Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-610/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Šutalo, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3856/2021-26 od 27. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3856/2021-26 od 27. studenog 2024. u točkama I, II, III, IV, V i VII izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnost odredbi čl. 2. ugovora o [broj kredita] sklopljenog 1. rujna 2006. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka I izreke), čl. 7. istog ugovora kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka II izreke) i čl. 3 ugovora kojom je regulirana naknada (za obradu kredita – ulazna naknada) u visini od 3,30% od iznosa kredita a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (točka III izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.233,93 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano pod točkom IV izreke (točka IV izreke), i iznos od 207,69 eura (točka V izreke) dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice u iznosu od 306.96 eura kao neosnovan odbijen (točka VI izreke). Ujedno je naloženo tuženom da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.082,98 sa pripadajućim zateznim kamatama (točka VII izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u dosuđujućem dijelu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljem tekstu ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima ili podredno u tom dijelu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i naknadi za obradu kredita i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

5. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je i presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, zašto smatra da tužiteljica usprkos što je zbog nastupanja zastare odbijena sa zahtjevom za isplatu preplaćenih iznosa s naslova promjenjive kamatne stope, ima pravni interes za deklaratorni dio zahtjeva na utvrđenje ništetnosti te odredbe.

6. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

7. Tako je u bitnom utvrđeno da je zaključen Ugovor o kreditu između tuženika, kao davatelja kredita i tužiteljice, kao korisnika kredita, da su stranke ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.226,70 CHF na rok otplate 84 mjeseca, s redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.). Da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora te da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje platiti tako izmijenjene anuitete. Da je čl. 3. ugovora ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita za obradu kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje da iz stvarnog otplatnog plana po predmetnom Ugovoru o kreditu proizlazi da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate u odnosu na početnu od 3,30%, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, te da tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a niti su utvrdili na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita niti o naknadi za obradu kredita pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećavanju kamatnih stopa i na primjeni valutne klauzule, kako u odnosu na glavnicu kredita, tako i u odnosu na zateznu kamatu, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužitelja nisu bile razumljive iz razloga što nije obaviješten o pravom značenju švicarskog franka kao „sigurne valute“ za ulaganje banke, a ne korisnika kredita, kao ni o odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi jer je formulacija te ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogla ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

8. Nadalje kako je tužba u ovom sporu podnesena 7. svibnja 2021. sud prvog stupnja utvrdio je da je zastarjela tražbina tužiteljice koja se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope, jer je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO- a) računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu od 13. lipnja 2014., pa su zastarjeli svi preplaćeni iznosi anuiteta budući je posljednji anuitet dospio u rujnu 2013. godine, zbog čega je sud tužiteljicu sa zahtjevom za isplatu iznosa od 306,95 eura sa osnove preplate po promjeni kamatne stope odbio.

9. Isto tako sud je utvrdio da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetne odredbe ugovora s osnova promjene u odnosu na početni tečaj tužiteljica preplatila iznos od 1.233,93 eura. U odnosu na prigovor zastare za taj dio potraživanja sud prvog stupnja je prigovor ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da je zastarni rok od 5 godina u tom dijelu počeo teći 14. lipnja 2018. računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu a završava 15. lipnja 2023. u kojem roku je tužiteljica podnijela tužbu s time da činjenica da je tužiteljica 15. ožujka 2024. svoj zahtjev preinačila na način da ga je povisila, koju je preinaku sud dopustio, ne utječe na pitanje zastare jer se radi o preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) u kojem slučaju se zastara prekida već podnošenjem tužbe.

10. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača kao i na odredbe članka 502c. ZPP-a i čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica osnovano od tuženika potražuje preplaćene iznose s naslova razlike preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja u iznosu od 1.233,93 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Isto tako, a kako je dakle predmetni ugovor o kreditu prethodno bio pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati o obvezi plaćanja naknade o obradi kredita. Kako je tužiteljica temeljem čl. 3. ugovora platila tuženiku naknadu u visini određenoj ugovorom, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP te nastavno na navedeno da dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st.1. ZOO-a te je tužnom naložio da tužiteljici vrati i isplaćenu naknadu u iznosu od 207,29 eura.

11. Sa ovakvim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.

12. Na žalbene navode tuženika valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na koju je odbijena revizija tuženika presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine) potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženiku) u tom postupku i utvrđeno da je ista u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora. Isto tako iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015., a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, proizlazi da je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

13. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i naknadi za obradu kredita - o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj kojih tužiteljica nije mogla utjecati, a kojima su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao korisniku kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive - prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, slijedom čega su iste ništetne sukladno članku 81. stavak 1. i 2., članku 84. i članku 87. stavak 1. ZZP, te posljedično navedenom, temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO, osnovan i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s naslova razlike zbog povećanja tečajnih razlika za CHF dok je u preostalom dijelu (za razlike preplaćenih iznosa s naslova ništetne kamatne stope) zahtjev zbog nastupanja zastare neosnovan.

15. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja s naslova razlike zbog povećanja tečajnih razlika za CHF kojeg tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

17. U predmetnom slučaju tužiteljica je ustala s tužbom 7. svibnja 2021., a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. Dakle, opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ovu osnovu.

18. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima osporava utvrđenje suda prvog stupnja o odbijanju prigovora zastare u odnosu na dosuđeno vračanje isplaćene naknade za obradu kredita. Naime u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu te valja reći kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

19. Nije osnovan niti žalbeni razlog kako tužiteljica nije dokazao svoj status potrošača. U samom ugovoru je navedena svrha kredita – kupnja motornog vozila, a to proizlazi i iz iskaza samog tužiteljice. Tuženik nije predložio dokaze na suprotno pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako je tužiteljica pozajmila novčana sredstva radi kupnje motornog vozila za vlastite potrebe. Pa ako je tome tako, onda je ispunjen preduvjet iz čl. 3. st. 1. ZZP/03 koji definira status potrošača.

20. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom ugovorom promjene tečaja CHF, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 1.233,93 eura sa pripadajućim zateznim kamatama po pravilnima vračanja stečenog bez osnove nesavjesnog stjecatelja (čl. 1115. ZOO) i iznos isplaćen naknadu za obradu kredita u iznosu od 207,29 eura.

21. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22 i 126/22), visinu kojih žalbom tuženik posebno niti ne osporava.

22. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijenom dijelu.

U Zagrebu 23. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš