Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-1131/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Tamari Turek, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 10. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 23. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništavom odredbe čl. 4. st. 1., odredbe čl. 4.2. i odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 9011650638, solemniziranog po javnoj bilježnici Melaniji Duić dana 10. srpnja 2006. pod brojem OU-753/06-1, zaključenog između tužiteljice PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao banke i kreditora, i to odredba čl. 4. st. 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika, odredba čl. 4.2. u dijelu u kojem je ugovoreno da visinu kamatne stope tuženik može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1.1., a primjenjuje se za razdoblje 1.1. do 30.6. tekuće godine, i to na dan 1.7., a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom tuženika o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, te odredba čl. 7.2. u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora, tužiteljica pristaje da tuženik povisi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, kao i da su stranke suglasne da se obavijest tuženika predstavlja dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta.

II. Utvrđuju se ništavom odredba čl. 4.2., odredbe čl. 5., odredbe čl. 6., odredbe čl. 7.2. i odredba čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 9011650638, solemniziranog po javnoj bilježnici Melaniji Duić dana 10. srpnja 2006. pod brojem OU-753/06-1, zaključenog između tužiteljice PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kao banke i kreditora i to odredba čl. 4.2. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, odredba čl. 5. u dijelu u kojem je ugovoreno da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, odredba čl. 6. u dijelu u kojem je ugovoreno da se zatezna kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja i odredba čl. 7.2. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit i kamata iz toč. 4. ovog ugovora otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 3. i 5. Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011650638 solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić dana 04.12.2015.g. pod brojem OV-5751/15, zaključenog između tužiteljice PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kao banke i kreditora, i to odredba članka 3. u dijelu u kojem je ugovoreno da preplata po kreditu u CHF na dan 30.09.2015.g. iznosi 17.688,14 kn i odredba članka 5. u dijelu u kojem je utvrđen ukupni iznos preplate tužiteljice na dan 30.09.2015.g. u iznosu od 18.216,97 kn."

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici FĆ PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.362,72 eur (tri tisuće tristo šezdeset dva eura i sedamdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- na iznos od 56,47 eur počam od 01.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 64,77 eur počam od 01.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 78,79 eur počam od 01.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 71,23 eur počam od 01.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 70,29 eur počam od 01.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,62 eur počam od 01.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 72,94 eur počam od 01.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,44 eur počam od 01.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,70 eur počam od 01.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,36 eur počam od 01.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,52 eur počam od 01.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 201,77 eur počam od 01.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 73,86 eur počam od 01.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 71,38 eur počam od 01.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,16 eur počam od 10.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,44 eur počam od 01.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,94 eur počam od 01.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 70,44 eur počam od 09.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 71,93 eur počam od 07.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 58,73 eur počam od 04.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 87,30 eur počam od 09.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 68,05 eur počam od 08.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,30 eur počam od 02.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,21 eur počam od 03.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 49,92 eur počam od 09.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 69,88 eur počam od 04.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 65,41 eur počam od 08.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 71,76 eur počam od 01.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 72,57 eur počam od 04.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 73,85 eur počam od 01.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,51 eur počam od 01.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 56,99 eur počam od 01.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 56,57 eur počam od 01.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 54,96 eur počam od 01.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 54,31 eur počam od 01.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 54,49 eur počam od 01.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 31,62 eur počam od 01.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 58,07 eur počam od 01.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 57,73 eur počam od 01.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 59,17 eur počam od 01.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 60,18 eur počam od 01.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 59,64 eur počam od 01.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 60,36 eur počam od 01.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 60,36 eur počam od 01.03.2015.. pa do isplate,

- na iznos od 60,36 eur počam od 01.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 60,36 eur počam od 01.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 60,35 eur počam od 01.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 60,36 eur počam od 01.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 35,57 eur počam od 01.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 60,37 eur počam od 01.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 60,36 eur počam od 01.10.2015. pa do isplate,

po stopi koja se određuje uvećanjem stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija tužiteljičin tužbeni zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa od 3.362,72 eur do utuženog iznosa od 4.114,41 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,87 eur (tisuću sedamsto pedeset eura i osamdeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je dana 10. srpnja 2006. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 9011650638, solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Duić dana 10. srpnja 2006. pod brojemOU-753/06-1, i to tužiteljica u svojstvu korisnika kredita i založnog, dužnika, a tuženik u svojstvu kreditora, a kojim ugovorom se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 40.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF kod Hrvatske narodne banke važeće na da isplate kredita, a tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti u roku od 204 mjeseca uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na načinu tvrđen Ugovorom, da je predmetnim ugovorom ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnoj tablici po kojoj proizlazi da je ugovoren mjesečni anuitet u iznosu od 277,77 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja za CHF, da je ugovoreno da je u anuitetu sadržana i kamata koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35 % godišnje, pa je zbog promjene kamatne stope moguće izmijeniti i iznos anuiteta, da je predmetnim odredbama ugovoreno ovlaštenje tuženika da izvrši promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, no ne postoji nikakva ugovorena formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću te formule kamata izračunava i na temelju toga mijenja, odnosno niti su ugovorom određeni, a niti tužiteljici na bilo koji način predočeni i objašnjeni način i kriterij izmijene kamate stope, da se o predmetnoj odredbi se nije posebno pregovaralo, te tužiteljici nisu na jasan i razumljiv način pružene sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke, da su odredbe članka 4.1., 4.2. i 7.2. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. ništetne, te je tuženik nezakonito povećavao kamatnu stopu jednostranim odlukama, posebno kada se ima u vidu činjenica da je navedena odredba bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog po tuženiku, da se o navedenoj odredbi s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, te je istom ugovornom odredbom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanje ugovora, da je tužiteljica prosječni potrošač kojoj je institut valutne klauzule poznat samo načelno, te tužiteljica kao korisnik kredita nikako nije mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, dok tuženik nije tužiteljici ni u jednom trenutku predočio informacije koje sadrže točno, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ista razumjela rizik koji preuzima sklapanjem takvog ugovora, pa tužiteljica nikako nije mogla donijeti informiranu odluku o tome hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili ne, da tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije ni znala da je o tome trebala biti obaviještena jer joj je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora, stoga joj je ta odredba ostala nerazumljiva, da su tužiteljica i tuženik dana 3. prosinca 2015. sklopili Dodatak ugovora o kreditu broj 9011650638 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić dana 4. prosinca 2015. pod brojem OV-5751/15 radi konverzije predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, da je predmetnim Dodatkom ugovora u čl. 3 Ugovora utvrđena preplata koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 17.668,14 kn, da je odredbom čl. 5. utvrđen ukupni iznos preplate tužiteljice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 18.216,97 kn, a sve prema izračunu konverzije koje je izvršio tuženik, da su citirane odredbe unaprijed sastavljene od strane tuženika te o istima nije bilo moguće pregovarati te su iste rezultirale utvrđenjem u čl. 3. i čl. 5. u pogledu preplate na dan 30. rujna 2015., iako je preplata bila znatno viša, da tužiteljica kao potrošač nema dovoljno saznanja da bi sama izračunala iznos preplate, a niti ima saznanja na koji način je proveden izračun od strane tuženika, a ista nije imala dovoljno saznanja o ništetnosti ranije sklopljenog Osnovnog ugovora, a o čemu ju je tuženik opet propustio informirati te ista nije mogla donijeti informiranu odluku, da tužiteljica u trenutku sklapanja Dodatka ugovoru nije znala da ima pravo na više od iznosa kojeg je utvrdio tuženik od 18.216,97 kn, dok tuženik svakako raspolaže znanjem i mogućnostima za izračun stvarnog iznosa kojeg je neosnovano stekao i kojeg je dužan vratiti tužiteljici, da je predmetni dodatak ugovoru sastavljen po principu "uzmi ili ostavi" od stane tuženika kao banke i ponovno na štetu tužiteljice kao potrošača jer je ista nije mogla utjecati na sadržaj Dodatka ugovoru, a niti je imala dovoljno znanja i informacija da bi donijela informiranu odluku o sklapanju istoga, da je ništena odredba čl. 5 Dodatka ugovoru u dijelu u kojem je utvrđena razlika za preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi samo 18.216,97 kn, jer je navedena odredba sastavljana od strane tuženika, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer omogućuje tuženiku da zadrži neosnovano stečene iznose temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora te omogućuje tužiteljicu da ostvari pravo na povrat iznosa koje je tuženik suprotno moralu i načelu savjesnosti i poštenja od nje naplatio, da je ugovaranjem nepoštenih i ništetnih odredaba tuženik bez valjane pravne osnove stekao novčani iznos na štetu tužiteljice i to na razlici između anuiteta s početno ugovorenom kamatnom topom i naplaćenih anuiteta s kasnije nezakonito izmijenjenim- povećanim kamatnim stopama, kao i na razlici između ukupno isplaćenog iznosa kredita tužiteljici po tečaju švicarskog franka na dan isplate i kasnije naplaćenih anuiteta po tečaju švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta, i to u ukupnom iznosu od 31.000,00 kuna, a da je sklapanjem Dodatka ugovoru od 3. prosinca 2015. tužiteljici priznata preplata kredita u iznosu od 18.216,97 kn te su joj za taj iznos umanjeni naknadni anuiteti, no i nadalje postoji dug tuženika s osnova stečenog bez osnove prema tužiteljici, i to u ukupnom iznosu od 31.000,00 kn, pri čemu se poziva na pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

2. Podneskom od 10. veljače 2025., a po provedenom knjigovodstveno- financijskom vještačenju, tužiteljica je povukla tužbu preko iznosa od 3.362,72 eur s pripadajućim zateznim kamatama, a kojem se povlačenju tuženik u roku od 15 dana od primitka navedenog podneska protivio, a slijedom čega je temeljem čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP), sud raspravljao i odlučio o tužbenom zahtjevu kako je isti sadržan u tužbi od 12. lipnja 2019.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da u cijelosti spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga, da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati sklapanjem Dodatka, da interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti, da je sudska praksa zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora, da je zakonodavac spomenutim prisilnom propisom (ZKK102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drugačije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu s spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija određena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015, da tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi, kao što je bilo istaknuto u ranijim podnescima, tužitelj dva puta naplatio isto "potraživanje", da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, da je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, da niti jednom odredbom trenutno važećih zakona koji su primjenjivi na konkretan slučaj (ZOO, ZPK) valutna klauzula nije zabranjena niti je zakonski predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa, a ponajmanje, da se ista ugovara bez valutne klauzule, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta, da je tužitelj je poslovno sposobna osoba te je prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi niti nije bilo, da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara, da se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora, da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi, da sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, a čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima u kreditima na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio, da cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj, da je neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao, da su svi elementi koju su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sam promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu, da konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je konverzija tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije, da je očito da je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope, pri čemu ističe i prigovor zastare.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu, izračun konverzije, plan otplate, pregled uplata po kreditu, knjigovodstvenu karticu, planove otplate, potvrdu, izvatke, obavijest, potvrde, dopise (sve list 10 spisa), sudsku praksu (list 32-45 spisa), sudsku praksu (list 68 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa (list 119-150 spisa), te je saslušana tužiteljica.

5. Valja napomenuti da je tuženik podneskom od 25. ožujka 2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara i javne bilježnice, iz kojeg razloga sud nije izveo dokaz saslušanjem navedenih svjedoka.

6. Temeljem čl. 8. ZPP nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 9011650638, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 10. srpnja 2006., a kojima je ugovorena godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika, te valutna klauzula u valuti CHF, zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi čl. 3. i 5. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011650638 od 4. prosinca 2015. u dijelu u kojem je utvrđen iznos preplate od 17.688,14 kn, odnosno iznos od 18.216,97 kn, kao i zahtjev tužiteljice za isplatu s osnova stjecanja bez osnove u iznosu od 4.114,41 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji je novčani iznos prešao u imovinu tuženika ispunjenjem spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje odredbe tužiteljica ocjenjuje nepoštenima u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP), a posljedično tome i ništetnima sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, pri čemu se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

8. Između stranaka nije sporno, te isto proizlazi i iz dokumentacije u spisu, i to:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 10. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011650638 (dalje: Ugovor o kreditu),

- da se Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 40.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF tuženika na dan korištenja kredita,

- da je čl. 2. toč. 1. Ugovora o kreditu utvrđeno da se kredit odobrava za izgradnju i dovršenje stambenog objekta,

- da je čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35%,

- da je čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 204 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu,

- da je čl. 3. i 5. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011650638 od 4. prosinca 2015. utvrđen iznos preplate od 17.688,14 kn, odnosno ukupni iznos preplate od 18.216,97 kn.

9. Između stranaka je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika i valutna klauzula u CHF nepoštene u smislu čl. 81. i 82. ZZP, a posljedično tome i ništetne, te potražuje li osnovano tužiteljica od tuženika iznos koji mu je platila temeljem spornih ugovornih odredbi, kao i nepoštenost i ništetnosti odredbi čl. 3. i 5. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011650638 od 4. prosinca 2015. kojima je utvrđen iznos preplate od 17.688,14 kn, odnosno ukupni iznos preplate od 18.216,97 kn, te učinak konverzije izvršene Dodatkom Ugovora o kreditu broj 9011650638 od 4. prosinca 2015., pri čemu tuženik osporava tužiteljičino pozivanje na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., osporava da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile nepoštene i ništetne u smislu čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP, te ističe i prigovor zastare.

10. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Sukladno čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

13. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

16. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Sukladno čl. 502.a ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18. Sukladno čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Polazeći od čl. 502.c ZPP sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, te u iskaz tužiteljice, utvrdio da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila radi izgradnje i dovršenja stambenog objekta kojeg je koristila u osobne svrhe, a u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 2. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje djelatnosti. Sud je nadalje utvrdio da predmetni Ugovor sklopljen 10. srpnja 2006., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope ovisno o odluci tuženika, te čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je temeljem čl. 502.c ZPP vezan za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope ovisno o odluci tuženika i čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnosi na otplatu anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, odnosno svih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika i na valutnu klauzulu u CHF. Valja napomenuti da u ovome postupku tužiteljica ne potražuje naknadu štete, već zahtjeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u ovome sporu, te je ujedno irelevantna činjenica što je predmetni Ugovor o kreditu prestao postojati, a s obzirom da se sukladno čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Također, valja napomenuti da činjenica što je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u obliku solemnizirane privatne isprave koja ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta ne isključuje vezanost ovoga suda za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

20. S obzirom da je sud u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a slijedom toga nije obvezan provoditi dokazni postupak radi utvrđenja činjenica o kojima ovisi odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika i na valutnu klauzulu u CHF, konkretno činjenice nerazumljivosti osporenih ugovornih odredaba tužiteljici kao prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke, nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te posljedično tome i postojanja znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (sudska praksa – presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), sud nije našao potrebnim niti ekonomičnim posebno analizirati dostavljenu dokumentaciju, i to Ugovor o kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu, izračun konverzije, plan otplate, pregled uplata po kreditu, knjigovodstvenu karticu, planove otplate, potvrdu, izvatke, obavijest, potvrde, dopise (sve list 10 spisa), te sudsku praksu (list 32-45 i 68 spisa). U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka osobnog bankara i javnog bilježnika predložen na okolnost informiranja tužiteljice o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima neposredno od strane zaposlenika tuženika, valja napomenuti da je tuženik odustao od saslušanja navedenih svjedoka, dok je tužiteljica u svojem iskazu u bitnome navela da u postupku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od djelatnika tuženika nije dobila nikakva posebna upozorenja o specifičnostima zaduživanja u CHF, odnosno da joj nije bilo rečeno da je valuta CHF „valuta utočišta“, da joj nije bilo rečeno da HNB ne bi štitio tečaj kune prema CHF kao što štiti tečaj kune prema EUR, te joj nisu bili obrazloženi parametri koji bi utjecali na promjenu kamatne stope, a koji iskaz sud prihvaća, a s obzirom da nije proturječan dokumentaciji predanoj u spis, niti je tuženik kakvim dokazom pobio iskaz tužiteljice, a slijedom čega je sud stava da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirao tužiteljicu o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

21. Slijedom svega gore navedenog, a polazeći od pravnih utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojima je sud vezan u ovom postupku, te činjenice da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno informirao tužiteljicu o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i posebnim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, sud je zahtjev tužiteljice s osnova utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika i valutna klauzula u CHF ocijenio osnovanim, a posljedično tome ocijenio osnovanim i zahtjev tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove, a s obzirom da je tužiteljica sukladno čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO stekla pravo na povrat svih neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi od trenutka sklapanja predmetnog Ugovora.

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja uputiti na odredbu čl. 225. ZOO sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a slijedom čega se prigovor zastare tuženika ukazuje neosnovanim u cijelosti, a s obzirom da je u konkretnom slučaju zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke počela teći dana 14. lipnja 2014., a zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena prije isteka općeg zastarnog roka dana 12. lipnja 2019.

23. Odluku o visini tužiteljičinog potraživanja sud temelji na nalazu stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 9. siječnja 2025. iz kojeg proizlazi da je tužiteljica tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na onu prvotno ugovorenu, te zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja, više platila iznos od 4.769,13 eur, uz jasnu naznaku datuma i iznosa svake pojedine uplate, da je konverzija izvršena sukladno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje: ZID ZPK), kao i da po umanjenju iznosa preplate za iznos utvrđen u postupku konverzije preplata iznosi 3.362,72 eur, uz jasnu naznaku datuma i iznosa svake pojedine uplate. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, a s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, a sudu jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa. Valja napomenuti da tužiteljica predmetnom nalazu nije prigovarala, dok je tuženik isticao isključivo prigovore pravne prirode, kao i prigovor da vještakinja u obzir nije uzela učinak konverzije, a koji prigovor sud ocjenjuje neosnovanim imajući u vidu da je vještakinja iznos preplate umanjila za iznos priznat konverzijom, te jasno u nalazu iskazala način uračunavanja preplate, pri čemu stranke na ročištu održanom dana 10. travnja 2025. izričito navode da ne traže saslušanje vještakinje. Zaključno, sud ističe da je vještakinja nalaz izradila sukladno uputi iz ovosudnog rješenja kojim joj je vještačenje povjereno, pri čemu je izračun izrađen primjenom kamatne stope od 4,35% godišnje i tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita tijekom cijelog razdoblja otplate ispravan izračun, a sukladno utvrđenjima iz točke 21. ovog obrazloženja. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u toč. IV. izreke ove presude, odnosno naložio tuženiku platež preplaćenog iznosa kako je utvrđen nalazom stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, a u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa iznad iznosa od 3.362,72 eur.

24. U odnosu na valjanost i učinke Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011650638 od 4. prosinca 2015. valja napomenuti da je isti sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK, kao i da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa od 9. siječnja 2025. proizlazi da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK, a slijedom čega sud iskaz tužiteljice u dijelu u kojem ista navodi da s bankom nije mogla pregovarati o iznosu preplate, niti o sadržaju Dodatka, iako prihvaća, no ujedno i ocjenjuje irelevantnim, sve s obzirom da je Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011650638 od 4. prosinca 2015. sastavljen, odnosno izračun konverzije izrađen sukladno odredbama ZID ZPK, te ne predstavlja ugovor formuliran isključivom voljom tuženika, a slijedom čega je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude. Nadalje, valja istaknuti da su stranke sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011650638 od 4. prosinca 2015. uredile svoj obvezni odnos na način da su za preostalo razdoblje otplate kredita ugovorile promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz EURIBOR te valutnu klauzulu u EUR, no predmetnim Dodatkom sukladno čl. 326. st. 1. ZOO predmetni Ugovor o kreditu nije konvalidiran, niti se sklapanjem Dodatka ili na neki drugi način tužiteljica odrekla svog prava na potpunu restituciju u smislu čl. 323. st. 1. ZOO, a kako to i navodi u svojem iskazu (sudska praksa presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-480/2021-2 od 16. listopada 2024.).

25. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO, te na čl. 1115. ZOO, a slijedom čega je, s obzirom da se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, valjalo istome naložiti isplatu zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa.

26. Odluku o troškovima parničnog postupka sud temelji na pravnom shvaćanju iz presude Suda Europske unije (četvrto vijeće), posl.br. 62019CA0224, od dana 22.07.2019.g., u spojenim predmetima CY protiv Caixabank SA (C-224/19) i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19) sukladno kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom, a koje pravno shvaćanje isključuje primjenu čl. 154. st. 2. ZPP, te dosudu troškova postupka razmjerno uspjehu stranaka u sporu.

27. Sud je potrebnim za vođenje parničnog postupka tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur po tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023; dalje: Tarifa), trošak podnesaka od 7. rujna 2020. i 10. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki podnesak po tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanima 8. rujna 2020. i 10. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako ročište po tbr. 9. toč. 1. Tarife, a koje iznose valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 250,00 eur, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 100,87 eur, a što sveukupno predstavlja priznati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,87 eur.

28. Sud tužiteljici kao potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu, a s obzirom da je ista oslobođena plaćanja navedene pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23).

29. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate.

30. Iz iznesenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 23. travnja 2025.

Sutkinja

Tamara Turek

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1/ tužiteljica, po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina

2/ tuženik, po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba