Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-855/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Kožiću, odvjetniku iz Ivanca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 347/2023-16 (P-205/2019) od 26. travnja 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-347/2023-16 (P- 205/2019) od 26. travnja 2024.:
- potvrđuje u dijelu točke I. izreke presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati zatezne kamate i to na iznose od:
3,66 EUR od 30.11.2007.
3,66 EUR od 31.12.2007.
3,66 EUR od 31.1.2008.
3,66 EUR od 29.2.2008.
3,66 EUR od 31.3.2008.
3,66 EUR od 30.4.2008.
7,32 EUR od 31.5.2008.
5,59 EUR od 30.6.2008.
pa sve do 29. rujna 2015., po stopi koja u razdoblju od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. iznosi 15 % godišnje, u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,
- potvrđuje u dijelu točke II. izreke presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati zatezne kamate i to na iznose od:
0,06 EUR od 31.3.2008.
0,64 EUR od 30.4.2008.
0,63 EUR od 30.6.2008.
6,51 EUR od 31.10.2008.
2,73 EUR od 30.11.2008.
9,03 EUR od 31.12.2008.
10,00 EUR od 31.1.2009.
10,44 EUR od 28.2.2009.
9,23 EUR od 31.3.2009.
9,46 EUR od 30.4.2009.
7,62 EUR od 31.5.2009.
6,26 EUR od 30.6.2009.
6,62 EUR od 31.7.2009.
7,34 EUR od 31.8.2009.
7,27 EUR od 30.9.2009.
6,55 EUR od 31.10.2009.
7,91 EUR od 30.11.2009.
9,00 EUR od 31.12.2009.
10,55 EUR od 31.1.2010.
10,19 EUR od 28.2.2010.
12,29 EUR od 31.3.2010.
11,89 EUR od 30.4.2010.
12,67 EUR od 31.5.2010.
19,40 EUR od 30.6.2010.
18,02 EUR od 31.7.2010.
20,70 EUR od 31.8.2010.
19,34 EUR od 30.9.2010.
17,15 EUR od 31.10.2010.
21,77 EUR od 30.11.2010.
27,64 EUR od 31.12.2010.
23,49 EUR od 31.1.2011.
24,94 EUR od 28.2.2011.
23,09 EUR od 31.3.2011.
23,42 EUR od 30.4.2011.
31,30 EUR od 31.5.2011.
31,47 EUR od 30.6.2011.
37,93 EUR od 31.7.2011.
34,61 EUR od 31.8.2011.
30,98 EUR od 30.9.2011.
30,59 EUR od 31.10.2011.
30,31 EUR od 30.11.2011.
102,48 EUR od 29.2.2012.
32,71 EUR od 31.3.2012.
33,41 EUR od 30.4.2012.
33,90 EUR od 31.5.2012.
33,09 EUR od 30.6.2012.
33,30 EUR od 31.7.2012.
32,69 EUR od 31.8.2012.
31,37 EUR od 30.9.2012.
32,78 EUR od 31.10.2012.
33,45 EUR od 30.11.2012.
32,98 EUR od 31.12.2012.
30,33 EUR od 31.1.2013.
32,58 EUR od 28.2.2013.
32,78 EUR od 31.3.2013.
31,90 EUR od 30.4.2013.
29,16 EUR od 31.5.2013.
29,09 EUR od 30.6.2013.
93,21 EUR od 30.9.2013.
63,86 EUR od 30.11.2013.
32,73 EUR od 31.12.2013.
29,93 EUR od 31.1.2014.
30,67 EUR od 28.2.2014.
30,43 EUR od 31.3.2014.
29,61 EUR od 30.4.2014.
29,35 EUR od 31.5.2014.
29,47 EUR od 30.6.2014.
30,39 EUR od 31.7.2014.
31,17 EUR od 31.8.2014.
31,01 EUR od 30.9.2014.
31,68 EUR od 31.10.2014.
32,14 EUR od 30.11.2014.
31,87 EUR od 31.12.2014.
32,23 EUR od 31.1.2015.
32,24 EUR od 28.2.2015.
32,23 EUR od 31.3.2015.
32,24 EUR od 30.4.2015.
32,23 EUR od 31.5.2015.
32,23 EUR od 30.6.2015.
32,24 EUR od 31.7.2015.
32,23 EUR od 31.8.2015., sve do 29. rujna 2015.
te 32,23 EUR od 30. rujna 2015. do 29. veljače 2016.
sve po stopi koja u razdoblju od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. iznosi 15 % godišnje, u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. veljače 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana
- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 34,86 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose u razdoblju od 30. rujna 2015. do plaćanja i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 2.106,64 EUR sa zateznim kamatama u razdoblju od 30. rujna 2015. do plaćanja na način da se ti dijelovi tužbenog zahtjeva odbijaju u cijelosti,
- preinačuje u točki IV. rješenja kojom je odlučeno o parničnom trošku i rješava se: Svaka stranka u ovom postupku snosi svoje troškove postupka.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 523,41 EUR (petsto dvadeset tri eura i četrdeset jedan cent).
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
«I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju DU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora isplati iznos od 34,86 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
3,66 EUR od 30.11.2007.
3,66 EUR od 31.12.2007.
3,66 EUR od 31.1.2008.
3,66 EUR od 29.2.2008.
3,66 EUR od 31.3.2008.
3,66 EUR od 30.4.2008.
7,32 EUR od 31.5.2008.
5,59 EUR od 30.6.2008.
pa sve do isplate a u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju DU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita isplati iznos od 2.106,64 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
0,06 EUR od 31.3.2008.
0,64 EUR od 30.4.2008.
0,63 EUR od 30.6.2008.
6,51 EUR od 31.10.2008.
2,73 EUR od 30.11.2008.
9,03 EUR od 31.12.2008.
10,00 EUR od 31.1.2009.
10,44 EUR od 28.2.2009.
9,23 EUR od 31.3.2009.
9,46 EUR od 30.4.2009.
7,62 EUR od 31.5.2009.
6,26 EUR od 30.6.2009.
6,62 EUR od 31.7.2009.
7,34 EUR od 31.8.2009.
7,27 EUR od 30.9.2009.
6,55 EUR od 31.10.2009.
7,91 EUR od 30.11.2009.
9,00 EUR od 31.12.2009.
10,55 EUR od 31.1.2010.
10,19 EUR od 28.2.2010.
12,29 EUR od 31.3.2010.
11,89 EUR od 30.4.2010.
12,67 EUR od 31.5.2010.
19,40 EUR od 30.6.2010.
18,02 EUR od 31.7.2010.
20,70 EUR od 31.8.2010.
19,34 EUR od 30.9.2010.
17,15 EUR od 31.10.2010.
21,77 EUR od 30.11.2010.
27,64 EUR od 31.12.2010.
23,49 EUR od 31.1.2011.
24,94 EUR od 28.2.2011.
23,09 EUR od 31.3.2011.
23,42 EUR od 30.4.2011.
31,30 EUR od 31.5.2011.
31,47 EUR od 30.6.2011.
37,93 EUR od 31.7.2011.
34,61 EUR od 31.8.2011.
30,98 EUR od 30.9.2011.
30,59 EUR od 31.10.2011.
30,31 EUR od 30.11.2011.
102,48 EUR od 29.2.2012.
32,71 EUR od 31.3.2012.
33,41 EUR od 30.4.2012.
33,90 EUR od 31.5.2012.
33,09 EUR od 30.6.2012.
33,30 EUR od 31.7.2012.
32,69 EUR od 31.8.2012.
31,37 EUR od 30.9.2012.
32,78 EUR od 31.10.2012.
33,45 EUR od 30.11.2012.
32,98 EUR od 31.12.2012.
30,33 EUR od 31.1.2013.
32,58 EUR od 28.2.2013.
32,78 EUR od 31.3.2013.
31,90 EUR od 30.4.2013.
29,16 EUR od 31.5.2013.
29,09 EUR od 30.6.2013.
93,21 EUR od 30.9.2013.
63,86 EUR od 30.11.2013.
32,73 EUR od 31.12.2013.
29,93 EUR od 31.1.2014.
30,67 EUR od 28.2.2014.
30,43 EUR od 31.3.2014.
29,61 EUR od 30.4.2014.
29,35 EUR od 31.5.2014.
29,47 EUR od 30.6.2014.
30,39 EUR od 31.7.2014.
31,17 EUR od 31.8.2014.
31,01 EUR od 30.9.2014.
31,68 EUR od 31.10.2014.
32,14 EUR od 30.11.2014.
31,87 EUR od 31.12.2014.
32,23 EUR od 31.1.2015.
32,24 EUR od 28.2.2015.
32,23 EUR od 31.3.2015.
32,24 EUR od 30.4.2015.
32,23 EUR od 31.5.2015.
32,23 EUR od 30.6.2015.
32,24 EUR od 31.7.2015.
32,23 EUR od 31.8.2015.
32,23 EUR od 30.9.2015.
pa sve do isplate a u roku od 15 dana.»
1.1. Prvostupanjski sud donio je i rješenje čija izreka glasi:
»III Dopušta se objektivna preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 16. veljače 2024. kojim se tužbeni zahtjev usklađuje s Nalazom vještaka na način da se sa iznosa od 2.106,65 eura (dvije tisuće sto šest eura i šezdeset pet centi) povećava na iznos od 2.141,50 eura (dvije tisuće sto četrdeset jedan euro i pedeset centi), pa se dakle povećava za iznos od 34,85 eura (trideset četiri eura i osamdeset pet centi). IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.284,89 eura (dvije tisuće dvjesto osamdeset četiri eura i osamdeset devet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate a u roku od 15 dana.»
2. Protiv presude i dijela rješenja kojim je odlučeno o trošku postupka žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u sporovima male vrijednosti.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 27. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-4326460 za iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita
- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,95 % godišnje
- da su se stranke odredbom članka 2. Ugovora o kreditu suglasile da je redovna kamata promjenjiva i to u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora
- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene
- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF
- su tužitelj i tuženik 12. veljače 2016. sklopili Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK/15).
6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07.; dalje: ZZP/07) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne na temelju članka 102. stavak. 1. toga zakona.
7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platio ukupno 34,86 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita, a zbog tečajne razlike je platio ukupno 2.106,64 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedene iznose tužitelju plati na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.284,89 eura.
8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.
8.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
8.2. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
8.3. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.
8.4. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, jer je propustio izvesti dokaze koje je tuženik predložio. Tuženik je na okolnost da je sa tužiteljem pregovarano o spornim ugovornim odredbama predložio saslušanje tuženikovog zastupnika, ali je od tog dokaza odustao tijekom postupka. Tuženik je također predložio izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika, a što je prvostupanjski sud odbio provesti. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. istaknuo da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio izvesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Druge dokaze osim navedenih tuženik nije niti predlagao pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama koje su utvrđene ništetnim. Stoga navedeni žalbeni razlog nije osnovan.
8.5. Što se tiče žalbenih tvrdnji o tome da je prvostupanjski sud donio presudu kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, treba reći da je tuženik u pravu kada smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno i da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile način na koji će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja ugovora. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u presudi poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., a kojeg prihvaća i ovaj sud, izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te zaštititi izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. U odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,95%. Odlukom suda ili koje druge vlasti nije intervenirano u predmetni odnos na način da se presudom dopunjava predmetni ugovor tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope. Takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama zakona koji su se primjenjivali na predmetni ugovor. Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, stranke su imale mogućnost pregovaranja radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Međutim, takvi pregovori su izostali i nije došlo do ugovaranja zakonitog mehanizma promjene kamatne stope pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je visinu tužiteljeve tražbine vještačenjem utvrdio na osnovi početno ugovorene kamatne stope.
8.6. Tuženik se nadalje žali navodeći da prvostupanjski sud niti nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stav da je tužitelj u pogledu predmetnog Ugovora o kreditu nastupao u svojstvu potrošača, a teret dokaza je bio na tužitelju. Prvostupanjski sud je saslušanjem tužitelja utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sa tuženikom sklopio radi izgradnje obiteljske kuće te da u to vrijeme nije imao obrt ili trgovačko društvo, a bio je zaposlen u firmi Samuk GM Čakovec. Iz navedenog, a primjenom članka 3. alineja 9. ZZK/07 proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nastupao kao fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti pa se stoga, budući da tuženik nije dokazao suprotno, tužitelja u smislu spomenutog članka 3. alineja 9. ZZK/07 treba smatrati potrošačem.
8.7. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. VSRH Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule je počeo teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine budući da je njegova tužba podnesena 5. lipnja 2019. čime je prekinut tijek zastare. Opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. pa je vidljivo da ni tu nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine zbog čega navedeni žalbeni razlog nije osnovan.
8.8. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.
8.9. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem usvojio preinaku tužbenog zahtjeva koju je tužitelj izvršio podneskom od 16. veljače 2024. usklađujući visinu tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka na način da je dotadašnji tužbeni zahtjev koji je glasio na iznos od 2.106,65 eura povećao na iznos od 2.141,50 eura. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 190. stavak 2. ZPP-a budući da je tužitelj visinu svoje tražbine saznao nakon provedenog financijskog vještačenja pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.
9. Tuženik se nadalje žali navodeći da tužitelj nema pravo na nikakav povrat obzirom da su stranke sklopile Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno ZID ZPK/15.
9.1. Taj žalbeni razlog je djelomično osnovan.
9.2. Stupanjem na snagu ZID ZPK/15 dodana je Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 78/15) glava IV.a naziva Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF te članci 19.a do 19.k. Člankom 19.a. određeno je da se tom glavom uređuju obveze vjerovnika i potrošača:
- u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR,
- u postupku konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR i
- u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu iz podstavaka 1. i 2. ovoga stavka iz tražbine denominirane u CHF u denominiranu u EUR odnosno iz tražbine denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR (stavak 1.),
a prema stavku 2. istog članka odredbe ove glave primjenjuju se na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora o kreditu nije ispunjena ili prisilno ostvarena.
9.3. Članak 19.b. ZID ZPK/15 sadrži načelo konverzije (da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR). Člankom 19.c ZID ZPK/15 stavkom 1. propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,
5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,
- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,
Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,
6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.
9.4. Stavkom 2. tog članka određeno je da se stavak 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu. Daljnjim odredbama ZID ZPK/15 propisano je što sve mora sadržavati izračun konverzije radi informiranja potrošača, učinci konverzije za vjerovnika i za potrošača.
9.5. ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.
9.6. Nije sporno da su stranke Dodatak Ugovoru o konverziji sklopile u skladu s odredbama ZID ZPK/15 kojim je propisana konverzija kredita. Tijekom postupka nije bila upitna njegova valjanost, te isti, protivno shvaćanju prvostupanjskom suda, izaziva pravne učinke kako to pravilno tvrdi žalba tuženika.
9.7. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, taj je Sud odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.
9.8. U ovom postupku kao i postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke te odredbe o obvezi vraćanja kredita vezanoj za valutu CHF. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/07 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.
9.9. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 102. stavkom 1. ZZP/07.
10. Stranke su Dodatkom Ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/15, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom. U obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to pravilno u žalbi ističe tuženik, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR.
10.1. U tom smislu, u situaciji kada su isplate koje je tužitelj učinio na ime otplate kredita pa tako i na ime nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju, među strankama sklopljenog valjanog Dodataka, iskorištene za ispunjenje obveze tužitelja ugovorene tim Dodatkom, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Dodatak Ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne određuje da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, već da se ti iznosi iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripadaju zahtijevani novčani iznosi s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer ih u imovini tuženika više nema budući da su iskorišteni za namirenje budućih anuiteta koji su dospjeli nakon sklapanja Dodatka kako je to i ugovoreno Dodatkom koji je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavku 5. ZPK/15.
10.2. Iz naprijed navedenih razloga nema uporišta pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da sklapanjem Dodatka tužitelj nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a za vrijeme važenja osnovnog ugovora do sklapanja ugovora o konverziji unatoč što je ugovor o konverziji valjan pravni posao i da stoga postoji pravo i obveza da ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila na osnovi ništetnih odredbi.
10.3. Kao što je već prethodno navedeno, primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su uplaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valuti obveze u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene Dodatkom na način propisan ZID ZPK/15, a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (članaka 19.c stavak 1. alineja 5. ZID ZPK/15). Na taj je način, sukladno članku 160. stavku 1. ZOO koji glasi: "Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima.", prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih iznosa s osnovne ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u smislu članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO. Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO u iznosu koji je tužitelju dosuđen.
10.4. Zbog naprijed navedenog valjalo je primjenom članka 373. točke 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 34,86 eura, kao i u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 2.106,64 eura i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.
10.5. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.
10.6. Zbog tih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati zatezne kamate na pojedine plaćene mjesečne iznose anuiteta koji su plaćeni u razdoblju do 30. rujna 2015. i to od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je izvršena konverzija, a primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a je preinačen dio prvostupanjske presude kojim su tužitelju dosuđene zatezne kamate na iznose navedenih anuiteta u razdoblju nakon 30. rujna 2015. na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.
10.7. Što se tiče anuiteta u iznosu od 32,23 eura plaćenog 30. rujna 2015., dakle na dan s kojim je izvršen izračun konverzije predmetnog Ugovora o kreditu, taj iznos treba smatrati iznosom koji je plaćen u prijelaznom razdoblju reguliranom člankom 19.f ZID ZPK/15 kojim je u članku 1. propisano da je potrošač dužan nastaviti plaćati obroke odnosno anuitete utvrđene otplatnim planom važećim prije konverzije kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF do dana sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a u članku 2. je propisano da će se razlika između uplaćenog iznosa u prijelaznom razdoblju i iznosa za uplatu po obroku odnosno anuitetu u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenom novim otplatnim planom iz članka 19.c stavka 1. točke 3. ovoga Zakona utvrdit prilikom dospijeća prvog sljedećeg anuiteta odnosno obroka u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR novog otplatnog plana iz članka 19.c stavka 1. točke 3. ovoga Zakona te će se tako utvrđena razlika smatrati preplatom iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ili manje uplaćenim iznosom iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona. Stoga tužitelju na taj iznos pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, dakle 30. rujna 2015. do dospijeća prvog anuiteta u EUR, odnosno dospijeća prvog anuiteta nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a koji je prema otplatnom planu dospio 29. veljače 2016. pa je prvostupanjska presuda primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđena u dijelu u kojem su tužitelju dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja tog iznosa do 29. veljače 2016., a primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a je preinačen dio prvostupanjske presude kojim su tužitelju dosuđene zatezne kamate na taj iznos u razdoblju nakon 10. veljače 2016. na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.
10.8. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženik primio preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženika nepoštenim stjecateljem budući se on kao autor nepoštenih odredbi koristio tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima.
11. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka imajući u vidu da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP tužitelj bi trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtjeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškovi postupka koje je već snosio tužitelj i onih koje bi morao platiti tuženiku bili bi veći od iznosa zatezne kamate koja mu je dosuđena zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svojeg vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Obzirom da o predmetu spora ovoga postupka - osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev-1096/2022 od 8.11.2022. i Rev-586/2019 od 21.12.2022.) i da predmetno odlučno pitanje prava na restituciju potrošača nakon konverzije u trenutku podnošenja predmetne tužbe nije bilo jednoznačno pojašnjeno, to se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješnje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.
11.1. Tome valja nadodati da je o pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojem članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.
11.2. Slijedom izloženog pravnog shvaćanja ocjena je ovog suda da u okolnostima predmetne pravne stvari valja primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove (uključivo i troškove žalbenog postupka u odnosu na tuženika), pa je stoga na temelju članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a preinačena točka IV. izreke pobijanog rješenja na način da je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak predmetnog postupka. Zbog istih razloga je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
Koprivnica, 23. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kučić
