Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1403/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Novačiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: P-357/2021-32 od 30. rujna 2024., na sjednici vijeća 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: P-357/2021-32 od 30. rujna 2024. u točkama I., II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tuženika izjavljena protiv točaka III. i V. izreke pobijane presude kao nedopuštena.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj: 9011896991 od 14. rujna 2006. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (dalje: CHF), kao i dio odredbe čl.12.9. navedenog Ugovora koji glasi: „…upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.763,02 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose. Točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 1. navedenog Ugovora koji glasi: „… iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.988,98 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.562,50 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2024. do isplate, dok je točkom V. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška (do zatraženog iznosa od 2.125,00 EUR) kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te mu dosudi troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je neosnovana, a djelomično nedopuštena.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredaba čl. 1., čl. 7.2. i čl. 12.9. Ugovora o kreditu broj: 9011896991 od 14. rujna 2006. sklopljenog između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojima je ugovoren iznos kredita, zatim otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da je korisnik kredita upoznat i informiran o mogućim promjenama i rizicima promjene tečaja CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 2.763,02 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a koje je tužitelj platio temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, te provedenim financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je između tužitelja i tuženika 14. rujna 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9011896991 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.998,98 CHF po srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1.), s rokom otplate 84 mjeseca, kojim je u čl. 7.2. ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u čl. 12.9. da je korisnik kredita upoznat i informiran o mogućim promjenama i rizicima promjene tečaja CHF

- da se radi o potrošačkom kreditu, koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio 19. rujna 2013.

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu polovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., iz čijeg sadržaja jasno proizlazi da su ugovorne odredbe kojima su iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu CHF ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a za koja utvrđenja je prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača

(NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14)

- da je prema nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje knjigovodstveno-financijske struke Marijane Matijević, dipl.ing.agr. iz Mentat d.o.o. Bjelovar, u razdoblju od listopada 2006. do otplate kredita u rujnu 2013. tužitelj na ime razlike više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita platio više 20.817,92 kn, odnosno 2.763,02 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa do podnošenja predmetne tužbe 24. rujna 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a).

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da je korisnik kredita upoznat i informiran o mogućim promjenama i rizicima promjene tečaja CHF, što je utvrđeno točkom I. izreke presude, te imajući u vidu precizirani tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 9. srpnja 2024. kojim s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF traži iznos od 2.763,02 EUR, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje, obvezao je tuženika točkom II. izreke presude isplatiti tužitelju navedeni iznos na ime vraćanja stečenog bez osnove, primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a, sa zateznim kamatama na utvrđene pojedinačne iznose primjenom odredbe čl. 1115. istog Zakona, dok je točkom III. izreke presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu, kojom je samo definiran iznos kredita.

8. Tuženik u žalbi ističe da je automatskim pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da je kolektivnom zaštitom osigurana preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, te da tek u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja, odnosno u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Podsjeća da je dužnost suda, prije zaključenja prethodnog postupka, upozoriti stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza radi dokazivanja ne(osnovanosti) merituma, odnosno dužnost suda da iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

9. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je tuženik, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

10. U konkretnom slučaju, tuženik je radi utvrđivanja da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, u odgovoru na tužbu predložio samo dokaz - uvid u Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, te na pripremnom ročištu 6. lipnja 2022. prije zaključenja prethodnog postupka saslušanje svjedokinje PBU na okolnost informiranosti potrošača o spornim odredbama Ugovora o kreditu te potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu, međutim, na ročištu za glavnu raspravu 14. veljače 2024. tuženik je odustao od tog dokaznog prijedloga, pa se neosnovano u žalbi poziva na načelo otvorenog pravosuđenja i dužnost suda da upozori stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza, ovo tim više što je tijekom cijelog postupka bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku.

11. Kako dakle tuženik nije dokazao da je o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarao s tužiteljem niti da je tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu, te imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) zaključio da su sporne ugovorne odredbe iz čl. 7.2. i čl. 12.9. Ugovora o kreditu nepoštene odnosno ništetne.

11.1. Protivno žalbenim navodima tuženika, kraj činjenice da isti tijekom postupka nije dokazao okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite interese i prava potrošača, prvostupanjski sud nije ponovno trebao provoditi test poštenosti niti utvrđivati da je ugovaranje spornih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je to pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, pa je pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

12. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužitelja jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju financijske vještakinje, a istovremeno je zanemario njegove prigovore da je nalaz i mišljenje pogrešno sačinjen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF, te prigovore o negativnom tečajnim razlikama.

12.1. Neosnovano tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještakinji da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj (pri čemu ističe da nije imao u ponudi kreditni proizvod u HRK), jer je jedino o početnom tečaju tužitelj bio informiran od strane tuženika, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu i ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

12.2. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženik u konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu tečajnu razliku nije na određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno nije podnio niti protutužbu (što tuženik ne osporava u žalbenom postupku), već je samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga i u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

13. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa, a polazeći od Objedinjenog pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzela je stav prema kojem zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10), pa do podnošenja predmetne tužbe 24. rujna 2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

14. Također, protivno žalbenim navodima tuženika, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe.

15. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te žalbeni navodi tuženika kojima odluku o troškovima osporava u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari nisu osnovani. Također, nije osnovan ni žalbeni navod tuženika kojim osporava tužitelju dosuđeni trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude navodeći da isti nije bio potreban, obzirom da se radi o ročištu na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.), pa tužitelju za to ročište sukladno Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) pripada pravo na 50 bodova, odnosno dosuđenih 100,00 EUR. U odnosu na ostale priznate i dosuđene troškove postupka tužitelju, tuženik u žalbi nije iznio nikakve konkretne razloge osporavanja, pa kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

16. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, a nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točkama I., II. i IV. izreke.

17. Žalba tuženika izjavljena protiv točaka III. i V. izreke pobijane presude je nedopuštena sukladno odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a, obzirom da je u tom dijelu odbijen dio zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti i naknadu troškova postupka, pa tuženik nema pravni interes za podnošenje žalbe u tom dijelu, slijedom čega je istu sukladno odredbi čl. 367. st. 1. ZPP-a valjalo odbaciti.

18. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer