REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. P-748/2022-43

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti, u pravnoj stvari tužitelja KF, iz [adresa], zastupan po punomoćniku Davidu Salaju, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika OTP Banka Hrvatska d.d. Zadar, Domovinskog rata 3, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćnicima CF i dr., radi utvrđenja i isplate , nakon javne glavne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.1. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3.3 Ugovora o kreditu broj 070223053167 SN kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.02.2007.god., a koja glasi: « Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje» pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

I. 2. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"…kao i sve kasnije izmjene te odluke..."

II.1. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 070223053167 SN kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.02.2007.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1.1. koja glasi:

« …u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate... »,

u odredbi čl.1.2. koja glasi:

«Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog ugovora. »,

u odredbi čl.1.3. koja glasi:

«Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule»

te u odredbi čl.1.4. koja glasi:

« Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta»,

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II.2. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"…kao i sve kasnije izmjene te odluke..."

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.066,15 EUR zajedno sa zateznim kamatama, po stopi 14% godišnje počev od 1. Travnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a koje kamate teku:

Na iznos od 10,65 € počevši od 20.1.2008 pa do isplate

Na iznos od 24,25 € počevši od 20.2.2008 pa do isplate

Na iznos od 23,89 € počevši od 20.3.2008 pa do isplate

Na iznos od 23,88 € počevši od 20.4.2008 pa do isplate

Na iznos od 23,69 € počevši od 20.5.2008 pa do isplate

Na iznos od 26,14 € počevši od 20.6.2008 pa do isplate

Na iznos od 43,23 € počevši od 20.7.2008 pa do isplate

Na iznos od 44,63 € počevši od 20.8.2008 pa do isplate

Na iznos od 46,11 € počevši od 20.9.2008 pa do isplate

Na iznos od 44,70 € počevši od 20.10.2008 pa do isplate

Na iznos od 58,19 € počevši od 20.11.2008 pa do isplate

Na iznos od 80,49 € počevši od 20.12.2008 pa do isplate

Na iznos od 82,70 € počevši od 20.1.2009 pa do isplate

Na iznos od 79,48 € počevši od 20.2.2009 pa do isplate

Na iznos od 79,41 € počevši od 20.3.2009 pa do isplate

Na iznos od 78,83 € počevši od 20.4.2009 pa do isplate

Na iznos od 79,15 € počevši od 20.5.2009 pa do isplate

Na iznos od 87,31 € počevši od 20.6.2009 pa do isplate

Na iznos od 99,80 € počevši od 20.7.2009 pa do isplate

Na iznos od 98,65 € počevši od 20.8.2009 pa do isplate

Na iznos od 99,34 € počevši od 20.9.2009 pa do isplate

Na iznos od 99,45 € počevši od 20.10.2009 pa do isplate

Na iznos od 101,59 € počevši od 20.11.2009 pa do isplate

Na iznos od 103,00 € počevši od 20.12.2009 pa do isplate

Na iznos od 102,45 € počevši od 20.1.2010 pa do isplate

Na iznos od 104,57 € počevši od 20.2.2010 pa do isplate

Na iznos od 105,59 € počevši od 20.3.2010 pa do isplate

Na iznos od 108,68 € počevši od 20.4.2010 pa do isplate

Na iznos od 110,87 € počevši od 20.5.2010 pa do isplate

Na iznos od 108,00 € počevši od 20.6.2010 pa do isplate

Na iznos od 116,28 € počevši od 20.7.2010 pa do isplate

Na iznos od 112,67 € počevši od 20.8.2010 pa do isplate

Na iznos od 113,22 € počevši od 20.9.2010 pa do isplate

Na iznos od 116,53 € počevši od 20.10.2010 pa do isplate

Na iznos od 121,83 € počevši od 20.11.2010 pa do isplate

Na iznos od 116,03 € počevši od 20.12.2010 pa do isplate

Na iznos od 115,71 € počevši od 20.1.2011 pa do isplate

Na iznos od 99,64 € počevši od 20.2.2011 pa do isplate

Na iznos od 83,13 € počevši od 20.3.2011 pa do isplate

Na iznos od 86,17 € počevši od 20.4.2011 pa do isplate

Na iznos od 86,96 € počevši od 20.5.2011 pa do isplate

Na iznos od 100,16 € počevši od 20.6.2011 pa do isplate

Na iznos od 87,70 € počevši od 20.7.2011 pa do isplate

Na iznos od 86,13 € počevši od 20.8.2011 pa do isplate

Na iznos od 86,19 € počevši od 20.9.2011 pa do isplate

Na iznos od 86,16 € počevši od 20.10.2011 pa do isplate

Na iznos od 87,84 € počevši od 20.11.2011 pa do isplate

Na iznos od 88,82 € počevši od 20.12.2011 pa do isplate

Na iznos od 88,90 € počevši od 20.1.2012 pa do isplate

Na iznos od 88,19 € počevši od 20.2.2012 pa do isplate

Na iznos od 88,50 € počevši od 30.3.2012 pa do isplate

Na iznos od 89,20 € počevši od 14.6.2012 pa do isplate

Na iznos od 88,31 € počevši od 16.7.2012 pa do isplate

Na iznos od 88,33 € počevši od 26.7.2012 pa do isplate

Na iznos od 86,81 € počevši od 16.8.2012 pa do isplate

Na iznos od 87,25 € počevši od 11.9.2012 pa do isplate

Na iznos od 88,28 € počevši od 20.9.2012 pa do isplate

Na iznos od 87,90 € počevši od 25.10.2012 pa do isplate

Na iznos od 88,39 € počevši od 20.11.2012 pa do isplate

Na iznos od 86,98 € počevši od 20.12.2012 pa do isplate

Na iznos od 86,54 € počevši od 20.1.2013 pa do isplate

Na iznos od 87,90 € počevši od 20.2.2013 pa do isplate

Na iznos od 86,72 € počevši od 20.3.2013 pa do isplate

Na iznos od 86,12 € počevši od 20.4.2013 pa do isplate

Na iznos od 84,67 € počevši od 20.5.2013 pa do isplate

Na iznos od 85,61 € počevši od 20.6.2013 pa do isplate

Na iznos od 86,20 € počevši od 20.7.2013 pa do isplate

Na iznos od 86,98 € počevši od 20.8.2013 pa do isplate

Na iznos od 87,00 € počevši od 20.9.2013 pa do isplate

Na iznos od 87,43 € počevši od 20.10.2013 pa do isplate

Na iznos od 86,44 € počevši od 20.11.2013 pa do isplate

Na iznos od 87,61 € počevši od 20.12.2013 pa do isplate

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.494,97 EUR zajedno sa zateznim kamatama, po stopi 14% godišnje počev od 1. Travnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a koje kamate teku:

Na iznos od 3,23 € počevši od 20.1.2008 pa do isplate

Na iznos od 0,06 € počevši od 20.2.2008 pa do isplate

Na iznos od 1,77 € počevši od 20.8.2008 pa do isplate

Na iznos od 9,66 € počevši od 20.9.2008 pa do isplate

Na iznos od 2,22 € počevši od 20.10.2008 pa do isplate

Na iznos od 15,82 € počevši od 20.11.2008 pa do isplate

Na iznos od 17,86 € počevši od 20.12.2008 pa do isplate

Na iznos od 24,56 € počevši od 20.1.2009 pa do isplate

Na iznos od 14,82 € počevši od 20.2.2009 pa do isplate

Na iznos od 12,93 € počevši od 20.4.2009 pa do isplate

Na iznos od 13,92 € počevši od 20.5.2009 pa do isplate

Na iznos od 11,13 € počevši 20.6.2009 pa do isplate

Na iznos od 12,82 € počevši od 20.7.2009 pa do isplate

Na iznos od 10,12 € počevši od 20.8.2009 pa do isplate

Na iznos od 11,76 € počevši od 20.9.2009 pa do isplate

Na iznos od 12,06 € počevši od 20.10.2009 pa do isplate

Na iznos od 17,10 € počevši od 20.11.2009 pa do isplate

Na iznos od 20,46 € počevši od 20.12.2009 pa do isplate

Na iznos od 19,19 € počevši od 20.1.2010 pa do isplate

Na iznos od 24,20 € počevši od 20.2.2010 pa do isplate

Na iznos od 26,63 € počevši od 20.3.2010 pa do isplate

Na iznos od 33,94 € počevši od 20.4.2010 pa do isplate

Na iznos od 39,11 € počevši od 20.5.2010 pa do isplate

Na iznos od 32,41 € počevši od 20.6.2010 pa do isplate

Na iznos od 51,93 € počevši od 20.7.2010 pa do isplate

Na iznos od 43,47 € počevši od 20.8.2010 pa do isplate

Na iznos od 44,84 € počevši od 20.9.2010 pa do isplate

Na iznos od 52,68 € počevši od 20.10.2010 pa do isplate

Na iznos od 65,20 € počevši od 20.11.2010 pa do isplate

Na iznos od 51,62 € počevši od 20.12.2010 pa do isplate

Na iznos od 55,69 € počevši od 20.1.2011 pa do isplate

Na iznos od 51,03 € počevši od 20.2.2011 pa do isplate

Na iznos od 63,78 € počevši od 20.3.2011 pa do isplate

Na iznos od 74,63 € počevši od 20.4.2011 pa do isplate

Na iznos od 77,48 € počevši od 20.5.2011 pa do isplate

Na iznos od 124,22 € počevši od 20.6.2011 pa do isplate

Na iznos od 80,35 € počevši od 20.7.2011 pa do isplate

Na iznos od 74,92 € počevši od 25.8.2011 pa do isplate

Na iznos od 75,28 € počevši od 20.9.2011 pa do isplate

Na iznos od 75,31 € počevši od 20.10.2011 pa do isplate

Na iznos od 81,39 € počevši od 20.11.2011 pa do isplate

Na iznos od 84,95 € počevši od 20.12.2011 pa do isplate

Na iznos od 85,41 € počevši od 20.1.2012 pa do isplate

Na iznos od 83,02 € počevši od 20.2.2012 pa do isplate

Na iznos od 84,25 € počevši od 30.3.2012 pa do isplate

Na iznos od 86,89 € počevši od 14.6.2012 pa do isplate

Na iznos od 83,84 € počevši od 16.7.2012 pa do isplate

Na iznos od 84,11 € počevši od 26.7.2012 pa do isplate

Na iznos od 78,87 € počevši od 16.8.2012 pa do isplate

Na iznos od 80,61 € počevši od 11.9.2012 pa do isplate

Na iznos od 84,37 € počevši od 20.9.2012 pa do isplate

Na iznos od 83,23 € počevši od 25.10.2012 pa do isplate

Na iznos od 29,16 € počevši od 20.11.2012 pa do isplate

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Dodatak br.1. Ugovoru o kreditu broj 070223053167 SN (novi broj 151109069001) kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 14.01.2016.god."

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini kamatne stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VII. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja i to iznosa od tražbine tužitelja s tražbinom tuženika na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije i to iznosa:

- 1.127,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.01.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.125,96 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.02.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.110,22 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 21.03.2016. godine do dana prijeboja

- 1.101,90 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.04.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.100,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.05.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.105,96 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.06.2016. godine do dana prijeboja

- 1.099,88 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.07.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.065,41 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.08.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.074,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.09.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.073,77 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.10.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.076,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 21.11.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.078,77 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.12.2016. godine do dana prijeboja,

- 1.078,73 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.01.2017. godine do dana prijeboja,

- 1.031,24 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.02.2017. godine do dana prijeboja,

- 1.033,63 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.03.2017. godine do dana prijeboja,

- 1.034,74 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.04.2017. godine do dana prijeboja,

- 1.036,92 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.05.2017. godine do dana prijeboja,

- 1.082,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.06.2017. godine do dana prijeboja,

- 1.032,04 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.07.2017. godine do dana prijeboja,

- 993,07 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 21.08.2017. godine do dana prijeboja,

- 1.011,47 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.09.2017. godine do dana prijeboja,

- 1.014,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.10.2017. godine do dana prijeboja,

- 736,98 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.11.2017. godine do dana prijeboja.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika kojom traži donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredba čl. 3.3, dio odredbe čl. 1.1, zatim odredba čl. 1.2, odredba čl. 1.3, odredba čl. 1.4 ugovora o kreditu br. 070223053167SN od 23. veljače 2007. te dodatka br. 1 ugovoru o kreditu novi br. 151109069001 od 14. siječnja 2016. Zatim predlaže da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 79.000,33 kune sa zakonskim zateznim kamatama od 22. veljače 2008. do isplate. U tužbi tvrdi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 23. veljače 2007. u Pazinu sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji je solemniziran 5. ožujka 2007. kod javnog bilježnika kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 81.000,00 CHF obračunatog po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate pod uvjetima i rokovima utvrđenim predmetnim ugovorom. Na dan sklapanja ugovora kamatna stopa da je iznosila 4,39 % godišnje te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke. Tužitelj tvrdi da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promijeni stope ugovorene kamate. Kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala. Tužitelj se poziva na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja da je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Navedenim odlukama da je utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke. Tužitelj se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom da je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF jer da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Dalje navodi da je sa tuženikom dana 14. siječnja 2016. sklopio dodatak broj 1 ugovoru o kreditu kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i to temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. (dalje: ZIDZPK). Čl. 1.1b dodatka da je navedeno da preostali iznos glavnice na dan 14. siječnja 2016. iznosi 43.710,92 eura, u kunskoj protuvrijednosti sukladno srednjem tečaju HNB-a. Obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF, na dan 21. siječnja 2016. prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 55.593,14 CHF, u kunskoj protuvrijednosti 266.291,18 kuna tj. da je preostala neotplaćena glavnica kredita znatno manja nego što je prikazano u dodatku ugovora. Tužitelj se poziva i na rješenje VSRH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Zaključno ističe da je isti oštećen za 78.571,32 kune, a konačni tužbeni zahtjev da će precizirati po provedenom financijskom vještačenju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini te ističe prigovor zastare. Smatra da je tužba preuranjena jer da tužitelj nije prethodno pokušao riješiti spor u pregovorima s tuženikom i zato da tužbu treba odbaciti. Tuženik osporava da se o odredbama o valutnoj klauzulu i promjenjivoj kamatnoj stopi nije pregovaralo, a da je isto imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čl. 3. st. 3.1. Ugovora da je ugovorena kamatna stopa od 4,39% godišnje s tim da je promjenjiva sukladno odlukama o kamatama banke, a na što da je tužitelj pristao. Zbog promjena tržišnih uvjeta, bez pregovaranja i utjecaja tužitelja da je došlo do promjena kamatnih stopa u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik se poziva i na druge odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na upoznavanje tužitelja kao korisnika kredita sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te valutnom klauzulom, na što da je tužitelj bezuvjetno pristao. Tuženik smatra da se odluka u kolektivnom sudskom postupku koja obvezuje prvostupanjske sudove odnosi samo na parnice za naknadu štete, a u konkretnoj pravnoj stvari da se radi o isplati s osnova stjecanja bez osnove. Tuženik dalje tvrdi da činjenica da je tuženik mijenjao kamatnu stopu ne znači da je ista automatski i nezakonita. Zaključenjem Ugovora o kreditu, tužitelj i tuženik da su svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zato da tužitelj i tuženik imaju jednaka prava i položaj u konkretnom ugovornom odnosu. U slučaju da je valuta CHF oslabila, rizik da bi tada pao na teret tuženika. Valutna klauzula da je opće poznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju što je potvrdio i VSRH u Odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine. Tuženik da nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF. S tužiteljem, sukladno volji i tužitelja i tuženika da je izvršena konverzija kredita radi promjene valute tako što je kredit denominiran u EUR. Zaključenjem Dodatka ugovoru odnosno Radnje, osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka pa tako da početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži, više ne egzistiraju i prestale su važiti. A konverzijom kredita da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku budući da je tuženik putem konverzije kredita uračunao sve uplate tužitelja. Zbog toga da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva za isplatom došlo do dvostruke naplate tužitelja. Tuženik osporava da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile suprotne odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno tuženik tvrdi da mu nije jasno što bi trebali predstavljati pojedini utuženi novčani iznosi, a za sve ističe prigovor zastare.

2.1. Tuženik je podneskom od 06. studenog 2020. godine iznio nekoliko pravnih stajališta sudske prakse Županijskih sudova glede istovjetnih zahtjeva koje su predmeti i ove pravne stvari te je zaključno istakao i prigovor radi prijeboja te traži da, ukoliko sud utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da se izvrši prijeboj tražbine tužitelja s tražbinom tuženika na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije i to iznosa preciziranog u istom podnesku sa zakonskom zateznom kamatom od 20. siječnja 2016. godine pa do dana prijeboja.

3. Tijekom postupka su se tužitelj i tuženik očitovali na navode suprotne strane. Tužitelj je ustrajao na tužbi i tužbenom zahtjevu, u odnosu na isplatu prema preciziranom tužbenom zahtjevu nakon provedenog financijskog vještačenja. A tuženik je isticao, s obzirom da je izvršena konverzija, da prema stavu Vrhovnog suda RH tužitelj nema pravo na isplatu (niti utvrđenja) koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama (6-14), u potvrdu o plaćenim kamatama (15), u Radnju kojom se provodi ZIDZPK (16-20), u amortizacijski plan (21-28), u opće uvjete odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (71-76), u politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa u poslovanju sa stanovništvom (77-101), u pregled uplata po kreditu (223-228, 234-239), u promet po računu (229-233), u obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (240-245), otplatni plan (251-256), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (279-299) i dopuna vještačenja (358-359). Saslušan je tužitelj kao parnična stranka.

4.1. Druge dokaze sud nije provodio, jer je na temelju provedenih dokaza, dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.

5. Rješenjem ovog suda posl.br. P-2138/2019-8 od 9. siječnja 2020. godine određen je prekid postupka dok se ne objavi Rješenje VSRH o pitanju: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?".

5.1. Rješenjem ovog suda posl.br. P-2138/2019-9 od 27. ožujka 2020. godine. nastavljen je postupak.

6. Rješenjem ovog suda posl.br. P-2138/2019-12 od 3. prosinca 2020. godine određen je prekid postupka koji će se nastaviti kada pravomoćno bude završen postupak pred Sudom Europske Unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27. svibnja 2020. godine podnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev 1042/2017.

6.1. Tuženik je podnio žalbu protiv Rješenja o prekidu od 3. prosinca 2020. godine. Rješenjem ŽS u Bjelovaru posl. br. Gž-116/2021-2 od 1. travnja 2021. godine odbijena je žalba tuženika i potvrđeno Rješenje prvostupanjskog suda od 3. prosinca 2020. godine.

6.2. Rješenjem ovog suda posl.br. P-2138/2019-16 od 20. lipnja 2022. godine. nastavljen je postupak.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja, specificiran (u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev) nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, je osnovan.

8. Prigovor tuženika radi prijeboja nije osnovan.

9. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Tužitelj je, nakon provedenog vještačenja, uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka na način kako je to opisano u točkama I, II, III, IV i V izreke ove Presude.

11. Tuženik se na ročištu 12. ožujka 2025. protivio tužbenom zahtjevu tužitelja preciziranog nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik je ustrajao na svim iznijetim prigovorima te je istakao da s obzirom na recentne odluke Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH o konvertiranim ugovorima o kreditu, po kojima je zauzeto jasno stajalište da korisnici kredita koji su izvršili konverziju nemaju pravo na isplatu. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška.

12. Nakon zaključenja prethodnog postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev, kojim zbog preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zahtijeva da se tuženiku naloži da isplati tužitelju novčane iznose navedene u točkama III i IV izreke ove presude.

12.1. Prema članku 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. istog članka, iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

12.2. U konkretnom slučaju do preinake tužbe nije niti došlo jer je tužitelj tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu smanjio u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu označenu u tužbi. Zato je sud dopustio odlučivati o tužbenom zahtjevu tužitelja preciziranog nakon financijskog vještačenja.

13. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnio 12. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

14. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja preciziranom nakon provedenog vještačenja, jer je sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine (posl. br. Su-IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštenom odlučivati o tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

15. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu i to onih dijelova koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja koji su se događali za vrijeme otplate kredita. A predmet spora je i da li je dodatak ugovoru o kreditu (Radnja) kojom je provedena konverzija od 14. siječnja 2016. ništetan. Tužitelj u pogledu ništetnosti poziva se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž- 6632/17.

16. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 23. veljače 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na iznos od 81.000,00 CHF, kao stambeni kredit za mlade za dovršenje obiteljske kuće, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,39 % godišnje,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 30 godina, da će se otplata kredita vršiti u 360 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate, te je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 14. siječnja 2016. godine sklopili Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu)

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 16.03.2007. do 07.01.2008. 4,39%, od 07.01.2008. do 16.06.2008. 4,99%, od 16.06.2008. do 10.11.2008. 5,49%, od 10.11.2008. do 07.06.2009. 6,25%, od 07.06.2009. do 15.01.2011. 6,75%, od 15.01.2011. do 15.02.2011. 6,50%, od 15.02.2011. do 01.01.2014. 6,00% i od 01.01.2014. do 14.01.2016. 3,23%.

17. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 23. veljače 2007. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu (odredba čl. 3.3, dio odredbe 1.1, odredba 1.2, 1.3, 1.4, Ugovora o kreditu) te cijeli dodatak broj 1 ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. protivni pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetni,

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja

- da li tuženik ima pravo na prijeboj potraživanja,

- te da li je tužba preuranjena.

18. Prigovor tuženika da je tužba preuranjena jer da tužitelj nije prije podnošenja tužbe pokušao riješiti spor u pregovorima s tuženikom nije osnovan iz razloga budući da već prilikom pribavljanja dokumentacije za podnošenje tužbe tuženik nije bio spreman izvan sudskog postupka pregovarati s tužiteljem, a što nesporno ukazuju i mnogobrojne tužbe podnijete upravo protiv tuženika (samo kod ovog suda na desetke sporova u kojima tuženik osporava ne samo visinu tužbenog zahtjeva već i osnovanost osnove tužbenog zahtjeva. Da je tuženik bio spreman u pregovorima s tuženikom riješiti ovaj spor to bi isto bio učinio odmah prilikom davanja odgovora na tužbu, a ne kako tuženik u iznošenju odgovora na tužbu, već u prvoj rečenici osporava tužbu i tužbene zahtjeve kako po osnovu tako i po visini te je istakao i prigovor zastare. Zbog svega navedenog prigovor tuženika da je tužba preuranjena te da istu treba odbaciti nije osnovan.

19. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

20. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit podigao osobno kao korisnik kredita, s tuženikom je sklopio Ugovor o kreditu, 2007. godine, a kredit je podignut kao stambeni kredit za mlade u iznosu protuvrijednosti 80.000,00 CHF. To je bio iznos kredita jer na taj iznos je procijenjena nekretnina koja je bila u vlasništvu njegove majke, a kredit je podigao kako bi riješio svoje stambeno pitanje. Na predmetnoj nekretnini je izgradio kat i visoko potkrovlje i to novcem dobivenim od kredita, ali kako mu iznos kredita nije bio dostatan uložio je i vlastiti novac, i novac svoje majke i brata. Majka, brat i on su se podijelili, te je njemu u suvlasništvo pripala 1/3 dijela nekretnine. Predmetnu nekretninu je koristio isključivo samo za življenje i u toj nekretnini živjeli su majka, brat i on. Predmetnu nekretninu nije koristio za neke druge poslovne djelatnosti. Predmetni kredit je podignut na rok od 30 godina ili 35, i još uvijek ga otplaćuje. Tek u razdoblju nakon korone – covid 19 iznajmljivao je stan u kojem je živio na predmetnoj nekretnini, te je zbog izgubljenog posla otišao živjeti kod majke u njezin dio stana, kako bi ostvario neki prihod za življenje. Tako je od vremena nakon korone svoj stan iznajmljivao radnicima kroz razdoblje od 3 do 6 mjeseci godišnje i to povremeno. Obratio se banci za stambeni kredit i pitao je koje uvjete mora ispuniti i što mu treba kako bi mogao podići kredit, a banka mu je odgovorila da ako podigne kredit u CHF valuti da mu nije potreban jamac, a ako podigne kredit u eur da mu treba jamac. Nije imao mogućnosti pronaći jamca, zato se odlučio na kredit u CHF. Banka mu je rekla da ispunjava uvjete samo za kredit u CHF. Vezano za valutnu klauzulu od strane banke mu ništa nije objašnjeno, niti je sam nešto posebno pitao. Nije znao da neće svaki mjesec imati istu ratu kredita u kunama. Ne sjeća se što su posebno razgovarali u banci vezano za kamatu. Dobio je otplatni plan, potpisao je Ugovor o kreditu, Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika, pročitao je Ugovor o kreditu. Od strane banke dobivao je obavijesti kada se mijenjala kamatna stopa. Sa bankom je sklopio Ugovor o konverziji. Rata kredita u početku mu je iznosila oko 1.800,00 kn, a kasnije je rata iznosila čak oko 3.000,00 kn. Od strane banke ga nisu obavještavali da zbog promjene kamatne stope i tečaja valute CHF mu se mijenja visina rate u kunama. Nakon konverzije kredita iz CHF u eur rata kredita mu je bila manja nego u razdoblju neposredno prije konverzije. Rata kredita nakon konverzije mu je iznosila otprilike onoliko koliko i na početku kada je podigao kredit, možda malo više.

20.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo vezano za ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope odnosno o ugovorenoj valutnoj klauzuli odnosno da nisu objašnjeni parametri i metoda izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate kao ni u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF. Nije upozoren o rizicima vezanim za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Također, iz njegovog iskaza proizlazi da se tužitelj nije odrekao prava na eventualna potraživanja po osnovi ništetnosti određenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

21. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra HF i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

22. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 NF i ĐF od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

23. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu JF protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

24. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Radnja), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. Sklapanjem Dodatka ugovoru (Radnje) utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

26. Nadalje, navedenom Radnjom – ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedene Radnje, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

27. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Radnja), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

28. I prema pravnom shvaćanju Županijskog suda u Varaždinu izraženom u npr. presudama posl. br. Gž-115/2021-7 od 17. rujna 2023., i Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023., u kojima je izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz čl. 19c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15 (Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun.

29. Recentna odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

30. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

31. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

32. Nesporno je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Predmetni kredit bio je stambeni kredit i utrošen baš za tu svrhu.

33. Neosnovan je zahtjev tužitelja kojim traži da "kao i sve kasnije izmjene te odluke" ne proizvode nikakve pravne učinke tj. da su ništetne. Naime, u tom dijelu odredbe nije sadržana ni kamatna stopa ni valutna klauzula u smislu ništetne odredbe, a tužitelj niti ne tvrdi u postupku da bi postojali neki drugi razlozi ništetnosti, niti se ogu kao takvi izvesti po službenoj dužnosti.

33.1. Neosnovan je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da je dodatak ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016., kojim je provedena konverzija, ništetan, budući da je predmetnim dodatkom provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK) a koji zakon je prošao test ustavnosti. VSRH je u rješenju Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. utvrdio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK) NN 102/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U istom rješenju se navodi i "Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogo brojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz Eur-e. Tužitelj nije dokazao da bi dodatak ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. u vrijeme sklapanja bi bio sklopljen bez prave volje stranaka odnosno da bi isti bio ništetan. A i rješenje VSRH posl. br. Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., između ostalog navodi da "ne može se podredno govoriti i o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog sklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako VSRH u odluci br. Rev-1049/06 od 08. studenog 2006.) što ovdje nije slučaj".

34. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec. 34.1. Vještak je dana 6. siječnja 2024. godine izradio nalaz i mišljenje u kojem je nakon obrade cjelokupne dokumentacije, te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ovog postupka, rekapitulirao sve obrađeno te dao zaključno mišljenje u kojem je naveo:

- pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio iznos od 6.066,15 € /45.705,28 kn..

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 5.703,21 € / 42.970,71 kn

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 83,93 € / 632,30 kn

- iznos isključivo zatezne kamate na više plaćene iznose koji su utvrđeni kao preplata po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i ništetnosti primjene valutne klauzule na dan provedbe konverzije 14.01.2016. iznosi 1.330,30 € / 10.023,15 kn

- iznos priznate i iskorištene preplate iznosi 3.208,24 € / 24.172,47 kn. Ukoliko se prijeboj potraživanja vrši sukladno odredbama ZOO o redoslijedu namirenja tražbina, navedeni iznos trebalo bi umanjiti zatezne kamate kod konačne isplate tužitelju. Ukoliko se radi jednostavni prijeboj, tada potraživanje tužitelja nakon prijeboja (valuta – točka 2 mišljenja) iznosi 2.494,97 € / 18.798,24 kn.

35. Tuženik se podneskom od 1. veljače 2024. godine očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da obračun kamate i obračun tečaja prema obračunu tuženika i vještaka se razlikuju. Tako ističe da je tuženik obračunao 36.677,53 HRK (EUR 4.867,94) – uključene pozitivne i negativne razlike, zatim 9.027,23 HRK (- 1.198,12 EUR) - negativne razlike u ukupnom iznosu. Pozitivne razlike iznose 45.704,76 HRK (6.066,06 EUR). A vještak da je obračunao 45.705,28 HRK (EUR 6.066,15 ) –uključene SAMO pozitivne (Tablica br.5 ). Ispod tablice vještak je napisao da je izračun preplate po kamati napravljen za razdoblje od početka otplate do konverzije kredita, ali izračun je napravio zaključno sa anuitetom koji je dospio 20.12.2013, a ne kao kod preplate po tečaju zaključno sa anuitetom koji je dospio 20.12.2015. Vještak da nije u obzir uzeo cijelo razdoblje do konverzije kredita. A u odnosu na obračun tečaja tuženik da je obračunao: razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 38.141,70 HRK (5.062,27 EUR) – uključene pozitivne i negativne razlike. Negativne razlike u ukupnom iznosu su – 1.948,65 HRK (EUR - 258,63. Pozitivne razlike iznose 40.090,35 HRK ( 5.320,90 EUR). A vještak da je obračunao: 42.338,41 HRK (5.619,27 EUR) – uključene pozitivne i negativne razlike. Negativne razlike iznose -632,30 HRK (-83,93 EUR). Pozitivne razlike vještaku iznose 42.970,71 HRK (5.703,21 EUR). Tuženik tvrdi da je vještak vršio pogrešan obračun obzirom je preplatu po tečaju dobio da je isključivao preplatu po tečaju koja je sadržana u kamati, a obračun preplate po kamati nije vršio do kraja obračuna tj. do konverzije, već je preplatu po kamati računao do 20.12.2013. Prema tuženiku: ukupna preplata po kamati i po tečaju iznosi 74.819,23 HRK (9.930,22 EUR)- uključene pozitivne i negativne razlike, a prema vještaku: ukupna preplata po kamati i po tečaju iznosi 88.043,69 HRK (11.685.41 EUR)-nije uzeo u obzir negativne razlike po kamati već samo po tečaju. Preplata prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR iznosi 24.172,47 HRK (3.208,24 EUR) te je navedeni iznos iskorišten isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Zato tuženik sumnja u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa stoga u cijelosti prigovara financijskom vještačenju. Tuženik ponavlja da je zaključenjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita su izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži, više ne egzistiraju i prestale su važiti. Također, konverzijom kredita ujedno su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja.

36. Vještak se očitovao na prigovore tuženika te je naveo da je u nalazu i mišljenju iznad tablice 5, manje plaćenoga na osnovi razlike po plaćenim kamatama nije ni bilo jer je kamata bila samo veća od početne, osim kod primjene zakonske kamate od 3,23, koja dakle nije posljedica promjene od strane banke, već zakonska intervencija. Kako je zadaća vještaku bila da utvrdi razliku između stvarno naplaćene kamate po CHF kreditu (koja se tijekom otplate kredita uvećavala), iz zadaće nesporno proizlazi da se navedeno nema uzeti u obzir. Dakle, razlika po kamati završava sa anuitetom od 20.12.2013 jer je kasnije u primjeni kamata od 3,23%. I inače, s obzirom da je riječ o zakonskoj intervenciji, nije praksa prikazivati razlike u tom periodu, osim kada je izričito zadano zadaćom (nekada se ističe da se mora uzeti u obzir navedene razlike, a nekada da se i zakonska kamata ima primijeniti na inicijalni otplatni plan). Na prigovor tuženika da je vještak vršio pogrešan obračun obzirom je preplatu po tečaju dobio da je isključivao preplatu po tečaju koja je sadržana u kamati, a obračun preplate po kamati da nije vršio do kraja obračuna tj. do konverzije već do 20.12.2013. vještak je naveo da navedeno nema nikakvo uporište u osnovnoj matematici, budući da je preplata po kamati za razdoblje nakon 20.12.2013 uslijed negativnog rezultata svedena na nulu, iz čega slijedi da je pripadajuća tečajna razlika iste jednaka nuli, te se nema što oduzeti za navedeno razdoblje. Uz to, tuženik u svojoj simulaciji primjenjuje krivi tečaj, odnosno tečaj na dan dospijeća, a ne plaćanja koji je korišten. Zato vještak smatra izračun tuženika pogrešnim uslijed primjene krivih činjeničnih parametara, te vještak ostaje pri svome nalazu i mišljenju u cijelosti, a ne ulazi u dijelove koji su pravne prirode. Ukoliko sud smatra da je potrebno još nešto iskazati ili izračunati, isto ću učiniti u eventualnoj nadopuni.

37. Tužitelj je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, nema primjedbi na isti te je i uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

38. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

39. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te dopunu odnosno očitovanje na prigovore tuženika, jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljiv, potpun, objektivan i obrazložen te izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

40. Prigovor prijeboja istaknut od strane tuženika nije osnovan. Tuženik tvrdi da je prilikom konverzije ugovora o kreditu utvrđen iznos preplate tužitelja, a koji iznos da se koristio za podmirenje budućih dospijevajućih anuiteta po ugovoru o kreditu. Međutim, u konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Tužitelj od tuženika nije primio ništa u odnosu na iznos za koji tuženik traži prijeboj, pa slijedom toga tužitelj ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primio. Zato, po stavu ovog suda ne postoji obveza tužitelja da bi tuženiku, koji nije potrošač, na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91 (čl. 323. st. 1. ZOO/05) dužan nešto vratiti. Zato je prigovor radi prijeboja odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u toč. VII izreke presude.

41. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,39 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,39%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je da su dijelovi odredbi Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i na promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

42. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredaba predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.

43. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

44. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Radnji ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 23. veljače 2007. godine.

45. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 12. studenog 2020., 05. travnja 2023. i 12. ožujka 2025. te za sastav podneska od 11. ožujka 2025., za svaku radnju po 100 bodova te trošak financijskog vještačenja.

45.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 12. studenog 2020., 05. travnja 2023. i 12. ožujka 2025. te za sastav podneska od 11. ožujka 2025., za svaku radnju po 100 bodova, što ukupno iznosi 1.000,00 eura te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, a što sveukupno iznosi 1.500,00 eura.

45.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.t.4., 9.t.1., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa).

46. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da nije uspio sa prigovorom radi prijeboja, a uspio je tek u razmjerno neznatnom dijelu (u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za ništetnost dodatka Ugovoru o kreditu), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, zato je tužitelju priznat parnični trošak u cijelosti.

47. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 23. travnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.