Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4569/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivana Škare, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović& Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-943/2024-36 od 6. lipnja 2024. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-943/2024-36 od 6. lipnja 2024. godine u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 2.082,7 eura.

II. Preinačuje se navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 2.082,7 eura do iznosa od 2.593,99 eura (za iznos od 511,29 eura), i u tom dijelu odlučuje:

"Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 511,29 eura."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskoga suda naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.069,83 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci (točka I izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.593,99 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 6. lipnja 2024. godine do isplate (točka II izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnoga postupka u cijelosti (točka III izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima, te da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskome sudu. Zahtjeva naknadu troška žalbenoga postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

5. U ovome stadiju postupka sporni su osnova i visina potraživanja.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, nije ustanovljeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer tuženik nije bio nezakonito onemogućen u raspravljanju pred prvostupanjskim sudom niti je tuženik naveo koji su to razlozi zbog kojih bi bio onemogućen u raspravljanju pred prvostupanjskim sudom. Ovdje treba posebno naglasiti da je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja zaposlenice banke koja je pregovarala sa tužiteljicom– svjedokinje ZPE.

7.1. Nadalje, okolnost što sud prvoga stupnja nije usvojio dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, niti je zbog navedenog činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema 11 mjerodavnom zakonodavnom okviru (Ustavni sud Republike Hrvatske, točke 11. - 11.3. rješenja broj: UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021., točke 14. (15.) - 26.4. (27.4.) odluka u predmetima brojeva: U-III-3891/2022, U-III-2599/2022, U-III-1068/2022, U-

III-7125/2021, U-III-5475/2021, U-III-4613/2021, U-III-4372/2021, U-III-3540/2021, U- III-3446/2021, U-III-3401/2021, U-III-3377/2021 i U-III-3072/2021). Stoga su žalbeni navodi tuženika o tome da je bio onemogućen u raspravljanju i u tome dijelu neosnovani.

7.2. Tuženik neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine

- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak I 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.

8. Sud prvog stupnja tijekom prvostupanjskog postupka ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, dana 14. prosinca 2005. sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača,

- da je odredbom čl. 4.2. Ugovora predviđen način otplate uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti,

- da je namjena kredita bila adaptacija kuće,

- da je odredba čl. 1. i čl. 4.2. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF nepoštena, te posljedično tome i ništetna,

- da je tužiteljica sa tuženikom ugovorila da će plaćati promjenjivu kamatnu stopu, a sukladno Odluci o kamatnim stopama banke,

- da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku u iznosu 8.069,83 eura,

- da je u konkretnom slučaju taj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazom tužitelja u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja te iskaza tužiteljice, a polazeći od odredaba članaka 1111. i 1115. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje: ZOO), a u vezi s odredbom članka 502.c ZPP, te polazeći od utvrđenja iz prethodno citiranih pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a prethodno ocijenivši prigovor zastare tražbine u cijelosti neosnovanim, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 8.069,83 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

11. Valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

12. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

13. Nadalje, na žalbene navode tuženika vezano uz negativnu razliku valja odgovoriti kako na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev iliprocesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, a budući da tuženik (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

14. Što se tiče žalbenih navoda žalitelja vezano za primjenu prava Europske unije, i u tom smislu na pozivanje žalitelja na interpretativnu presudu Suda Europske unije od **.**.2013., Z, C-415/11, EU:C:2013:164, valja reći kako je Sud u navedenoj presudi (u kojoj je prvi puta tumačio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, SL 1993., L 95, str. 29., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. - dalje Direktiva 93/13 EEZ, u kontekstu zaštite od nepoštenih odredbi u ugovoru o hipotekarnom kreditu u ovršnom postupku), oslanjajući se na svoja tumačenja iz svojih prijašnjih presuda u kojima je tumačio Direktivu 93/13 EEZ, i njezin Prilog, detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo jer li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca, odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora. Nadalje, u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado, C-226/12, EU:C:2014:10, Sud je, nakon presude Z, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

15. Odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja, i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu članaka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

19. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila i tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

20. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala u tužbi.

21. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane (prednika) tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavka 1. ZZP, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

22. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

23. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

24. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, to tužiteljica ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to sud prvog stupnja pravilno odlučio. Stoga su žalbeni navodi, i u tom dijelu, neosnovani.

25. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju članka 323. stavka 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., nastupila 14. lipnja 2023., a tužba je u ovom predmetu podnesena 29. siječnja 2020. godine, dakle unutar zastarnog roka, to zastara nije nastupila.

26. Neosnovano tuženik prigovara i da bi sud postupao suprotno volji ugovornih strana kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive. kamatne stope budući da navedeno nije predmet ovog spora već utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora i restitucijski zahtjev zbog fluktuacije tečaja u valuti CHF.

27. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.069,83 eura sa zateznim kamatama, a na temelju odredaba članaka 323. stavka 1. ZOO i članka 1115. ZOO.

28. Međutim, tuženik djelomično osnovano upire na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP s obzirom na to da podnesak od 4. veljače 2020. godine ne prileži sudskom spisu. Stoga je trošak sastava podneska u iznosu od 62,21 eura neosnovan. Također, neosnovan je i trošak za sastav podneska od 12. travnja 2024. godine. Spornim podneskom tužiteljica usklađuje tužbeni zahtjev u valuti euro sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/22 i 88/22) i čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 85/22) kojim je propisana obveza dvojnog iskazivanja. Neovisno o navedenom podnesku obveza je suda da dvojno iskaže zatražene iznose. Stoga navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje konkretne parnice, pa je trošak sastava navedenoga podneska u iznosu od 250,00 eura također neosnovan.

28.1. Zaključno, tuženik osnovano upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u smislu odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018., 51/2023. – dalje ZSP) kojom je propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga tuženik u žalbi osnovano upire kako je tužiteljici nepravilno priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 199,08 eura, s obzirom na to da je odredbe članka 6. ZID ZSP kojom je izmijenjena odredba članka 11. stavka 1. točke 20. ZSP bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude suda prvog stupnja, što posljedično znači da tuženik nije u obvezi nadoknaditi tužiteljici navedeni trošak sudske pristojbe.

28.2. U odnosu na trošak za sastav podneska od 2. listopada 2021. godine treba reći da je u postupku bio potreban s obzirom da je prvostupanjski sud pozvao tužiteljicu da dostavi dokaz o uplati u spis predmeta (list 343 spisa).

28.3. U odnosu na sastav podnesaka od 14. prosinca 2020. godine (list 361 spisa) treba reći da isti predstavlja obrazloženi podnesak s obzirom da se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka sukladno odredbi Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23- dalje: Tarifa).

28.4. Naposljetku, u konkretnom se slučaju primjenjuje Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023), a prema Tbr. 52/3 Tarife vrijednost 1 boda je 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife).

29. Slijedom navedenog, tužiteljici umanjeno za iznos od 511,29 eura pripada pravo na nadoknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 2.082,7 eura. Stoga je njezin zahtjev u iznosu od 511,29 eura, preinačenjem presude valjalo odbiti kao neosnovan.

30. Slijedom izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, u tom dijelu potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP), te u pogledu odluke o troškovima postupka kao djelomično osnovanu uvažiti i pobijanu presudu djelomično preinačiti (članak 380. toč. 3. ZPP) te kao djelomično neosnovanu odbiti i pobijanu presudu djelomično potvrditi (članak 380. toč. 2. ZPP).

31. Tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe je odbijen, jer je tuženik u žalbenom postupku uspio u razmjerno neznatnom dijelu u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu, 23. travnja 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Vlasta Feuš