Poslovni broj: Usž-2946/2023-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarka, u upravnom sporu tužitelja 1. BD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ljubičić-Vrdoljak & partneri, Split, Sukojišanska broj 4, protiv tuženika Hrvatske liječničke komore, Visokog časnog suda komore, Zagreb, Ulica Grge Tuškana 37, OIB:86676104888, uz sudjelovanje zainteresirane osobe CD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po opunomoćenicima Miji Jeličiću i Marini Bosnić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Jeličić & partneri d.o.o. Split, Kliška 29, radi disciplinske povrede, odlučujući o žalbi tuženika i zainteresirane osobe, protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1542/2022-23 od 23. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1542/2022-23 od 23. svibnja 2023.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatske liječničke komore, Visokog časnog suda Komore, klasa: 052-02/16-03/50, urbroj: 385-02/05- 22-132 od 3. ožujka 2022.

III. Odbija se zahtjev tužitelja BD i ZD za naknadu troška upravnog spora i troška žalbenog postupka.

IV. Nalaže se tužiteljima BD i ZD solidarno naknaditi trošak ovog upravnog spora zainteresiranoj osobi CD u iznosu od 1.773,10 eura (slovima: tisuću sedamsto sedamdeset i tri eura i deset centi) u roku od 15 dana od dostave ove presude, dok se zainteresirana osoba CD odbija s ostatkom do zatraženog iznosa troška upravnog spora od 2.270,81 euro (slovima: dvije tisuće dvjesto sedamdeset eura i osamdeset i jedan cent).

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu u točki I. poništava se rješenje tuženika Hrvatske liječničke komore, Visokog časnog suda Komore, klasa: 052-02/16-03/50, urbroj: 385-02/05-22-132 od 3. ožujka 2022., u toč. II poništava se odluka Časnog suda Hrvatske liječničke komore, klasa: 052-02/16-03/50, urbroj: 385-02/05-21-118 od 7. svibnja 2021., a toč. III obustavlja se postupak pokrenut zahtjevom CD za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja BD i ZD.

2. Rješenjem je u toč. I naloženo tuženiku Hrvatskoj liječničkoj komori Visokom časnom sudu Komore u roku od 60 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja solidarno naknaditi tužiteljima BD i ZD troškove upravnog spora u iznosu od 1.866,41 euro, a toč. II rješenja odbijen je zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

3. Protiv označene presude zainteresirana osoba je podnijela žalbu zbog bitnih povreda pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je osporena odluka nezakonita prvenstveno zbog činjenice nedostatka bilo kakvog obrazloženja, proturječnosti obrazloženja nespornim činjenicama te zbog izostanka materijalno pravne osnove za odluku. Ističe kako iz obrazloženja presude proizlazi da je jedino sporno pitanje koje je bitno za ovaj upravni spor pitanje je li nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka protiv tužitelja ili zastara nije nastupila. To znači da za sud nije sporno ništa od onoga za što su tužitelji kao okrivljenici osuđeni odlukom Časnog suda Hrvatske liječničke komore od 7. svibnja 2021. koja je potvrđena presudom Visokog časnog suda Komore od 3. ožujka 2022. Što se činjenične osnove tiče, nije sporno kako su se tužitelji kao zaposlenici KBC Split i nadređeni liječnici odnosili prema svome kolegi nakon njegovog povratka s bolovanja uslijed srčanih problema (grubo vrijeđanje, omalovažavanje, onemogućavanje i zabrana rada na radnom mjestu na kojem je radio prije bolovanja, nejednako postupanje prema zainteresiranoj osobi u odnosu na liječnike jednakog statusa, odbijanje provođenja naloga predstojnika Klinike za vraćanje na rad, odbijanje provođenja naloga ravnatelja Klinike za vraćanje na rad, raspoređivanje na rad uz nadzor usprkos činjenici da je godinama liječnik koji je samostalan u obavljanju subspecijalističke djelatnosti i drugo). Ukazuje kako je odredbom članka 57. stavak 4. Zakona o liječništvu ("Narodne novine", broj 121/03. i 117/08.) propisano da pokretanje i vođenje postupka za disciplinske povrede koje imaju obilježja kaznenog djela zastarijeva po propisima kaznenog materijalnog prava jednako kao što propisuje i odredba članka 12. Pravilnika o disciplinskom postupku Hrvatske liječničke komore koja glasi da za pokretanje i vođenje postupka za disciplinske povrede koje imaju obilježja kaznenog djela zastarijeva po propisima kaznenog materijalnog prava. Upravo zbog pogrešnog pravnog stava koji je sud zauzeo da zastara nastupa u roku od tri godine od dana pokretanja postupka u ovom dijelu, sud prvog stupnja pogrešno primjenjuje materijalno pravo i time je povrijedio odredbu članka 66. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21. – dalje u tekstu: ZUS). Zainteresirana osoba navodi da je istina da postupanje tužitelja sadrži sva obilježja kaznenog djela uvrede, klevete i sramoćenja, što je uostalom utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaćajući zahtjev za zaštitu zakonitosti povodom prijedloga zainteresirane osobe kao privatnog tužitelja u postupku gdje je nepošteno sud prvog stupnja odbacio njegovu privatnu tužbu protiv tužitelja BD. Ako se pođe od činjenice da ni za sud prvog stupnja nije sporno ono što se u inkriminaciji u činjeničnom dijelu izreke odluke Časnog suda tuženika stavlja na teret tužiteljima, za što su konačnom odlukom nadležnog suda proglašeni krivim i osuđeni, a koja se temelji među ostalim na pravomoćnoj presudi parničnog suda gdje je poslodavac utvrđen diskriminatorom temeljem zdravstvenog stanja, pravomoćnom presudom Prekršajnog suda iz sfere radno-pravnog prekršaja poslodavca te spomenutom odlukom Vrhovnog suda RH, onda je osporena presuda proturječna dokazima i činjenicama koje je sud trebao u dokaznom postupku pročitati i dati ocjenu tih dokaza u obrazloženju svoje odluke. Obrazlažući neosnovanost prigovora zastare kojeg su tužitelji kao prijavljeni liječnici isticali, zainteresirana osoba se nije pozivala na ova blaža kaznena djela koja spominje prvostupanjski sud, iako su u spis dostavljeni dokazi i na postojanje obilježja tih kaznenih djela nego se pozvao upravo na kazneno djelo protiv radnih odnosa – zlostavljanje na radu – djelo opisano i kažnjivo po članku 133. stavak 1. Kaznenog zakona. Zainteresirana osoba ukazuje na grubu proturječnost razloga presude i izreke presude jer iz dokaza u spisu proizlazi da su tužitelji na radu i u vezi s radom zainteresiranu osobu, drugog liječnika kojem su bili nadređeni, diskriminirali na radu, što je pravomoćno utvrđeno u parničnom postupku pred redovnim sudom, a kontrolu zakonitosti je ta odluka prošla i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Zainteresirana osoba naglašava da je pravomoćno u postupku pred redovnim sudom utvrđen mobing i diskriminacija od strane ovdje tužitelja, na jednoznačan način u disciplinskom postupku, ali i u parničnom postupku utvrđeno je teško oštećenje psihičkog zdravlja zainteresirane stranke koje ima izravnu uzročno- posljedičnu vezu s ponašanjem i postupanjem tužitelja, koja po svemu ima sva obilježja kaznenog djela zlostavljanja na radu iz članka 133. stavak 1. Kaznenog zakona. Osporena presuda nije samo nezakonita nego i duboko nepravedna prema zainteresiranoj osobi jer su suci Općinskog suda u Splitu, Županijskog suda u Splitu i Vrhovnog suda RH u pogledu zlostavljanja u parnici utvrdili postojanje diskriminacije na radnom mjestu koju su počinili tužitelji, suci Vrhovnog suda su u kaznenom postupku povodom privatne tužbe temeljem zahtjeva za zaštitu zakonitosti utvrdili povredu zakona na štetu zainteresirane osobe kao privatnog tužitelja, te su suci Općinskog prekršajnog suda u Splitu i Visokog prekršajnog suda u Zagrebu utvrdili postojanje prekršaja iz Zakona o radu u odnosu na poslodavca, a suci Visokog kaznenog suda RH su u disciplinskom postupku prvog i drugog stupnja na osnovi spomenutih pravomoćnih sudskih odluka i drugih dokaza vještačenjem na jednoznačan način utvrdili postojanje obilježja kaznenog djela zlostavljanja na radu te su na temelju tog pravilnom primjenom Pravilnika o disciplinskom postupku i Zakona o liječništvu odlučili o prigovoru zastare.

4. Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba predlaže da sud drugog stupnja temeljem odredbe članka 74. stavak 2. ZUS-a usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i presudom riješi stvar na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te zahtijeva plaćanje troškova upravnog spora prema troškovniku kao i popisu troška iz ove žalbe.

5. Žalbu podnosi i tuženik te navodi da pobijana prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema nikakvog obrazloženja, proturječna je nespornim činjenicama te ista uslijed nepotpuno i netočno utvrđenog činjeničnog stanja ne sadrži materijalno pravnu osnovu za donesenu odluku. Smatra da se pobijana presuda ne može ispitati jer praktično ne sadrži obrazloženje u smislu odredbe članka 60. stavak 4. ZUS-a. Tuženik navodi kako uspoređivanje predviđenih povreda iz kodeksa Hrvatske liječničke komore s bićem kaznenog djela konkretno iz članka 133. Kaznenog zakona – zlostavljanje na radu, nema nikakvog smisla jer povreda iz kodeksa može imati neka obilježja djela ali i ne mora, a u konkretnom slučaju djelo koje su počinili tužitelji, a kako je dokazano i provođenjem vještačenja po stalnim sudskim vještacima, kako u disciplinskom postupku tako i u postupcima pred redovnim sudovima, ima obilježje kaznenog djela zlostavljanja na radu koje se ogleda i u narušenju zdravlja druge osobe te je u uzročnoj vezi s radom zainteresirane osobe u kojem radu su zainteresiranoj osobi tužitelji bili nadređeni. Stoga pravna pitanja koja se tiču postojanja ili nepostojanja obilježja kaznenog djela zlostavljanja na radu riješena su pred Disciplinskim sudom kao i pred nadležnim redovnim sudovima, a o čemu postoji dokaz u ovom upravno sudskom spisu te su zaključci redovnih sudova, stalnih sudskih vještaka i Disciplinskog suda svojevrsno prethodno pitanje koje obvezuje prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 44. ZUS-a ili barem obvezuje obrazložiti zašto iste odluke nije uvažio. Jedino za ona pitanja koja nisu pravomoćno riješena, a nisu u nadležnosti redovitih sudova i Disciplinskog suda tuženika, prvostupanjski sud je mogao ta pitanja raspraviti kao prethodna pitanja i taj stav obvezuje samo stranke u postupku. U parničnom, prekršajnom i kaznenom postupku utvrđivane su činjenice koje su dovele do zaključka kako se radi o kaznenom djelu zlostavljanja na radu, a isprave o istim odlukama egzistiraju i u ovom upravno sudskom spisu pa bi iste odluke trebale pravno obvezivati prvostupanjski sud u upravnom sporu ili barem obvezivati ga da obrazloži zašto iste odluke nije uvažio odnosno zašto nije proveo dokaze kojim bi utvrdio da se ne radi o disciplinskom djelu koje ima obilježja kaznenog djela zlostavljanja na radu, što također upućuje na nezakonitost osporene presude. Tuženik ističe da se prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude suprotstavlja pravomoćnim sudskim odlukama, ali bez obrazloženja, što je svakako bitna povreda odredaba upravnog spora, pa u konkretnom slučaju tuženik i zainteresirana osoba u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu imali pravično suđenje te je na njihovu štetu povrijeđena odredba članka 6. Konvencije i članka 29. stavak 1. Ustava, kao i članak 5. ZUS-a. Zbog neutvrđivanja odlučnih činjenica, prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio, odnosno nije utvrdio, radi li se u konkretnom slučaju o disciplinskom djelu s obilježjima kaznenog djela uvrede i klevete pa je izveo pogrešan zaključak te nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti, pa je upravo zbog ovog pogrešnog pravnog stava zauzeo stav da je zastara tri godine od dana pokretanja postupka, čime je povrijedio odredbu članka 66. stavak 3. i 4. ZUS-a. S obzirom da je pogrešna odluka o glavnoj stvari, pogrešna je i odluka o troškovima spora. Naime, tuženiku je pogrešno naloženo da tužiteljima naknadi troškove spora te je pogrešno određena visina troška.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže usvojiti žalbu tuženika i poništiti presudu i rješenje Upravnog suda u Splitu te odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti.

6. Tužitelji u odgovoru na žalbu navode kako disciplinski sud nije ovlašten samostalno utvrđivati ima li neko disciplinsko djelo obilježja kaznenog djela, već to može učiniti samo nadležno pravosudno tijelo, pa bi u takvom slučaju, kada bi se Pravilnik iz 2019. mogao primijeniti u konkretnom slučaju i kad bi kazneni postupak bio pokrenut a nije niti može biti, moglo biti govora o tome da disciplinska povreda ima obilježja kaznenog djela. U odnosu na prigovor da bi kazneni postupak trebao biti pokrenut pa da bi to imalo za posljedicu produženje roka zastare u disciplinskom postupku (kako je to jasno i izrijekom propisano za određene kategorije zaposlenika i to kako bi se otklonile nepravilnosti i nejednakosti u tumačenju propisa na štetu okrivljenika) drugostupanjsko disciplinsko tijelo se uopće nije očitovalo. Ističu kako se zainteresirana osoba u žalbi poziva na odluke potpuno drugih sudova u predmetima koji uopće nisu vezani na ovaj predmet, kao da bi bili mjerodavni za donošenje odluke u ovom predmetu. Štoviše, iz tih navoda bi se dalo iščitati da zainteresirana osoba smatra kako bi isti bili nadležni za odlučivanje o zastari u ovom predmetu, a ne Upravni sud, što je naravno potpuno pogrešan stav. Smatra nevjerojatnim žalbene navode tuženika u dijelu u kojem navode da je nejasno zašto prvostupanjski sud nije provodio dokaze na okolnost da bi se u konkretnom slučaju možda radilo o eventualnom disciplinskom djelu, s obilježjima uvrede i klevete, kad već smatra da Disciplinski sud tuženika nije, obzirom kako navedeno uopće nije u nadležnosti suda već upravo tuženika koji je obilježja djela okarakterizirao potpuno drugim kaznenim djelom, a sada želi da sud radi posao tuženika te utvrđuje činjenice koje su isti propustili utvrditi, a sve na štetu tužitelja. Suprotno navodima tuženika vještaci medicinske struke nisu nadležni ni ovlašteni utvrđivati ima li neko djelo obilježja kaznenog djela, već je jasno propisano tko i na koji način isto utvrđuje, a osim toga još jednom se navodi kako zainteresirana osoba nikada nije zatražila kaznenopravnu zaštitu, a što bi isto s obzirom na zainteresiranost u ovom i ostalim predmetima zasigurno zatražila da je zaista smatrala da je navedeno kazneno djelo počinjeno.

Slijedom navedenog, predlažu žalbe odbiti te tuženika obvezati na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

7. Žalbe zainteresirane osobe i tuženika su osnovane.

8. Osporavanom prvostupanjskom presudom obustavljen je disciplinski postupak pokrenut po zahtjevu zainteresirane osobe od 24. veljače 2014., uz obrazloženje da je nastupila zastara temeljem odredbe članka 11. stavak 2. Pravilnika, jer je Časni sud Komore utvrdio da su tužitelji počinili disciplinsku povredu iz članka 1. točke 5. Kodeksa Hrvatske liječničke komore. Nastavno se navodi kako, imajući u vidu disciplinsko djelo iz članka 1. točke 5. Kodeksa Hrvatske liječničke komore koje se tužiteljima stavlja na teret, te polazeći od odredbe članka 57. Zakona o liječništvu, slijedi da bi predmetna disciplinska povreda eventualno mogla imati obilježja kaznenog djela uvrede, sramoćenja ili klevete (Kazneni zakon/11), s tim da tuženik u tijeku disciplinskog postupka nije niti utvrđivao jesu li bila ispunjena obilježja kaznenih djela uvrede, sramoćenja ili klevete koja propisuje Kazneni zakon. Iz navedenog slijedi, kako zaključuje prvostupanjski sud, da u konkretnom slučaju disciplinsko djelo iz članka 1. točke 5. Kodeksa Hrvatske liječničke komore nema obilježja kaznenog djela iz članka 133. Kaznenog zakona – zlostavljanje na radu, jer je jedno od bitnih obilježja bića kaznenog djela i posljedica kaznenog djela koja se u odnosu na kazneno djelo zlostavljanja na radu ogleda u narušenju zdravlja druge osobe dok disciplinsko djelo iz članka 1. točke 5. kodeksa Hrvatske liječničke komore za posljedicu nema nastup štete po zdravlje druge osobe te ne postoji uzročna veza između uvrede i zdravlja druge osobe.

9. Predmetni zaključak ovaj Sud ne može prihvatiti prvenstveno jer prvostupanjska presuda uopće ne sadrži razloge u koji bi obrazložili predmetni stav, a poglavito stoga što je zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti u suprotnosti sa stanjem spisa predmeta i utvrđenim činjenicama.

10. Naime, iz priloženog spisa predmeta proizlazi da se tužiteljima stavlja na teret povreda iz članka 1. točka 5. kodeksa Hrvatske liječničke komore, koja propisuje da će liječnik u svom djelovanju čuvati ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnositi prema kolegama, koja povreda se ogleda u činjenici da prijavljeni liječnici, ovdje tužitelji, nisu birali riječi prema podnositelju zahtjeva, ovdje zainteresiranoj osobi, i to kolegi koji se vratio s bolovanja te su istoga grubim postupcima omalovažavali prvenstveno kao kolegu, a onda i kao osobu. Nije sporno niti da zainteresirana osoba nije imala položen specijalistički ispit, ali je ta okolnost postojala i prije odlaska na bolovanje. Nastavno, ono što se stavlja na teret tužiteljima jest uporno nepostupanje po propisima i nalozima nadređenih osoba da zainteresiranu osobu vrate na rad kako je to bilo prije njegova odlaska na bolovanje, a tužitelji, u svojim nastojanjima da onemoguće zainteresiranoj osobi povratak na to radno mjesto, nisu birali riječi, isticali su osobine zainteresirane osobe i njegovo općenito ponašanje, a ne specijalistički ispit, te ga grubim postupcima omalovažavali prvenstveno kao kolegu te onda i kao osobu, što sve predstavlja povredu članka 1. točke 5. Kodeksa, jer u svom djelovanju nisu čuvali ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnosili prema svom kolegi.

11. Uslijed opisanog postupanja tužitelja, kod zainteresirane osobe došlo je i do narušenog zdravstvenog stanja, a što sve proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, doktora ŽD, koji opisuje kako je narušenje zdravlja počelo negdje 2013. godine, a intenziviralo se od 2017. godine jer se radi o kumulativnom stresu koji je najvjerojatnije 2013. počeo, a nastavljao se godinama. Vještak je utvrdio da je pogoršanje nastupilo 2017. a negdje od 2018. ili 2019. smatra da je nastalo trajno umjereno teško narušenje duševnog zdravlja. Upravo zbog radnji koje se stavljaju na teret tužiteljima, zainteresiranoj osobi je narušeno zdravlje, ali ne samo u odnosu na psihičke probleme već je došlo i do pojave dijabetesa, a što proizlazi iz stručnog i objektivnog nalaza i mišljenja doktora LD na koji nalaz stranke nisu imale primjedbe. Dakle, do teškog i trajnog narušenja zdravlja došlo je vezano za štetne doživljaje na poslu i to zbog psihičkih pritisaka, uznemiravanja, vrijeđanja, omalovažavanja, diskriminacije i dovođenja u ponižavajući položaj zainteresirane osobe od strane tužitelja.

12. Naprijed navedeno utvrđeno je i pravomoćnim sudskim presudama redovnih sudova, i to pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu od 27. veljače 2015. kojom je utvrđeno da je onemogućavanjem tužitelju da radi na radnom mjestu na kojem je radio prije bolovanja doveden u ponižavajući položaj vrijeđanjem i omalovažavanjem i odlučivanjem da radi uz nadzor drugih kolega. Time je poslodavac KBC Split povrijedio pravo zainteresirane osobe na jednako postupanje odnosno nad zainteresiranom osobom počinjena je diskriminacija i to upravo zbog postupanja ovdje tužitelja. Nadalje, pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Splitu od 8. ožujka 2016. okrivljeni KBC Split kao poslodavac osuđen je za prekršaj iz članka 76. u vezi s člankom 293. stavak 1. točka 19. Zakona o radu, te mu je izrečena novčana kazna zbog toga što zainteresiranu osobu kao svog zaposlenika nije vratio na njegovo radno mjesto što je izravna posljedica postupanja tužitelja u ovom upravnom sporu.

13. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je u disciplinskom postupku utvrđeno da disciplinsko tijelo iz članka 1. točke 5. kodeksa Hrvatske liječničke komore ima obilježje kaznenog djela iz članka 133. Kaznenog zakona – zlostavljanjem na radu, upravo zbog činjenice što je jedno od bitnih obilježja bića tog kaznenog djela i posljedica tog kaznenog djela koja se u odnosu na kazneno djelo zlostavljanje na radu ogleda u narušenju zdravlja druge osobe, što je iz provedenog medicinskog vještačenja u disciplinskom postupku nesporno utvrđeno da je kod zainteresirane osobe došlo do teškog i trajno narušenog zdravstvenog stanja.

14. Imajući u vidu da je pravomoćno i u postupcima pred redovnim sudom utvrđen mobing i diskriminacija od strane tužitelja u odnosu na zainteresiranu osobu, prema ocjeni ovoga Suda a vezano uz prigovor zastare, pravilno je primijenjena odredba članka 12. Pravilnika o disciplinskom postupku koja propisuje da pokretanje i vođenje postupka za disciplinske povrede koja imaju obilježja kaznenog djela zastarijeva po propisima kaznenog materijalnog prava. Dakle, kako počinjeno djelo od strane tužitelja ima sva obilježja kaznenog djela zlostavljanja na radu iz članka 133. stavak 1. Kaznenog zakona, pravilnom primjenom citirane odredbe članka 12. Pravilnika o disciplinskom postupku, zastara za vođenje postupka nastupa u srpnju 2023. godine, obzirom da je za predmetno kazneno djelo propisana kazna zatvora do dvije godine.

15. Sukladno svemu navedenom, kao je iz utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak, zbog čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, ovaj Sud je temeljem odredbe članka 74. stavak 2. ZUS- a u točki I. izreke poništio presudu i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1542/2022-23 od 23. svibnja 2023. te riješio ovu upravnu stvar na način da je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje osporenog rješenja tuženika od 3. ožujka 2022. u točki II. izreke presude.

16. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelji pobijaju odluku Visokog časnog suda Komore od 3. ožujka 2022. to su u cijelosti izgubili ovaj upravni spor, pa je valjalo odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora, kao i troškova žalbenog postupka, pozivom na odredbu članka 79. stavak 4. ZUS-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

17. Obzirom su tužitelji izgubili ovaj upravni spor, obvezni su solidarno naknaditi trošak istog zainteresiranoj osobi sukladno odredbi članka 79. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima. Budući da je sukladno odredbi članka 79. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima vrijednost predmeta neprocjenjiva, to je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Tbr. 27.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.) te je zainteresiranoj osobi trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i pristupa na ročište od po zatraženih 497,71 euro te je priznat i trošak sastava žalbe u iznosu od zatraženih 777,68 eura sukladno Tbr. 27.3. Tarife. Zainteresiranoj osobi priznat je ukupan trošak u iznosu od 1.773,10 eura, dok je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za sastav podneska od 16. rujna 2022. u iznosu od 497,71 euro, budući da istim traži uključivanje u spor, iako je sud po službenoj dužnosti obvezan uključiti ga kao zainteresiranu osobu pozivom na odredbu članka 19. stavak 3. ZUS-a.

Sukladno navedenom, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

U Zagrebu, 23. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković