Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5792/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milena Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak,članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice GA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri, j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenje ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3464/21-36 od 28. listopada 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3464/21-36 od 28. listopada 2024. pod toč.I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen djelomično ništav Ugovor o kreditu od 29. prosinca 2006. [broj kredita] (solemniziran pred javnom bilježnicom Zojom Puljiz iz Splita, broj: OU-1101/06), sklopljen između tužiteljice, kao korisnice kredita, i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adia-Bank d.d., kao kreditora, i to: a) u dijelu (naročito odredbe čl. 3. i 4. Ugovora) u kojima se ugovora valutna klauzula u CHF-u u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju pravog prednika tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća) i pod toč. b), kao i pod toč.II. i III. izreke presude.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3464/21-36 od 28. listopada 2024. pod toč.I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen djelomično ništav Ugovor o kreditu od 29. prosinca 2006. [broj kredita] (solemniziran pred javnom bilježnicom Zojom Puljiz iz Splita, broj: OU-1101/06), sklopljen između tužiteljice, kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adia-Bank d.d., kao kreditora, i to: a) u dijelu odredbe čl. 1. Ugovora, i tom dijelu zahtjev tužiteljice odbija.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3464/21-36 od 28. listopada 2024. u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka i sudi:

Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime troškova postupka daljnji iznos od 1.000,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 24.travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod toč.I. izreke utvrđen je djelomično ništav Ugovor o kreditu od 29. prosinca 2006. [broj kredita] (solemniziran pred javnom bilježnicom Zojom Puljiz iz Splita, broj: OU-1101/06), sklopljen između tužiteljice GA, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adia-Bank d.d., kao kreditora, i to: a) u dijelu (naročito odredbe čl. 1., 3. i 4. Ugovora) u kojima se ugovora valutna klauzula u CHF-u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju pravog prednika tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća) i b) u dijelu u kojem se u odredbi čl. 5. ugovaraju naknade/troškovi kredita, a koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita. ''Pod toč.II. izreke naloženo je tuženiku tužiteljici isplatiti: a) s osnova povećanja anuiteta uslijed primjene valutne klauzule, odnosno utvrđenja iz toč. I. a) presude, iznos od 1.872,01 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća pa do isplate i b) s osnova naplate jednokratnih troškova obrade kredita, odnosno utvrđenja iz toč. I. b) presude, iznos od 124,84 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 2. siječnja 2007. do isplate, sve to po stopama pobliže navedenim u izreci. Pod toč.III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.305,94 eur / 9.840,25 kn sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude.

2. Protiv navedene presude žale se tužiteljica i tuženik.

3. Tužiteljica se žali protiv presude u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka, sadržajno zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč.1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu (naročito odredbe čl. 1., 3. i 4. Ugovora) u kojima se ugovora valutna klauzula u CHF-u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju pravog prednika tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća) te odredbe kojem je ugovoreno plaćanje naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada, toč.5. Ugovora) kao i zahtjev za isplatu pretplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu temeljem stečenog bez osnove s obzirom da su navedene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi ništetne odredbe.

6. Među strankama nije bilo sporno da je između pravnog prednika tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnice kredita, dana 29. prosinca 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 13.695,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca (7 godina), da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika na dan plaćanja. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje te da je odredbom čl. 6. prednik tuženika ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama prednika tuženika te da je u odredbi čl. 5. ugovoreno plaćanje naknade od 1,50% od iznosa kredita na način da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u toj visini. Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica dana 4. veljače 2014. u cijelosti redovno otplatila kredit.

7. Iz obrazloženja odluke suda prvog stupnja proizlazi da su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), ništetne i nepoštene, pri čemu se tužiteljica pravilno pozvala na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP.

8. Naime, u navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužiteljica bila onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njenih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

9. Prihvaćanjem iskaza tužiteljice sud prvog stupnja zaključuje da se s tužiteljicom, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u valuti CHF niti su tužiteljici posebno tumačeni rizici ugovaranja kredita u toj valuti, dok tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF nije nepoštena pa time i ništetna.

10. Sud prvog stupnja, na temelju navedenih utvrđenja, pozivajući se na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, te iskaz tužiteljice na temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 ,29/18,126/21,114/22 i 156/23 i 155/23.- dalje ZOO) te odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a prethodno ocijenivši prigovor zastare tražbine neosnovanim, prihvaća zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (naročito odredbe čl.1., 3. i 4. Ugovora), te obvezuje tuženika na povrat tužiteljici neosnovano isplaćenog iznosa od 1.872,01 EUR sa zateznim kamatama.

11. Nadalje, polazeći od utvrđenja da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 5. Ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je propisano da se plaća i naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita i to na način da se za navedeni iznos jednokratnih troškova obrade kredita prije isplate kredita umanji iznos kredita, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, a niti zašto njena visina ovisi o odobrenom iznosu kredita, stoga nerazumljivoj, sud prvog stupnja zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena, uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine" broj 123/16), odnosno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. Prema mišljenju suda prvog stupnja, sporna ugovorna odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP.

13. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a prethodno ocijenivši prigovor zastare tražbine neosnovanim, prihvaća zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi te obvezuje tuženika na povrat tužiteljici neosnovano isplaćenog iznosa od 124,84 EUR sa zateznim kamatama.

14. U žalbenom postupku tuženik iznosi svoje pravne zaključke i viđenje spora osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, i u bitnome ponavljajući navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka.

15. Ispitujući presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

16. Presuda suda prvog stupnja sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

17. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

18. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a na koje je prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice, osim u dijelu odluke o troškovima postupka pravilno primijenio materijalno pravo.

19. U konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, dakle upravo o onom sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

20. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju čl.502.c. ZPP obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

21. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.- dalje ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09.- dalje ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

22. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno se sud u pogledu valutne klauzule pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te odredbama ZOO zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

23. Dakle, u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno su utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako odluka Ustavnog suda broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

24. U postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak promjenjive kamatne stope te vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao “sigurne valute” za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

25. Kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

26. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

27. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnose na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bile unaprijed formulirane od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg ZZP/03, jer tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj.

28. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.ast.1 ZPP, to žalbeni navode tuženika nije moguće prihvatiti.

29. Imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

30. Tuženik se nadalje žali navodeći da je u situaciji kada sud prvog stupnja smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u spornom razdoblju, jer je u takvom slučaju zapravo riječ o kunskom kreditu. Međutim, kako je gore već rečeno, sama valutna klauzula nije ništetna već je ništetno ugovaranje otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta pa se predmetni Ugovor o kreditu ne može smatrati kunskim ugovorom bez valutne klauzule. Stoga ni taj žalbeni razlog nije osnovan.

31. Nadalje, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora zaposlenici banke protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički već i suštinski kako je to ocjenjivano u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredba podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da ne temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njihove financijske obveze. Upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice.

32. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

33. Imajući u vidu da je pravomoćnost sudske odluke donesene u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018. tužiteljica je tužbu podnijela 27. rujna 2021., dakle prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

34. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio djelomično ništavim Ugovor u dijelu (naročito odredbe čl. 3. i 4. Ugovora) u kojima se ugovora valutna klauzula u CHF-u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju pravog prednika tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća).

35. Stoga drugačije stajalište tuženika glede pravnih učinaka iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača nije moguće prihvatiti.

36. Iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnom valutne klauzule u CHF proizlazi da se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita u CHF odnosi na činjenicu da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Međutim, sporna odredba čl 1. Ugovora je opća odredba Ugovora, koje kaže što je regulirano Ugovorom između banke i tužiteljice, kao korisnice kredita, dakle ne propisuje obvezu tužiteljice kao potrošača pa zbog toga tužiteljica njome nije stavljena u neravnopravan položaj. Zbog tih razloga je dio presude pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da je djelomično ništetan Ugovor u dijelu odredbe čl. 1. Ugovora valjalo preinačiti i u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbiti.

37. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - sud je pravilno zaključio da je sporna odredba čl. 5. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužiteljici umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,50% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP, te čl. 322. st. 1. ZOO.

38. Ovdje treba imati u vidu presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi

- da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

39. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti presude suda prvog stupnja u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, pa ista joj nije ni počela teći.

40. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

41. Tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.)

42. Stoga tuženik u smislu odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

43. U odnosu na odluku o troškovima postupka:

44. Rješenja o troškovima postupka, bez obzira kako glase konkretna procesna pravila, moraju se temeljiti na principima racionalnog, svrsishodnog i pravednog raspoređivanja troškova, a u pronalaženju kojih rješenja sud mora uzeti u obzir složenost postupka i raznolikost razloga zbog kojih tužitelji vode parnicu.

45. Budući da je tužiteljica (potrošač) predmetnu parnicu vodila zato što je tuženik prije i tijekom parnice u cijelosti osporavao osnovu i visinu potraživanja, ponavljajući u bitnome ista svoja pravna shvaćanja predmetnog spora neovisno o postavljenim tužbenim zahtjevima, djelomičnom povlačenju tužbe, kao i djelomičnim preinačenju presude suda prvog stupnja i nije, iako je mogao i bio svjestan tužiteljičinog uspjeha, ponudio matematički izračun razlike (pretplate), vođenje predmetne parnice isključivo na strani tuženika, zbog čega tužiteljici pripada pravo na parnični trošak od tuženika, koji je bio potreban, kako je to pravilno odlučio sud prvog stupnja, pri čemu tuženik nije nit postavio određeni zahtjev za naknadu troškova postupka vezano za povučeni dio tužbe.

46. Drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača,ne samo da nije u skladu sa navedenim principima koji se moraju uzeti u obzir u pronalaženju rješenja o troškovima, neovisno kako pravila o troškovima glase, već rezultira i ograničenjem koje umanjuje samu bit potrošačevog (tužiteljevog) prava na pristup sudu i odvraćanjem potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (Odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19, C-259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016.).

47. Stoga je o troškovima postupka pravilno odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Međutim, osnovano ukazuje tužiteljica da je odlučujući o visini troškova sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

48. Tako je tužiteljici valjalo priznati i troškove za sastav obrazloženih podnesaka od 15. rujna 2022. i 17. listopada 2022. primjenom Tbr.8/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.- dalje Tarifa)-po 100 bodova svaki, dok trošak sastava podneska od 20. travnja 2022. osnovano nije priznat jer nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). Nadalje, tužiteljici je valjalo priznati i troškove zastupanja na ročištima održanim dana 26. siječnja 2023., 16. siječnja 2024, i 12. rujna 2024. primjenom Tbr.9/1. Tarife po 100 bodova svaki jer se na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari.

49. Slijedom izneseno, tužiteljici je valjalo priznati troškove u visini od 900 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.800,00 EUR, a uvećano za zatraženi PDV, pristojbu na tužbu (u iznosu koji je plaćen: 37,83 EUR) i presudu (u zatraženom iznosu od 66,36 EUR) i trošak koji je tužiteljica podmirila za vještačenje (331,81 EUR) u cijelosti, ukupno iznosi 2.686,00 EUR.

50. Kako je tužiteljici priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.686,00 EUR, to je tužiteljici dosuđena razlika u iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od donošenje ove odluke (23. travnja 2025.) do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP po stopi iz čl. 29. ZOO.

51. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP odlučeno je kao pod toč.I. izreke presude, primjenom odredbe čl. 373.toč.3. ZPP kao pod toč. II. i III. izreke presude.

52. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio samo u razmjernom neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović