REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-442/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać Ručević predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Petar Crnov, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž - 379/2021-3 od 25. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu broj P - 591/2019-25 od 15. srpnja 2021., u sjednici održanoj 23. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru broj Gž - 379/2021-3 od 25. svibnja 2022. i presuda Općinskog suda u Đakovu broj P - 591/2019-25 od 15. srpnja 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

III. O troškovima nastalim u povodu revizije, odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 32.886,65 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose točno navedene u izreci prvostupanjske presude, a temeljem utvrđenja da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 24. travnja 2007. za iznos kredita od 20.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke kao i odredbe o valutnoj klauzuli. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju iznos od 8.875,00 kuna sa zateznom kamatom od 15. ožujka 2021. do isplate.

2. Rješenjem ovog suda broj: Revd - 4015/2022-2 od 7. prosinca 2022. tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja: "Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?"

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je zbog prethodno naznačenog pitanja podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se odbije kao neosnovana.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača na isplatu iznosa od 32.886,65 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnom osnovu ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 24. travnja 2007. za iznos kredita od 20.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke kao i odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Kod utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi nižestupanjski sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 2221/18 od 3. rujna 2019.), te odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 249/14 od 9. travnja 2015.) kojima je utvrđeno postupanje suprotno odredbama čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03- dalje: ZZP/03), odnosno od 7. kolovoza 2007. suprotno odredbama čl. 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07) i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO).

9. Ujedno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev temeljem pravnog shvaćanja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji nisu dužni provoditi dokaze predložene po tuženiku, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 138.a ZZP/07, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14,110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a u svezi čl. 502.a ZPP-a.

10. Tuženik naznačenim pitanjem osporava izravnu primjenu odluka suda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženik predložio upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama (radnika tuženika ŽR, koji je prema navodima tuženika sudjelovao u postupku prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora). Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. U skladu s prethodno izloženim potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku, pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku.

12. Kod odgovora na navedeno pitanje treba reći da čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) glasi: „...ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača... (...) ...ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati...“. U prethodno citiranom kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka. S druge strane, u ovom postupku, tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni, jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi mogli utjecati na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

13. Prema shvaćanju ovog suda (pravno shvaćanje iznijeto u odlukama broj: Rev- 120/2023-2 od 28. veljače 2023, Rev- 1279/2022-2 od 14. veljače 2023, Rev- 1074/2023-2 od 23. siječnja 2024. i dalje, koje je u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredbi, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženiku nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

14. S obzirom na navedeno (kao odgovor na pitanje koje je rješenjem ovog suda tuženiku dopušteno), osnovano revident smatra da se citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu saslušaju određeni svjedoci, između kojih je i radnik tuženika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, a sud je odbio taj dokazni prijedlog tuženika.

15. U konkretnom slučaju tuženik je predložio saslušati svjedoke upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama, te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, dok su nižestupanjski sudovi odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, čime su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i pravilnu primjenu citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

16. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

17. U ponovnom postupku potrebno je utvrditi činjenice odlučne za primjenu materijalnog prava u smislu izloženog pravnog shvaćanja ovog suda, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

18. Ukinuta je i odluka o troškovima postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

19. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl.155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Goranka Barać Ručević