Poslovni broj: Usž-3037/2022-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić Babić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Glorjane Čičak kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja AE iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Rikard Pavlović, odvjetnik u Splitu, Gundulićeva 26, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. broj 1, radi utvrđivanja pripadnosti djelatnom sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1418/2021-8 od 24. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1418/2021-8 od 24. veljače 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, klasa: UP/II 561-01/20-01/546, urbroj: 512-2501- 20-2 od 15. siječnja 2021. i rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, klasa: UP/I 561-01/20-01/35, urbroj: 512M2-010102-20-1 od 13. listopada 2020., te da sud naloži tuženiku da donese odluku kojom se tužitelja vraća na rad u službu u Oružanim snagama Republike Hrvatske na mjesto djelatnog časnika koje odgovara činu, ustrojbenom mjestu i dužnosti koju je obnašao na dan 28. veljače 1995. zajedno sa svim pravima iz radnog odnosa koja istom pripadaju počevši od 1. ožujka 1995. (točka I. izreke). Pod točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale od 13. listopada 2020., kojim je utvrđeno da je tužitelj bio pripadnik djelatnog sastava Oružanih snaga Republike Hrvatske u razdoblju od 20. rujna 1991. do 28. veljače 1995., za koje razdoblje mu pripadaju sva prava iz radnog odnosa, osim isplate plaće (točka 1. izreke), a u točki 2. izreke utvrđeno je da je tužitelju prestala djelatna vojna služba dana 28. veljače 1995., zbog napuštanja postrojbe.

3. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravne osnove tužbe, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila postupka, navodeći da je sud pogrešno utvrdio da su tijela tuženika prilikom donošenja deklaratorne odluke o činjenicama koje nikom nisu prijeporne odlučio o njegovom zahtjevu. Ističe da prvostupanjskim rješenjem nije donijeta nikakva meritorna odluka, te da osim toga u nadležnosti prvostupanjskog tijela tuženika nije izdavanje potvrde o sudjelovanju u Domovinskom ratu, jer je za isto nadležan Ured za obranu, kao i da spisu tuženikovih tijela ne prileži nikakva odluka iz koje bi bili razvidni razlozi otkazivanja radnog odnosa. Pozivajući se na odredbe Glave X. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95.), kojima je uređena zaštita zaposlenika koji su privremeno ili trajno nesposobni za rad te na članak 86. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 23/95. – dalje: Zakon o službi u oružanim snagama), koji propisuje udaljenje od dužnosti, navodi da tijela tuženika nisu provela postupak otkazivanja radnog odnosa sukladno kogentnim zakonskim odredbama, niti su ta tijela i prvostupanjski sud donijeli meritornu odluku o njegovom zahtjevu. Smatra da je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak, jer iz izvješća od 6. ožujka 1995. proizlazi da u to vrijeme još nije započeo postupak otkazivanja radnog odnosa, kao i da je on iz postrojbe otišao na temelju dopuštenja nadređenog časnika. Navodi da je osim toga zapovjednik brigade Zapovijed, odnosno odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio nakon više od sedam i pol mjeseci od navodne povrede obveze iz radnog odnosa i to bez ikakvog obrazloženja, nalažući da ga se otpusti iz postrojbe i to, čini se, zbog toga što je on taj jedan dan otišao iz postrojbe radi posjeta liječniku. Ističe da iz iskaza svjedoka ne proizlazi da bi on počinio bilo kakvu povredu koja bi bila razlogom za otkaz ugovora o radu, odnosno izricanje najteže stegovne mjere. Također navodi da je iz odredaba Zakona o službi u oružanim snagama razvidno da odluku o udaljenju iz postrojbe, odnosno otkazu i izricanju stegovne mjere može donijeti samo Vojni stegovni sud, a ne sam zapovjednik brigade po osobnom nahođenju bez provođenja postupka. Smatra da svako drugačije postupanje predstavlja povredu njegovih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, a da je odluka o tome koliko je vremena proveo u brigadi deklaratorna i irelevantna za ovaj postupak, u kojem je sporna činjenica njegov radnopravni status nakon donošenja, odnosno poništenja Zapovijedi od 16. studenog 1995. i to iz razloga što je iz postrojbe udaljen na nezakonit način. Ponavlja da je njegov status kod tuženika radnopravni status, na koji se sukladno Zakonu o službi u oružanim snagama primjenjuju i odredbe Zakona o radu te da se uputa Upravnog suda Republike Hrvatske iz presude broj: Us-9116/1999 od 6. veljače 2003., kojom je poništena odluka o otkazu, odnosila na reguliranje tog statusa, počevši od nadnevka otpuštanja iz postrojbe, odnosno s radnog mjesta. Iznosi podatke o ranije vođenim postupcima i odlukama tuženika i suda, te ističe da od početka nije prijeporno da je bio u radnopravnom statusu kod tuženika od 20. rujna 1991. do 28. veljače 1995., odnosno od dragovoljnog pristupanja postrojbi pa do nadnevka navedenog u poništenoj Zapovijedi, a da iz priloženog spisa nije razvidan razlog otpuštanja iz postrojbe. Navodi nadalje da radnik ima pravni interes, pored poništenja odluke o otkazu koju smatra nezakonitom, tražiti od suda da naloži poslodavcu vraćanje na rad uz sva prava koja mu pripadaju od dana nezakonitog otkazivanja radnog odnosa, a napose isplatu neisplaćene plaće, što je upravo tražio u ovom postupku kao i svim postupcima koji su istom prethodili. Osporava navod iz presude da bi o zahtjevu za vraćanje na rad i pripadajućim pravima već bilo odlučeno u predmetu istog suda, budući da je odluka o nezakonitosti otkaza prethodno pitanje u navedenom slučaju. Navodi da se apsurdnom ukazuje i činjenica što se u Zapovijedi navodi da mu se radni odnos otkazuje i da se otpušta iz postrojbe a u svezi kandidata koji nisu zadovoljili uvjete za prijem u 4. gardijsku brigadu, s obzirom da nije sporno da je bio pripadnik te brigade gotovo od osnivanja, prošavši pri tome sva ratišta i da je 1992. godine promaknut u čin natporučnika, pa smatra da takvu odluku nije moguće ispitati. Ističe da prvostupanjski sud nije ocijenio sve činjenice i okolnosti. Predlaže da ovaj Sud prvostupanjsku presudu poništi i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti. Potražuje naknadu troškova upravnog spora, uključujući i troškove za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod navoda iznijetih tijekom upravnog spora. Smatra da je pobijana presuda na zakonu osnovana i da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno, te predlaže da se žalba odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS/10), koji se primjenjuje na temelju članka 169. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema stanju spisa razvidno je da je prvostupanjski sud nakon izvršenog uvida u spis tuženika i održane usmene rasprave, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja sukladno ovlaštenju iz članka 33. ZUS-a/10, razmotrio pravna i činjenična pitanja koja su odlučna za rješavanje predmetne upravne stvari i ocjenu zakonitosti osporenog rješenja. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz dokaza pribavljenih i provedenih u upravnom postupku, te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, a uzimajući u obzir pravna stajališta i upute dane u presudi istoga suda, poslovni broj: UsIrs-24/18-11 od 20. prosinca 2018. i presudi Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Us-9116/1999-9 od 6. veljače 2003., dao valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Pri tome je sud dostatno odgovorio na tužbene navode, a koje tužitelj u bitnom ponavlja i u ovoj žalbi. Suprotno navodima tužitelja sud je ocijenio relevantne dokaze i iz utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak te je svoju odluku jasno i potpuno obrazložio sukladno članku 60. stavku 4. ZUS-a/10.

8. Iz postojećih podataka spisa proizlazi da je upravni postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja tuženika vođen u povodu zahtjeva dostavljenog Personalnoj službi 16. rujna 2009. za usklađivanje podataka u svezi pripadnosti tužitelja djelatnom vojnom sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske, odnosno zahtjeva za priznanje statusa djelatnog pripadnika OSRH. Prvostupanjsko rješenje uprave za ljudske potencijale od 13. listopada 2020. doneseno je u ponovnom postupku nakon što je rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, klasa: UP/II 561-01/14-01/31, urbroj: 512M-02001-19-53 od 18. siječnja 2019., donesenim u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIrs-24/18-11 od 20. prosinca 2018., poništeno rješenje Uprave za ljudske resurse, Personalne službe, klasa: UP/I 561-01/09-01/212, urbroj: 512M2-010402-09-6 od 19. studenoga 2009. doneseno u predmetnom postupku usklađivanja navedenih podataka za tužitelja. Predmet je bio vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak sukladno uputi suda iz naprijed navedene presude od 20. prosinca 2018., u kojoj je utvrđeno da u dosadašnjim postupcima nije izvršena presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, Us-9116/1999 i donesen obrazloženi upravni akt iz čijeg je obrazloženja razvidno uslijed kojih okolnosti je došlo do prestanka službe tužitelja, odnosno da tuženik nije proveo odgovarajući postupak u kojem će omogućiti tužitelju izjašnjavanje o odlučnim činjenicama koje se odnose na otpuštanje iz postrojbe. Naime, navedenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 6. veljače 2003. utvrđeno je da je donošenjem Zapovijedi zapovjednika 4. gardijske brigade, Zbornog područja Split od 16. studenoga 1995. povrijeđen zakon na štetu tužitelja s obzirom da je odredbom članka 75. Zakona o službi u oružanim snagama propisano da će se djelatnoj vojnoj osobi prije donošenja akta omogućiti da se izjasni o predstojećem premještaju, rasporedu ili imenovanju, a što prema ocjeni toga suda uključuje i izjašnjenje o otpuštanju iz postrojbe, kandidata koji nije zadovoljio uvjete, dakle o njegovom djelatnom statusu, pa navedena Zapovijed nije donesena u postupku propisanom tada važećim Zakonom o općem upravnom postupku (članak 8. stavak 1.).

9. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko tijelo tuženika, osim što je odlučne činjenice utvrdilo na temelju priloženih isprava nadležnih tijela, u ponovljenom postupku pribavilo izjave tužitelja te svjedoka DE, NE i EE. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je činjenično stanje utvrđeno u potpuno i pravilno provedenom postupku sukladno uputi iz naprijed navedenih presuda. Naime, na temelju priloženih dokaza nesporno je utvrđeno da je tužitelj bio pripadnik djelatnog sastava oružanih snaga Republike Hrvatske u razdoblju od 20. rujna 1991. do 28. veljače 1995., te da mu za to razdoblje pripadaju sva prava iz radnog odnosa, osim isplate plaće. Također nije sporno da je tužitelj dragovoljno pristupio u 4. brigadu ZNG-a te da je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske izvršavajući zadaće do ožujka 1993. godine, a nakon povratka sa odmora u vojarni stavljen je na raspolaganje izvan borbenog djelovanja unutar postrojbe do 1. ožujka 1995. (ratni put ratnog zapovjednika 2. bojne 4. GBR). Nadalje, iz izvješća zapovjednika 4. OMB, danog zapovjedniku brigade 6. ožujka 1995., proizlazi da je tužitelj došavši na teren 1. ožujka 1995. odbio raspored odnosno obnašanje dužnosti pješaka koja mu je povjerena, te je nakon toga napustio postrojbu uz dopuštenje zapovjednika zbog odlaska na liječnički pregled u Split, navodeći da je bolestan. Suprotno ne proizlazi niti iz iskaza samog tužitelja danog na zapisnik 5. studenoga 2019., kao ni iskaza saslušanih svjedoka, reproduciranih u pobijanoj presudi. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu i podatke Financijske službe, Područnog odjela Split od 26. listopada 2009. prema kojima su tužitelju isplaćene plaće kao djelatnom pripadniku 4. gardijske brigade za razdoblje od 20. rujna 1991. do 28. veljače 1995.,kao i činjenicu koja proizlazi iz cjelokupnog stanja spisa i navoda tužitelja da se nakon 1. ožujka 1995. nije vratio u postrojbu i nije prije Zapovijedi od 16. studenoga 1995. niti nakon toga dostavio nikakve podatke i izvješća o eventualnoj privremenoj nesposobnosti za rad (korištenju bolovanja), pravilno je utvrđeno da mu je djelatna vojna služba prestala 28. veljače 1995. Naime, u upravnom postupku nisu pribavljeni dokazi niti ih je tužitelj dostavio u tijeku upravnog postupka i spora, a iz kojih bi proizlazilo da je i nakon navedenog datuma (napuštanja postrojbe) nastavio obnašati djelatnu vojnu službu kako bi mu se i u tom kasnijem razdoblju mogla utvrditi pripadnost djelatnom sastavu oružanih snaga RH odnosno priznati taj status i pripadajuća prava iz radnog odnosa sukladno Zakonu o službi u oružanim snagama. Stoga na drugačije rješenje predmetne stvari nije od utjecaja činjenica što je tužitelj iz postrojbe 1. ožujka 1995. otišao na temelju dopuštenja nadređenog časnika. Predmet ocjene u ovom upravnom sporu nije Zapovijed od 16. studenoga 1995. niti se radi o otkazu ugovora o radu u konkretnom slučaju, odnosno u upravnom postupku nije rješavano o otkazu ugovora o radu u smislu odredaba Zakona o radu te se tužitelj neosnovano poziva na odredbe tog Zakona glede razloga i postupka otkazivanja ugovora o radu. Također, predmetni upravni postupak nije vođen po zahtjevu tužitelja za izdavanje potvrde o sudjelovanju u Domovinskom ratu niti je prvostupanjskim rješenjem odlučeno o takvom zahtjevu, pa neosnovano u žalbi iznosi prigovor nenadležnosti. Napominje se osim toga, da je pravomoćnom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIrs-50/14 od 16. studenog 2016., potvrđenom presudom ovoga Suda, poslovni broj: Usž-1090/17 od 4. listopada 2017., odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je poništena Zapovijed donesena 16. studenog 1995., kojom je tužitelj otpušten iz postrojbe s danom 1. ožujka 1995., pa da se naređuje tuženiku donošenje rješenja o vraćanju tužitelja u službu u roku od 8 dana te u istom roku vraćanje tužitelja redovnu službu djelatnog časnika u okviru Oružanih snaga Republike Hrvatske – Hrvatske kopnene vojske, sa svim pripadajućim pravima i rasporedi ga na radno mjesto – časničku dužnost, sukladno činu koji bi mu pripadao kao da nije donesena prethodno navedena Zapovijed.

10. S obzirom na sve naprijed izneseno, prema ocjeni ovoga Suda, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, te navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari odnosno donošenje drukčije odluke u konkretnom slučaju.

11. Stoga je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a/10 odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

12. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe valjalo je odbiti sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a/10 (točka II. izreke).

U Zagrebu, 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska