REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-261/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, 16.travnja 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave uz sudjelovanje zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Dundovića, odvjetnika u Požegi i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice ŠE, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju HE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 6.818,71 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 5140030242-69700009297/2005. sklopljenom na dan 10. svibnja 2005., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

- 18,25 EUR od 16.01.2009 pa do isplate,

- 27,45 EUR od 18.02.2009 pa do isplate,

- 3,50 EUR od 17.03.2009 pa do isplate,

- 7,72 EUR od 15.04.2009 pa do isplate,

- 9,64 EUR od 13.05.2009 pa do isplate,

- 11,04 EUR od 15.01.2010 pa do isplate,

- 20,63 EUR od 15.02.2010 pa do isplate,

- 27,73 EUR od 15.03.2010 pa do isplate,

- 34,64 EUR od 15.04.2010 pa do isplate,

- 53,50 EUR od 14.05.2010 pa do isplate,

- 56,85 EUR od 15.06.2010 pa do isplate,

- 79,53 EUR od 16.07.2010 pa do isplate,

- 76,32 EUR od 16.08.2010 pa do isplate,

- 116,23 EUR od 15.09.2010 pa do isplate,

- 94,92 EUR od 15.10.2010 pa do isplate,

- 100,63 EUR od 15.11.2010 pa do isplate,

- 127,50 EUR od 15.12.2010 pa do isplate,

- 138,34 EUR od 14.01.2011 pa do isplate,

- 119,62 EUR od 16.02.2011 pa do isplate,

- 139,90 EUR od 16.03.2011 pa do isplate,

- 123,44 EUR od 14.04.2011 pa do isplate,

- 153,73 EUR od 13.05.2011 pa do isplate,

- 183,46 EUR od 15.06.2011 pa do isplate,

- 225,36 EUR od 15.07.2011 pa do isplate,

- 269,97 EUR od 16.08.2011 pa do isplate,

- 200,46 EUR od 15.09.2011 pa do isplate,

- 181,59 EUR od 14.10.2011 pa do isplate,

- 182,80 EUR od 14.11.2011 pa do isplate,

- 66,87 EUR od 15.12.2011 pa do isplate,

- 74,07 EUR od 13.01.2012 pa do isplate,

- 76,93 EUR od 15.02.2012 pa do isplate,

- 74,40 EUR od 15.03.2012 pa do isplate,

- 73,74 EUR od 13.04.2012 pa do isplate,

- 75,30 EUR od 15.05.2012 pa do isplate,

- 77,35 EUR od 14.06.2012 pa do isplate,

- 74,88 EUR od 13.07.2012 pa do isplate,

- 74,79 EUR od 14.08.2012 pa do isplate,

- 68,91 EUR od 14.09.2012 pa do isplate,

- 73,03 EUR od 15.10.2012 pa do isplate,

- 75,61 EUR od 14.11.2012 pa do isplate,

- 74,89 EUR od 14.12.2012 pa do isplate,

- 71,77 EUR od 15.01.2013 pa do isplate,

- 69,30 EUR od 14.02.2013 pa do isplate,

- 70,24 EUR od 15.03.2013 pa do isplate,

- 75,68 EUR od 15.04.2013 pa do isplate,

- 67,75 EUR od 14.05.2013 pa do isplate,

- 67,66 EUR od 13.06.2013 pa do isplate,

- 67,30 EUR od 15.07.2013 pa do isplate,

- 67,36 EUR od 14.08.2013 pa do isplate,

- 69,23 EUR od 12.09.2013 pa do isplate,

- 71,91 EUR od 14.10.2013 pa do isplate,

- 72,11 EUR od 13.11.2013 pa do isplate,

- 75,64 EUR od 13.12.2013 pa do isplate,

- 72,02 EUR od 14.01.2014 pa do isplate,

- 74,02 EUR od 18.02.2014 pa do isplate,

- 75,05 EUR od 12.03.2014 pa do isplate,

- 74,50 EUR od 14.04.2014 pa do isplate,

- 71,63 EUR od 13.05.2014 pa do isplate,

- 71,89 EUR od 12.06.2014 pa do isplate,

- 73,99 EUR od 14.07.2014 pa do isplate,

- 75,47 EUR od 13.08.2014 pa do isplate,

- 75,59 EUR od 18.08.2014 pa do isplate,

- 75,59 EUR od 18.08.2014 pa do isplate,

- 75.59 EUR od 18.08.2014 pa do isplate,

- 75,59 EUR od 18.08.2014 pa do isplate,

- 75,59 EUR od 18.08.2015 pa do isplate,

- 1.256,29 EUR od 18.08.2015 pa do isplate.

II Tužitelj se odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 17,70 EUR.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, prema tužitelju HE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova potplaćenih anuiteta koje je istaknuto radi prebijanja.

IV Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju HE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 2.023,17 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

Obrazloženje

1. Tužitelj HE podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi restitucijskog zahtjeva potrošača na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tužbi navodi da je s bankom tuženikom zasnovala kreditni odnos na temelju ugovora o kreditu broj 5140030242- 69700009297/2005 sklopljenog 10.svibnja 2005. za iznos od 77.500,00 CHF.

1.1. Poziva se na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je suđeno pod točkom 1. izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-AdriaBank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom peto tužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora peto tužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku peto tužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time peto tužena Hypo Alpe- Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Točkom 9. izreke iste presude naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda, a točkom 10. zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.2. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.3. Međutim, pod točkom II. izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.4. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće.

1.5. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije. Ta je pak presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III- 2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača

– Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč. V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik Addiko Bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP Banka Hrvatska u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik Splitska Banka d.d. (ranije: Societe Generale-Splitska Banka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, u točki 8. izreke, u dijelu točke 9. izreke koji glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“, i u točki 10. izreke.

1.6. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona ozaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.7. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.8. Stoga, tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

1.9 Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.10. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.11. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.12. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da mu isplati ukupan iznos od 7.299,70 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Navodi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Navodi da sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je dana 12.kolovoza 2005. Ukoliko tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan jer obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, da prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo.

2.2. Nadalje, tuženik navodi kako se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.godine, presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. iz razloga što nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora. Isto tako iz razloga što bi temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva bila prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne, a pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor.

2.3. Tuženik navodi kako je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP 03). Naime, odredba čl. 131. ZZP 07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača, stupila je na snagu tek 16. srpnja 2009. godine i to na temelju članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Osnovnog ugovora, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja.

2.4. Na tvrdnju tužitelja da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu unio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik navodi kako valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna jer je ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Navodi da je ugovaranje iste bilo je izričito dozvoljeno zakonom te da ista nije bila uređena suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora ("Narodne novine" br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. 64. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom.

2.5. Tuženik ističe da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetnu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna jer nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu budući nije premašivala najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26.ZOO-a, a što ovdje nije slučaj. Radi se o odredbi koja je uočljiva, jasna i razumljiva te se stoga ne može ocjenjivati njezina poštenost. U odnosu na tu odredbu, tuženik tvrdi kako se o istoj pojedinačno raspravljalo i da ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.6. Tuženik ističe prigovor prijeboja u odnosu na razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita.

2.7. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe s obzirom na to da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora; valutna klauzula nije nepoštena odredba prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna. i naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Slavonska banka d.d. s kojom je nesporno tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu pripojena je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19.lipnja 2008. te glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria bank d.d. od 19.lipnja 2008. kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18.lipnja 2008.( izvod iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu), te je prema tome tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. i u trenutku donošenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 kreditor je bio sastavni dio Addiko banke d.d. za koju je navedenim presudama utvrđeno da je povrijedila pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz spora "Franak " odnose na predmet ovoga spora.

4. Tuženik nije dokazao svoje navode da provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu sukladno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime u spis je dostavljen Aneks br.1/2011 uz Ugovor o kreditu broj 5140030242- 69700009297/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 9.studenog 2011.kojim aneksom je na zahtjev korisnika kredita produžen rok otplate kredita do 1.lipnja 2016. te kredit i daje ostaje u CHF.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 5140030242- 69700009297/2005 od 10.svibnja 2005., u aneks ugovora broj 1/2011 od 9.studenog 2011., u Nalaz i mišljenje financ.vještaka Sande Marinac od 30.srpnja 2024., u očitovanje vještaka od 18.listopada 2024., u dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 4.ožujka 2025., saslušao je vještaka, saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i prednik tuženik dana 10.svibnja 2005. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 77.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom vraćanja od 8 godina, kao i da su dana 9.studenog 2011. sklopili Aneks ugovoru o kreditu kojim je produžen rok otplate kredita do 1.lipnja 2016.

8. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

9.4. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

9.5. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

9.6. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je kredit podigao za adaptaciju kuće nakon požara i za to je tražio kredit koji ću moći najranije dobiti i pod najpovoljnijim uvjetima. Najpovoljniji je bio kredit u Slavonskoj banci u švicarskim francima. Radilo se o kreditu za mlade do 40 godina. Ništa nije posebno pregovarao s bankom oko tog kredita nego ga je u banci dočekao pripremljeni ugovor koji je trebao potpisati. Nitko mu nije ništa objašnjavao vezano za valutnu klauzulu. Bio je svjestan da možda dođe po porasta tečaja franka, ali nije mislio da može doći do tako velike promjene. Prije sklapanja ugovora nije imao deviznu štednju u toj banci. Nuđen mu je samo kredit u švicarskim francima i nije mu nuđen kredit u drugoj valuti, kunama ili eurima. Vjerojatno zna što je tečaj. Ugovor je pročitao, ali ga je zanimala samo visina kamatne stope te da može plaćati mjesečnu ratu. Ne sjeća se je li ga javni bilježnik upoznao s odredbama ugovora. Pri sklapanju ugovora nije vršio plaćanje u stranoj valuti. Prije sklapanja ovog ugovora nije imao zaključen ugovor u stranoj valuti. U vrijeme sklapanja ugovora bio je zaposlen u Hrvatskoj vojci i nije vlasnik OPG-a.

10. Iz iskaza, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 2.) vidljivo je da je namjena kredita adaptacija kuće te je nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe.

11. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev tužitelja kojim traži isplatu više plaćenih iznosa kao posljedice primjene nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

12. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

12.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.2. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

13. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Sande Marinac koja je u svom Nalaz i mišljenju od 30.srpnja 2024. utvrdila da je dana 10.05.2005. godine sklopljen je Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora i ZE kao korisnika kredita, ugovor potvrđen kod JB Ante H **.**.2005. godine, u kunskoj protuvrijednosti od 77.500,00 CHF, na rok otplate od 8 godina, uz mjesečnu otplatu na 96 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,90% godišnje, te iznos 2 anuiteta od 979,03 CHF u kunama po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Srednji tečaj Banke za CHF na dan isplate kredita 20.05.2005. godine je iznosio 4,742698 kuna. Dana 09.11.2011. godine sklopljen je Aneks br. 1/2011. Uz Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora i ZE kao korisnika kredita kojim je produžen rok otplate kredita do 01.06.2016. godine, te se preostala glavnica u iznosu od 18.241,72 CHF otplaćuje u 55 mjesečnih anuiteta , kamatna stopa 4,45% godišnje. Kredit je otplaćen 19.01.2015. godine prijevremenom otplatom kredita. Tužitelju je u predmetu Općinskog suda u Požegi broj P-200/2019,novi broj P-431/2023 vraćena više plaćena kamata po ovom kreditu u ukupnom iznosu od 8.785,95 kuna/ 1.166,10 eura.

13.1. Vještakinja je na temelju navedenoga da mišljenje da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 59.319,31 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 7.873,03 eura (tablica 1, stupac 13). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 7.775,70 kuna (tablica 1, stupac 12) ) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 1.032,01 eura (tablica 1, stupac 14).

14. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka te je podneskom od 6.kolovoza 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 7.873,06 EUR.

15. Tuženik se na nalaz vještaka očitovao da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku te je predložio dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. Također je naveo da je kako je sam izradio simulirani izračun sa svrhom provjere nalaza i mišljenja vještaka te je uočio određene pogreške. Ponajprije, tuženik ukazuje kako je Ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom te je stoga u izračunu potrebno koristiti srednji tečaj Slavonske banke sve do dana spajanja s Addiko Bankom, znači do 01. ožujka 2009. godine. Nadalje, vještak nije koristio stvarne datume plaćanja, već je za one anuitete koji su plaćeni prije dospijeća kao datum plaćanja koristio datum dospijeća, pri tome naravno je korišten i pogrešan tečaj.

16. Vještakinja se podneskom od 18.listopada 2024 očitovala na primjedbe tuženika da je koristila javno dostupnu tečajnu listu Addiko banke d.d. jer arhiva tečajnih lista Slavonske banke d.d. nije javno dostupna putem internetskih stranica pravnog slijednika. Ako tuženik dostavi tečajne liste Slavonske banke d.d. na datume uplate svake rate do 01.03.2009., navela je da je moguće dopuniti nalaz i mišljenje. Na primjedbu tuženika da nije koristila stvarne datume plaćanja, već je za one anuitete koji su plaćeni prije dospijeća kao datum plaćanja koristio datum dospijeća te da je pri tome korišten i pogrešan tečaj očitovala se da je tužitelj od 86. rate kredita koja je dospjela 01.08.2012. godine nadalje kontinuirano bio u preplati kredita, čak mu je tuženik u nekoliko navrata vraćao više uplaćena sredstva. Tuženik više uplaćena sredstva nije knjižio na knjigovodstvenu karticu kredita na dan uplate rate kredita, nego na dan dospijeća svake rate kredita prema tečaju na dan dospijeća. Da bi se pravilno utvrdila više plaćena tečajna razlika, potrebno je u izračun uzeti tečaj na dan kad je banka priznala uplatu tužitelju, a to je datum dospijeća i srednji tečaj banke na dan dospijeća. Sve uplate prije datuma dospijeća su očito evidentirane na računu za evidenciju prijevremenih uplata u kunama i tek sa datumom dospijeća su uzete u obzir kao uplate po tečaju na dan dospijeća. Dokaz navedenom obrazloženju je i dokument Pregled prometa za klijenta, koji je prilog broj 2. uz nalaz i mišljenje.

17. Podneskom od 14.veljače 2025. tuženik se očitovao na očitovanje vještaka kako ostaje pri svim navodima i prigovorima te opetovano ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu ugovoren u Slavonskoj banci, stoga je potrebno koristiti srednji tečaj Slavonske banke do dana spajanja sa današnjom Addiko Bank d.d. (1. ožujka 2009. godine), a koje tečajne liste je dostavio u privitku toga podneska. Osim navedenog, navodi da vještak u svom izračunu nije koristio stvarne datume plaćanja, već je za one anuitete koji su plaćeni prije dospijeća kao datum plaćanja koristio datum dospijeća anuiteta, pa je samim time korišten i pogrešan tečaj. Zbog svega navedenog vještak je prikazao veći iznos razlike zbog promjene tečaja u odnosu na simulirani izračun tuženika.

18. Vještakina je po tome 4.ožujka 2025. dostavila Dopunu nalaza i mišljenja u kojoj uzimajući u obzir tuženikove primjedbe utvrđuje da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 51.493,86 kuna (tablica 2, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 6.834,41 eura (tablica 2, stupac 13). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 7.545,27 kuna (tablica 2, stupac 12) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 1.001,43 eura (tablica 2, stupac 14).

Metodologija izračuna za 1-77 ratu kredita: Za svaku ratu, odnosno uplatu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg 2 tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po početnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita, te umanjena za dosuđenu razliku više plaćene kamate u predmetu P-431/2023. Metodologija izračuna za 78-116 ratu kredita: Za svaku ratu, odnosno uplatu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita.

19. Na ročištu održanom 16.travnja 2025. vještakinja je navela da je konačni nalaz i mišljenje dostavljeno u vidu dopune dana 4.ožujka 2025.

20. Nakon očitovanja vještaka tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je isti uskladio s konačnim nalazom vještaka te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 6.834,41 EUR.

21. Tuženikov prigovor zastare potraživanja je djelomično osnovan.

21.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

21.2. Naime, podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P-1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. koja je u toč.1. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17-10, 14. lipnja 2018. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. Podnošenjem kolektivne tužbe zastara je prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).Kako je s toga osnova tužba u ovome predmetu podnesena 7.lipnja 2023. zastarjela su tužiteljeva potraživanje s osnova preplaćenoga zbog primjene valutne klauzule koja su dospjela prije 4.travnja 2007., što iznosi ukupno 15,70 EUR.

22. Sud nalaz vještakinje Sande Marinac ocjenjuje stručnim i objektivnim te je na istome utemeljio svoju odluku i tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 6.818,71 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od datuma uplate svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, što predstavlja ukupno preplaćene, nezastarjele iznose, dok ga je odbio sa zahtjevom za isplatu iznosa od ukupno 15,70 EUR odbio zbog zastare.

23. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer to nije u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a te je stoga sud odlučio kao u točki III izreke.

24. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

25. Prema članku 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

25.1. Kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva s tim da treba uzeti u obzir djelomično povlačenje tužbe što smanjenje tužbenog zahtjeva jest. U ovom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije utjecalo na visinu troškova zastupanja stranke po odvjetniku jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi.

26. Budući je tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva sud je tuženiku, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP, naložio da mu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 2.023,17 EUR koji trošak se odnosi na sastav tužbe (200,00 EUR), sastav dva obrazložena podneska (2x200,00 EUR), zastupanje na ročištima održanima 4.ožujka 2024. i 16.travnja 2025. (2x200,00 EUR), zastupanje na ročištima održanima 23.rujna 2024., 23.listopada 2024. i 6.ožujka 2025., na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima (3x100,00 EUR), sve s PDV-om (325,00 EUR) te trošak vještačenja (398,17 EUR).

27. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 23.ožujka 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik, Požega

2. OD Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb