Poslovni broj Gž R-567/2021-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vladimiru Šulini, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan i Jabuka iz Rijeke, protiv tuženika CVS Mobile d. o. o. iz Zagreba, Zagrebačka 143a, OIB: 48717901314, zastupanog po punomoćniku Ibrici Zulfikarpašiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-274/2016-27 od 24. studenoga 2020. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 23. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-274/2016-27 od 24. studenoga 2020. godine u točki 1. izreke, te u dijelu točke 2. izreke u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 47.084,37 kuna/6.249,17 eura[1] , u roku od 15 dana.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-274/2016-27 od 24. studenoga 2020. godine u dijelu točke 2. izreke u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 45.595,63 kuna/6.051,58 eura, u roku od 15 dana i sudi:

Odbija se kao neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 45.595,63 kuna/6.051,58 eura.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-274/2016-27 od 24. studenoga 2020. godine u točki 2. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka 1. izreke) naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 43.022,25 eura bruto u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju u kunama Hrvatske narodne banke na dan plaćanja s naslova neisplaćenih plaća, zatim iznos od 39.055,50 kuna s naslova neisplaćenog udjela u dobiti, te iznos od 17.497,80 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju u kunama Hrvatske narodne banke na dan plaćanja s naslova ugovorene nagrade po odrađenom vozilu, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki 2. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 92.680,00 kuna, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu preostalog dijela zatraženih parničnih troškova.

3. Rješenjem suda (točka 1. izreke) utvrđeno je da se tužba smatra povučenom za iznos od 476.140,07 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. U točki 2. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

5. U točki 3. izreke odbačena je tužba u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 22.812,00 kuna s naslova neisplaćenih putnih troškova po putnim nalozima.

6. Protiv navedene presude, u dijelu koji se odnosi na točku 1. izreke i dosuđujući dio odluke o parničnim troškovima iz točke 2. izreke, te u odnosu na točku 2. izreke rješenja, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), te predlaže da se presuda i rješenje u pobijanim dijelovime preinače, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

9. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zlatka Radovčića i njegove dopune, kao i nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ivana Marenčića, zatim iskaza svjedoka ŽZ, DZ, OZ, SZ, ŠZ i HZF, te iskaza tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika TZ, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 43.022,25 eura bruto u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju u kunama Hrvatske narodne banke na dan plaćanja s naslova neisplaćenih plaća, zatim iznosa od 39.055,50 kuna s naslova neisplaćenog udjela u dobiti, te iznosa od 17.497,80 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju u kunama Hrvatske narodne banke na dan plaćanja s naslova ugovorene nagrade po odrađenom vozilu, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, koji se temelji na tvrdnjama tužitelja da mu je tuženik naznačene novčane iznose dužan isplatiti temeljem zaključenog menadžerskog ugovora od 19. lipnja 2008. godine.

10. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj 2008. godine počeo raditi kod tuženika temeljem menadžerskog ugovora kojeg je kao menadžer zaključio s tuženikom dana 19. lipnja 2008. godine (u nastavku teksta: Ugovor), pri čemu utvrđuje nelogičnim i neživotnim iskaz zakonskog zastupnika tuženika TZ da potpis na tom Ugovoru nije njegov, već da ga je tužitelj možda falsificirao ili preslikao, jer utvrđuje da isti za takve tvrdnje nije predložio izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem potpisa na spornom Ugovoru. Osim toga, utvrđuje neosnovanim i iskaz zakonskog zastupnika tuženika u dijelu u kojem navodi da tužitelju nije ponudio iznos od 2.000,00 eura kao naknadu za njegov rad, jer utvrđuje da su takvi navodi u suprotnosti sa sadržajem e- mail poruke koju je dana 23. lipnja 2008. godine zakonski zastupnik tuženika uputio tužitelju, a u kojoj se kao predmet navodi cit. „menadžerski ugovor-HZ“, te uz koju poruku (u privitku) je tužitelju dostavljen primjerak menadžerskog ugovora.

11. Stoga utvrđuje da je suglasnom voljom tužitelja i tuženika zaključen predmetni Ugovor, budući je isti potpisan po tužitelju kao menadžeru i zakonskom zastupniku tuženika, a da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije u spis priložio ugovor o radu na kojeg se pozivao tijekom postupka, već da je to učinio tužitelj, koji je naveo da je njegov potpis na tom ugovoru falsificiran, a koji navod da tuženik tijekom postupka nije osporavao.

12. Prvostupanjski sud utvrđuje kako u prilog tome da je između stranaka zaključen sporni Ugovor, a ne ugovor o radu, ukazuje i u spis dostavljena e-mail korespondencija između tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika od 20. i 23. lipnja 2008. godine, u privitku koje je dostavljen i menadžerski ugovor, te da iz navedene prepiske od 23. lipnja 2008. godine proizlazi da upravo zakonski zastupnik tuženika TZ predlaže da za mjesečni paušal cit. „počnu s iznosom od 2.000,00 euro bruto“, a da taj iznos ne odgovara iznosu tužiteljeve bruto plaće od cca 9.200,00 kuna + cca 3.500,00 kuna troškova, kako to navodi tuženik u podnesku od 16. veljače 2017. godine, već da se radi o iznosu koje je sadržan u članku 6. spornog Ugovora, kojim je ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da će mjesečna naknada za rad menadžera iznositi 2.200,00 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok je u članku 6.2. istog Ugovora naznačeno da naknada određena u prethodnom stavku predstavlja bruto iznos.

13. Pri tome u odnosu na navod tuženika kako predmetni Ugovor nosi datum 19. lipnja 2008. godine, dok je navedena e-mail komunikacija datirana s danom 20. i 23. lipnja 2008. godine, slijedom čega da proizlazi da su parnične stranke „pregovarale“ o uvjetima suradnje nakon što je Ugovor navodno bio potpisan i sklopljen, a što da govori u prilog navodu tuženika kako je između stranaka sklopljen isključivo ugovor o radu, utvrđuje kako navedeno nije od značaja u ovoj pravnoj stvari, jer da tužitelj potražuje isplatu razlike plaće od mjeseca srpnja 2008. godine, pa da je neodlučno kada su parnične stranke konačno dogovorile uvjete menadžerskog ugovora, odnosno kojeg dana je isti sklopljen.

14. Nastavno utvrđuje neistinitim i iskaz zakonskog zastupnika tuženika u dijelu u kojem navodi da je tuženik imao primjedbe na rad tužitelja, jer utvrđuje da takve njegove tvrdnje nisu potkrijepljene niti jednim materijalnim dokazom, kao niti iskazima saslušanih svjedoka SZmontažera i servisera kod tuženika u utuženom razdoblju, ŠZpredsjednika Uprave u „Istri-Auto“ d. d. Umag, te OZvoditelja prodaje u „Conceptio razvoj“ d. o. o., pri čemu utvrđuje kako iz iskaza svjedoka DZdirektora logistike u „Phoenix Farmaciji“ d. d. proizlazi da su oni bili zadovoljni s tužiteljem, jer im je pružao konzultacije, otklanjao nejasnoće, te su se s njime dogovarali u pogledu posla.

14.1. Sud prvog stupnja ne prihvaća kao istinit iskaz svjedoka ŽZ voditelja operative i tehničke podrške kod CVC Mobile d. d. Ljubljana, koji je naveo da je do otkaza daljnje suradnje s tužiteljem došlo jer s istime nije bilo komunikacije, budući da utvrđuje kako je takav iskaz u suprotnosti s obračunom otpremnine u kojem se navodi da se ista isplaćuje zbog otkaza uvjetovanog poslovnim razlozima, a ne prihvaća niti iskaz tog svjedoka prema kojem su klijenti otkazali ugovor s tuženikom zbog tužitelja, jer utvrđuje da je to u suprotnosti s iskazima ostalih saslušanih svjedoka koji su neposredno surađivali s tužiteljem i nisu imali primjedbi na njegov rad.

14.2. Stoga utvrđuje kako tuženik nije dokazao navode da se tužitelj nije pridržavao svojih ugovornih obveza, odnosno da nije nikada sklopio ugovore s brojnim tuženikovim klijentima, zbog čega tuženik nije mogao naplatiti svoja potraživanja, kao i tvrdnje tuženika da mu tužitelj nije uredno slao izvještaje o svojem radu, te da nije održavao redovne kontakte s njegovim klijentima, niti da je reagirao na zahtjeve klijenata, pri čemu utvrđuje da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije postavio odgovarajući protutužbeni zahtjev na koji se pozivao zbog nastale mu štete, kao niti opomene vezane za naprijed navedene povrede.

15. Sud prvog stupnja ne prihvaća kao istinit niti iskaz zakonskog zastupnika tuženika u dijelu u kojem navodi da je svojima rekao da u e-mailu tužitelju napišu da ne izvršava svoje obveze, što da su oni i učinili, budući da dokaz o navedenom ne prileži spisu, a ne prihvaća kao vjerodostojan niti iskaz zakonskog zastupnika tuženika u dijelu u kojem navodi da je tužitelj obavljao poslove komercijaliste, a ne menadžera, jer utvrđuje da je to u suprotnosti s iskazom tužitelja kao stranke, sadržajem Ugovora, kao i priloženom vizit kartom sa lista 332 spisa, u kojoj se ne navodi da bi tužitelj kod tuženika radio kao komercijalist, slijedom čega utvrđuje da je tužitelj kod tuženika kao menadžer radio komercijalne poslove.

16. Nadalje, prvostupanjski sud ne prihvaća kao istinit niti navod zakonskog zastupnika tuženika da je tužitelju otkazan ugovor jer se počeo izmotavati glede posla, tj. da nikome nije odgovaralo da prima plaću, a da ne radi, slijedom čega da je prekinuo tu agoniju i dao mu otkaz, jer utvrđuje kako je to u suprotnosti s obračunom otpremnine sa lista 250 spisa u kojem se izričito navodi da se tužitelju otpremnina isplaćuje zbog otkaza uvjetovanog poslovnim razlozima (smanjenja obima posla).

17. Što se tiče nespornih isplata tužitelju određenih novčanih iznosa na ime regresa i otpremnine, za koje tuženik navodi da su dokaz činjenice da je tužitelj kod istoga bio u radnom odnosu temeljem ugovora o radu, a ne spornog Ugovora, utvrđuje da je iz sadržaja tog Ugovora vidljivo i jasno što su parnične stranke dogovorile, odnosno obveze svake od njih, a da činjenica da je tuženik mimo istog isplaćivao tužitelju i druge naknade nije predmet ovog spora, kao niti dokaz postojanja ugovora koji među strankama nije bio sklopljen, obzirom da tužitelj nije mogao utjecati na to kako će ga tuženik plaćati i kako će to plaćanje prikazivati, posebno kada se radi o plaćanjima koja među strankama nisu bila ugovorena.

18. U odnosu na iskaz svjedokinje HZFvođe računovodstveno- financijskog sektora kod tuženika, utvrđuje kako je ista u svojem iskazu navela da je dobila ugovor o radu koji da nije bio potpisan od strane tužitelja, a na osnovu tog ugovora da je tužitelju radila obračun plaće. Međutim, u vezi toga utvrđuje da je tužitelj dostavio u spis ugovor o radu na kojem se navodno nalazi njegov potpis, a za kojeg tužitelj tvrdi da je falsificiran, a koji navod da tuženik tijekom postupka nije osporavao, pri čemu je njegov zakonski zastupnik u iskazu naveo da tužitelj nije potpisao ugovor o radu, slijedom čega utvrđuje da je jedini izraz volje parničnih stranaka onaj koji je sadržan u Ugovoru, potpisanom kako po tužitelju, tako i po zakonskom zastupniku tuženika.

19. Pri tome utvrđuje kako činjenica da tužitelju tijekom utuženog vremenskog razdoblja nije bila isplaćivana mjesečna naknada u iznosu od 2.200,00 eura bruto, već bruto plaća u iznosu od devet i još nešto tisuća kuna, plus putni troškovi (kako to navodi svjedok HZF), upravo i predstavlja razlog zbog čega je tužitelj podnio predmetnu tužbu.

20. Prvostupanjski sud utvrđuje kako se na predmetni menadžerski Ugovor ne primjenjuju odredbe Zakona o radu, jer da Ugovor ne samo po svojem nazivu, već i po svojem sadržaju predstavlja ugovor o radu menadžera, jer je temeljem istog tužitelj bio u obvezi jednom godišnje ili na zahtjev tuženika podnijeti izvješće o svojem radu, pa utvrđuje da se na predmetni Ugovor primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO), i to zbog njegove obveznopravne prirode.

21. Nastavno utvrđuje kako je odredbom članka 6. stavak 1. Ugovora ugovoreno da će mjesečna naknada za rad tužitelja kao menadžera iznositi 2.200,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok u smislu odredbe stavka 2. istog članka Ugovora stranke suglasno utvrđuju da naknada iz stavka 1. predstavlja bruto iznos.

21.1. Sud prvog stupnja utvrđuje da je odredbom članka 7. stavak 1. Ugovora propisano da tužitelju jednom godišnje pripada nagrada u visini od 25% od ostvarene neto dobiti Društva, dok je u stavku 2. istog članka Ugovora propisano da tužitelj ima pravo na nagradu nakon isteka ili raskida tog ugovora ako Društvo nastavi ostvarivati dobit od pravnog posla u kojem je posredovao, pa sve dok se ta dobit bude ostvarivala. U istom stavku da je propisano kako tužitelju pripada nagrada u visini od 1,8 eura po vozilu mjesečno bruto za sve ugovore u kojima je posredovao, a da tužitelj u smislu odredbe članka 8. stavak 1. Ugovora ima pravo na naknadu troškova službenih putovanja u zemlji i inozemstvu, te troškova smještaja i prehrane, s time da je svaki trošak dužan opravdati odgovarajućom dokumentacijom, odnosno računima, pri čemu je odredbom članka 11. stavak 1. Ugovora propisano da se Društvo (tuženik) obvezuje menadžeru (tužitelju) isplaćivati naknadu određenu ovim Ugovorom i za vrijeme trajanja odmora, kao i bolovanja, odnosno liječenja.

22. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zlatka Radovčića i Ivana Marenčića, koje prihvaća kao stručne i objektivne, utvrđuje da tužitelju kao menadžeru pripada temeljem predmetnog Ugovora iznos od ukupno 43.022,25 eura na ime razlike bruto plaće za razdoblje od mjeseca kolovoza 2008. godine do srpnja 2012. godine, zatim pravo na isplatu novčanog iznosa od 39.055,50 kuna na ime godišnje nagrade u visini od 25% od ostvarene dobiti tuženika za 2009., 2010. i 2011. godinu, te pravo na isplatu ukupnog iznosa od 17.497,80 eura s naslova nagrade po odrađenom vozilu za 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, u skladu s odredbom članka 29. ZOO-a, jer utvrđuje kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da tužitelj nije na vrijeme i uredno ispunjavao svoje obveze preuzete Ugovorom, a da tuženik nije dokazao da je tužitelju isplatio ono što isti potražuje temeljem zaključenog Ugovora.

22.1. Pri tome u odnosu na prigovor tuženika da vještak Radovčić u svojem nalazu i mišljenju nije uzeo u obzir isplate koje su tužitelju vršene po osnovi regresa za godišnji odmor i otpremnine, utvrđuje kako navedeno niti ne čini plaću, tj. primitak po osnovi nesamostalnog rada, a sukladno odredbi članka 14. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12 i 144/12), budući da je neoporezivi dio prigodne godišnje nagrade za 2010. i 2011. godinu bio ograničen na 2.500,00 kuna godišnje po radniku, i to temeljem odredbe članka 13. stavak 2. točka 11. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09-ispravak, 146/09, 123/10, 137/11 i 61/12), a da se temeljem odredbe članka 13. stavak 2. točka 21. istog Pravilnika neoporezivim primitkom po osnovi nesamostalnog rada smatra i otpremnina koju poslodavac isplaćuje radniku zbog poslovno uvjetovanih razloga do visine od 6.400,00 kuna za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. U vezi toga utvrđuje da je tuženik tužitelju za 2010. i 2011. godinu isplatio regres u iznosu od 2.500,00 kuna, te otpremninu „glede otkaza uvjetovanog poslovnim razlozima (smanjenja obima poslovanja)“ u iznosu od 9.589,94 kuna, kraj nesporne činjenice da je tužitelj radio za tuženika četiri godine, pa da navedene isplate vještak nije bio dužan uzeti u obzir prilikom izrade svojeg nalaza i mišljenja.

23. Prvostupanjski sud utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da se u ovom postupku ne radi o sporu radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa da nema mjesta primjeni odredaba Zakona o radu, pa tako niti zastarnih rokova koji su propisani tim Zakonom, već da se radi o obveznopravnom zahtjevu tužitelja u odnosu na koji se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, u skladu s odredbom članka 225. ZOO-a, a da tužitelj u ovoj parnici potražuje od tuženika isplatu naknade za rad od srpnja 2008. godine, te da od tada pa do dana podnošenja predmetne tužbe (04. svibnja 2012. godine) nije protekao petogodišnji zastarni rok.

24. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 8. ZPP-a, kao i na odredbe članaka 9. i 160. stavak 1. ZOO-a, odlučuje kao u točki 1. izreke pobijane presude.

25. Nadalje utvrđuje da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova u visini od 22.812,00 kuna s naslova neisplaćenih putnih troškova po putnim nalozima odbijen presudom tog suda poslovni broj P-1262/12-50 od 18. ožujka 2015. godine, koja je u tom dijelu postala pravomoćna, pa pozivom na odredbu članka 301. ZPP-a odlučuje kao u točki 3. izreke rješenja.

26. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj u podnesku od 16. siječnja 2015. godine smanjio tužbeni zahtjev, tako da je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 508.980,83 kuna, pa da je time djelomično povukao tužbu za iznos od 476.140,17 kuna, slijedom čega odlučuje kako je naznačeno u točki 1. izreke rješenja.

27. Nadalje utvrđuje da bi tužitelju u slučaju da je u cijelosti uspio u sporu pripadao trošak za radnje njegovog punomoćnika-odvjetnika u ukupnom iznosu od 92.375,00 kuna, a da je isti u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti, dok je u pogledu visine tog zahtjeva uspio u omjeru od 96%, pa da je tužitelj u ovom sporu uspio u omjeru od 98%, dok je tuženik uspio u omjeru od 2%, slijedom čega dosuđuje tužitelju u skladu s odredbama članaka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a razmjeran trošak zastupanja (u omjeru od 96%) u iznosu od 88.680,00 kuna, te u cijelosti trošak uplaćenih predujma za financijska vještačenja u ukupnom iznosu od 4.000,00 kuna, tj. sveukupno 92.680,00 kuna, dok u preostalom dijelu odbija njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

28. Pri tome odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova u odnosu na djelomično povlačenje tužbe (točka 2. izreke pobijanog rješenja), jer utvrđuje da isti nije određeno naveo troškove za koje traži naknadu, u skladu s odredbom članka 164. stavak 2. ZPP- a.

29. Prilikom donošenja pobijane presude i rješenja nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbenih navoda upire tuženik, jer te odluke nemaju postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalitelj, te se u svemu mogu ispitati.

30. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja cijenio sve provedene dokaze, pa tako i one na koje se tuženik poziva u žalbi, i to na način kako je propisano potonjom odredbom ZPP-a.

31. Nisu osnovane niti indirektne tvrdnje tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 377. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud nakon što je ukinuta ranija presuda tog suda izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozoren u rješenju ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž R-50/2015-5 od 14. rujna 2016. godine.

32. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je između tužitelja kao menadžera i tuženika zaključen valjani Ugovor, a da tuženik nije dokazao da bi između njega kao poslodavca i tužitelja kao radnika bio zaključen ugovor o radu, pa je pravilno utvrdio da tužitelju u skladu s navedenim odredbama Ugovora pripada pravo na isplatu novčanih iznosa u visini i po osnovama kako su naznačeni u usvojenom dijelu tužbenog zahtjeva iz točke 1. izreke pobijane presude, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, u skladu s odredbama članaka 9. i 29. ZOO-a. Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u tom pravcu sud prvog stupnja naveo je jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i u kojima je sadržan odgovor na žalbene navode, pa se na iste radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, slijedom čega su neosnovani svi oni navodi te stranke kojima ukazuje na pogrešno i/ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a među ostalim i u odnosu na primjenu odredaba članaka 249., 291. stavak 3. i 294. ZOO-a, a to stoga jer su posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

33. Stoga okolnost da tužitelj ne bi imao primjedbi na isplatu naknade u bruto iznosima od 9.598,94 kuna, niti na otkaz ugovora o radu od 18. svibnja 2012. godine, te da tužitelj ne potražuje naknadu plaće za dio lipnja i za cijeli mjesec srpanj 2008. godine, kao uostalom niti ostale okolnosti koje tuženik ponavlja u žalbi, ne znače da bi to samo po sebi ukazivalo na to da je između tužitelja i tuženika bio zaključen ugovor o radu, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj upravo zbog pogrešnog prikazivanja pravnog odnosa između stranaka od strane tuženika (temeljem navodno sklopljenog ugovora o radu, umjesto s naslova predmetnog Ugovora) i ustao s predmetnom tužbom, kao i da je isti kod tuženika kao menadžer radio komercijalne poslove.

34. Međutim, u pravu je tuženik kada ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je tužitelju u točki 2. izreke pobijane presude dosuđena naknada parničnih troškova na teret tuženika preko dosuđenog iznosa od 47.139,82 kuna/6.256,53 eura.

34.1. Naime, u tom pogledu valja prije svega navesti kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu parničnih troškova koja bi tužitelju u slučaju da je u cijelosti uspio u sporu pripadala za radnje njegovog punomoćnika-odvjetnika, tj. u iznosu od 92.375,00 kuna/12.260,27 eura, te u iznosu od 4.000,00 kuna/530,89 eura na ime predujma za financijska vještačenja, dakle u sveukupnom iznosu od 96.375,00 kuna/12.791,16 eura.

34.2. Budući je tužitelj u tužbi zatražio isplatu novčanog iznosa od 124.065,55 eura u kunskoj protuvrijednosti, te iznosa od 27.630,00 kuna, što pretvoreno u eure daje ukupan iznos od 127.732,68 eura, a u podnesku od 16. siječnja 2015. godine (list 253- 258 spisa) zatražio je isplatu novčanih iznosa koji pretvoreni u eure ukupno daju iznos od 67.768,18 eura, pri čemu je u odnosu na tako postavljeni zahtjev, a imajući u vidu da nije uspio sa zahtjevom radi isplate iznosa od 22.812,00 kuna/3.027,67 eura s naslova neisplaćenih putnih troškova po putnim nalazima, uspio u odnosu na osnovu u omjeru od 95,54% (3.027,67 eura/22.812,00 kuna : 67.768,18 eura/510.599,35 kuna x 100), dok je u odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 95,59%, to njegov uspjeh u predmetnoj parnici iznosi 95,56% (95,54% + 95,59% : 2), dok tuženikov uspjeh u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev iznosi 4,44%, pa tužitelju u odnosu na takav zahtjev pripada pravo na trošak u omjeru od 91,12% (95,56% - 4,44%), slijedom čega istome pripada pravo na razmjeran trošak zastupanja po punomoćniku u ukupnom iznosu od 11.171,55 eura/84.172,04 kuna, te cjelokupan trošak provedenih financijskih vještačenja od 530,89 eura, tj. ukupan trošak od 11.702,44 eura.

34.3. Međutim, budući je tužitelj u podnesku od 16. siječnja 2015. godine povukao tužbu za iznos od 59.964,50 eura, to tuženiku u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova koji su nastali u razdoblju od podnošenja tužbe pa do smanjenja tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 16. siječnja 2015. godine, što znači da bi tuženiku za radnje njegovog punomoćnika-odvjetnika pripadalo u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa) pravo na naknadu troška u iznosu od 1.021,56 eura za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), troška u iznosima od po 50,00 eura za sastav podnesaka od 08. veljače 2013. godine i 16. listopada 2014. godine (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), zatim iznosa od ukupno 3.064,68 eura za sastav obrazloženih podnesaka od 29. travnja 2013. godine, 18. rujna 2013. godine i 23. prosinca 2014. godine (iznos od 1.021,56 eura po podnesku-Tbr. 8. toč. 1. Tarife), potom ukupnog iznosa od 5.107,80 eura za zastupanje na ročištima od 05. veljače 2013. godine, 21. ožujka 2013. godine, 23. svibnja 2013. godine, 12. studenoga 2013. godine i 24. siječnja 2014. godine (iznos od 1.021,56 eura po ročištu- Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što zajedno sa troškom na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% od 2.323,51 eura (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 11.617,55 eura. Imajući u vidu razmjer između povučenog dijela zahtjeva (59.964,50 eura) i prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva (127.732,68 eura), proizlazi da tuženiku pripada pravo na naznačeni trošak u omjeru od 46,94% (59.964,50 eura : 127.732,68 eura x 100), tj. u iznosu od 5.453,27 eura. Pri tome nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova puta njegovog punomoćnika, kao i troškova njegovog izbivanja iz ureda, jer je isti za zastupanje u ovom predmetu mogao umjesto odvjetnika iz Zagreba opunomoćiti odvjetnika sa sjedištem pisarnice na području prvostupanjskog suda, pa potonji trošak nije u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a bio potreban za vođenje parnice.

34.4. Stoga je trošak tužitelja u iznosu od 11.702,44 eura valjalo umanjiti odnosno prebiti sa troškom tuženika u iznosu od 5.453,27 eura, te tužitelju u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a dosuditi razliku parničnih troškova u iznosu od 6.249,17 eura/47.084,37 kuna, a u preostalom dijelu (za iznos od 6.051,58 eura/45.595,63 kuna) odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

35. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu opisanom u točki I izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a na jednaki način odlučiti i o njegovoj žalbi protiv pobijanog dijela prvostupanjskog rješenja, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika i pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

36. S obzirom na to da je tuženik djelomično uspio u žalbenom postupku, i to jedino u dijelu ožalbene odluke o parničnim troškovima kao sporednom zahtjevu, u vezi čega istome nisu nastali posebni troškovi, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

37. Presuda prvostupanjskog suda u odbijajućem dijelu odluke o parničnim troškovima iz točke 2. izreke, te rješenje u točkama 1. i 3. izreke, kao nepobijane ostaju neizmijenjene.

U Rijeci, 23. travnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar