjski sud je ocijenio da je odredba čl. 7. Ugovora nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZZP/14 jer očito stvara neravnotežu u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tuženice kao potrošača, kao i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 55. st. 1. ZZP/14) pa je u skladu s praksom Suda EU, odnosno čl. 6. Direktive 93/13 treba tumačiti kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača.

11. Drugostupanjski sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja glede ugovorne kazne smatrajući također da je odredba čl. 7. Ugovora nepoštena te samim time i ništetna (čl. 52. ZZP/14) pa da na temelju tako ugovorene odredbe tužitelj ne može zahtijevati isplatu od tuženice. Ocjenjuje da ugovaranje ugovorne kazne kojom se penalizira nedostavljanje sredstva osiguranja na način da je potrošač dužan platiti 0,8% zajma za svaki dan kašnjenja predstavlja prekomjeran teret potrošaču i uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Pravilno su sudovi ocijenili da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru pa se na konkretan ugovorni odnos primjenjuje posebni propis, ZZP/14 (na temelju čl. 157. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/22, koji je stupio na snagu 28. svibnja 2022.), dok se odredbe ZOO primjenjuje podredno.

13. Tako je odredbom čl. 49. st. 1. ZZP/14 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

14. Prema odredbi čl. 55. st. 1. ZZP/14 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 55. st. 2. ZZP/14).

15. Obzirom su nižestupanjski sudovi ocijenili da ugovorna odredba čl. 7. Ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to se prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP/14 smatra nepoštenom te stoga i ništetnom (čl. 55. st. 1. ZZP/14). Ugovorna odredba o ugovornoj kazni je akcesornog karaktera te podliježe testu poštenosti.

16. Međutim, odredbe ZOO dopuštaju sudsko smanjenje ugovorne kazne obzirom je čl. 354. ZOO propisano da će sud na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze.

17. No, odredba čl. 55. st. 2. ZZP/14 kada se tumači usklađeno s čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 čije ciljeve prenosi, ne propisuje takvo umanjenje u ugovorima sklopljenim između trgovaca i potrošača. ZZP/14, kao poseban propis, derogira primjenu općeg propisa. Kada ocijeni da je riječ o nepoštenoj odredbi, nacionalni sud je dužan ugovornu odredbu o ugovornoj kazni utvrditi ništetnom zato da potrošač ne bi njome bio vezan. Pritom nije ovlašten smanjivati ugovornu kaznu na razmjeran iznos ili na iznos za koji ocijeni da je pravičan, već ugovor treba nastaviti obvezivati stranke bez te odredbe, kao da ugovorna kazna nikada i nije bila ugovorena, jer nepoštena odredba nije obvezujuća za potrošača.

18. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, o tome koji zakon se primjenjuje na svaki pojedini slučaj. U konkretnom slučaju se primjenjuje poseban propis, ZZP/14, te su sudovi ocijenili da je odredba o ugovornoj kazni nepoštena te je stoga i ništetna (čl. 55. ZZP/14).

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tuženici nisu priznati troškovi odgovora na reviziju i na prijedlog za dopuštenje revizije jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom II.

Zagreb, 23. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković