REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU                                                         Broj: 7 P-248/23-9

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H  R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

      Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja N. H., B., OIB …, kojeg zastupa OD G. i Š. j.t.d., Č., protiv tuženika R. A. d.d., OIB …, Z. zastupanog po punomoćniku OD M. & L. d.o.o, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 12. listopada 2023.god., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Š. M., odvjetnika u OD G. i Š. iz Č. i zamjenice punomoćnika tuženika C. N., odvjetničke vježbenice u OD M. & L., pisarnica V., dana 15. studenog 2023.god., objavio je i

 

presudio   je:

 

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 5.048,09 EUR (pettisućačetrdesetidevet eura i devet centi ) / 38.034,81 kn (tridesetiosamtisućatride-setičetiri kune i osmadesetijednu lipu ), uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od :

-22,20 kn/ 2,95 EUR od 02.04.2009 do isplate

-162,82 kn/ 21,61 EUR od 04.05.2009 do isplate

-95,82 kn/ 12,72 EUR od 08.06.2009 do isplate

-88,82 kn/ 11,79 EUR od 16.07.2009 do isplate

-77,82 kn/ 10,33 EUR od 19.08.2009 do isplate

-92,82 kn/ 12,32 EUR od 15.09.2009 do isplate

-112,82 kn/ 14,97 EUR od 27.10.2009 do isplate

-113,82 kn/ 15,11 EUR od 23.11.2009 do isplate

-105,82 kn/ 14,04 EUR od 16.12.2009 do isplate

-142,82 kn/ 18,96 EUR od 29.01.2010 do isplate

-172,82 kn/ 22,94 EUR od 22.02.2010 do isplate

-142,82 kn/ 18,96 EUR od 31.03.2010 do isplate

-267,82 kn/ 35,55 EUR od 17.04.2010 do isplate

-202,82 kn/ 26,92 EUR od 29.05.2010 do isplate

-292,82 kn/ 38,86 EUR od 01.07.2010 do isplate

-287,82 kn/ 38,20 EUR od 17.08.2010 do isplate

-2.132,82 kn/ 283,07 EUR od 15.10.2010 do isplate

-322,82 kn/ 42,85 EUR od 15.11.2010 do isplate

-182,82 kn/ 24,26 EUR od 21.01.2011 do isplate

-372,82 kn/ 49,48 EUR od 17.02.2011 do isplate

-432,82 kn/ 57,45 EUR od 18.03.2011 do isplate

-412,82 kn/ 54,79 EUR od 20.04.2011 do isplate

-472,82 kn/ 62,75 EUR od 25.05.2011 do isplate

-1.482,82 kn/ 196,80 EUR od 11.08.2011 do isplate

-382,82 kn/ 50,81 EUR od 18.08.2011 do isplate

-1.482,82 kn/ 196,80 EUR od 25.08.2011 do isplate

-1.282,82 kn/ 170,26 EUR od 29.08.2011 do isplate

-8.186,10 kn/ 1.086,48 EUR od 31.01.2012 do isplate

-603,61 kn/ 80,11 EUR od 05.04.2012 do isplate

-566,61 kn/ 75,20 EUR od 18.06.2012 do isplate

-4.606,19 kn/ 611,35 EUR od 23.01.2013 do isplate

-3.467,59 kn/ 26,97 EUR od 15.02.2013 do isplate

-2.338,68 kn/ 282,99 EUR od 15.03.2013 do isplate

-203,23 kn/ 185,49 EUR od 15.04.2013 do isplate

-2.132,17 kn/ 119,05 EUR od 21.10.2013 do isplate

-1.397,56 kn/ 304,28 EUR od 15.11.2013 do isplate

-896,95 kn/ 119,05 EUR od 10.02.2014 do isplate

-2.292,60 kn/ 304,28 EUR od 16.06.2014 do isplate

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 2. travnja 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

-za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi od 5,50 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.216,79 EUR (tisućudvjestoišesnaest eura i sedamdesetidevet centi ) / 9.167,90 kuna (devettisuća-stošezdesetisedam kuna i devedeset lipa ), u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje:

 

1. Tužitelj H. N. (dalje tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 20. ožujka 2023.god., u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik R. A. d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 27. prosinca 2006.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 25.825,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 5,20 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. U tužbi se nadalje navodi i tužitelj se poziva da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 sud utvrdio da je tuženik R. d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a u svezi valutne klauzule, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. na način da je kamatu po kreditima mijenjao jednostranom odlukom. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu u kojima j ugovorena valutna klauzula, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Poziva se i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014, te više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, koje u tužbi citira. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio i to u iznosu od ukupno 38.034,81 kunu /5.048,09 EUR u pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

 

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi prvo istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Ističe da se navedene presude ne mogu primijeniti na autokredite. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

 

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

 

4. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom dana 05. rujna 2023.god. izjavio da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, osporava samo osnov istog.

 

5. Nakon toga je sud zaključio prethodni postupak i donio je plan upravljanja u kojem je odlučeno da će se u ovom postupku izvršiti uvid u predanu dokumnetaciju, te će se saslušati tužitelj.

 

6. Nakon što su provedeni svi predloženi dokazi tj. nakon što je saslušan tužitelj, sud je na ročištu održanom dana 12. listopada 2023.god. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

7. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u kontrolni ispis (list 9 spisa), arhivu tečajnih lista (list 12 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 13-21 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 22-27 spisa), otplatni plan (list 28-34 spisa), zahtjev za kredit (list 40 spisa), te je saslušao tužitelja H. N., kao stranku u svrhu dokazivanja.

 

8. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, što će dalje biti obrazloženo.

 

9. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku  određeno je da  u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

10. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

11. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog s osnova samo zbog promjene tečaja CHF (švicarski franak ).

 

12. Tuženik je tijekom postupka izričito izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, već samo osnov istog.

 

13. Nije sporno da su tužitelj H. N. kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 27. prosinca 2006.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.825,00 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu kupnje novog osobnog vozila marke S., tip vozila L. i to na rok od 84 mjeseca, uz kamatnu stopu od 5,20 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u  mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku J. V.-S. iz V.. Kredit je isplaćen tužitelju, a za kupnju automobil marke O., A. Banka je novčana sredstva prenijela izravno auto-kući. Izvršen je fiducijarni prijenos vlasništva na kupljenom vozilu u korist banke.

 

14. Kredit je otplaćen u cijelosti tijekom 2014.god.

 

15. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

 

16. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

 

17. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

 

18. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

 

19. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

 

20. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

 

21. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, zbog ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

 

22. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

 

23. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

24. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

 

25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

26. Važan je i Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 gdje je između ostalog naveo da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju.

 

27. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

 

28. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09. 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugo-stupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

 

29. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

 

30. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

 

31. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

32. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

33. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; 114/22, 156/22, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

 

34. Valja istači da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio isplatu s osnova stečenog bez osnove zbog promjene tečaja CHF (dakle vezano za valutnu klauzulu ), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

 

35. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 20. ožujka 2023.god., to od 14. lipnja 2018.god. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.god.

 

36. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

 

37. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

 

38. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te je saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

 

39. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

 

40. Tužitelj N. H., je u iskazu naveo da je krajem 2006. godine kupovao novi auto i za isto mu je trebao kredit. On uopće nije bio u banci, bio je samo u auto-kući T. u V. gdje su mi ponudili kredit za kupnju auta i odlučio se za kupnju i za taj kredit. Sve što je trebalo rješavati u svezi kredita je rješavala ta auto-kuća i sve papire koje je trebalo donijeti je on nosio u tu auto-kuću. Tamo su mu rekli da će kredit biti kod R. U toj auto-kući su mu rekli da je taj kredit u valuti CHF najpovoljniji i ta svi drugi to uzimaju. Ništa drugo u svezi kredita mu nisu objasnili. Prvi puta je taj ugovor o kreditu vidio kod javnog bilježnika u V. gdje je išao na potpisivanje istog, pročitao je taj ugovor. Sudužnik po istom mu je bio brat H. Z. Više se ne sjeća da li je i tko bio od strane banke kod javnog bilježnika. Kada je pročitao taj ugovor mislio sam da sve razumije, međutim nije razumio da bi mu se rata kredita mogla povisiti za 50%. Javni bilježnik nije ništa objašnjavao, samo je pročitao ugovor. Novci su išli direktno na račun auto-kuće. Kupio je novi automobili marke S. L. Kredit je bio tada na iznos oko 117.000,00 kuna, a uzet je na 7 godina. Prva mjesečna rata mu je bila oko 1.300,00 kuna, a zadnje rate koje je plaćao su bile 2.300,00 kuna mjesečno. U svezi tog povišenja nije išao u banku, govorilo se i čulo se iz medija da je problem u tečaju švicarskog franka. Rate je manje-više redovno plaćao, nekad nije mogao, pa je malo zakasnio. Uglavnom taj kredit je u cijelosti isplaćen 2014. godine. Ne sjeća se da li je banka zadržala pravo vlasništva nad vozilom. Nije u banku išao pitati kada su se rate povisivale iz razloga jer je znao da bi ga banka blokirala, tako i sudužnika u slučaju da ne plaća te rate. Znao je da sklapa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ali nije znao da je to rizična valuta, niti pak da rata može porasti 50%, mislio je da to može biti za 1 ili 2% da poraste ili padne tečaj, ali ne da može porasti za 50%. Nitko u auto-kući, u banci ili kod javnog bilježnika ga nije upozorio na rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, niti pak ga je upozorio na ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora. On je plaćao rate kredita i to na način da je nosio novce u banku ili su mu skidali s plaće.  Nije zatražio kakvu drugu opciju kreditiranja osim u valuti CHF iz razloga jer su mu to ponudili kao najpovoljnije. Bio je svjestan da sklapa ugovor s valutnom klauzulom za CHF po srednjem tečaju banke.

 

41. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

 

42. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

 

43. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

 

50.              Ovaj sud smatra da pravno shvaćanje koje je zauzeto u parnici vođenoj radi zaštite kolektivnih interesa, a koje je navedeno u prvostupanjskoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od dana 04.07.2013.g., Ustavnog suda RH U-III-2521/15 i dr. od dana 13.12.2016.g., te presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018.g., odnosno Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz CHF, primjenjivo i u konkretnom sporu, a radi se o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i koje nisu lako razumljive.

 

51.              Visoki trgovački sud RH u odluci Pž-6632/17 od dana 14.06.2018.g. (str. 48 ) ocjenjuje da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak ( CHF ) nije pojedinačno pregovaralo.

 

52.              Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

 

53. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

 

54. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

 

55. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

 

56. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

 

57. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

 

58. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

 

59. Naime, očito je da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

 

60. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

 

59.              Naime, očito je, da je tuženik (banka) prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

 

60.              Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kako kamatne stope tako i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, pogotovo vezanosti i mjesečnih obračuna i kamate uz tečaj CHF, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

 

61.              Navedene odredbe predmetnog ugovora, koja obvezu vraćanja kredita veže za tečaj valute CHF, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da dužnik svoju obvezu ne može predvidjeti.

 

62.              Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, a cijena je svakako i obračun mjesečnih rata koje je tužitelj morao plaćati tuženiku.

 

63.              Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

 

64.              Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

 

65.              Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

 

66.              Navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje tužitelj kao potrošač nije dobio nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i kakve bi posljedice za njih iz toga mogle proizaći.

 

67.              Sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli otplate kredita, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženice) kao davateljice kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

 

61. Stoga sada valja utvrditi razliku s osnova promjene tečaja CHF i da li je tuženik dužan tu razliku isplatiti tužitelju.

 

62. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

63. Sud sukladno rješenje o upravljanju postupkom donesenom na pripremnom ročištu u ovom postupku nije provodio dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem budući da je tuženik izričito izjavio da visinu tužbenog zahtjeva ne osporava, a visina tužbenog zahtjeva je postavljena u prvotno podnesenoj tužbi predanoj sudu dana 20. ožujka 2023.god.

 

64. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 38.034,81 kuna / 5.048,09 EUR, stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

 

65. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 02. travnja 2009.god. do zaključno 16. lipnja 2014.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je za svaki mjesec navedeno u postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

66. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodiovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

 

67. Stoga se odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

 

68. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora.

 

69. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 1.500,00 kuna/199,08 EUR (tbr.7/1), sastav podneska od 29.05.2023. u iznosu od 1.500,00 kuna/199,08 EUR (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 05.09.2023. u iznosu od 1.500,00 kuna/199,08 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 12.10.2023. u iznosu od 1.500,00 kuna/199,08 EUR (tbr.9/ 1), i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 750,00 kuna/99,54 EUR (tbr.9/3), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 142/2012, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) i sukladno Tbr. 48. Tarife tj. 15,00 kuna/bod.

 

70. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 365,20 kuna/48,47 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 365,20 kuna/48,47 EUR, koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 37/23).

 

71. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 9.167,90 kuna/1.216,79 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

 

72. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

 

73. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

 

U Čakovcu, 15. studenog 2023. godine

 

                                                                                                  S U T K I N J A:

 

Valentina Varga Gombar

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

 

O tom obavijest :

1.     punomoćnici tužitelja OD G. i Š. iz Č.
2.     punomoćnici tuženika OD M. i L. iz Z.

 

 

fiksni tečaj konverzije 7,53450