REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-393/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PA, iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću broj Gž-540/2014 od 3. lipnja 2015., ispravljene rješenjem istog suda broj Gž-540/2014-5 od 18. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1531/10 od 17. veljače 2014., ispravljena rješenjem istog suda broj P-1531/10 od 18. studenoga 2015., u sjednici održanoj 23. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Odbacuju se revizije tužitelja i tuženice kao nedopuštene.
Obrazloženje
1. Ispravljenom prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 108.178,24 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate u visini kako je to pobliže navedeno u izreci te presude, te je tuženici naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 12.343,75 kuna s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 17. veljače 2014. do isplate, u roku od 8 dana. Pod točkom II. izreke tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan do zatraženog iznosa 253.030,96 kuna.
2. Ispravljenom drugostupanjskom presudom su žalbe tužitelja i tuženice odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv ispravljene drugostupanjske presude tužitelj i tuženica su podnijeli revizije na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja koje smatraju važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelj je ovom sudu predložio ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, dok je tuženica predložila preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, odnosno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Stranke nisu podnijele odgovore na reviziju.
5. Revizije tužitelja i tuženice su nedopuštene.
6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kako je to primjerice navedeno u točkama 1. -3. ovog stavka.
7. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate dodataka na plaću s osnova ostvarenih sati prekovremenog rada, rada noću, rada subotom, nedjeljom, blagdanima i u smjenama u razdoblju od lipnja 2007. do srpnja 2009.
9. Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:
„1. Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?“.
„2. Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada, odmor za vrijeme obavljanja stražarske dužnosti u trajanju od 4x2 sata kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?“.
10. Kao razlog važnosti za postavljena pitanja, tužitelj ukazuje na odluke Županijskog suda u Varaždinu broj Gž 4042/12 od 13. studenog 2012., Županijskog suda u Splitu broj Gžri 147/12 od 18. listopada 2012., Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr 97/12 od 7. studenoga 2012., Županijskog suda u Puli broj Gž 3398/11 od 17. rujna 2012., Županijskog suda u Zadru broj Gž 2547/11 od 30. studenog 2012. te Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr 2009/12 od 27. prosinca 2012., za koje navodi da su utemeljene na različitim pravnim shvaćanjima o navedenim pitanjima, o kojima nema shvaćanja revizijskog suda.
11. U odnosu na postavljena pitanja valja reći da je o tim materijalnopravnim pitanjima revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u više svojih odluka, pa tako i primjerice u odluci broj Revr-133/15-2 od 3. siječnja 2017.:
„...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.
Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci posl. br. Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.“.
12. Budući da je drugostupanjska presuda utemeljena na takvome, pravilnom i već izraženom shvaćanju revizijskog suda, postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
13. Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke da bi se o podnesenoj reviziji tužitelja moglo meritorno odlučivati, pa je stoga valjalo reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.
14. Tuženica u podnesenoj reviziji nije određeno naznačila pravno pitanje koje smatra važnim u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
15. Naime, u izvanrednoj reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP mora biti naznačeno određeno pravno pitanje o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu - pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pitanje, koje ujedno mora biti važno u smislu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga to pitanje mora biti formulirano tako da ne ostavlja dvojbe o kojem konkretnom pravnom pitanju u okviru određenog pravnog instituta je riječ, sve u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.
16. Valja naglasiti da u revizijskom postupku koji se vodi povodom tzv. izvanredne revizije (čl. 382. st. 2. ZPP) ovaj sud nije ovlašten (izvan određeno navedenog pravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je revizija podnesena) uzeti u razmatranje navode revizije koji se svode na obrazlaganje revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, a za koje tuženica smatra da su počinjeni u konkretnom postupku. To iz razloga što je odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP propisano da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
17. Također je potrebno napomenuti da revizijski sud nije ovlašten iz navoda iznesenih u reviziji kreirati pravna pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP kad ih sam revident u reviziji nije određeno naznačio, budući upravo postojanje takvog pitanja reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP razlikuje od redovne revizije za podnošenje koje su pretpostavke propisane odredbom čl. 382. st. 1. ZPP.
18. Budući da u odnosu na reviziju tuženice nije ispunjena osnovna pretpostavka za dopuštenost revizije u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP (određeno postavljeno pravno pitanje), to je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP valjalo reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu.
Zagreb, 23. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
