Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3414/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari 1. tužitelja BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelja ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. tužitelja PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. tužiteljice NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje sve zastupaju punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Jeličić & Partneri d.o.o. protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi donošenja presude koja nadomješta Ugovor o kupoprodaji stana, odlučujući o žalbi 1, 2, 3., 4 i 5 tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-232/2024 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. tužitelja IE, 2. tužitelja RE, 3. tužitelja ŽE, 4. tužitelja PE i 5. tužiteljice NE, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 232/2024 od 10. svibnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev 1, 2, 3, 4 i 5 tužitelja radi donošenje presude kojom se nadomješta Ugovor o kupoprodaji stana -etažno vlasništvo E-11, koji u naravi predstavlja stan na visokom prizemlju, označen br.3, u površini od 61,16 m2, pobliže opisanog pod toč.I. izreke presude. Nadalje, naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.393,68 Eura/10.500,00 kn (toč.II. izreke)

2.Protiv navedene presude žale se 1, 2, 3, 4 i 5 tužitelji (dalje tužitelji) zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22,155/23 – dalje: ZPP). Predlažu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3.Žalba tužitelja je neosnovana.

4.Predmet tužbenog zahtjeva tužitelja je donošenje presude kojom se nadomješta (pravilno zamjenjuje) Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, pobliže opisanog u izreci presude.

5.Među stranka tijekom postupka nije bilo sporno kako je između pok. ME i tadašnje Općine Split bio sklopljen Ugovor o korištenju stana koji se nalazi u zgradi (ex Rade Končar broj 72) prizemlje ukupne neto stambene površine 63 m2 s napomenom da je promjena nositelja stanarskog prava s pok. ME izvršena je na temelju suglasnosti Općine Split br.07/UP-I 92/77 od 2. veljače 1977. i Ugovor važi od 1. veljače 1977. Rješenjem o visini stanarine i odluke o priznavanju stanarskog prava pok. ME majci pok. ĐE prednika tužitelja priznato je stanarsko pravo na predmetnom stanu.

6.U konkretnom slučaju radi se nacionaliziranom stanu za koji su mjerodavne odredbe čl.24 i 28 Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96 i 48/98- dalje: ZONS), što znači da stanari imaju pravo na otkup stana, a prijašnji vlasnici naknadu u novcu i obveznicama koja se izračunava temeljem čl.28. ZON:

7.Iz obrazloženje presude suda prvog stupnja proizlazi slijedeće:

-da su tužitelji nasljednici sada pok. EE

-da su djelomičnim rješenjem RH Županije splitsko dalmatinske Ureda za imovinsko pravne poslove pod br. Klas UP–I-942-04/97-01/636 od 17. svibnja 1999., Župskom uredu Gospe od Zdravlja dani u posjed i vlasništvo za cijelo dva stana u zgradi u [adresa] anagrafske oznake 28 za koja je utvrđeno da na njima postoji stanarsko pravo, a koje rješenje je provedeno u zemljišnoj knjizi uknjižbom prava vlasništva u korist

Župskog ureda Gospe od Zdravlja

-da iz Odluke RH splitsko dalmatinske županije Grad Split komisije za stambene poslove Poglavarstva Grada Splita pod br. Klasa 371-01799-01/623 od 24. ožujka 2000. proizlazi da je prednik tužitelja, sada pok. ĐE dana 29. studeni 1999. podnio zahtjev Gradu Splitu za priznavanje položaja nositelja stanarskog prava nakon smrti majke ME preminule **.**.1989., čiji je bio član obiteljskog domaćinstva, time da je prednik tužitelja upućen na Župu Gospe od Zdravlja u Podstrani, kao vlasnika za sklapanje ugovora o najmu.

-da je Grad Split donio odluku 24. ožujka 2000. kojom se pok. predniku tužitelja priznaje svojstvo zaštićenog najmoprimca, iako je stan bio vraćen vlasniku pa navedena odluka nije od značaja za predmetni postupak, osobito što je Grad Split raspolagao vlasništvom kada nikakvih vlasničkih ovlaštenja na tome stanu nije imao, pa ne može se sklopiti ugovor o zaštićenoj najamnini jer je stan vraćen u posjed i vlasništvo.

-da iz presude posl. br. IP-4584/99 proizlazi da je j Župski ured Gospe od Zdravlja u Podstrani, kao tužitelji podnio tužbu naspram prednika tužitelja pok. ĐE radi iseljenja i ispražnjenja predmetnog stana, koji je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen kao neosnovan

-da Odluke Splitsko dalmatinske županija Grad Split komisija za stambene poslove Poglavarstva Grada Splita pod br. Klasa 371-01/99-01/623 od 24. ožujka 2000 g. proizlazi tuženik je dana 29. studeni 1999 g. podnio zahtjev Gradu Splitu za priznavanje položaja nositelja stanarskog prava nakon smrti majke mu ME preminule **.**.1989. čiji je bio član obiteljskog domaćinstva, time da je tuženik upućen na Župu Gospe od Zdravlja u Podstrani kao vlasniku za sklapanje ugovora o najmu.

8.Polazeći od iznesenog, sud prvog stupnja zaključuje da je pok. prednik tužitelja ĐE donošenjem Odluke RH splitsko dalmatinske županije Grad Split komisije za stambene poslove Poglavarstva Grada Splita pod br. Klasa 371-01799- 01/623 od 24. ožujka 2000. saznao za vlasništvo predmetnog stana međutim isti nije zaključio Ugovor o najmu stana, dakle nije postupio sukladno čl.24 ZON i čl.13 Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine (NN 69 /97.) koji je ovlašten prodavati nacionalizirane i konfiscirane stanove ranijim nositeljima stanarskog prava odnosno zaštićenim najmoprimcima niti je podnio zahtjev za otkup predmetnog stana sukladno odredbi čl. 24 ZON pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo.

9.Pored toga, sud prvog stupnja utvrđuje da iz cjelokupne pisane dokumentacije koja prileži spis proizlazi kako prednik tužitelja nije zatražio zaključenje ugovora o najmu kada je stupio na snagu Zakon o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96. dana 5. studenog 1996, a tužitelji nisu dokazali da postoje opravdani razlog zbog kojeg pok. prednik u primjerenom i razumnom roku nije podnio zahtjev za sklapanjem ugovora o najmu ili tim u vezi odgovarajuću sudsku zaštitu budući tužitelji slijede njegovu pravnu poziciju, da je u razdoblju od dana kada je na snagu stupio ZNS do podnošenja predmetne tužbe proteklo sedamnaest godina, pa je nesporno izgubio zakonom stečena prava (zaštićenog ) najmoprimca pa i tako i koristi stana plaćanjem zaštićene najamnine. Svako drugo tumačenje obzirom na utvrđene činjenice u konkretnom slučaju dovelo bi do narušavanja ravnoteže interesa s jedne strane tužitelja, ali s druge strane vlasnika nekretnine, jer se ne može od vlasnika nekretnine zahtijevati da u nedogled prihvaća neizvjesnost hoće li i kada bivši nositelj stanarskog prava podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora, a kroz koje vrijeme vlasnici nekretnine ne bi mogli urediti odnose korištenja navedenog stana na propisani način.

9.Polazeći od iznesenih utvrđenja odbija zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci presude.

10.Odluka suda prvog stupnja osnovana je, ali iz drugih materijalnopravnih razloga.

11. Kako bi to proizlazilo iz obrazloženja pobijane odluke sporno je, je li pok. prednik tužitelja ĐE podnio zahtjev za otkup stana u smislu odredbe čl. 24. ZON jer prema stanju zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine upisan je Župski ured Gospe od Zdravlja Podstrana, kao i aktivna legitimacija tužitelja.

12. Naime, čl. 24. st. 2. ZONS je propisano da Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju ugovor o prodaji stana pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 27/91, 6/92, 8/92, 33/92, 43/92-pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 11/97, 103/97, 68/98, 163/98, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02 - dalje: ZPS).

13. Stupanjem na snagu ZOPS nositelji stanarskog prava su sukladno odredbi čl. 4. toga zakona mogli podnijeti zahtjeve za otkup stana.

14. Iz sadržaja spisa proizlazi slijedeće:

- da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila majka prednika tužitelja, sada pok. ĐE , ME

-da je prednik tužitelja 30.ožujka 1997. podnio zahtjev za otkup stana, koji zahtjev je zajedno s priloženom dokumentacijom izgorio u požaru zgrade u kojoj je djelovala Služba za otkup stanova

-da je prednik tužitelja u postupku rekonstrukcije uništene dokumentacije, kao i svi drugi podnositelji zahtjeva, pozvan obnoviti zahtjev u razdoblju od 27. listopada do 15. prosinca 1997., što je isti i učinio

-da je Odlukom Komisije za stambene poslove Poglavarstva Grada Splita od 24. ožujka 2000. utvrđeno de je pok. predniku tužitelja na dan stupanja na snagu Zakona o najmu stanova stekao pravni položaj nositelja stanarskog prava (očito se radilo o pravnom položaju najmoprimca) na stanu u [adresa], koje rješenje je deklaratornog karaktera

-da je prednik tuženika Fond za naknadu oduzete imovine rješenjem od 14. svibnja 2013. odbio prednika tužitelja, sada pok. ĐE sa zahtjevom za sklapanje Ugovora o otkupu stana, a nakon čega je isti dana 2. kolovoza 2013. podnio predmetnu tužbu radi donošenje presude koja nadomješta Ugovor o prodaji predmetnog stana

-da tuženik tijekom postupka nije sporio da je prednik tužitelja, pok. ĐE tada nadležnom tijelu (Gradu Splitu) podnio zahtjev za otkup predmetnog stana.

15.Odredbom čl. 22. st. 3. ZON propisano je da prijašnjem vlasniku nacionaliziranog stana pripada pravo na naknadu, a stanaru pripada pravo na otkup, dok je čl. 24. istog zakona propisano da zahtjev za otkup stanar podnosi Fondu, te da Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju ugovor o prodaji stana pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova.

16. Prema odredbi čl. 25. istog Zakona ukoliko Fond odbije sa stanarom sklopiti ugovor o prodaji stana, stanar ima pravo radi ostvarenja svog prava na otkup podnijeti tužbu nadležnom općinskom sudu, dok će pravomoćna odluka suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev stanara za otkup stana u cijelosti zamijeniti ugovor o prodaji stana.

17. Fond za naknadu oduzete imovine nastavio je djelovati u sklopu Ministarstva financija Republike Hrvatske temeljem čl. 3. i 4. Zakona o prestanku važenja Zakona o fondu za naknadu oduzete imovine ("Narodne novine" broj 117/17.).

18. U pogledu prirode rokova koji su propisani odredbom čl. 24. st. 1. ZON valja reći da je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3031/04 od 8. rujna 2005. godine, U-III-2082/2007 od 4. lipnja 2008. godine i U-III-4640/2008 od 9. svibnja 2012. godine zauzet stav da tromjesečni rok za otkup stana nije prekluzivni rok, već instruktivni rok kojemu je svrha zaštita interesa stanara kako bi se jasno odredio titular prava vlasništva i da to u prvom redu budu osobe koje su u tom društvenom stanu stanovale. Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio je i mišljenje da one osobe koje za vrijeme trajanja tog roka nisu imale odluku kojom im se priznaje stanarsko pravo, nisu niti bile titulari te zakonske odredbe čl. 24. st. 2. Zakona o naknadi, jer im je tek kasnije odlukom suda priznato stanarsko pravo.

19.Imajući u vidu izneseno, pogrešan je stav suda prvog stupnja da prednik tužitelja, sada pok. ĐE nije podnio zahtjev za otkup stana, odnosno da nije postupio sukladno odredbi čl. 25. ZON i čl. 13. ZON, poglavito kod činjenice da je prednik tuženika Fonda za naknadu oduzete imovine rješenjem od 14. svibnja 2013. odbio sada pok. ĐE sa zahtjevom za sklapanje Ugovora o otkupu stana, a nakon čega je isti dana 2. kolovoza 2013. podnio predmetnu tužbu.

20. No unatoč pogrešnom pravnom stavu suda prvog stupnja, prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je valjalo odbiti jer tužitelji nemaju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju.

21. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je prednik tužitelja sada pok. ĐE tijekom postupka preminuo da su tužitelji stupili u parnicu kao njegovi nasljednici, na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu poslovni broj O-797/19 od 11. veljače 2020.

22. Tužitelji dakle nisu stanari niti su tvrdili da su imali pravni položaj članova obiteljskog domaćinstava stanara (čl.12. Zakona o prodaji stanova ("Narodne novine" broj:43/92,69/92,87/92,25/93,48/93,2/94,44/94,47/94,58/95,11/96,11/97,68/98,96/99, 12/00, 94/01 i 78/92-dalje ZPS)) već smatraju da im kao nasljednicima pok. nositelja stanarskog prava pripada pravo na otkup.

23. Pravo na otkup stana u ovom slučaju valja riješiti primjenom Zakona o prodaji stanova, uređuje uvjete prodaje stanova danih na korištenje na temelju stanarskoga prava.

24. Mjerodavne odredbe ZPS glase kako slijedi:

- čl. 4.: Svaki nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom, odnosno vlasniku (u daljem tekstu: prodavatelj) ... a prodavatelj ga je dužan prodati Čl. 6.: Stan ima pravo kupiti stanar pod uvjetima Zakona o prodaji stanova, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva ... .

-suglasnost iz čl. 4. st. 1. ZSP daje se na ugovoru ili u posebnoj ispravi uz ovjereni potpis. U slučaju uskrate suglasnosti odlučuje se u sudskom postupku.

- čl. 9.: Prodavatelj je dužan sklopiti ugovor s kupcem najkasnije u roku 60 dana od dana podnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora. Ako prodavatelj na zahtjev kupca ne sklopi ugovor u roku iz stavka 1. ovoga članka, kupac ima pravo pokrenuti postupak i zatražiti od suda presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor.

25. U konkretnom slučaju pravo na kupnju stana imao je prednik tužitelja, sada pok. GE, kao nositelj stanarskog prava

26.Ustaljena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da je pravo na kupnju stana, u smislu odredaba ZPS, strogo osobno pravo koje se ne može prenositi na treće osobe, pa koje, slijedom toga, ne može prijeći ni na (zakonske) nasljednike na temelju zakonskog nasljeđivanja. Ukoliko to pravo za života nije konzumirano od strane ovlaštenika prava, ono prestaje njegovom smrću (u tom smislu i odluke broj Rev 1772/2017-2 od 1. rujna 2020., Rev 2935/2015-2 od 29. travnja 2020., Revx 1133/14-2 od 16. lipnja 2015. i dr.).

27.Osnovna intencija za donošenje ZPS i uređivanje stambenih odnosa u smislu toga Zakona u pogledu društvenih stanova na kojima su postojala stanarska prava iscrpljivala se u pružanju mogućnosti (u procesu pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo na stanovima na kojima su postojala stanarska prava) da se na dotadašnjem društvenom vlasništvu jasno odredi titular prava vlasništva i da to, u prvom redu, budu osobe koje su stanove i ranije zakonito koristile: one koje su na stanu imale stanarsko pravo.

28.Samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana nositelj stanarskog prava nije stekao imovinu koja bi mogla biti predmet nasljeđivanja. Nasljednik bi mogao naslijediti imovinsko pravo, odnosno imovinu ostavitelja koja je postojala u času smrti ostavitelja ( Rev-x 1133/14-2 od 16. lipnja 2015.)

29.Kod činjenice da je prednik tužitelja sada pok. GE umro u tijeku ovog postupka, zbog čega je njegovo eventualno pravo na otkup spornog stana ostalo nerealizirano, nema zakonskih pretpostavki na temelju kojih bi tužitelji, kao njegovi zakonski nasljednici postupak mogli uspješno okončati, poglavito kod činjenica da tijekom postupka nisu tvrdili niti dokazivali da spadaju u krug osoba iz čl. 6. ZPS.

30.Nasljednik stanara koji je pokrenuo postupak za otkup stana ne može s uspjehom nastaviti taj postupak a podnošenjem zahtjeva za otkup stana nositelj stanarskog prava nije stekao imovinu koja bi mogla biti predmetom nasljeđivanja u smislu odredbe čl.5.st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15.- dalje. ZN) jer se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti.

31.Prema odredbi čl. 1. Protokola br. 1. Konvenciji svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32.Polazeći od navedenog teksta potrebno je prvo ocijeniti može li se pravo na otkup stana na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo smatrati „vlasništvom“ u širem smislu riječi, zaštićenim odredbom čl. 1. Protokola br. 1., pa u tom smislu i nasljedivim pravom po Zakonu o nasljeđivanju.

33.Prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava „vlasništvo“ može biti „postojeće vlasništvo“ ili „imovina“, uključujući potraživanja, u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem „legitimno očekivanje“ (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvarena, to jest, da će dobiti djelotvorno uživanje prava vlasništva (tako u predmetima …, br. 39794/98, ECHR 2002-VII, stavak 69. i …, br. 44912/98, stavak 35., ECHR 2004-IX).

34.U konkretnom slučaju u trenutku smrti prednik tužitelja nije imao dovoljan vlasnički interes koji bi predstavljao „vlasništvo“ u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (tako: S., stavak 122.).

35.Iz sadržaja spisa proizlazi da je zahtjev prednika tužitelja, sada pok. ĐE za sklapanjem Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana odbijen (pa zahtjev nije realiziran sklapanjem Ugovora) niti je prednik tužitelja ishodio sudsku presudu koja bi bila valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva. Drugim riječima prednik tužitelja u trenutku smrti nije imao takva prava koja se u smislu tumačenja odredbe čl. 1. Protokola smatraju vlasničkim pravima, jer nije bio vlasnik, a nije imala ni valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva. S obzirom na iznijeto, uvažavajući u cijelosti praksu Europskog suda za ljudska prava, proizlazi da ostavitelj nije imao u trenutku smrti nikakva „legitimna očekivanja“ u vezi s predmetnim stanom, a koja bi širim tumačenjem mogla biti podvedena pod pojam vlasništva i koja bi bila nasljedivo imovinsko pravo.

36. Tužitelji su žalbom pobijali presudu u cijelosti, dakle i u odluci o trošku sadržanu u točki III. izreke presude, a koju je odluku sud prvog stupnja donio primjenom odredbe čl.154.st.1. u vezi s čl.155.st.1. ZPP. Tužitelji nisu naveli druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl.365.st.2. ZPP)

37.Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl.368.st.2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

38.Tužitelji nisu uspjeli sa žalbom pa im ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl.154.st.1. u svezi čl. 166.st.1. ZPP).

U Zagrebu 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović