Poslovni broj Gž-403/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Vukoviću odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kao pravnog sljednika SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. Split, zastupana po punomoćnicima Odvjetničkog društva Žurić i Partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P- 318/2024-7 od 9. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-318/2024-7 od 9. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o [broj kredita] zaključenog dana 21. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika SOCIETE GENERALE- SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 372,50 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.2.U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. Protiv te presude žali se tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, nalazi u tome što presuda uopće nema razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni i proturječni.

3. U žalbi navodi da je sud radi utvrđenja činjenica bitnih za procjenu postojanja pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu predviđenih u odredbama čl. 81. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – - dalje ZZP/03), izveo dokaz jedino saslušanjem tužitelja, međutim imajući na umu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, da je upitna vjerodostojnost njegovog iskaza s obzirom na interes tužitelja uspjeti u predmetnom sporu, a time je i upitna istinitost činjenica utvrđenih od strane prvostupanjskog suda. Također da je sud propustio utvrditi radi li se u konkretnom predmetu o prosječnom potrošaču u smislu Zakona o zaštiti potrošača i prakse suda Europske unije. Tako da je propušteno utvrditi je li tužitelju kao svakom drugom klijentu kreditne institucije bila dostupna mogućnost zatražiti pojašnjenje svake od pojedinih odredbi koje se nalaze u predmetnom ugovoru. Navodi da je tužitelj bio slobodan informirati se o značenju i dometu pojedinih odredbi Ugovora o kreditu prije njegovog potpisivanja, što bi kao savjestan i odgovoran potrošač bio dužan učiniti. Tvrdi da je dostavljenom sudskom praksom pokušao uvjeriti prvostupanjski sud na postupanje u skladu s već uvriježenim postupanjem viših sudova što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. Navodi, da tužitelj, na kome je teret dokazivanja, sam nije iznio ništa relevantno za ovaj parnični postupak nego je iskazivao u svoju korist. Već samim pregledom ugovora da je moguće zaključiti da je sporna odredba jasna i lako uočljiva. Navedena odredba jasno je koncipirana ugovorom te unesena u ugovor na lako uočljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim sitnim slovima ili umetnutih u fus notu ugovora. Navodi da tvrdnja tužitelja da se o predmetnoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo nije potkrijepljena niti jednim dokazom. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Navodi da svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga je tuženik sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, za vrijeme otplate i dr. Tvrdi da nije donio proizvoljnu, jednostranu odluku naplate naknade za obradu, administraciju kredita bez znanja korisnika. Čak i da se može uzeti da mu nije bio razumljiv način izračuna iznosa naknade za administraciju kredita, tužitelj je u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredbe čl. 5. Ugovora. Stoga, tuženik zaključuje da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu ove naknade te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita. Navodi da naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita. Stoga da je pogrešan zaključak suda da se radi o odredbi koja izaziva "neravnotežu u pravima i obvezama" između stranaka predmetnog ugovora. S obzirom da je očito da su odredbe o naknadama iz Ugovora jasne, uočljive i razumljive, njihovu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće ispitivati, tuženik navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Prigovara i tijeku zatezne kamate.

4. Predlaže pobijanu persudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi trošak postupka tuženiku uključujući i trošak žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanu spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

9. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je ugovor o kreditu broj 59498/06 sklopljen 21. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, a temeljem kojeg kredita je odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.900,00 eur obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize za dan naplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom kroz 84 mjeseca;

-da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, tim ugovorom ugovorili redovnu kamatu koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,90% godišnje, a mijenjat će se u skladu s važećim odlukama banke,

-da je tim ugovorom, također ugovoreno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima s tim da prvi mjesečni anuitet iznosi 241,99 eura, da iznos anuiteta čini glavni dug i kamatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama korisnik kredita pristaje da kreditor povisuje ili snizi iznos anuiteta;

-da je tim ugovorom također ugovorena naknada za obradu kredita od 2,50% iznosa odobrenog kredita koja je naplaćena jednokratno, odmah po potpisu ugovora temeljem koje odredbe je tuženik kao kreditor umanjio isplaćeni iznos kredita za iznos od 372,50 eura,

-da je predmetni ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljalo, već je ugovor unaprijed pripremljen od strane banke,

-da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da mu nije bila jasna klauzula koja se odnosila na plaćanje naknada za obradu kredita, a kada je tražio od službenice da mu pojasni, rečeno mu je ako želi kredit da mora platiti tu naknadu, pa je zbog toga i platio tu naknadu,

-da je očito iz iskaza tužitelja da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na naknadu koju se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci u visini od 2,50% iznosa kredita, odnosno 372,50 eura, dok su odredbe ugovora koje se odnose na navedenu naknadu bile prema mišljenju suda šture i iz istih se ne može zaključiti na što bi se trošak istih odnosio, pa sud smatra da tužitelj nije mogao pregovarati o visini i namjeni sporne naknade, te plaćanje iste prouzročilo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

10.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je dio odredbe čl. 5. ugovora o kreditu ništetan u smislu odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03.

11.Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, jer je riječ o tipskom, formalnom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji je korisnik kredita mogao samo prihvatiti ili ne.

12. Isto tako, spornom ugovornom odredbom tuženik je sebi stavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i obrađivanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga utvrđuje da je sporna ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu ZZP.

13.Utvrđuje da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, s obzirom da je tužitelj bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na banku kako glede njegove pregovaračke moći tako i glede njegova znanja, što je dovelo do toga da tužitelj pristaje na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredbi. Navodi da je tuženik iskoristio svoj položaj "jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita radi čega je postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaju ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomski opravdani razlog zbog kojeg bi bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

14.Naime, sud prvog stupnja smatra da ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao propis koji bi takvo nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Navodi da tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu, niti sadržaj navedene obrade, a sadržaj navedene odredbe nepotpun je i upućuje na konkretizaciju internim aktima banke, a koji tužitelju nisu izloženi ni pojašnjeni, a niti mu je bilo dostupno s obzirom da se radi o internom aktu tuženika. Ujedno, navodi da tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.

15.Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 5. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

16.Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu vrati primljeni iznos od 372,50 eura za trošak obrade kredita, kao stečeno bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. prosinca 2006., kao dana nakon isplate kredita, s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

17.Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužitelja.

18.Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

19.Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 5. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

20.Za napomenuti je da se pojedine odredbe Direktive 93/13 EEZ ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud Europske unije ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravno primjenom norme zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

21.Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), koju navodi i prvostupanjski sud, implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 78/12).

22.Prema odredbi čl. 85. ZZP, a prema kojoj odredbi ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

23.Citirana odredba podrazumijeva da su odredbe ugovora jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega što nužno ne traži da se u ugovoru o kreditu specificirano navede sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita.

24.Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonitost interesa potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, zbog čega se može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

25.Također, kod ocjene uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom iznosa kredita iznos ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava.

26.Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

27.Pitanje dospijeća zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i to u visini 2,50 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

28.Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan